O nama  |  Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 263

Ime Zadra nosilo je više brodova, a još i više brodova nosilo je imena nekih njegovih mjesnih odbora

By
redakcija
-
0
Izvor: Novi list

Ime grada Zadra nosilo je više brodova (tal. Zara, lat. Jadera, grč. Diadora), a još više brodova nosilo je imena nekih njegovih mjesnih odbora – Bokanjac, Brodarica, Diklo i Jazine. Ovo je priča o tim brodovima, prenosi Novi list.

Parobrod »Candleshoe« (vl. Bennett & Co., Grimsby) izgrađen je 1899. godine u brodogradilištu Furness Withy & Co. Ltd. u Middletonu, 1909. postaje »Broadwater« (Colne S.S. Co. Ltd./Woods, Tyler & Brown, Grimsby), a 1911. postaje »Jadera« u vlasništvu Pio Negri, figlio & R. L. Amnerich (manager Brajak & Amnerich) u Trstu. Nakon Prvog svjetskog rata, 1919. godine, nalazimo parobrod u floti S.A. d’Armamento Oceanica, Sušak. Izrezan je 1933. godine u La Speziji.

Druga »Jadera« izgrađena je 1928. godine u brodogradilištu San Rocco u Trstu za zadarsku La Zaratinu, S.A. di Navigazione, a 1932. je u floti kompanije Adriatica iz Venecije. Četiri godine kasnije plovi za riječku Societa Fiumana di Navigazione, a početkom Drugog svjetskog rata, 1940. godine, rekvirira ga Regia Marina u Rijeci te postaje F-88 (pilotski brod) do 12. rujna 1943. kada ga zarobljavaju partizani u luci Valosia. No tri dana kasnije zarobljavaju ga Nijemci, prebačen je u Rijeku i naoružan. Od 28. rujna 1943. do svibnja 1944. plovi pod talijanskom zastavom i njemačkom posadom, a u lipnju 1944. podvrgnut je velikim radovima kako ga prijašnji vlasnik ne bi prepoznao, vije njemačku zastavu te plovi pod oznakom G-201, kasnije G-101. Ipak, 31. ožujka 1945. prijašnji vlasnik dobiva »pravednu naknadu«. Krajem 1945. nalazi se u sušačkoj luci, a pretpostavlja se da je odatle isplovio za Trst gdje je još korišten neko vrijeme. Nepoznatog datuma izrezan je u Genovi.

Zadar

Riječka Jadrolinija od svog osnutka je u floti imala samo jedan trajekt koji (još uvijek) nosi ime – »Zadar«! Izgrađen je 1993. u brodogradilištu Hijos de J. Barreras S.A. u Vigu pod imenom »Ibn Battouta 2« (Lignes Matirimes du Detroit, Tanger). Pet godina kasnije postaje »Ciudad de Tanger« (Agencia Schembri S.A., Las Palmas/Transmediterranea). Ploveći u gustoj magli 16. srpnja 2000. trajekt se sudario s trajektom »Ciudad de Ceuta« (šest stradalih). Dvije godine kasnije mijenja ime u »Isla de la Gomera«, a 2004. godine kupuje ga Jadrolinija.

Zadarski Jugotanker je 1987. godine u Brodosplitu preuzeo tanker »Zadar« (vijao je liberijsku zastavu) koji je plovio za tog brodara do 2007. godine kada je prodan i postao »Gavros«. Pod tim imenom plovio je do 2014. kada postaje »Nami« i iste godine »Silva« da bi 2015. bio izrezan u indijskom Alangu.

Jugolinija je 1950. godine preuzela novogradnju »Zadar« u brodogradilištu De Merwede u Hardinxveldu. Brod je cijeli svoj vijek proveo u floti riječkog brodara, a 18. studenog 1987. doplovio je u rezalište Brodospasa u Splitu, navodi Novi list.

Izvor: Marine Traffic / Novi list

Zara

Putničko-teretni brod »Zara« je 1903. izgrađen u Rotterdamsche Droogdok Maatschappij N. V. u Rotterdamu za društvo Zaratina, Societa di Navigazione a vapore iz Zadra, a 1908. prelazi u flotu Dalmatia, Austrijsko parobrodarsko društvo na dionice iz Zadra, da bi 1921. postao »Hvar« (Dalmatia, Parobrodarsko društvo na dionice, Split). Kasnije je u floti Jadranske plovidbe d.d. (Sušak), 1941. postaje »Volosca« (talijanska vlada), a od 1947. je u floti Jadrolinije. Izrezan je 1965. u Splitu.

