Brod sa svakako, po mom poimanju, najljepšim imenom od svih na kojima sam navigal*. Iskreno, nije bila ni oku neugodna. Građena u Veneciji, imala je prilično impozantno nadgrađe za „curu“ od svega 10000 tona nosivosti. Sad, osim što je brod imao žensko ime, u engleskom jeziku brod „a ship“, kao i na talijanskom „la nave“ je imenica ženskog roda. Stoga kažem cura. Osim toga, podosta je uvriježeno među pomorcima i ljudima koji žive od brodova (i pomoraca) nazivati brod „a lady“ tj. dama.

Normanna je za svoje vrijeme, a ja sam bio ukrcan na njoj od kraja listopada 1999. do polovice veljače 2000. godine, bila prilično moderno, i ne jeftino, opremljen brod. Krajem prošloga tisućljeća i još početkom ovoga se puno više računa vodilo o kvaliteti čelika, očekivanog vijeka eksploatacije broda i opreme. Sve to se postepeno počelo mijenjati krajem prvog desetljeća ovog tisućljeća. Naravno da i dalje ima kompanija s vizijom, usko povezanom s ekonomskom isplativošću, koje ulažu u brodove. Međutim, brodogradnju su, uglavnom, preuzela brodogradilišta iz Kine, Južne Koreje, sve manje Japana, dok evropska uglavnom opstaju „na rubu gladi“. Nemojte se zavaravati da je sve što je kinesko jeftino. Naprotiv, napraviti će Kinezi „najbolji i najskuplji“ brod na svijetu, za naručioca koji je spreman platiti odgovarajuću cijenu. Ono što je u kineskoj ekonomiji bitno, a nedostaje u nekim drugima, je ravnoteža između uloženog i zarađenog. U svim aspektima, stupnjevima i detaljima proizvodnog procesa.

Uz gore navedeno, Normanna je bila, do tada, najveći brod na kojem sam navigal*. Očekujem da će se pojedinci početi smijati, i to uglavnom oni s velikih tankera za sirovu naftu. Neki, mnogi, među njima sebe smatraju boljim pomorcima i boljim „tankerašima“ jer navigaju* na tim morskim mrcinama. Slično kao i s autima. On vozi veliki ili skupi automobil pa je zasigurno vrstan vozač. Dok onaj drugi vozi prosječan automobil pa su mu i vozačke kvalitete sukladne tome. Istina je zapravo sasvim drugačija. Život, i posao, na mrcini od tristotinjak metara dužine je kudikamo jednostavniji nego na šešulicama od stotinjak, dodaj ili oduzmi pedesetak. Ne, naravno da nije sve jednostavnije ali štošta je. Sa svojih „samo“ 10000 tona nosivosti i dužine, možda, stotinu i dvadeset metara, imala je dvadeset i četiri tanka kariga*. Od toga ih je dvadeset bilo integrirani dio brodskog trupa dok su četiri „bombulona“ bila na palubi. A ti tankići su bili zapremine stotinu kubičnih metara svaki. I sva ta sila tankova kao i ti sićušni su nezamislivi na velikim brodovima. Gdje li su tek brodovi kemikalci, ne ogromni, sa po tridesetak do pedesetak tankova kariga*. No, da se ovdje i zaustavim jer će ispasti da patim od kompleksa manje vrijednosti. Dok baš naprotiv, češće sam bio, pogrešno, optuživan zbog suprotnih emocija.

Osim što je bila najveći brod do sada, nakon četiri godine i sedam ugovora kao Čifu*, ponovno smo bili trojica ofičala* kuverte* a ne dvojica ili samo jedan, kao što sam bio svoj prvi ugovor kao Čif*. To su, bile, radosti malih brodova. Imaš brodić od kakvih sto metara dužine s dvadeset tankova tereta, do šesnaest različitih kemikalija ukrcanih, ali samo dvojicu ofičala*. No, bio sam mlad i znao sam, već onda, izvući iz svega najbolje. Iako, priznajem, u to vrijeme toga čak nisam niti bio svjestan.

