Sažetak
Ovaj esej analizira aktualno stanje prihvaćanja amonijaka kao brodskog goriva u globalnom pomorskom sektoru, s naglaskom na istraživačke centre, pilot projekte, regulatorni okvir i buduće izglede. Polaznicu temeljni materijal predstavlja istraživanje Mærsk Mc-Kinney Møller Centra za nulto učinkovitu plovidbu koje ukazuje da većina pomoraca podržava rad na brodovima na amonijak uz uvjet adekvatne obuke. Esej istražuje što se poduzima u vodećim maritimnim državama i institucijama – od norveških pilot projekata i japanskih terminala do europskih regulatornih okvira i američkih istraživanja – te donosi pregled relevantne akademske literature.
Uvod
Dekarbonizacija pomorskog sektora jedna je od najsloženijih energetskih tranzicija suvremenog doba. Brodovi koji plijene gotovo 90% svjetske robne razmjene odgovorni su za oko 2,89% globalnih emisija stakleničkih plinova, a pri sadašnjoj dinamici taj bi udio mogao narasti na 17% do 2050. godine (IMO, 2023). Suočen s ovim izazovom, Međunarodna pomorska organizacija (IMO) donijela je Strategiju smanjenja emisija stakleničkih plinova s ciljevima smanjenja ugljikova intenziteta od 40% do 2030. i postizanjem nulte neto emisije do 2050.
Amonijak (NH₃) sve se više ističe kao jedno od ključnih goriva u ovoj tranziciji. Riječ je o gorivu bez ugljika koje u izgaranju ne emitira CO₂, a njegova volu metrijska gustoća energije (12,7 MJ/L) nadmašuje komprimirani vodik i litijske baterije, čineći ga prikladnim za dugoplošna plovidba. Istodobno, njegova toksičnost, zapaljivost i korozivnost postavljaju značajne sigurnosne izazove koji zahtijevaju sveobuhvatne tehničke i regulatorne odgovore.
Istraživanje koje je 2024. godine proveo Mærsk Mc-Kinney Møller Centar za nulto učinkovitu plovidbu (MMMCZCS) na uzorku od više od 2.000 sudionika iz pomorske industrije pokazalo je da je 59% ispitanika voljno raditi s amonijakom, 24% je nesigurno, a samo 12% to odbija. Ključno ograničenje nije tehnička nespremnost posade, nego nedostatak sustavne obuke. Ovaj esej stoga istražuje što se na globalnoj razini poduzima kako bi se premostile te prepreke.
Vodeći istraživački centri i programi
Mærsk Mc-Kinney Møller Centar za nulto učinkovitu plovidbu (MMMCZCS)
Osnovan 2020. godine u Kopenhagenu kao neovisni neprofitni istraživačko-razvojni centar uz potporu zaklade A.P. Moller, MMMCZCS danas je jedan od najutjecajnijih globalnih akter dekarbonizacije brodovlja. Centar koordinira ambiciozne projekte duž cijelog lanca vrijednosti – od goriva do brodskih rješenja, regulatorne politike i financiranja.
U sklopu višefaznog projekta ‘Ammonia Safety’, Centar je u suradnji s Lloyd’s Register Maritime Decarbonisation Hub (MDH) objavio niz izvješća koja sistematski mapiraju zahtjeve za kompetencijama i obukom za posade na brodovima na amonijak. Zaključak iz siječnja 2025. godine posebno je značajan: identificirano je da će biti potrebno preobraziti kompetencije do 800.000 pomoraca u industrijskoj tranziciji na alternativna goriva. Centar također aktivno oblikuje regulatorni okvir, nudeći IMO-u empirijske podatke iz terenskih istraživanja i demonstracijskih projekata.