Parna jahta »Zara« (dvojarbolni škuner) izgrađena je u brodogradilištu Fleming & Ferguson u Paisleyju u Škotskoj 1892. godine po narudžbi Petera Coatsa (matična luka: Glasgow). Nepoznatog datuma kupuje ju A. Edward Tower (matična luka: New York), 1902. je u vlasništvu H. B. Moorea, a 1910. registrirana je u Kanadi (vlasnik G. P. Grant). Pred početak Prvog svjetskog rata mijenja ime u »Solgar« (vlasnik William W. Near), a 1917. je u vlasništvu Davida H. Friedmana iz New Yorka i ponovno nosi ime »Zara«. Sredinom svibnja 1917. postaje »USS Zara« (oznaka SP-33) te je dodijeljena, kao ophodni brod, Trećem mornaričkom distriktu te krstari pred Long Islandom gotovo godinu dana. Otpuštena je iz mornaričke službe 13. travnja 1918. godine, ali ostaje, kao »guard vessel«, u Whitestonu (Queens, New York). Prodana je tek u rujnu 1919. da bi postala »Electra« i na kraju »Zoodohos Pigi« (vlasnik Atmoploia Staorudi) da bi plovila kao putnički brod.

Još jedna jahta je dobila ime »Zara« prilikom porinuća 1895. godine u brodogradilištu Ailsa Shipbuilding Ltd. u Troonu, a vlasnik je već spomenuti Peter Coats (Garthland Place, Paisley), a 1915. vlasnik postaje njegov sin Daniel. Petnaest godina kasnije vlasnik je Robert Fleming iz Chrystona, a posljednji podatak govori da je 1931. vlasnik bio Reginald Purbrick iz Londona. Daljnja sudbina je nepoznata.

I jedan bivši brod Lošinjske plovidbe – Brodarstvo postao je 2009. godine »Zara«. Motorni brod »Vinuesa« (Compania Oceanica Bret S.A., Vigo) izgrađen je 1983. godine u brodogradilištu Hijos de J Barreras S.A. u Vigu. Šest godina kasnije postaje »Lux Conqueror« (Lux Conqueror Shipping Corp., Vila), a 1989. kupuje ga lošinjski brodar i daje ime »Liski«. Prodan je 2007. godine kada postaje »Plori«, a dvije godine kasnije postaje »Zara«. Izrezan je 2020. u Gadani Beachu.

Kako Novi list piše motorni jedrenjak »Zara«, izgrađen 1892. godine (vlasnik Romano Cucci iz Cresa) potonuo je u nevremenu 12. travnja 1944. godine u vodama naselja Porto San Giorgio (pokrajina Marche).

Parobrod »Ashdown« (Ashdown S.S. Co. Ltd./W. P. Price & Co., London), a kasnije mijenja imena (»Vera«, »Ioannis Th. Sifneo«, »Olkas«, »Mount Snowdon«) da bi 1921. postao »Zara« (Riccardo Brughera, Genova). Izrezan je 1923. u Savoni.

Drveni parobrod na kotače »Principe Stirbey« izgrađen 1849. u brodogradilištu Jonathan Robsonu u South Shoreu, Gateshead (vlasnik Spiridione Gopcevic, Galatz) s namjerom da plovi Crnim morem, 1854. godine preimenovan je u »Zara« (Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco, Trieste). Godine 1855. prodan je u Constantinople (Turska). Daljnja sudbina nepoznata.

Treba spomenuti i parobrod »Graf Wurmbrand« izgrađen 1895. godine u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino, San Rocco, Muggia za Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco iz Trsta, koji 1912. nalazimo u floti Tripcovich S.A. di Navigazione, Rimorchi e Salvataggi iz Trsta, a 1925. mijenja ime u »Citta di Roma« (S.A.I.M., Ancona). Dvije godine kasnije postaje »Citta di Zara«, a izrezan je 1932. u Trstu.