Na Normannu sam se ukrcao prohladnog 29. listopada 1999. godine u Rotterdamu dok je brod bio pod ukrcajem kemikalija s terminala (desna strana) i s maone* (lijeva strana). Zanimljivo je što je ljudska memorija da se nekih, nevažnih (?), detalja sjećamo i nakon dugog proteka vremena dok druge, manje važne (?), zaboravljamo u trenutku. Tako se ja jasno sjećam da sam ušao u kontrolnu kabinu kariga* gdje su se nalazili dvojica Komandanata Talijana (jedan sa Sicilije a drugi sa Sardinije) i Terco* iz Istre. Sjećam se i da je „Sardo“ sjedio na stolu. Nakon pozdravljanja i predstavljanja pitao sam gdje je Čif* kojega mijenjam. Ne sjećam se, zanimljivo, koji od trojice mi je rekao kako ga nema i da je na putu za kući. Pošto je to zvučalo toliko apsurdno i nemoguće, slatko sam se nasmijao prihvativši „šalu“. Tek kad sam shvatio da se samo ja smijem, a to nikako nije moglo biti dobro, rekao sam nešto kao „dobra fora“ ali gdje je Čif*. Možda najkomičnije je bilo vidjeti dvojicu Talijana kako me gledaju u čudu i ponavljaju, kao malom i retardiranom djetetu, da se Čif* iskrcao. I nakon još nekoliko pristojnosti su mi zaželjeli dobru večer i pobrali se u svoje kabine. Dakle, stigao je „vatrogasac Mirko“ i sve je opet u savršenom redu na brodu. Isto tako se ne sjećam da li mi je uopće palo na pamet se okrenuti s kuferom i vratiti na aerodrom pa kući, ali sam gotovo siguran da nije. Koliko god je bilo komično gledati njihove face toliko je bilo tragično saznanje da su se njih dvojica mijenjali nekoliko dana, obojica po treći puta za redom na istom brodu.

A desilo se sljedeće, brod je iz Južne Amerike dopremio karig* odurnog, smrdljivog ribljeg ulja. Novi Čif* se ukrcao u Švedskoj tijekom iskrcaja a po iskrcaju preuzeo posao i pranje tankova. Da vas ne davim s tehnikalijama, debelo je zeznuo to pranje pa su ga iz Engleske brže bolje iskrcali. A ta sirota koju sam ja, kao, mijenjao je ostao do Rotterdama i iskrcao, vjerovatno isto onako, brže bolje.

Nakon što se dvojac povukao u svoje odaje nastupio je mrak, kratki spoj, rupa u sjećanju, kako god to željeli nazvati. Do kad sam ostao budan s Tercom* u gvardiji, nemam pojma. Znam da me Sekondo*, Talijan, o njemu malo kasnije, probudio slijedećeg jutra za gvardiju u šest. Naime, nije bilo kao na mnogim kompanijama da Sekondo* i Terco* drže gvardije šest/šest sati, nego smo sva tri ofičala* držali svoja četiri sata a osam bili slobodni. Tih osam slobodan možemo „objesiti mačku o rep“ jer Čif* na „kemiji“ tokom operacije karigom* nema redoviti ritam nego se prilagođava trenutnoj situaciji. Što je i dalje bilo ogromno u odnosu na samo dvojicu i udaranje šest/šest.

ijekom tog Rotterdama smo se još dva puta micali i na kraju imali pet različitih kemikalija na brodu. Trebali smo krcati i šestu, Monoethylene Glycol, za koju tankovi moraju biti čisti bolje od kuhinjskog stola za ručavanje. Što naši tankovi, zahvaljujući pogrešnom pranju ribljeg ulja, nisu bili pa smo, unatoč pokušajima prevare, dotični karig* izgubili. Nakon Rotterdama smo skoknuli do Terneuzena, gdje smo krcali još dvije kemikalije.

Kakav uvod, kao da pišem roman.

Normanna je za mene imala „u džepu“ još nekoliko izazova, osim već navedenih. Možda ne toliko velikih, ali svakako ne beznačajnih. Bio je to moj prvi susret s Talijanima na brodu, a naslušao sam se svakakvih priča od naših ljudi. Pretpostavljam da je u svim tim pričama bilo, dovoljno, istine da se zapitate. Iako, pokazalo se na primjeru Normanne, i još nekoliko brodova što sam proveo s Talijanima, da su moja iskustva bila posve drugačija. Vjerovatno, barem dijelom, jer sam s njima navigal* samo kao Čif* a ne kao mlađi ofičal*. Kao i to da sam onda već stekao dovoljno samopouzdanja i iskustva, uz dašak arogancije, da nije bilo razloga za ikakvim konfliktima. Čak dapače, većine od tih Talijana se rado sjećam. Tako da sve te i slične pomoračke ćakule, uključujući i moje, treba uzimati s dozom opreza i rezerve. Jer dešavalo se, dešava se i dešavati će se, neminovno, da vam netko napriča o nekome sve u superlativima ili ga izgadi na pasja kola, a vrijeme pokaže i dokaže upravo suprotno.

