Europska unija mogla bi do 2030. godine propustiti ostvariti svoj zakonski cilj skladištenja ugljikova dioksida za najmanje 17,5 milijuna tona godišnje, čak i ako svi projekti koji su trenutno u naprednoj fazi razvoja budu realizirani prema planu.
Na to upozorava analiza konzultantske kuće Wood Mackenzie, izrađena za potrebe kompanija ExxonMobil, Shell, TotalEnergies i OMV Petrom, piše Splash247.
Prema procjeni analitičara, operativni kapaciteti za skladištenje CO₂ u EU do kraja 2030. godine dosegnut će tek oko 32,5 milijuna tona godišnje, što je približno 35 posto manje od cilja od 50 milijuna tona predviđenog europskim Net Zero Industry Actom (NZIA).
U izvješću se navodi kako razvoj europskog sustava za hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) nailazi na niz prepreka koje usporavaju realizaciju projekata.
Najveći problem predstavlja rascjepkanost cijelog lanca vrijednosti. Projekti hvatanja, transporta i skladištenja ugljika često su u vlasništvu različitih tvrtki, a nijedan segment ne može napredovati bez sigurnosti da će i ostali dijelovi sustava biti dostupni na vrijeme.
Dodatni izazov predstavlja nedovoljan broj projekata za hvatanje emisija. Trenutno planirani kapaciteti za hvatanje CO₂ u EU iznose 36,5 milijuna tona godišnje, što je također ispod zacrtanog cilja. Od ukupno 26 milijuna tona emisija za koje još nije osigurano trajno skladištenje, čak 11 milijuna tona moglo bi ostati bez odgovarajuće infrastrukture.
Analiza također pokazuje da projekti skladištenja kasne u prosjeku godinu i pol dana u odnosu na prvotne planove, a trend odgađanja posljednjih godina dodatno se pogoršava.
Problem predstavljaju i ekonomski uvjeti. Prema modelima Wood Mackenzieja, cijena emisijskih jedinica u europskom ETS sustavu ostat će preniska da bi sama po sebi osigurala isplativost većine CCS projekata. Investitori stoga i dalje teško pronalaze financijsku opravdanost za velika ulaganja.
Izvješće upozorava i na neravnomjernu raspodjelu obveza i europskih potpora. Pojedine države članice imaju obveze razvoja skladišnih kapaciteta, ali nemaju projekte u razvoju, dok su druge zemlje, poput Švedske i Španjolske, primile značajna sredstva iz europskih fondova unatoč tome što nemaju obveze prema NZIA-i niti planirane skladišne kapacitete prije 2031. godine.
Stručnjaci zaključuju da će Europa morati značajno ubrzati donošenje investicijskih odluka i razvoj infrastrukture ako želi ostvariti svoje klimatske ciljeve i uspostaviti funkcionalan sustav za hvatanje i trajno skladištenje ugljikova dioksida.