»Zara«, pomoćna krstarica, odnosno motorni putničko-teretni brod izgrađen je u brodogradilištu Cantieri Riuniti dell’ Adriatico u Monfalconeu 1931. godine za brodara Puglia S.A. di Navigazione a Vapore iz luke Bari. Namijenjena je za linije Jadran – Dalmacija i Jadran – Dalmacija – Albanija – Epir. Od 1937. (S.A. Di Navigazione Adriatica) plovi na liniji broj 53 (Rodos – Aleksandrija) i broj 43 (Venezia – Trieste – Fiume – Zara – Spalato – Lagosta – Gravosa – Durazzo – Valona – Brindisi – Santi Quaranta – Corfu – Pireo – Izmir – Patmos – Lero – Calino – Coo – Rodi). Rekviriran je u srpnju 1940. i preuređen u pomoćnu krstaricu (oznaka D14) naoružanu s dva topa 100/47 mm i četiri mitraljeza od 13,2 mm. Drugog studenog 1942. godine u plovidbi u konvoju Brindisi – Tobruk s teretom benzina u zračnom napadu (zrakoplovi Beaufort iz 39. Squadroon R.A.F.) pogođen je torpedom. Nepokretan, uzet je u tegalj prema luci Tobruk, ali je potonuo.

Ratni brodovi

O sudbini talijanske krstarice »Zara« (blizanci »Fiume« i »Pola«) već smo pisali: izgrađena je 1930. godine u brodogradilištu Cantiere Navale del Muggiano u La Speziji, a potopljen je 29. ožujka 1941. godine u bitci kod rta Matapan.

SMS »Zara«, austrougarska torpiljarka izgrađena je 1881. u Marinearsenalu u Puli. Zanimljivo je da je za njenu izgradnju prvi puta upotrijebljen čelik dobiven postupkom Bessemer (dobivanje čelika iz rastaljenoga sirovog željeza, patentiran 1856.). Torpiljarka nije ispunila očekivanja, jer nije postizala traženu brzinu (14,2 čv umjesto 15), pa je dodijeljena školi za torpediste u Puli i poduzimala samo kratka školska krstarenja. Zabilježeno je da je pružala pomoć parobrodu »Palmyra« koji se nasukao kod Medulina, a da joj je kod Lokruma eksplodirao kotao (privremeni popravak obavljen je u Gružu). Godine 1920. dodijeljena je Italiji, a 1921. je izrezana.

Za austrougarsku mornaricu je 1909. godine u brodogradilištu San Rocco u Trstu izgrađen brod »Zadar« od 303 tone koji je 1919. godine pripao Italiji te je 1933. postao školski brod Guardia di Finanza pod imenom »Generale Euclide Turba«.

Carinski brod »Zara« izgrađen je 1899. godine u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino San Marco u Trstu za K.u.K. Finanzdienst i plovio je kao carinski parobrod naoružan s dva topića od 47 mm i dva mitraljeza. Dodijeljen je Finanzbehordeu u Zadru. Godine 1901. mijenja ime u »Zara-Zadar«, da bi 1914. postao »Ritter von Bilinsky« te odlazi na službu u Finanzinspektorat u Kopar. U kolovozu 1915. ulazi u sastav K.u.K. Kriegsmarine kao izviđač/topovnjača te operira u vodama Trsta, a 1918. prelazi pod talijansku zastavu. Potom je 1919. dodijeljen Regia Guardia di Finanza pod imenom »Quarnaro« (ili »Carnaro«) u oviru Flottiglie Costiera s bazom u Trstu. Kasnije je prebačen na Sardiniju, a 1933. postaje »Maggiore Giovanni Macchi« (ili »Maggiore Macchi«). Pred početak Drugog svjetskog rata je »mobilizirana« u luci Trapani te je pretvorena u lovca na podmornice (oznaka AS1), ističe Novi list.

