Priznajem da ne znam kako sam uspio propustiti napisati priču o jednom od najbitnijih brodova u mojoj karijeri, jednoj od tek nekoliko cura među brodovima na kojima sam plovio.
Kad sam se ukrcao na (od milja zvanu) Martu, 15og prosinca 2004. godine, bila je već punoljetna cura i netom je napunila svoj 19i rođendan, a dan ranije moja je mama napunila 70i.
No, da krenem (ipak) od početka.S prošlog broda sam se iskrcao 9og studenog i po povratku sam razgovarao sa svojim agentom za ukrcaj kako se ne želim vratiti na istu kompaniju ukoliko me ne žele unaprijediti, pošto sam imao položen „Kapetanski“, bio sam Čif već preko 9 godina a ni plaća nije bila osobita. Obećao mi je da će učiniti sve što bude u njegovoj moći.Iako se poznajemo od studentskih dana i cijenim ga kao čovjeka od riječi, to nije bila garancija da će u tome i uspjeti.
Dani su prolazili, meni se nije nigdje žurilo kakva tri do četiri mjeseca, nakon četiri provedena na prošlom brodu, pogotovo što se bližio prosinac s blagdanima i školskim praznicima. Tako smo jednog popodneva se vraćali iz vrtića, moj mlađi sin i ja, kad sam primio taj telefonski poziv koji će promijeniti daljnji tijek moje karijere, kao i života samog.
- Prvo mi reci da li sjediš.
- Ne sjedim nego sa sinom šećem, ali ću sjesti ako treba.
- Bolje sjedni ipak.
Naravno da sam sjeo, na zidić uz koji smo upravo prolazili. U glavi mi je došlo do trenutne implozije kad mi je ponuđen posao Zapovjednika, na nepoznatoj kompaniji norveškog vlasnika sa sjedištem u New York-u (zvuči puno bolje nego je bilo). I naravno da sam prihvatio priliku koja mi se, vjerovatno, ne bi pružila uskoro.
Pozadina priče, koju sam saznao kasnije i postepeno, nije ni približno lijepa kao moje unaprijeđenje, čak je pomalo tužna i ružna, ali za same aktere iste. Naime, Zapovjednik na Marti je bio čovjek od preko sedamdeset godina s lažnim dokumentima, što je ustanovljeno prilikom inspekcije države Liberije, u čijem registru brodova i pod čijom zastavom je Marta plovila. Zapovjednik je promptno iskrcan a zbog nemogućnosti organiziranja smjene za Zapovjednika je, privremeno, postavljen 1. Časnik, koji je doveo brod do slijedeće luke, gdje ga je zamijenio Zapovjednik koga su digli s dopusta, dok ne nađu novog čovjeka, mene. Zašto 1. Časniku nije dozvoljeno da nastavi kao Zapovjednik dalje je stvar govorkanja i špekulacija u koje ne bih ulazio.
U svakom slučaju, tog povijesnog datuma, nakon svega trideset i šest dana dopusta sam krenuo u sasvim novu avanturu, koja je po mene, a volim vjerovati i po moju posadu, završila dobro i uspješno, unatoč sitnim neugodnostima na početku.
Ukrcao sam se na Martu u brodograilištu grada i luke Mobile, na jugu SAD-a dok je bila na svom redovitom remontu i obnovi svjedodžbi neophodnih za plovidbu već spomenutog dana (bila je srijeda) oko 22 h. Ono što me nemalo iznenadilo bilo je što me kolega nije sačekao, barem da se pozdravimo i izmijenimo nekoliko riječi, nego sam naišao na zatvorena vrata kabine, na putu do brodske ambulante, gdje sam proveo prve dvije noći na Marti.