ShipFC konzorcij i projekt Viking Energy (Norveška)
ShipFC je konzorcij od 14 europskih industrijskih i istraživačkih organizacija, financiran iz EU programa Horizon 2020 u iznosu od 10 milijuna eura. Koordinira ga NCE Maritime CleanTech iz Norveške, a među ključnim partnerima su brodovlasnik Eidesvik, naftna kompanija Equinor, Wärtsilä, Yara i proizvođač gorućih ćelija Alma Clean Power, te istraživačke institucije poput Sveučilišta u Strathdycleu.
Središnji projekt konzorcija je prenamjena opskrbnog broda Viking Energy koji će biti opremljen najprije 2 MW Wärtsilä motorom na amonijak u okviru projekta Apollo, dok se razvija i testira sustav čvrsto-oksidnih goručih ćelija (SOFC) od 2 MW koji izravno radi na amonijaku. U siječnju 2024. Norveški pomorski autoritet odobrio je nacrt amonijaka za Viking Energy, a početak operacija sada je planiran za 2026. godinu. Ovaj projekt predstavlja prvi put da će oceanski brod ploviti isključivo na amonijaku na velikoj skali.
DNV i međunarodna klasifikacijska društva
Det Norske Veritas (DNV) objavio je 2025. godine sveobuhvatno bijelo izvješće ‘Ammonia in Shipping: Tracing the Emergence of a New Fuel’ koje analizira promjene između 2020. i 2025. u svim ključnim preprekama usvajanja amonijaka kao goriva. DNV je 2021. uveo pravila za brodove na amonijak, koja se ažuriraju godišnje, i aktivno sudjeluje u razvoju IMO smjernica. Klasifikacijska društva poput Lloyd’s Registera, ABS-a i Bureau Veritasa već su izdala više od 30 odobrenja u principu (AiP) za amonijak-sposobne brodske koncepte.
Alfa Laval i WinGD – industrijsko-tehnološke inicijative
Alfa Laval je do kraja 2024. vali dirala sustav opskrbe gorivom FCM Ammonia razvijen u suradnji s švicarskim proizvođačem motora WinGD-om. Prvu brodsku isporuku najavila je za kraj 2025. Učinak partnerstva dopunio je konzorcij koji uključuje ABS i brodogradilište K Shipbuilding, s ciljem razvoja MR tankera na amonijak. MAN Energy Solutions i Wärtsilä neovisno testiraju vlastite dvotaktne i četverotaktne motore na amonijak, a komercijalne isporuke očekuju se u rasponu 2025.–2027. Za razliku od prethodnih alternativnih goriva, razvoj motora za amonijak odvija se paralelno na više platformi širom globalne industrije.
Sveučilište Oxford i akademska zajednica
Istraživači s Instituta za ekološke promjene (ECI) Sveučilišta Oxford objavili su 2024. studiju koja pokazuje da zeleni amonijak može zadovoljiti potrebe za gorivom više od 60% globalnog brodovlja – uz uvjet uspostave mreže opskrbe u samo 10 regionalnih luka. Procjena troškova tranzicije iznosi oko 2 bilijuna američkih dolara do 2050., ali uz ugljikove cijene u okviru EU ETS-a predviđa se približavanje paritetnih troškova s konvencionalnim gorivima do sredine stoljeća. Istraživačka institucija Oxford Energy Institut paralelno razvija modele za e-amonijak (elektrolitski amonijak) kao decarbonizacijsko gorivo, fokusiranjima na dugačke transoceanske rute.
Regulatorni razvoj i međunarodni okvir
Ključan regulatorni napredak od 2022. do 2025. može se sažeti u nekoliko epohalnih koraka. Na devetom zasjedanju Pododbora za prijevoz tereta i kontejnera (CCC) IMO-a započet je razvoj privremenih smjernica za sigurnost brodova koji koriste amonijak kao gorivo. CCC 10 ih je finalizirao u rujnu 2024., a Odbor za pomorsku sigurnost (MSC) odobrio ih je na 109. zasjedanju u prosincu 2024. pod oznakom MSC.1/Circ.1687.