Desetog kolovoza 1941. godine, nakon popravaka u Palermu, iz Pantellerie prati vojni tanker Velino za Tripoli. No, sljedećeg dana konvoj nailazi na nasukani brod »Maddalena Odero« koji se nasukao na otok Lampedusa nakon što je pogođen s dva avionska torpeda. »Macchi« je dobio zadatak pokušati odsukati i pratiti »Odero« do sigurnijeg mjesta. »Macchi« je uspio odsukati brod te ga je ponovno nasukao na ulazu u zaljev Cala Croce. Oko podneva pristigla su četiri MAS-a s admiralom Amilcarom Cesaranom, on je naredio »Macchi« da uđe u zaljev i otegli »Odero« kad se odsuče. No, naletilo je pet britanskih bombardera, a jedna zapaljiva bomba pogodila je »Odero« ispred mosta. »Odero« je prevozio vozila, topove, benzin i municiju te oko stotinjak njemačkih vojnika. Oni su skočili u more i zaplivali prema »Macchi« koji je morao ostati nepokretan da vijci ne ozlijede Nijemce. »Macchi« je spustio čamce za spašavanje, otkačio je konop za tegljenje i zaplovio prema najudaljenijem mjestu u uvali od plamtećeg »Odera«. No vjetar je nosio vatru prema kopnu i »Macchiu« čiji je pramac bio pred obalom: brodolomci su se iskrcavali s čamaca, trčali od krme do pramca, i skakali na obalu. No »Macchi« je bio u zamci, pa je zapovjednik naredio napuštanje broda. Onda je »Odero« eksplodirao, a eksplodirala je i zaliha municije na »Macchi« te je potonuo.

Još Zari

– Danski dvojarbolni brigantin »Zara« (Skonnertbiggen Zaras Rederi/P. Brinch) izgrađen u brodogradilištu Peake Bros & Co., u Charlottetownu 1882. godine, a u plovidbi St. Thomas – Maracaibo 25. veljače 1897. nasukao se na obalu Goajira.

– Britanski naoružani putničko-teretni brod »Zara« (Ellerman Wilson Line Ltd., Hull), izgrađen 1897. u brodogradilištu William Hamilton & Co. Ltd. u Glasgowu, u plovidbi London – Trondhjem 13. travnja 1917. torpedirala ga je njemačka podmornica U-30 (Franz Grunert) 90 Nm od otoka Helliso. Broj stradalih bio je 27.

– Putnički brod »Zara« (prema podacima brodogradilišta Alexander Denny, Dumbarton) odnosno »Zarya« (prema podacima vlasnika Oranienbaumskoe Obscestvo, Kronstadt) plovio je na liniji St. Petersburg – Kronstadt (317 putnika, šest članova posade). Sudbina je nepoznata.

– Bulker »Catrin«, izgrađen 1978. u Koyo DY, Mihara kao »Seiriki«, od 2004. do 2005. nosio je ime »Zara«, a od 2005. do 2008. »Zara III«, izrezan je 2012.

– Parobrod »La Plata« je porinut kao »Zara« 1862. godine u brodogradilištu Palmer Bros., Willington Quay. Potonuo je 29. studenog 1974. u sjevernom Atlantiku.

– BHS Ferry Atlantic Express, izgrađen 1992. kao »Hovecraft Boulogne« u Hobartu, tijekom godina mijenjao je više imena (»Seacatamaran Danmark«, »Seacat Danmark«, »Pescara Jet« – plovio za Split, »Zara Jet« – plovio za Zadar za talijansku kompaniju SNAV, Golden Blaze) još uvijek plovi pod zastavom Urugvaja.

– Brod za prijevoz automobila »Bellflower«, izgrađen je 1985. u Tadotsu, a 2014. godine je kratko vrijeme nosio ime »Zara«. Izrezan je 2017.

– »Zephyros« je bulker izgrađen 1977. u Hakodateu, 1984. mijenja ime u »Zara«. Izrezan je 2001. u Chittagongu.

– Putnički brod »Jadera« izgrađen je 1973. u Cantiere Nautico Boschettiju, Cesenatico kao »Delfino«, plovi od 2007. u vlasništvu Ivana Paragvaja iz Zadra.

– Putničko-teretni parobrod »Zara« (Bailey & Leetham Ltd., Hull) izgrađen je 1897. u brodogradilištu Hamilton u Glen Yardu. Torpediran je i potopljen (U-30) 13. travnja 1917.