Susreli smo se slijedećeg jutra u salonu, u vrijeme doručka, koji je bio jako mršav jer se očekivala hrana tog popodneva, shvativši da se poznajemo s jednog od mnogih tečajeva koje, kao pomorci, prolazimo periodično. S primopredajom smo završili istog popodneva u 18 h kad sam službeno i preuzeo zapovjedništvo. Slijedećeg jutra se kolega iskrcao i ostao sam sam sa sobom, nepoznatom kompanijom i nepoznatim ljudima na brodu, a život koji sam do tad doživljavao prilično crno-bijelo, počeo mi je otkrivati beskonačni spektar nijansi sivog, na čemu sam mu putem bivao sve više zahvalan, a jesam i danas dok otkrivam nove.
Odradili smo i taj remont, zapravo tek jedan u nizu kroz karijeru, i iz Mobile-a krenuli prema Houston-u, gdje smo stigli i vezali se na Božićno jutro, kad su i počele neprijatnosti. Zbog čega? Pa, radi novca, naravno!
Naime, iz meni nepoznatih razloga, mome prethodniku nije stigla gotovina za brod na vrijeme, da se čak i sam iskrcao, praktički, bez centa u džepu, ostavivši mi praznu brodsku blagajnu. Novac sam trebao primiti čim smo se vezali na prvom terminalu u Houston-u ali je osiguranje terminala zahtijevalo da se agentu, koji je nosio novac sa sobom, obezbjedi pratnja za nekakvih pedesetak metara od kapije do broda, što bi se trebalo platiti 500,00 $ i naravno da je bilo neprihvatljivo. S agentom sam se dogovorio da nam donese novac na slijedećem terminalu, sutradan ujutro.
Tako je i bilo, vezali smo se oko 10 h, primio sam i spremio novac u sef rekavši Telegrafisti, koji je to bio samo na papiru a obavljao je posao administratora, kako ću izaći poslije ručka na sat-dva do trgovine samo kupiti radio/CD za most da možemo gore slušati glazbu i kad se vratim ću ljudima isplatiti predujam plaće, koji su toliko strpljivo čekali.
Bila je nedjelja popodne, s Upraviteljem Stroja i kutijom s novim radio/CD-om sam čekao agenta da nas vrati na brod, kad me nazvao Čif da nam je na brodu predstavnik ITF-a. Ne da sam se ukočio nego sam se oduzeo, jer ITF (International Transportation Workers Association ili Međunarodni Sindikat Transportnih Radnika) na brodu može značiti samo probleme.
Na brodu me dočekao Čif u društvu predstavnika ITF-a, sićušnog čovječuljka od kakvih 150 cm visine, rodom iz Burme. Nimalo srdačno smo se rukovali uz predstavljanje, kad mi je dotični, gledajući me odozdo jako ozbiljno (pravo u oči), rekao kako sam jako sretan čovjek, na što sam mu uzvratio pitanjem, gledajući ga odozgo prilično raspoloženo (pravo u oči), zašto misli da sam ja sretan čovjek. Na što je udario žestoku propagandu, očito nabiflanu napamet, o pravima pomoraca na brodovima, kao da ja sam nisam pomorac i nemam takva ista prava, ili još gore, kao da ih ja na bilo koji način kršim, valjda misleći kako će me prestrašiti, u čemu, naravno, nije uspio, pa je ubrzo odustao i nastavili smo razgovarajući normalnim tonom, ne praveći nikakve face jedan drugome. Ovo je bilo i još uvijek je moje jedino iskustvo s ITF-om, pogotovo što agencija koja nas zapošljava radi načelno s prominentnim brodarima. Najčešće, osoba koja zove ITF ostaje anonimna jer se vrlo često radi o o ozbiljnim kršenjima uvjeta života i/ili rada pomoraca, kako bi se izbjegle neugodne a bespotrebne posljedice po pojedinca, a mogle bi dovesti do gubitka posla i kudikamo većih neugodnosti. Kod nas nije bilo ništa slično, nego je jedan od Kormilara, povučen čovjek i odličan radnik, da li ne znajući da će im popodne biti isplaćen predujam ili iz nekog drugog razloga, nazvao ITF bojeći se da opet neće biti isplaćeni, a trebao je što hitnije poslati novac kući. Najsmješnije od svega je bilo to što mu je trebalo „samo“ 300,00 $ koje sam mu mogao posuditi ja ili netko drugi. No, očigledno bijesan i razočaran čitavim postupkom zahtijevao je i da ga se iskrca s broda momentalno, što i nije osobiti problem, za mene ili kompaniju. Mogao bi zato biti za njega, i to neriješivi, jer je tražio iskrcaj prije isteka ugovora. Pošto je bila, spomenuta nedjelja, morao bi od vlastita novca platiti prekovremene sate za službenike Policije i Carine, hotel u kojem bi bio smješten dok mu se ne organizira avionska karta, koju bi, kao i za svoju smjenu morao platiti opet sam. I da ne duljim, ipak je ostao na brodu do kraja ugovora i kad je bila slijedeća smjena Kormilara tražio sam kompaniju da ga vrate natrag na brod.