Na Normanni su, na početku, bila četvorica pa petorica i opet četvorica Talijana. I to su bili Komandant* sa Sardinije, Kapo Makine* sa Sicilije, Primo Makine* sa Sardinije, Sekondo* iz mjesta nedaleko Pescare i Terco* iz Venecije. Uglavnom, vesela ekipa. Trajalo bi predugo kad bih o svakome napisao ponešto ali barem dvije riječi.

Komandant je bio drag čovjek s kojim sam se dobro slagao, uz jednu zamjerku, pušio je smrdljive cigare.

Direttore di Macchina (Upravitelj Stroja), sićušni, žgoljavi čovičić, dječak koji nikad nije uspio odrasti, u svakoj sekundi spreman na spačku i sprdačinu oko bilo koga (pa i sebe samoga) ili čega.

Primo Makine* je bio stariji čovjek, usporen, staložen a prema meni se odnosio, gotovo, kao prema sinu. Preostala dvojica, ipak, zavrijeđuju malo više riječi.

Sekondo* je bio izuzetno komičan i često izložen podsmijehu, načelno dobronamjernom, što je on stoički podnosio, čak se i ne obazirući. Mada je istom mjerom uzvraćao, ovisno o raspoloženju. Unatoč tome, bio je vrlo drag čovjek, te dobar i pouzdan u poslu. Zahvalan sam mu na tome što me nikad nije ujutro budio za gvardiju* u četiri nego u šest. Kako je to potrajalo, jednom sam ga pitao zašto me ne budi na vrijeme. Odgovorio mi je:“Ti si dobar prema meni, pa sam ja dobar prema tebi.“ Nije se imalo što nadodati. Na radnom odijelu je crnim flomasterom nacrtao trozubac a iznad njega velikim slovima napisao VRAG. Pomalo je natucao hrvatski, uz poseban naglasak na psovke koje je sočno ispaljivao. I, bio je neizliječivo zaljubljen u našu pjevačicu Emiliju Kokić. Do te mjere da joj je čak napisao ljubavno pismo na hrvatskom. Uz moju pomoć, naravno.

Terco*, suprotno od Sekonda*, bio je šutljiv i povučen čovjek. Nije ostavljao dojam najsjajnije zvijezde na nebu ali je odrađivao svoje uz prosječan rezultat, što je zadovoljavalo. No, nešto se s njime desilo ili dešavalo ili je primio kakve nelijepe vijesti. Bili smo na iskrcaju u Valenciji u Španjolskoj. Ujutro slijedećeg dana čovjek se više nije ponašao kao prije. Postao je još povučeniji i sve manje je komunicirao s ikim, koliko je meni poznato. Jednog jutra sam ušavši u salon naišao na njega, obučenog u zimskoj jakni sa zaštitnom kacigom na glavi, kako sjedi i bulji ispred sebe. Pokušao sam, bezuspješno, doprijeti do njega. Nadao sam se da će se otvoriti, povjeriti, požaliti i da ću mu, možda, znati kako olakšati. Nije prošlo nego nekoliko dana kad se iskrcao. A mijenjao ga je naš dečko s Lošinja.

Nimalo slična situacija, sjedi Terco*, Lošinjan, u tom istom salonu s mobitelom u ruci, bez zimske jakne i kacige, i pritišće tipke s brojevima. Prije nego počnete sa smijuljenjima, ne zaboravite da je bio kraj ’99. godine. Mobiteli su imali pola kile, antene na izvlačenje, jednobojne zaslone i služili su svojoj namjeni, telefoniranju. Uglavnom, pitam ja Terca* šta radi. A on mi odgovara kako curi šalje SMS. „A, to“, rekao sam i pobjegao dalje da dečko ne bi shvatio da nemam blage veze niti što je SMS a kamoli kako se to šalje. Ipak sam ja bio Čif*! Svoj prvi mobitel „Motorola“ sam kupio kakvih godinu dana ranije u Ravenni s talijanskom karticom na bonove. Kad sam se vratio kući zatražio sam naš broj preko tada jedinog pružatelja usluge „Cronet“. No, prije nego sam uspio sklopiti ugovor i dobiti broj, koji imam i danas, morao sam platiti masnu carinu i porez. No, koga je bilo briga kad sam ja imao mobitel.