Danilo Prestint / Novi list

Trajekt “IVAN ZAJC” – posljednji brod koji je napustio Dubrovnik prije ratne agresije

By
redakcija
-
0
Foto: Dubrovački dnevnik

Početkom 2009. godine u svim našim medijima je objavljena vijest kako je hrvatski trajekt Ivan Zajc za 850 tisuća eura prodan u Tursku brodaru Ziganoy Shipping kojem je prije 12 godina Jadrolinija prodala i već odavno zaboravljenu i u staro željezo u turskoj Aliagi izrezanu Iliriju, piše Dubrovački dnevnik.

Otplovío je 27. travnja iz splitske Sjeverne luke prema Trabzonu. Za novoga vlasnika je plovio pod imenom Besyildiz i pod zastavom Moldavije na lokalnim prugama između tamošnjih dalekih sjevernih luka na Crnome moru. Iako Ivan Zajc nije bio redoviti posjetitelj gruške luke ipak je u povijesti našega grada ostavio jedan doista duboki povijesni trag.       

NA POČETKU BIJAŠE TIZIANO                                                                                                                                                     

U brodogradilištu Cantieri Navali Apuania u mjestu Marina di Cararra porinuta je 1970. godine u more novogradnja broj 94 krštena imenom Tiziano. Bio je to posljednji trajekt u floti brodara Linee Maritime dell’ Adriatico iz Ancone, nešto malo veći od poznatijeg prethodnika Tintoretta. Imao je 3511 bruto tona, bio je dug 101 i širok 16 metara te je mogao prevoziti 900 putnika i 100 osobnih automobila. Dva FIAT pogonska stroja ukupne snage 5884 kW omogućavala su preko dvije propele plovidbu brzinom od 20 čvorova.

Posebno je građen za trajektnu noćnu prugu između Pescare i Splita na kojoj je preko dvadeset godina uglavnom plovio sve do Domovinskog rata. U knjigama gruških armižadora ostalo je trajno zabilježeno da je 30. rujna 1991. u 09:00 sati na vez br. 7 “akostao” talijanski trajekt Tiziano da bi istoga dana u 12 sati i 20 minuta odvezao “cimu” i žurno otplovio natrag prema Bariju.

Bilo je to 166. po redu uplovljavanje trgovačkih i putničkih brodova u grušku luku te turbulentne 1991. godine, a kasnije se nažalost pokazalo i posljednje. Od ukupno 20 registriranih dolazaka putničkih brodova u grušku luku u rujnu 1991. godine, Tiziano je bio apsolutni rekorder s 11 uplovljavanja, a bio je i zadnji brod koji je te godine napustio Dubrovnik pred nastupajuću agresiju.  

OD 90-IH POSTAJE IVAN ZAJC

Kako od kraja 1991. godine Tiziano više nije imao gdje komercijalno ploviti, neko vrijeme ostaje raspremljen. Neočekivano ga je 1993. godine kupila riječka Jadrolinija i dala mu novo ime Ivan Zajc. Počinje ploviti između Splita i Ancone te povremeno zimi na dužobalnoj pruzi između Rijeke i Dubrovnika.

Od 2005. održava lokalnu prugu iz Splita prema Veloj Luci i Lastovu, a 2007. je, uz nostalgični svečani doček, posjetio Pescaru prigodom promocije Rijeke kao domaćina Mediteranskih Igara. U tamošnjim je medijima dočekan kao “Il glorioso traghetto”, navodi Dubrovački dnevnik.

U SJEĆANJE NA TEŠKA, ALI I PONOSNA VREMENA

Završetkom turističke sezone 2008. Ivan Zajc je 1. rujna napustio Pescaru i tamo se više nikada nije vratio. Zanimljivo je da je jedan od posljednjih zapovjednika Ivana Zajca bio kapetan Damir Jovičević koji je bio zapovjednik í broda Slavija I na njegovoj neviđenoj odiseji između 13. i 16. studenog 1991. kada se prekrcan s preko 4000 dubrovačkih izbjeglica kroz olujno more, pomno praćen u svim svjetskim medijima, jedva uspio dokopati sigurnosti pulske luke. Brojne ga dubrovačke obitelji zbog tada iskazane hrabrosti i umijeća plovidbe još i danas pamte sa dubokom zahvalnošću.

Odlazak Ivana Zajca prema turskim crnomorskim lukama tako je budio sjećanja na neka teška, ali i ponosna dubrovačka vremena, u kojima su i brod i njegov kasniji zapovjednik odigrali svoje povijesne uloge za dugo pamćenje.

