Zasigurno svatko među nama pomorcima ima kakvo takvo znanje o poslovima i dužnostima bilo koga među ostalima na brodu. Zanemarujući činjenicu kako pojedinci među nama misle da znaju sve o svemu. Dapače, nerijetko i bolje od onih o čijem poslu se radi. I tu nema nekih velikih mudrosti, već je „sustav“ tako dobro uigran da se provlači već generacijama pomoraca, neovisno o nacionalnostima ili samim poslovima. Tako često pojedinac s kuverte zna sve, i bolje, o poslovima makine, i obrnuto. Jednako tako pojedinci nižih položaja itekako dobro znaju kako bi to pretpostavljeni trebali ili ne bi smjeli činiti. A sve popraćeno posprdnim komentarima, obavezno pojednostavljujući i omalovažavajući tuđi posao, koji „svaka budala“ može raditi bez imalo truda i još manje pameti.
Nakon trideset i pet godina navigacije od čega dvadeset u svojstvu Komandanta, s potpunom odgovornošću tvrdim da o poslovima i dužnostima, što ofičala a što posade kuverte (palube) znam jako puno. Iz jednostavnog razloga što sam sve te ili slične poslove i sam obavljao tijekom kakvih petnaest godina, počevši kao Kadet, došavši do Čifa.
S jednakom samouvjerenošću tvrdim da znam ponešto o poslovima makiništa. Neovisno o tome radi li se o početniku ili dugogodišnjem pomorcu. Što, definitvno, nije dovoljno da bih se usudio upuštati u rasprave o njihovim poslovima. Čak ni iz pozicije Komandanta. Držim se jednostavne životne filozofije kako su svi makiništi dobri dok makina ide. Ako makina stane, treba ustanoviti zašto je stala. Da li se nema rezervnih dijelova, je li tu milijun drugih mogućih razloga ili je samo nesposobnost pojedinaca. Pa ipak, nije na meni laiku da o tome odlučujem.
Prije dvije godine, nakon što mi je objavljena kolumna na temu ovlaštenja Komandanata u današnje vrijeme, ispod objave na jednoj od društvenih mreža, čovjek mi je postavio pitanje zašto ne pišem o poslu brodskih kuhara. Nisu mi poznati njegovi razlozi za takvim pitanjem, a iskreno, nisu ni bitni. Sve u svemu, dobar podsjetnik da napišem i o takvom, itekako bitnom, brodskom poslu. Nasuprot poslovima makine, poprilično znam o kuhanju, jer i sam kuham kada sam kod kuće. Što ne znači da znam dovoljno o poslu brodskog, ili bilo kojeg drugog, kuhara da bih mogao o tome raspravljati. Kamoli o tome pisati. Otprilike nešto slično sam odgovorio i spomenutom gospodinu. Ne znam da li i koliko je moj odgovor zadovoljio njegovu znatiželju, pošto se više nije javljao.
Jednako kako je tuđi posao, pojedincima, lakši i jednostavniji od njihovoga, spremni su objašnjavati, svima koji su ih manje ili više voljni slušati, koji su poslovi lakši a koji teži. Podrazumijeva se da beskrajne rasprave vode o tuđim poslovima, jer njihov je najzahtjevniji i najteži.
Osobno bih se ipak usudio reći da je posao brodskog kuhara zasigurno jedan od najzahtjevnijih od svih „pomoračkih“ zanimanja. Paralelno tome je, na žalost, daleko ispodprosječno plaćen. Svakoga dana, tri puta u danu, hrpa ljudi ocjenjuje, rijetko hvali i prečesto kritizira njihov posao i radni učinak. Krenimo od osnovnih stvari, koje vjerovatno jesu stvar iskustva. Međutim, znaj ti koliko treba ovoga ili onoga da bi se kvalitetno nahranilo petnaest, dvadeset ili više gladnih ustiju. Isplaniraj količinu svih potrebnih namirnica za mjesec ili dva do sljedeće nabave. Oboje bez znanja unaprijed o kakvoći hrane koja će biti dostavljena. Gdje smo svi mi svjesni da dobavljači, načelno mentaliteta pijavica, žive od brodova i pomoraca, te su, golema većina, više nego spremni prevariti i podvaliti hranu slabije kvalitete za višu cijenu, kao i hranu s kraćim rokom trajnosti. Da i ne spominjem naplaćivanje dodatnih usluga i servisa koji njima, na bilo koji način otežavaju posao, cijenu čega plaćaju brodski kuhari i ostatak posade. Svaki pomorac zna kako izgleda kad je ružno vrijeme, kad život na brodu uspori i poprimi nešto drugačiju dimenziju. Kuhari nemaju izbora nego stajati, balansirati oko upaljenih štednjaka s poslaganim loncima punim kipuće vode, tavama s kipućim uljem što lete na sve strane. Najčešće i uglavnom ti ljudi nemaju jednog jedinog slobodnog dana za trajanja ugovora. Očekujem da će se kolege ofičali pobuniti kako nemaju ni oni. Što i je i nije istina. Ne jednom smo se uzajamno mijenjali, odradili i dvije i tri gvardije u nizu kako bi jedan među nama izašao van. Da bi drugom prilikom izašao onaj drugi. Sve u dogovoru. S kime da se kuhar dogovara i mijenja?