Smjernice uspostavljaju okvir temeljen na ciljevima i funkcijama koji obuhvaća projektiranje broda, opremu, operacije bunkeriranja, ublažavanje toksičnosti i zaštitu posade. Temelje se na inherentno sigurnom dizajnu s ciljem minimiziranja oslobađanja amonijaka. Naknadno, na CCC 11 u rujnu 2025., finalizirane su posebne odredbe za brodove-tankere na amonijak kao nosive terete koji ujedno koriste amonijak kao gorivo, čime je formalno ukinuta prethodna zabrana.
Paralelno, Pododbor za ljudski element, osposobljavanje i stražare (HTW) dovršio je na svom 11. zasjedanju 2025. generalne privremene smjernice za obuku pomoraca na brodovima na alternativna goriva. One propisuju osnovne i napredne zahtjeve za obuku, standardne kompetencije i redovite hitne vježbe. Specifične smjernice za amonijak su u razvoju, a bit će razmatrane na HTW 12 u veljači 2026. Ovaj razvojni put primjetan je po ubrzanom tempom: dok je LNG trebao više od 15 godina za ekvivalentni regulatorni okvir, za amonijak se to postiglo za manje od 5 godina.
Na razini Europske unije, uspostava EU sustava trgovanja emisijama (ETS) 2024. i Uredba FuelEU Maritime od 2025. postavljaju financijske poticaje koji čine amonijak ekonomski atraktivnim u rasponu 2030.–2050. Procjene DNV-a i Poten & Partners-a ukazuju da bi troškovi amonijaka mogli pasti na 1.000–1.900 USD/tMGOe do 2050. što se približava paritetnoj cijeni s MGO uz ugljikove troškove.
Infrastruktura bunkeriranja i luka
Razvoj logističke infrastrukture prati napredak tehnologije. Luka Rotterdam dokončala je 2025. velik pilot prijenos amonijaka brod-brod, a zajedno s lukom Singapur dostigla je razinu lučke spremnosti 6–7 (Port Readiness Level), što odražava zrelu fazu planiranja uz početne operativne sposobnosti. Norveška je dobila dozvolu za izgradnju bunker terminala, a Japan je naručio prvo namjensko plovilo za opskrbu amonijakom s očekivanom isporukom 2027.
Posebno je zanimljiv primjer australske savezne države Zapadna Australija: Pilbara Ports Authority lansirala je 2025. strategiju ‘Pilbara Clean Fuel Bunkering Hub’ za luku Port Hedland, s planom uspostave bunkering čvorišta za nisko ugljikova goriva uključujući amonijak do 2030. Mitsui O.S.K. Lines pridružio se inicijativi, ciljajuući opskrbu svojih Capesize brodova amonijakom u Pilbari do 2030.
Ključno strateško zapažanje proizlazi iz geografskog preklapanja: 274 tank amonijaka koji su 2024. operirali iz 38 terminala pokrivaju rute koje se značajno preklapaju s glavnim svjetskim pomorskim rutama. Ova postojeća logistika mogla bi poslužiti kao infrastrukturni temelj za zelene koridore i ubrzati ranu fazu usvajanja.
Tehničke i sigurnosne perspektive
Najveći tehnički izazovi vezani uz amonijak kao gorivo su: njegova toksičnost, zapaljivost u uvjetima visoke koncentracije i prisutnosti kisika, korozivnost bakar – legura i materijalna nespojivost, te problem emisija dušikovih oksida (NOx) i dušikov(I) okside (N2O) pri izgaranju. Upravo N2O predstavlja specifičan rizik: kao staklenički plin s potencijalom globalnog zagrijavanja 273 puta većim od CO₂ (u 100-godišnjem horizontu), parcijalno izgaranje amonijaka može poništiti klima-prednosti u scenariju s visokim emisijama dušikova spoja.
Studija objavljena u časopisu Environmental Science & Technology 2025. potvrđuje da zeleni amonijak (e-amonijak) može donijeti značajne klimatske prednosti u odnosu na konvencionalna goriva u scenariju niskih emisija dušikovih spojeva. Nasuprot tome, plavi amonijak (iz fosilnih izvora s hvatanjem ugljika) nudi samo marginalne klimatske prednosti od 17–30% čak i u najoptimističnijem scenariju.