Pod novim vlasnikom i novim imenom Besyildiz se ipak nije dugo zadržao u Crnom Moru jer je već sredinom 2010. prodan panamskom brodaru Glomar Suppliers od kada pod zastavom Komorskih otoka plovi kao Asaba 2. Otplovio je prema Ekvatorijalnoj Gvineji gdje je po svoj prilici neko vrijeme povezivao luke Bata i Malabo (nekadašnji Fernando Po) na otoku Bioko, ali mu se tamo od kraja 2012. gubi svaki trag.

Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik

MOL: Nedostatak kvalificiranih pomoraca predstavlja ozbiljnu zabrinutost

By
redakcija
-
0
Foto: Ilustracija / Morski.hr

Nedostatak pomoraca je jedan od najznačajnijih izazova sa kojima se suočava pomorska industrija, a mnogi analitičari i tržišni krugovi posvećuju mu pažnju i smatraju ga vrhunskim prioritetom.

U ovom kontekstu, postojanje ovog izazova prepoznaje se, ne samo u okviru grčke pomorske industrije. Naime, na osnovu nedavne objave kompanije MOL, japanska firma je sklopila zajednički poduhvat u Indoneziji sa ciljem obuke pomoraca na svojim LNG brodovima.

Zapravo, brodovi visokih specifikacija, kao što su tankeri i LNG brodovi, zahtijevaju viši nivo znanja radi očuvanje pomorske sigurnosti. Stručnjaci iz industrije ističu da je u nekoliko slučajeva nivo znanja i vještina posade tankera znatno viši u odnosu na posade brodova za masovni teret, prenosi Pomorstvo.info.

Međutim, ova razlika se čini više uslovljenom strogim inspekcijama koje se primjenjuju na tankerima, zbog mnogobrojnih regulativa i zahtjeva velikih zakupaca. Istovremeno, opasna priroda LNG i LPG tereta promovira razvoj sigurne kulture na moru, što također zahtjeva odgovarajuću obuku.

Stoga, imajući u vidu predstojeće povećanje globalne flote LNG-a, nedostatak kvalificiranih pomoraca zaista se čini ozbiljnim izazovom za industriju. Iz tog razloga, manje kompanije koje nemaju kapacitet da osiguraju unutrašnju obuku svojim pomorcima mogu se suočiti sa poteškoćama u angažiranju odgovarajućeg osoblja za svoje brodove. Ukoliko se to pokaže točnim, njihova konkurentnost na tržištu može biti ugrožena.

Kako se među mornarima švedskog najmoćnijeg ratnog broda 17. stoljeća našla jedna žena?

By
redakcija
-
0
Fotografije: Screenshot YouTube ( Statens maritima och transporthistoriska museer i ODNilsson) / Povijest.hr

U eri digitalne tehnologije imamo privilegij vidjeti “oživljena” davno nestala lica. Upravo ova nova realnost u kojoj mašta velikim dijelom ustupa mjesto znanosti i tehnologiji čini učenje povijesti nikada atraktivnijim. Ovih dana je stigla vijest o rekonstrukciji lica žene koja je poginula u nesreći ratnog broda u Švedskoj, prenosi Povijest.

Impresivan brod potonuo “prije nego je zaplovio”

Godine 1961. istraživači su izvadili s dna stockholmske luke impresivan ratni brod Vasa koji je potonuo još u 17. stoljeću. Brod je izvađen u jako dobrom stanju jer je stoljećima bio zaglavljen u mulju. On je građen između 1626. i 1628. Nevjerojatno je da je brod potonuo na svom prvom putovanju koje se zbilo u poslijepodnevnim satima 10. kolovoza 1628. godine. Bio je to jedan od najmoćnijih ratnih brodova svog vremena ili je to trebao biti. Zapravo je potonuo “prije nego je zaplovio”, a nakon što ga je prevrnuo snažni udar vjetra. Stručnjaci iz muzeja Vasa kažu da je izdržao na vodi oko 20-ak minuta. Smatra se da je potapanje ovog broda posljedica njegove velike nestabilnosti. U nastojanju da brod postane pravi arsenal na vodi projektanti su ga na brzinu opskrbili s više od 60 topova, a koje su previsoko smjestili, što je presudilo brodu.