Unatoč svemu navedenom, vjerovatno, najveći izazov Normanne bili su naši ljudi s kojima je trebalo izaći na kraj. Tijekom mojih prvih, spomenutih, sedam ugovora znalo nas je biti do maksimalno četvorica Hrvata i sve mahom ofičali*. Posadu su na ostalim brodovima sačinjavali Ganci ili Filipinci. Sa strancima je jednostavnije utoliko što postoji jezična barijera, a ne zna se svatko jednako izražavati na engleskom. Opet će, pojedinci, komentirati kako može biti lakše na engleskom nego na hrvatskom. Jednostavno, naučiš engleski govoriti, pisati i čitati, skoro, kao hrvatski i u golemoj si prednosti nad ostatkom svijeta, kome engleski nije materinji jezik.

Druga stvar je što, na žalost, previše naših na jednom brodu, često, izaziva nevolje. No, kako čujem, isto ili slično je i s mnogim drugim nacionalnostima. Tako da, iako smo često najgori upravo prema sebi samima, nisu naši ljudi niti loši a kamoli najgori. Sve je u detaljima, u pojedincima i u stavu nadređenih prema poslu i podređenima. Priznajem, na početku, nisam baš zablistao, iako ponajviše zahvaljujući Noštromu* koji je bio jedna od najvećih ljenčina i filozofa što smo se ikad našli po brodovima. Ostatak posade kuverte* su, uglavnom, bili dobri „dečki“ koji su radili svoj posao bez, previše, prigovaranja. Mada su, htjeli ili ne, bili uz Noštroma*, direktnog pretpostavljenog.

Nije, valjda, prošlo jedno jutro da taj nije prigovorio za posao toga dana. Dakle, što god bih im dao za raditi, ponavljala se „identična“ rečenica:“A šta baš to moramo, i baš danas?“ Nije mi osobito olakšavao posao svojim ispadima. Slažem se da su naši ljudi bili i ostali, donekle, obespravljeni u odnosu na, nekada puno, jeftinije Filipince, Indijce, Indonežane, i da ne nabrajam. Našeg pomorca ne štiti nikakav sindikat i nema za leđima nikakav kolektivni ugovor. Naš pomorac nema plaćene prekovremene sate ili blagdane, što Filipinac i spomenuti imaju. Govorimo o posadama, a ne o časničkom kadru. Isto tako, istina je da je svatko od nas dobio na uvid ugovor o zapošljavanju i svojim potpisom prihvatio baš taj i takav ugovor.

A već viđena priča se obično odigravala u slijedećim etapama. Novi član posade se ukrca pun entuzijazma i volje, radi za dvojicu, ako ne i trojicu. Nakon mjesec dana i prve plaće, nekim čudom ga napadne mala snaga koja ga neizliječivo oslabi, radni učinak mu padne da začudi i njega samog, i jadnog. Da bi nakon treće plaće počeli problemi s bahatim prigovaranjima i traženjima njegovih prava. Naglašavam, radi se o pojedincima iako je scenario uvijek isti. Tako je naš Noštromo* „osjetio krv“ i polakomio se kako će sa mnom to ići kao podmazano. Vjerovatno bi i išlo da se tu ništa nije mene pitalo i da je njegov pristup bio drugačiji.

Danas, nakon više od dvadeset godina i, kudikamo više brodova, moje posade znaju da je moj apsolutni prioritet njihova tj. naša dobrobit. Tako su njegova prigovaranja i traženja, dodatnih, prava trebala biti ostvarena u vidu manje posla, kraćih radnih sati, nerada noću, blagdanima i vikendima, kao i bilo kad to njemu odgovara. Čujem da slične komedije funkcioniraju na pojedinim nacionalnim zastavama, gdje su sindikati toliko moćni da dirigiraju pravila igre. Na žalost, na uštrb pomoraca. Djelomično i zbog toga polako izumire pomoračko zanimanje u pojedinim zemljama. Jer su pomorci, zahvaljujući sindikatima, postali prave razmažene curice pa im je sve počelo smetati, od hladnoće do vrućine, od jutra do noći, od vikenda do blagdana.

Uglavnom, jednoga jutra, ili je on pretjerao s grintanjem ili ja nisam imao osobito odličan dan, nebitno je. U svakom slučaju, sazvao sam sastanak mojih dečkiju s kuverte*. Svi smo se radosno okupili kako ne bismo morali raditi. Uvijek je bolje sastančiti i „prdit’ ludo“, kako je znao reći moj tata. Vidio sam mu sjaj u očima. Ma, ne tati nego Noštromu*. Sastanak je, zapravo, trajao vrlo kratko, ne na sveopće oduševljenje. Ja, kao predsjedavajući, otvorio sam i zatvorio sastanak a da se skoro nitko drugi nije oglasio.

