Hipoteze o srednjovjekovnim plovidbama preko Atlantika u kojima sudjeluju Hrvati bilo samostalno, bilo s Arapima, danas su po argumentima tamo gdje su prije nešto više od pola stoljeća bile hipoteze o vikinškim naseobinama u Novome svijetu.
“Pomorska baština ne stječe se direktivom ni brzopoteznim planovima – ona se tek postupno razvija stoljećima. Pa i danas, unatoč višoj tehnologiji, novoosnovane države trebaju niz desetljeća da bi iz svojih nerazvijenih obala uopće izišle na more. Uvriježena krilatica da su Hrvati jedini pomorski narod među Slavenima, vrijedila je od srednjovjeke kraljevine Hrvatske pa do devetnaestog stoljeća, ali sada više ne. Slavističkom dresurom u Jugoslaviji, Hrvati su duhovno i materijalno većinom balkanizirani i zamalo već podjednako kontinentalni kao ini Slaveni: otoci raseljeni i bez brodova, starohrvatsko pomorsko nazivlje većinom ukinuto ili zamijenjeno jekaviziranim srbizmima, ina pomorska baština ako se ne uklapa u slavenstvo je zanemarena pred izumiranjem, a ranohrvatska pomorska povijest prije Slavena je odbačena kao nepostojeća.” – Ovim teškim riječima su autori kapetan Gaspare Milazzi i prof. Mihovil Lovrić otpočeli svoj tekst “Antički iskon hrvatske plovidbe i naše pomorske selidbe (jadranski pomorci na srednjovjekim oceanima)” u kojem su se pozabavili s nekoliko malo poznatih pripovijesti iz davne i nešto bliže pomorske prošlosti, piše Ivan Stagličić za Zadarski tjednik.
Otočić Arwat
Milazzi i Lovrić polaze od klinopisa iz Urske dinastije koji opisuju Subarijce iz zemlje Šubartu, Kurdistanu i južnom Zakavkazju, u vrijeme cara Sargona. Ruski jezikoslovci drže da su se ti Subarijci nazivali “Hurw-Urtu” te u njima neki autori vide protohrvatske plemenske skupine. Oni su danas poznati po ranom razvoju metalurgije, osobito bronce i graditelji obrednih gomila-kurgana. Također ih se u razdoblju 30. – 25. stoljeća spominje kao glavne brodare na rijekama Eufratu i Tigrisu po kojima su prevozili ljude, stoku, žito i drvenu građu.
Neupitno je da su ovi Subarijci supstrat iz kojeg su se kasnije razvili Huriti, odnosno narod Hurrwuhe, poznat i pod imenima Horiti i Hrwts kojima je glavna luka bio grad Arwat, danas na otočiću Arwad u Siriji pokraj grada Tarsusa. Ovaj narod razvio je veoma živu pomorsku aktivnost u čitavom istočnom Sredozemlju, sve do obala Sicilije, a nije isključena mogućnost da se u sferi njihovog pomorskog utjecaja u drugom tisućljeću stare ere nalazilo i Jadransko more, pogotovo kad nastaje Thalassokratia Eteokypria, što je grčki naziv za njihovu pomorsku državu s Ciprom kao središtem. Iz ciparske palače Yadnana potječe i najstariji prikaz koji neki autori opisuju kao hrvatski grb s kvadratnim poljima iz 1650. godine pr. Is. S grčkom ekspanzijom ova se država raspala, a ti se pomorci vraćaju na svoje izvorno područje oko Arwata gdje su gusarska prijetnja pomorskom prometu sve do pacifikacije u rimsko doba.
Zagonetka Tanaisa
Zasad nije moguće dokazati jesu li ti Prahrvati iz istočnog Sredozemlja morskim putom stigli do Tanaisa na Azovskome moru gdje je na kamenim pločama zapisan Hrvat Sandarz kao arhont i još neprotumačeni “Synodon Horouathon”, u kome neki autori vide hramski zbor, a drugi hrvatski sabor, no valja reći i da se ovo zanimljivo pitanje hrvatske (pret)historije skoro uopće niti ne istražuje. Slično je i s flotom koja sudjeluje u napadu perzijskog kralja Hosrava II na Carigrad u sedmom stoljeću i za koju se tvrdi da je mogla biti hrvatska. Vrijedi spomenuti da je jedno od imena za stare arijske pomorce istočnog Sredozemlja i “Maryanni”, dočim su Marijani ili Neretljani, jedno od najistaknutijih hrvatskih područja u ranom srednjemu vijeku iz kojih poslije nastaju i čuveni Omiški gusari.