S Marte sam se iskrcao nakon četiri mjeseca i nakon još četiri vratio natrag, i bila je do onda jedini brod na koji sam se vratio. Na ostalima, njih dvadeset i dva, sam bio po jednom i nikad više. S Marte me vežu jako lijepe uspomene na neke ljude od kojih ogromnu većinu nisam nikad kasnije vidio, jednog Upravitelja Stroja iz Rijeke s kojim se vidim povremeno, kao i nekolicinu s kojima se ne želim vidjeti ikad ili su uspomene vezane za njih sve samo ne ugodne.
Bio je s nama Električar koji je nakon osamnaest mjeseci na brodu, znači dva puna ugovora od devet mjeseci, tražio produženje od još devet mjeseci. Što je bilo tom čovjeku, kakvi demoni su njega proganjali, ne znam. Znam samo da sam odbio njegov zahtjev, uz napomenu da ću proslijediti kompaniji, uz naglašavanje mog neslaganja, što je bilo jednostavno jer nije više bio sposoban obavljati svoj posao. Bio je iskrcan iz slijedeće luke.
Zatim se s nama, na samo dva mjeseca na sreću, našao i kuhar koji je bio toliko lijen, nemaštovit i prljav da nisam imao izbora nego ga iskrcati prvom prilikom. Kuhar kojeg je mijenjao i koji se vratio natrag nakon ta dva nesretna mjeseca je nekoliko dana samo ribao po kuhinji kako bi skinuo slojeve raznim masnoća i prljavštine. Jednom „zgodom“ smo došli na ručak i na stolu smo našli staklenu zdjelu punu kuhanih hrenovki, bez juhe, salate ili ikakvog priloga. Nije što ne volim hrenovke jer ih zapravo jako volim nego što nije način. Umirio sam ekipu riječima kako je čovjeku valjda takav dan i ovo mu je prvi put, uz nadu da se ovakve omaške neće ponoviti. I nije, čitavih tjedan dana, dok nismo naišli na istu stvar da sam vrlo ozbiljno porazgovarao s Kuharom koji me začuđeno gledao kao ne razumije on u čemu je problem.
Kroz ta dva ugovora na Marti se izredala i revija 3. Časnika, svaki sa svojim osobnostima, da se tako izrazim, kako ne bih ispao ograničen ili zatucan. Ipak, prije nego donesete pogrešne zaključke, pokušajte razumjeti da je brod specifična sredina gdje su pravila življenja i ponašanja često drugačija, stroža, neprihvatljivija nego na kopnu, da se privatnost jako čuva i gdje smo svi mi karike u lancu. Ako je jedna od karika slabija, mi svi ili netko među nama moramo povući jače kako se lanac ne bi raspao, sa snažnim naglaskom na sigurnost ljudskih života i samog broda.
Priznajem, prvi slučaj nema veze sa sigurnošću direktno iako bi mogao imati da je situacija izmakla kontroli. Čovjek u kasnim četrdesetim godinama koji je jako vodio računa o svom izgledu pokazivao je neskriveno zanimanje za mlade dečke da se gotovo svake noći ispred njegove kabine mogao vidjeti još jedan par šlapa uz njegove. Srećom po svih nas situacija ipak nije izmakla kontroli do kraja njegovog ugovora.