Jer, nakon što sam im otvoreno, i bez da sam zatražio išta zauzvrat, predložio da ću ja sve za njih učiniti, osim jednog detalja, samo su se ušutjeli. Doduše, Noštromo* je rekao nešto u smislu:“E, Čife*, pa nećemo to tako.“ Kakav mudrijaš je to bio. Baš me zanima što vi mislite o mom prijedlogu da ja za njih sve učinim, osim jednog detalja. Naime, predložio sam im da ću ih pažljivo saslušati, pomno zapisati sve želje i prigovore, prepisati sve u kompjutor, na dnu teksta zapisati njihova imena, i dokument, preko pisača ispisati, te osobno, odnijeti Komandantu na uvid. Dakle, sve ću ja za njih učiniti, kako bi to učinio svaki pravi Čif* za svoje dečke. Oni su se samo trebali potpisati uz svoja imena.

Pa kad mi je Noštromo*, tako mudro odbrusio, sam ga pitao:“Nego kako ste mislili? Haj’te vi a mi ćemo vam pljeskat’?“ I onda je nastupio potpuni muk, da je sastanak ubrzo bio raspušten. Sljedećeg dana je na vratima salona posade, misteriozno, osvanuo papir s natpisom „Any fool with the fast hands can grab a tiger by the balls, but it takes a hero to keep squeezing“. Prevedeno „Ikoja budala brzih ruku može uhvatiti tigra za jajca, ali je potreban junak koji bi nastavio stiskati“.

I za kraj me nije čekao osobiti izazov nego više kao iskušenje. Iskušenje moje strpljivosti koja mi u to vrijeme nije bila jedna od jačih strana. Kompanija, sa sjedištem u Ravenni, došla je na fabuloznu ideju da me mijenja Talijan, čovjek stariji od mene, Komandant s tankera, ali ne za kemikalije. Tako da mu je bilo ponuđeno, a on je očito prihvatio, da se ukrca kao Čif* pa će kasnije mijenjati Komandanta. Ili što već su mu ili nisu ponudili, briga mene. Međutim, briga me bilo to što su, neki među njima, zamišljali da će on uz mene naučiti sva čuda o operacijama na tankerima za kemikalije. Kao i da će usavršiti svoj engleski. Koji je, blago govoreći, bio bijedan.

Čim se ukrcao, došao je s fenomenalnim prijedlogom da on drži gvardiju* a ja da budem u dnevnici. Početak je bio odličan iako se nije naslućivao uspjeh te sumanutosti. Iako je, vrijeme je pokazalo, to bio njegov jedini dobar prijedlog. Tako da bi on ujutro, poslije gvardije*, došao malo i, kao, učio od mene. Zapravo me, uglavnom, izbjegavao. Kao i ja njega, ako sam ikako uspijevao. Sjećam se, bili smo na ankori* ispred Auguste danima i moje strpljenje, začinjeno dosadom, bilo je ozbiljno ugroženo.

U jednom trenutku sam došao Komandantu, sklopivši ruke kao u molitvi, i zamolio ga da me pusti ići doma iz Auguste. Samo da bi on ponovio gestu s rukama, moleći mene da ostanem s njime, barem, do slijedećeg porta*. Iako je pušio smrdljive cigare, bio je dobar i pozitivan lik. Naravno da sam ostao, nisam imao srca ga odbiti. Odradili smo ukrcaj nekoliko vrsta mazivih ulja i krenuli prema Algecirasu. No, i tamo smo ostali na ankori*. Istina, svega jedan dan, ali dan kao godina. Sveukupno sam ostao s njime na brodu dvadeset i dva dana. Da, plaćen punu plaću, uz manje posla, ali bilo mi je dosta i previše.

Bilo je sunčano i ugodno jutro 15. veljače 2020. godine kad sam se iskrcao. Autom sam bio prevežen do zračne luke Malaga. Dan danas razmišljam kako bih ju volio posjetiti. S kartom u ruci, prtljagom na putu za avion, bez brige i pameti, šetao sam zračnom lukom, pogledavao po trgovinama, samo da izgubim vrijeme do polijetanja. Pa sam tako vrtio po muzičkim CD-ima, kad sam začuo poziv preko razglasa. Istina, osjećao se jak španjolski naglasak, ali nije bilo greške da je ženskim glasom upravo bilo izgovoreno moje prezime. Potrčao sam, a trčanje nisam volio čak niti tada.

Rottterdam sidrište (Nizozemska), 15. VI. 2021.