Na prvo putovanje oko svijeta (ipak komercijalno) se uputio hrvatski kapetan Ivo Visin, a priču donosi Dubrovački dnevnik.

Rođen je 1806. godine u mjestu Prčanj u Boki Kotorskoj, a njegova obitelj je podrijetlom iz Istre. Pomorstvom se počeo baviti već u 12. godini na jedrenjacima, a kapetanski ispit položio je u Trstu. Šesti je pomorac iza Magellana koji je oplovio svijet. Njegovo putovanje, jedrenjakom (samo na jedra) imena SPLENDIDO započelo je 11. veljače 1852. godine.

Pored kapetana Visina i poručnika Fridriha Bellavita, posadu je činilo još njih devetoro. Oni su pod habsburškom zastavom iz Antwerpena krenuli na put tičući luke: Antwerpen, rt Horn, Valparaiso, San Francisco, Honolulu, Singapur, Bangkok, Hong Kong, rt Dobre nade, Plymouth, Trst. U luku Trst su se vratili 30. kolovoza 1859. godine.

NOVARA

Na znanstveno- ekspedicijskom putovanju oko svijeta (1857. – 1859.)  austrijska fregata NOVARA isplovila je samo na jedra, a parni stroj od 820 KW joj je ugrađen tek nakon nekoliko godina tj. 1862. godine. Izgrađena je u Veneciji 1850. godine, bila je duga 76,8 i široka 14,3 metara. Fregatom je zapovijedao komodor Bernhard von Wullerstorf – Urbair, a posadu su činila 345 člana časnika i mornara te sedam znanstvenika. Putovanje je trajalo od 1857. do 1859. godine tj. dvije godine i tri mjeseca. Na tom povijesnom, znanstvenom i ekspedicijskom putovanju NOVARA je posjetila: Gibraltar, Madeiru, Rio de Janeiro, Cape Town, St. Paul Island, Ceylon, Madras, Nicobar Islands, Singapur, Bataviu, Manilu, Hong Kong, Šangaj, Puynipet Island, Stewart Island (16.-17. listopad 1858.), Sydney (5. studeni 1858.), Auckland, Tahiti, Valparaíso, Gravosa (naravno Dubrovnik) i povratak u Trst je bio 26. kolovoza 1859. godine. NOVARA je na tom povijesnom putovanju imala 34 posto Hrvata te je svrstana na drugo mjesto ovog teksta.

BESA

Na prvo putovanje oko svijeta koje nije bilo komercijalno ili istraživačko (ratna fregata) je ipak krenuo hrvatski književnik i putopisac Joža Horvat (rođ. Kotoriba, 10. ožujka 1915., preminuo Zagreb, 26. listopada 2012.) s jedrenjakom BESA. Ime broda je Joža Horvat dao kao obećanje da će se s te plovidbe vratiti jer u albanskom jeziku riječ besa znači: zavjet, vjera ili čvrsta riječ. U hrvatskoj povijesti ostat će zapamćen i kao prvi Hrvat koji je oplovio svijet sportskim jedrenjakom. Uz Jožu je bila kao dio posade supruga Renata, prva Hrvatica koja je oplovila svijet, kao i sin Marko te Vladimir Hrlić. Plovidba je trajala 23 mjeseca tičući luke, prolaze, kanale: Kotor, Brindisi, Palermo, Cagliari, Alžir, La Garrucha, Gibraltar, Tanger, Rabat, Casablanca, Agadir, La Luz, Hierro, Fort de France, Tortuga, La Guaira, Panamski kanal, Galapagos, Makemo, Tahiti, Moorea, Bora Bora, Pago Pago, Apia, Port Vila, Port Moresby, Torresov prolaz, Cocoanut, Dilly, Kupang, Banjuwangi, Džakarta, Singapur, Weh, Colombo, Cochin, Aden, Port Sudan, Marsa, Oseif, Sueski kanal, Rodos, Krf, Bari, Kotor.

O ovom putovanju oko svijeta Joža Horvat je napisao knjigu “BESA brodski dnevnik”. Kao zanimljivost bih napomenuo da je na ovo putovanje književnik Joža krenuo kao neiskusan pomorac te je imao nešto malo navigacijske opreme, a magnetski kompas je kupio na vojnom otpadu u Puli tako da su na ruti znali zbog zemljinog magnetizma skrenuti s rute i nekoliko stotina nautičkih milja.