Gustav je postao Gertrude

Na brodu je tijekom prevrtanja bilo oko 150 osoba, a od kojih se utopilo njih 30-ak. Poginuli su oni koji su se nalazili najvećim dijelom u potpalublju broda, dakle oni koji su bili najniži u društvenoj hijerarhiji, kako piše Povijest. Za lubanju koja je poslužila u ovoj rekonstrukciji lica – se donedavno smatralo da je pripadala muškarcu. Zahvaljujući genetskoj analizi nedavno je utvrđeno da ovdje imamo posla sa ženom. Tako je Gustav postao Gertrude.

Što znamo o Gertrude?

Osim što je Gustav iznenada promijenio spol ujedno se i pomladio pa je sa svojih procijenjenih 45 došao na kasne dvadesete godine života. Vjerojatno ste se zapitali odakle na brodu švedske ratne mornarice jedna žena. Švedske su vlasti dozvoljavale ženama da budu na ratnim brodovima dok su njihovi muževi plovili matičnim vodama. Suradnja stručnjaka za genetiku sa Sveučilišta Uppsala u Švedskoj i Laboratorija za identifikaciju DNA oružanih snaga SAD-a rezultirala je novim podacima, a onda i posljedično nešto drugačijom rekonstrukcijom lica. Zahvaljujući ovoj plodnoj suradnji znamo da je Gertrude imala svijetlu put, plavu kosu i plave oči.

Nova rekonstrukcija lica iste lubanje

Lice joj je rekonstruirao švedski arheolog, forenzičar i umjetnik Oscar Nilsson za potrebe Muzeja Vasa u Stockholmu. Za ovu svoju novu rekonstrukciju koristio je postojeći CT sken i 3D ispis lubanje, ali je ovdje napravio korekcije u odnosu na mušku varijantu iste, pa je u obzir uzeo debljini tkiva u žena, koju je odredio prema prosjeku za suvremene skandinavske i sjevernoeuropske žene mlađe životne dobi. Ono što je jasno da je Gertrude živjela teškim životom što se vidi i u njezinoj rekonstrukciji u kojoj djeluje kao osoba starija 20-ak godina iz ove današnje perspektive. Nađeni ostaci drugih osoba bili su također u dobi od 20 ili 30 godina, i njihove kosti su isto tako posvjedočile o teškom životu u kojem je pothranjenost bila uobičajena, a nedostatak zuba gotovo standardna pojava.

Želite li sresti Gertrude i druga lica stradala na ovom impresivnom ratnom brodu posjetite izložbu “Licem u lice” koju organizira pomorski Muzej Vasa u Stockholmu. Izložba je otvorila svoja vrata još krajem lipnja 2023., a bit će otvorena sve do idućeg lipnja 2024.

Sonja Kirchhoffer / Povijest.hr

Istraživači pronašli olupinu 100-godišnjeg jezeraša kod Michigana

By
redakcija
-
0
Foto: Great Lakes Shipwreck Historical Society / The Maritime Executive

Povijesno društvo “The Great Lakers Shipwreck” otkrilo je olupinu teretnog broda Huronton, koji je potonuo nakon sudara na jezeru Superior prije gotovo 100 godina.

Dana 11. listopada 1923., brod Huronton dužine otprilike 73 metra, je krenuo uz jezero Superior, a veći teretnjak, Cetus od oko 122 metra, približavao se nizbrdo. Kako je vidljivost bila loša zbog magle i dima požara koji je planuo u šumi, Cetus je udario u sredinu Hurontonovog lijevog boka, probivši trup manjeg broda, prenosi The Maritime Executive.

Zapovjednik Cetusa je uspio ostati pribran i držati svoje motore broda upaljenima, a pramac teretnjaka je zakačio u nastaloj rupi te tako usporavao poplavu. To je posadi Hurontona dalo dovoljno vremena da sigurno napuste brod – uz jednu iznimku, buldoga posade, koji je ostao vezan prema krmi.

Prema izvještajima o incidentu, glavni časnik Dick Simpell, vratio se na Huronton i spasio psa prije nego što je brod potonuo. Uspio se održati na površini samo 18 minuta nakon sudara.