Budući da amonijak nije lako zapaliti, motori će u prvoj generaciji zahtijevati pilot gorivo (dizel ili vodik) za paljenje, što ograničava postizanje 100% amonijaka u trenutnom tehničkom dosegu. Međutim, goruće ćelije s čvrsto-oksidnom tehnologijom (SOFC) koje rade na temperaturama oko 1.000°C mogu koristiti amonijak izravno, potpuno izbjegavajući izgaranje i emisije NOx. ShipFC projekt testira upravo ovaj pristup na Viking Energy.
Prema DNV-ovom „Alternative Fuel Barrier Dashboard“, status ključnih prepreka usvajanju amonijaka 2025. u usporedbi s 2020. pokazuje značajan napredak: od koncepta do funkcionalnih motora u testiranju i prvim narudžbama brodova. Ipak, bitne prepreke ostaju: dostupnost zelenog amonijaka je još niska, infrastruktura bunkeriranja je u razvoju, a regulatorni okvir tek se primjenjuje.
Obuka pomoraca – ključna karika tranzicije
Istraživanje MMMCZCS-a s više od 2.000 sudionika iz pomorske industrije, uključujući gotovo 1.400 pomoraca, jasno pokazuje da prihvaćanje amonijaka kao goriva nije blokirano nevoljkošću posade, već nedostatkom obuke i informacija. Gotovo 59% pomoraca izjavilo je da bi plovili na brodovima na amonijak, ali uz zahtjev za sveobuhvatnom obukom o hitnim procedurama, radu motora i postupanju s curenjem. Više od toga, mlađi časnici palube (ispod 40 godina) pokazuju višu razinu prihvaćanja nego stariji strojarski časnici, što signalizira generacijski pomak u perspektivama.
Ključni jaz u regulatornom okviru je taj što postojeći STCW kodeks (Convention on Standards of Training, Certification and Watchkeeping for Seafarers) ne adresira specifične izazove amonijaka. BIMCO je aktivno doprinosio razvoju IMO smjernica, a Lloyd’s Register i MMMCZCS objavili su u veljači 2025. seriju izvješća koja predlažu promjene STCW Poglavlja V. za uključivanje kompetencija za upravljanje amonijakom na brodu.
Anglo-Eastern, jedna od vodećih globalnih kompanija za upravljanje brodovima, već je 2025. uspostavila LNG/amonijak bunkering stanicu za simulatorsku obuku, a Copenhagen Infrastructure Partners (CIP) u suradnji s ABS-om razvio je pionirski priručnik za bunkering operacije s amonijakom. Ove industrijske inicijative predviđaju formalne IMO zahtjeve, što je pohvalno sa stajališta pripremljenosti sektora.
Pregled akademske literature
Akademski interes za amonijak kao brodsko gorivo doskočio je u kratkom vremenskom rasponu. Do 2020. literature je bila oskudna; do 2025. postoje deseci recenziranih članaka u vodećim časopisima. Slijedi selektivni pregled najvažnijih smjerova istraživanja:
Fullonton, A., Lea-Langton, A.R., Madugu, F., & Larkin, A. (2025). Green ammonia adoption in shipping: Opportunities and challenges across the fuel supply chain. Marine Policy, 171, 106444. – Otvoreni pristup članak koji analizira prihvaćanje zelenog amonijaka duž lanca opskrbe uz procjenu regulatornih pokretača.
Wong, A.Y.H., Selin, N.E., Eastham, S.D. et al. (2025). Climate Impact of Direct and Indirect N2O Emissions from the Ammonia Marine Fuel Value Chain. Environmental Science & Technology. – Ključna studija koja kvantificira klimatski doprinos N2O emisija iz cijelog lanca vrijednosti amonijaka, s različitim scenarijima za zeleni i plavi amonijak.