Utoliko, svaki od brodskih kuhara zaslužuje poštovanje samim time što nas hrani mjesecima, najbolje što zna. Čak i oni nemaštoviti, nezainteresirani, naročito oni koji su kroz godine prigovaranja digli ruke od pokušavanja udovoljavanja svakome.
Moj prvi ukrcaj prije četrdeset godina, na brodu nas je bilo trideset i šest članova posade. Među nama su bila trojica kuhara, „Šef kužine“ tj. 1. kuhar, 2. kuhar i Mladić kuhinje. Tadašnji „Šef“ je zaradio nadimke gulaš i partizan. Je li on spadao u ijednu od gore navedenih kategorija, nemoguće je znati. Naročito nakon svih tih godina. Možda bi se moglo reći da je spadao u svaku od tri, na određeni način. Nije, poput nekih, imao striktni sedmodnevni jelovnik, ali su se određena jela ponavljala u manje ili više redovnim sedmodnevnim do desetodnevnim intervalima. Ipak se sjećam da je svaki utorak za ručak bila kuhana govedina.
Jedan ugovor na talijanskoj zastavi bili smo nas četvorica Hrvata među Talijanima. Pošto je za ručak prvi pijat bila pašta, osim nedjelje kad su bili njoki „ala romana“, tako je kuhar imao šest jela s paštom koja je ponavljao. I nije od toga reda odstupao. Barem ne za trajanja moga ugovora. Npr, srijedom su bile farfalle s kupovnim pesto genovese. Od onda, a prošle su dvadeset i četiri godine, ga ne jedem. Smučio mi se i pesto i bosiljak u bilo kojem obliku.
Zatim se sjećam našeg čovjeka iz Rijeke. Bili smo kompletno naša posada i mnogi starosjedioci poznavali su se godinama. Da li iz šale, da li iz dosade, da li iz stvarne zlobe, ne bi prošao dan da nisu kuharu dobacivali svašta i prigovarali mu gotovo za sve što bi skuhao. Istina je bila da je bio dobar brodski kuhar koji je vremenom izgubio volju, što mi je jednom zgodom sam priznao. Mada je i dalje kuhao bolje od prosjeka.
Jedan od svakako najčišćih i najurednijih kuhara bio je jedan Ganac. Uvijek je na sebi imao bijelu ispeglanu košulju. Čim bi ju zaprljao bi ju mijenjao. Bilo ga je fascinantno gledati. Ujedno je jedan od najboljih kuhara s kojima sam imao prilike navigat. Kako smo bili po zapadnoj Africi i bili u mogućnosti nabavljati svježe ribe i ostalih delicija iz mora, Komandant je zahtijevao da ručak ili večera ili oboje svakodnevno budu iz mora. To su bili festivali okusa.
Navigal sam s jednim našim što je bio prljav kao malo tko, ali je odlično kuhao.
Za razliku od jednog Filipinca koji, osim prljav, bio je lijen i nemaštovit ili nesposoban. Nakon kružnog putovanja od dva mjeseca sam ga iskrcao, kako bismo izbjegli pobunu na brodu.
Potom ih je bilo nekoliko koji su jedan ugovor bili dobri do odlični, sljedeći ugovor prosječni ili čak ispod.
I kuhari su ipak samo ljudi poput nas ostalih.
Slagali se vi sa mnom po pitanju težine poslova ili ne, neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Kapetan Aron Baretić – ABe
Ankorađ na ušću rijeke Siene (Francuska), 15. prosinac 2024. godine