BESA je bila čelični dvojarbolni jedrenjak, dug 15 metara, težak 25 tona, a mogao je ukrcati 2.500 litara goriva i 1.000 litara vode. Hranili su se uglavnom iz konzervi ili ribom koju su sami lovili tijekom plovidbe, a hranu su držali u dnu broda koji je bio ispod površine mora. Na brodu je vladala besparica, iako je Joža dobivao sponzorskih 2000 dolara od lista Vjesnik za kolumnu mjesečno. U prosijeku su trošili 1800 dolara za vodu, gorivo, lučke pristojbe te pristojbe za prolazak kroz Panamski i Sueski kanal, a ostatak od 200 dolara su trošili za hranu i za izvanredne troškove. Nakon povratka Joža je prodao BESU s namjerom da izgradi novi jedrenjak, a ona se danas nalazi u splitskoj lučici Špinut, održava se i u odličnom je stanju.

MODRA LASTA I TRAGIČNO PUTOVANJE 

Hrvatski književnik i putopisac Joža Horvat gradi svoj drugi jedrenjak u brodogradilištu Greben u Vela Luci s namjerom da s njime po drugi put isplovi na put oko svijeta. Dvojarbolni jedrenjak MODRA LASTA je izgrađen 1973. godine od stakloplastike, ima 28 bruto tona, dug je 17 i širok 3,5 metara. Iste 1973. godine isplovili su iz Splita, a na brodu su bili Joža, supruga Renata, sin Marko i njegov prijatelj Boris Radovan te glumac Joja Antolić. Plan im je bio da idu preko Atlantika, te na Panamu, zatim dolje prema Čileu odakle bi se vratili na Tahiti i tako dalje oko svijeta.

Međutim to putovanje obilježile su dvije velike tragedije za obitelj Horvat jer su izgubili oba sina. Na samom početku druge plovidbe oko svijeta, stariji sin Radovan-Mićo je stradao u prometnoj nesreći kod Nove Gradiške vraćajući se u Zagreb nakon što je za posadu ishodio vize koje im je skoro trebao dostaviti povodom njegove posjete MODROJ LASTI na Kanarima. Joža se sa suprugom vratio u domovinu te je pokopao sina, a nakon nekog vremena ponovo su se ukrcali na MODRU LASTU te su nastavili planirano putovanje. U vodama Venecuele mlađi sin Marko 1975. godine je smrtno stradava roneći blizu jedrenjaka.

Obitelj je prekinula putovanje oko svijeta i vratila se u Hrvatsku, a jedrenjak je vraćen u Kopar. MODRA LASTA kao da otpočetka nije bila dobre sreće jer je za vrijeme gradnje u brodogradilištu u Vela Luci poginuo jedan radnik brodogradilišta. Joža Horvat u jednom intervju je izjavio: “Sanjario sam o moru još kao dječak. Podjednako sanjarim o moru i danas, more nam je dalo trajne radosti, ali i trajne patnje. Ono je moja ljubav i strast kojoj se nikad nisam mogao oduprijeti”.

Na kraju su Joža i supruga Renata odlučili pokloniti MODRU LASTU Srednjim pomorskim školama u Piranu i Malom Lošinju za obuku jedrenja budućih pomoraca. Međutim kad je Joža Horvat vidio da se s jedrenjakom uopće ne plovi i da mu je opljačkana gotovo sva oprema, nakon dvije godine im je oduzeo brod te ga je 1983. poklonio jedriličarskom klubu Delfin koji se nalazio u blizini Brodoremontnog zavoda “Arsenal” u Tivtu u nadi da će se tamo savjesnije odnositi prema njemu i da će se tamo mladi obučavati jedrenju. MODRA LASTA ostaje na suhom u Brodoremontu punih šest godina bez velikih pomaka u obnovi i ponovnom opremanju, no ipak je zaplovila 1991.. Međutim u ratnoj godini, MODRA LASTA je namjerno potopljena u Tivtu samo zato što je bila hrvatska. Članstvo i uprava kluba Delfin su također bili Hrvati. Jedrenjak je u slijedećih 15 godina imao više potapanja, a uprava kluba Delfin nije imala novaca za njegovu obnovu te ga je odlučila prodati. Kupuje je ga naš sugrađanin Jadran Gamulin i vraća u Hrvatsku.                                             

POVRATAK MODRE LASTE U HRVATSK

Ovaj dio teksta sam napisao u suradnji s poznatim dubrovačkim jedriličarom i pomorcem Jadranom Gamulinom koji je sadašnji vlasnik jedrenjaka, a koji se nalazi vezan ispred obiteljske kuće u Rijeci dubrovačkoj.

Jadran Gamulin piše: “U proljeće 2007. godine moj prijatelj, inženjer Branko Zgredić, znajući za moj gubitak brodova tijekom rata 1991. u Dubrovniku, upozorio me da JK Delfin iz Tivta odlučuje prodati MODRU LASTU zbog nemogućnosti održavanja. Ubrzo odlazim u Tivat obići brod da bih donio odluku o kupovini. MODRU LASTU zatekao sam vezanu sasvim oronulu među svim brodovima propale jugomornarice. Vapila je – izvuci me iz ovog groblja ratnih strašila, zahrđalih podmornica, oronulih raketnih brodova, razarača, hrpe željeza, raketa, svega protiv čega se moj stvaratelj svojim idejama ploveći svijetom borio i zalagao! Spasi me od sudbine koju ne želim dijeliti sa ovom sredinom!