No, po zaboravljene priče o hrvatskom pomorstvu ne treba odlaziti u daleka doba i zasad slabo obrazložene hipoteze. Razdoblje srednjega vijeka također je prava riznica naše pomorske baštine, a mnogi dragulji koji se u njoj nalaze, skriveni su od očiju javnosti. Između njih se svakako ističe i pitanje hrvatskih pomoraca u arapskoj službi tijekom muslimanske dominacije Mediteranom. Možda je razlog to što su mnogi Hrvati već tada primali Islam. Arapski izvori ih navode kao Sakalibe. O hrvatskim pomorcima u doba Fatimida i Edarisa, govorio je svojedobno i muftija Ševko ef. Omerbašić, tadašnji predsjednik Mešihata Islamske zajednice na simpoziju o Etnogenezi Hrvata 1998.:
“Zašto su te veze tajna do danas teško je točno odgovoriti, ali je istina da su one bile snažnije i stabilnije nego li je to slučaj s drugim narodima. Nije se dogodilo u povijesti da je jedan narod imao svoje predstavnike na tako visokim položajima u islamskoj državi kao što je slučaj s Hrvatima. Teško je bilo postići da netko bude maršal na dvoru Abdurrahmana III en-Nasira, poput Hajrana Sakalibe, ili admiral islamske flote poput Mudžahida, ili vojskovođa fatimidske vojske poput Abdulaha Dževhera Saklabija. Hrvati su za vrijeme Idrisija na Siciliji, u gradu Palermu imali cijeli svoj kvart s najljepšom džamijom na otoku. Ti će muslimani u XII stoljeću, kada ih je Fridrik Barbarossa silom preselio u Luceru, učiniti da ovaj grad bude najjači u cijeloj Italiji”, kazao je Omerbašić.
U Kordovskom kalifatu
Milazzi i Lovrić su pronašli hrvatske pomorce i na drugom kraju Sredozemlja, o čemu pišu: “Istodobno su od X do XII stoljeća Arapi osvojili Španjolsku i u Kordovskom kalifatu dinastije Omaida u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni Hrvati iz Dalmacije. Osobito u njihovoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji naši vojskovodje Hadžib Badr (902.-921.), Wadha El-Ameri (1009.-1013.) i Zohair El-Ameri (1018.-1041.). Njihovi su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s našim posadama tada plovili diljem Atlantika, nedvojbeno su oplovili Azore i vjerojatno stigli do Amerike s čime se mogu povezati spomenuti ranoamerički nazivi, simboli i legende.”
Posljednja navedena tvrdnja, koliko god zvučala revolucionarno ili čak nevjerojatno, u osnovi i nije toliko fantastična, a prije svega, nije fizički nemoguća. Zapravo su hipoteze o srednjovjekovnim plovidbama preko Atlantika u kojima sudjeluju Hrvati bilo samostalno, bilo zajedno s Arapima, danas po stanju argumenata tamo gdje su prije nešto više pola stoljeća bile hipoteze o vikinškim naseobinama u Novome svijetu. I u tom se slučaju osnova temeljila na narodnom predanju na Islandu, dok legende nisu potvrđene arheološkim istraživanjima Helge Ingstada, kao i istraživanjem arhivske građe srednjovjekovne kraljevine Norveške.
Trag Vice Bune
Fantastičnost svih ovih tvrdnji ne bi smjela djelovati tako da ih se zbog toga ne pokuša istraživati. Činjenica da se i danas hrvatski pomorci nalaze na svim mogućim morima svijeta također dosta govori. No, tako je bilo i u vrijeme Jože Horvata kad je prije više od pedeset godina oplovljavao svijet na “Besi”, u svakoj pa i najmanjoj luki, često i po otocima Tihog oceana, doživio bi susret s nekim hrvatskim pomorcem. Isto se dogodilo i Mladenu Šuteju, dvadeset godina kasnije. Svi oni pak samo slijede trag čuvenog dubrovačkog kapetana Vice Bune koji je još u šesnaestom stoljeću plovio Pacifikom. Njega su, srećom, zabilježili i sačuvali španjolski arhivi. Koliko je njegovih predhodnika ostalo nezabilježeno, trebali bismo danas sami istražiti.
Ivan Stagličić / Zadarski tjednik