Dong, D.T., Schönborn, A., Christodoulou, A., & Ölcer, A.I. (2024). Life cycle assessment of ammonia/hydrogen-driven marine propulsion. Proceedings of the Institution of Mechanical Engineers, Part M: Journal of Engineering for the Maritime Environment. – Usporedna LCA analiza vodika i amonijaka kao brodskih pogonskih goriva, istražujući emisije crnog ugljika i potencijal globalnog zagrijavanja.
University of Oxford – Environmental Change Institute. (2024). Green ammonia could decarbonize 60% of global shipping when offered at just 10 regional fuel ports. Environmental Research: Infrastructure and Sustainability. – Modeliranje globalnog lanca opskrbe zelenim amonijakom i identifikacija optimalnih lokacija za bunkriranje.
Roadmap to alternative fuels for decarbonising shipping: The case of green ammonia. (2024). Renewable and Sustainable Energy Reviews. – Pregled čimbenika uspjeha za industrijsko usvajanje zelenog amonijaka, s mapiranjem preferencijsk odnosa između uvjeta i ishoda.
DNV. (2025). Ammonia in Shipping: Tracing the Emergence of a New Fuel [Bijelo izvješće]. – Sveobuhvatna industrijska studija koja prati razvoj svih ključnih prepreka usvajanju amonijaka između 2020. i 2025.
Mærsk Mc-Kinney Møller Center for Zero Carbon Shipping (MMMCZCS) & Lloyd’s Register MDH. (2025). Ammonia as Fuel Competencies and Training: Project Summary Report [3. faza]. – Praktična izvješća za re-oblikovanje STCW standarda za 800.000 pomorača u tranziciji na alternativna goriva.
Budućnost amonijaka u pomorstvu – izgledi i ograničenja
Perspektive amonijaka kao brodskog goriva možemo sagledati kroz nekoliko različitih vremenskih horizonata. U kratkoročnom horizontu (2025.–2030.) očekujemo prvu generaciju dvogorivnih brodova ‘ammonia-ready’, postavljanje inicijalnih bunkring čvorišta u vodećim lukama (Singapur, Rotterdam, Hamburg, Yokohama) i dalji razvoj regulatornog okvira (STCW izmjene, obvezni kodeks IGF, certifikacija motora). Yara Eyde, prvi kontejnerski brod na amonijak, najavljen je za 2026. za rutu Njemačka–Norveška.
U srednje-ročnom horizontu (2030.–2040.) moguća je široka komercijalizacija amonijaka na određenim segmentima flote (tankeri, brodovi za rasuti teret), dok bi zeleni koridori – koji već postoje kao inicijativa – mogli dostići ekonomsku samo održivost uz podršku ugljikovih tržišta. DNV procjenjuje da bi u fleksibilnom scenariju oko 10–12 Mtpa zelenog i plavog amonijaka moglo biti dostupno za brodovlje do tada.
U dugo-ročnom horizontu (2040.–2050.) amonijak bi, prema IMO modelima, mogao biti jedno od dominantnih goriva za globalno brodarstvo, dostigavši paritetne troškove s konvencionalnim gorivima uz ugljikovu cijenu. Studija Sveučilišta Oxford projektira da samo 10 regionalnih luka za bunkeriranje može pokriti više od 60% globalnih potreba za gorivom.
Međutim, važno je biti oprezan prema pretjeranom optimizmu. Primjer Viking Energy-a – projekta koji je kasnio najmanje dvije godine zbog složenosti sigurnosne infrastrukture – podsjeća da tehničke inovacije ne prate uvijek planirane rokove. Stručnjaci poput profesora Prousalidisa upozoravaju da su prethodne tranzicije u brodovlju (s parnih strojeva na naftu, te na LNG) trajale oko 20 godina svaka. Uz ubrzani regulatorni pritisak i klimatsku hitnost, postoje temelji za bržu tranziciju, ali i realne tehničke i ekonomske prepreke.