Zato njegov sljedbenik nije bio iste sreće, što nema nikakve veze s njegovim sklonostima ili uvjerenjima, bilo političkim, vjerskim ili spolnim. Njegovi problemi koji su postali moji i naši problemi su bili zdravstvene prirode. Pošto je nerijetko padao u nekakve čudne trenutke šutnje i barem naizgledne iskopčanosti od ostatka svijeta, a nakon nekoliko bezuspješnih razgovora s njime, gdje sam pokušao ostati priseban i razuman, konačno sam saznao (ne od njega) da je dijabetičar i da je padao u hipoglikemije i/ili hiperglikemije. Napokon mi je i sam priznao da uzima inzulinske injekcije svakodnevno i da niti agencija koja ga zapošljava niti brodar ne znaju za to. Odlučio sam ga ne prijaviti nego ga uvjeriti da je najbolje za svih da sam zatraži smjenu i iskrcaj.
I za kraj Bimbo, kako mi je rekao da ga zovu njegovi bliži, je bio priča za sebe. Čovjek je imao nekakvih obiteljskih problema koji su ga opterećivali. U kolikoj mjeri su utjecali ne njegovo duševno stanje nisam stručan donositi zaključke iako imam svoje mišljenje o svemu. Prije nego li su počeli ozbiljniji problemi znali smo nas dvojica dnevno po nekoliko sati provesti u razgovoru o njemu, što mi nije bio problem iako nije u opisu radnog mjesta. A počeli su izjavama poput ona trojica ga mrze i urotili su se protiv njega. Na što su uslijedila moja pitanja zašto misli tako a odgovor je bio jer su svi iz istog mjesta, što nije bila istina jer su bili iz iste pokrajine, ali to nije želio prihvatiti. Išlo je to tako neko vrijeme dok mi nije prišao kako ga ne samo njih trojica nego svi njegovi sunarodnjaci (Filipinci) mrze i konačno da su se i Hrvati urotili protiv njega. Usporedno s njegovim imaginacijama, koje su postajale sve življe, radni učinak i pouzdanost u njega su drastično padali. Neprestano je bio u zavadi s nekim, sa svakim, dok ga jednom prilikom u polu šali nisam pitao ako stvarno vjeruje da na brodu postoje (odvojene) filipinska i hrvatska urota protiv njega, na što mi je odgovorio pozitivno, s čvrstim uvjerenjem, uz komentar kako samo meni vjeruje i samo ja ga razumijem. Nekako u to vrijeme sam se ozbiljno zabrinuo za njega kao i za sigurnost svih nas, te shvatio kako je krajnje vrijeme da ga se iskrca.
Ma kako vama sve ovo skupa zvučalo, smiješno, čudno, ljutili se na mene zbog „nepravde nanešene tim ljudima“, priznaću vam da su ova trojica ujedno jedini članovi mojih posada koje sam iskrcao kroz jedanest godina i devetnaest brodova kao Zapovjednik, jer nije to baš tako jednostavno, unatoč svemu, svjesno dovesti u pitanje egzistenciju čovjeka i njegove obitelji. Ipak, životi i/ili egzistencija dvadesetak ljudi i njihovih obitelji uvijek i bez iznimke su imperativ pred ičim, pa i nerijetko komercijalnim pritiskom kojem smo izloženi neprestano. No, i o tome, možda, jednom drugom prilikom. I za sam kraj, jedna simpatična činjenica. U pojedinim zemljama pomorci se ne smatraju pouzdanim svjedocima na sudu. Jednom prilikom sam to rekao jednoj osobi kad sam se pokušavao napraviti malo gluplji nego što jesam, pa mi se nasmijala u facu uz komentar da se opet pokušavam izvući. Ako vam otkrijem podatak da sam po brodovima proveo dvadeset i šest godina, neću vas pitati hoće li to promijeniti vaše mišljenje o meni i mojoj pouzdanosti.
Po moru, New York (SAD) – Meksički Zaljev, 20. IX. 2015.
Kapetan Aron Baretić – ABe