Moja odluka je bila trenutna: MODRA LASTA se vraća u Hrvatsku. Bit će vezana uz rivu pred mojom kućom u Rijeci dubrovačkoj. Imat će pažnju i ljubav koju zaslužuje jedan tako ponosit brod. Pokušat ću je obnoviti, a sad je najvažnije da nikada više ne potone. Moja veza s MODROM LASTOM potječe još od 1972. godine. Tih godina sam odlazio u Vela Luku na remont sa sličnim željeznim jedrenjakom imena SEE HUND i obilazio brodogradilište Greben diveći se izgradnji iz Stakloplasike, od njih sam kupovao stare kalupe ili oštećene trupove. Tako sam i zapazio i MODRU LASTU. Čak sam 1973. godine doveo i kupca u škver za sljedeći brod, ali Greben nije želio prihvatiti posao, iako se radilo o dosta visokom iznosu od 300 000 ondašnjih njemačkih maraka. Zatim sam nekoliko godina pokušavao kupiti kalup MODRE LASTE kojega su prodavali, no za mene po nedostižnoj cijeni”.

Ipak je 2007. uspio kupiti MODRU LASTU. Imala je odličan trup, ali paluba i sve ostalo je bilo u jako lošem stanju jer je bila više puta potopljena, opljačkana, a nije imala ni motor jer je i on bio ukraden. U lipnju iste godine Jadran je s MODROM LASTOM isplovio iz Tivta uz pomoć dva jedriličara iz kluba Delfin i u teglju jedne male brodice. Izvučena je u privatnoj marini od prijatelja Zgradića gdje je u 15 dana osposobio kako bi sigurno na jedra mogla preploviti udaljenost od Tivta do Dubrovnika. Prije samog porinuća, MODRU LASTU je blagoslovio svećenik, don Anto Dragobardović iz Kotora. Na blagoslovu se okupio veći broj prijatelja i bokeljskih Hrvata kojima je Jadran zahvalio jer su ga cijelo vrijeme podržavali u njegovoj nakani.

Tako su nakon porinuća oko 12 sati Jadran i prijatelj Ivo Kvestić uz jugoistočni vjetar krenuli na jedra (motor nisu ni imali) prema Dubrovniku gdje su na carinski vez luke Gruž uplovili sutradan u 23:30 sati. U ranim jutarnjim satima MODRA LASTA je uz dozvolu carine i špeditera krenula u Rijeku dubrovačku gdje se i danas nalazi. Napokon je hrvatski jedrenjak, koji je i građen u Hrvatskoj te je bilo u vlasništvu Hrvata koji je poklonio brod u bivšoj državi, konačno ponovo vraćen u Hrvatsku, a sadašnji vlasnik ga je otkupio za 146 000 kuna.

Nakon ove bitke oko povratka jedrilice u Hrvatsku, Jadran se susreo s novim problemima administracije i visokih novčanih troškova koje nije očekivao da će biti toliki. Samo za trošarinu je morao platiti 60 000 kuna, a za PDV 44 000 kuna. Zatim troškovi špeditera, Carine, izrada nacrta broda, troškovi prvog upisa broda u Kapetaniji, troškovi  prema Hrvatskom registru i još neki drugi su se popeli na više od 156 000 kuna. Jadran je bio u nevjerici zbog iznimno visokih troškova (146 000 kuna kupnja jedrilice +156 000 za prve osnovne troškove registracije) jer je ipak dao sve od sebe da bi hrvatsku jedrilicu vratio u Hrvatsku. Taj novac je trebao biti utrošen u popravak jako devastirane jedrilice kojoj je jedino vrijedio trup i kolumba, a sve ostalo se moralo srušiti i ponovo izgraditi. Jedrilicu je namjeravao preurediti za dnevna jedrenja te joj je nanovo uredio palubu i novu manju kabinu. Dana 16. srpnja 2008. Jadran Gamulin je prikupio sve potrebne dokumente te je zatražio financijsku potporu od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, ali nikada nije dobio odgovor na poslani dopis. Pred nekoliko godina, Jadran Gamulin je imao težu povredu na radu tako da su otada svi poslovi oko uređenja jedrenjaka u mirovanju. Težnja Jadrana kao vlasnika MODRE LASTE je naći nekoga tko bi se ozbiljno uhvatio posla na jedrenjaku te bi mu Jadran osobno pomogao i na kraju bi mu ga poklonio.