Zaključak
Amonijak se nametnuo kao jedan od najperspektivnijih kandidata za dekarbonizaciju globalnog brodovlja, no njegova puna komercijalizacija zahtijeva istovremeni napredak na više međusobno zavisnih frontova: tehničkom (razvoj motora i gorućih ćelija), regulatornom (IMO sigurnosni kodeks, STCW obuka), infrastrukturnom (bunkriranje i opskrbni lanci) i socijalnom (obuka i prihvaćanje posade).
Mreža vodećih institucija – Mærsk Mc-Kinney Møller Centar, ShipFC konzorcij, DNV, Lloyd’s Register, IMO i akademske ustanove poput Oxforda – gradi ekosustav znanja i povjerenja koji je nužan za sigurno i ubrzano prihvaćanje. Istraživanje posade jasno pokazuje: prepreka nije nevoljkost pomoraca, već nedostatnost sustava obuke i pripremljenosti. Upravo taj jaz postaje središte pozornosti industrije i regulatora u 2025. i 2026. godini.
Akademska literatura konvergira oko ključne poruke: e-amonijak (zeleni amonijak) nudi značajne klimatske prednosti, ali samo uz stroge standarde kontrole N2O emisija, dok su ekonomske projekcije optimistične ali ovisne o razvoju ugljikovih tržišta i skaliranju zelene energije. Tranzicija nije pitanje je li moguća, nego koliko brzo i uz koje uvjete može biti izvedena.
Milo Miklaušić, kap. svibanj 2026
Literatura
Bañares-Alcántara, R., & Salmon, N. (2022). Green ammonia as a marine fuel. Oxford: Environmental Change Institute, University of Oxford.
DNV. (2025). Ammonia in Shipping: Tracing the Emergence of a New Fuel. Bijelo izvješće. Ocean Space Media.
Dong, D.T., Schönborn, A., Christodoulou, A., & Ölcer, A.I. (2024). Life cycle assessment of ammonia/hydrogen-driven marine propulsion. Proceedings of the Institution of Mechanical Engineers, Part M: Journal of Engineering for the Maritime Environment.
Fullonton, A., Lea-Langton, A.R., Madugu, F., & Larkin, A. (2025). Green ammonia adoption in shipping: Opportunities and challenges across the fuel supply chain. Marine Policy, 171, 106444.
IMO. (2023). 2023 IMO Strategy on Reduction of GHG Emissions from Ships. MEPC Resolution 377(80). London: International Maritime Organization.
IMO. (2024). Interim Guidelines for the Safety of Ships Using Ammonia as Fuel (MSC.1/Circ.1687). London: International Maritime Organization.
IMO. (2025). Generic Interim Guidelines for the Training of Seafarers on Ships Using Alternative Fuels and New Technologies (STCW7/Circ.25). London: International Maritime Organization.
Mærsk Mc-Kinney Møller Center for Zero Carbon Shipping (MMMCZCS). (2024). Investigating Maritime Community Perceptions of Ammonia as a Marine Fuel. Copenhagen: MMMCZCS.
Mærsk Mc-Kinney Møller Center for Zero Carbon Shipping (MMMCZCS) & Lloyd’s Register MDH. (2025). Ammonia as Fuel Competencies and Training: Project Summary Report (Phase 3). Copenhagen/London.
University of Oxford – Environmental Change Institute. (2024). Green ammonia could decarbonize 60% of global shipping when offered at just 10 regional fuel ports. Environmental Research: Infrastructure and Sustainability.
Wong, A.Y.H., Selin, N.E., Eastham, S.D., Mounaïm-Rousselle, C., Zhang, Y., & Allroggen, F. (2025). Climate Impact of Direct and Indirect N2O Emissions from the Ammonia Marine Fuel Value Chain. Environmental Science & Technology.
Roadmap to alternative fuels for decarbonising shipping: The case of green ammonia. (2024). Renewable and Sustainable Energy Reviews.