Nakon 100 godina od tog događaja, ovo povijesno društvo i njegov istraživački brod, R/V David Boyd, uočili su olupinu Hurontona u sonarnom istraživanju kada su uočili slab signal u malom udubljenju na dnu, na dubini od 244 metra. Posada je vidjela olupinu i napravila jasni sonarni prikaz uništenog teretnjaka, koji je stajao uspravno i ostao netaknut s jasno vidljivim otvorima.

Kasnije istraživanje je otkrilo stanje broda u vrlo detaljnim crtama, ističe The Maritime Executive.

“Pronaći ovakvu olupinu jako je uzbudljivo. Pomisliti da smo mi prve ljudske oči koje su pogledale ovaj brod 100 godina nakon što je potonuo, nije nešto što mnogo ljudi ima priliku učiniti”, rekao je izvršni direktor GLSHS-a Bruce Lynn.

Otkriven japanski brod kojega su torpedirali Amerikanci tijekom Drugog svjetskog rata

By
redakcija
-
0
Foto: Screenshot YouTube (First detailed images from the Montevideo Maru shipwreck) / Povijest.hr

Možda niste čuli za Montevideo Maru, ali možda jeste za pjesmu In the Valley slavnog australskog benda Midnight Oil, a koja započinje stihom “Moj djed je otišao s Montevideom”(My grandfather goes down with the Montevideo). Montevideo Maru bio je japanski putnički i teretni brod koji je tijekom Drugog svjetskog rata preinačen za vojne potrebe. U povijesti je ostao zapamćen kao jedan od brodova na kojem je živote izgubilo više od 1000 osoba, uglavnom Australaca. A što se točno dogodilo, prenosi Povijest.

Od putničkog do vojnog broda

Od 1926. godine Montevideo Maru je prometovao na liniji između Japana i Južne Amerike. Početkom rata dobio je vojnu namjenu u sklopu koje je uglavnom korišten za transport. Japanci su zauzeli početkom 1942. grad Rabaul koji je bio glavni grad tada australske Papue Nove Gvineje. Nekoliko mjeseci kasnije točnije 22. lipnja 1942., Japanci koji su preuzeli upravu nad ovim područjem ukrcali su na brod Montevideo Maru zatvorenike, najvećim dijelom Australce. Brod je nakon toga krenuo prema svom odredištu južnokineskom otoku Hainanu.

Američko torpediranje

Povijest navodi da ga je osam dana kasnije uočila američka podmornica USS Sturgeon u blizini sjeverne filipinske obale. Kako je brod imao veću brzinu podmornica ga nije mogla naciljati sve dok nije usporio iza ponoći 1. srpnja 1942. Na mjestu usporavanja brod je očekivao susret s dva razarača, koji su mu trebali biti pratnja. Posada Sturgeona nije znala ništa više osim da je riječ o japanskom ratnom brodu, pa je ispalila četiri torpeda. Samo 11 minuta kasnije brod je potonuo. U brodu je bilo više zarobljenika nego japanskih članova posade. Računa se da je na brodu bilo više od 850 australskih zarobljenih vojnika, kao i skupina od oko 35 norveških mornara i nešto više od 200 civila iz raznih zemalja. Na brodu je bilo i nešto manje od 100 članova posade i pratnje. Preživjelo je 20-ak Japanaca. Postoje i neki izvještaji prema kojima je preživjelo i nekoliko zarobljenika koji su navodno odvezeni u Kobe, ali su umrli do kraja rata.

Otkriće prepolovljene olupine

Dana 18. travnja 2023. otkrivena je olupina ovog broda u dubokim vodama Južnog kineskog mora. Ovo se potonuće smatra najsmrtonosnijom pomorskom tragedijom u povijesti Australije. Ekspedicija koja je nekoliko godina tragala za ovom olupinom bila je sastavljena dobrim dijelom od potomaka poginulih na ovom brodu. Ova je potraga imala potporu australskog Ministarstva obrane dok im je nizozemska tvrtka Fugro dala na raspolaganje brod i opremu za potragu. Ekipa je svojim istraživanjem suzila područje potrage za potonulim brodom, a zatim je uz pomoć višesnopnog sonara skenirala morsko dno. Ovaj sonar za razliku od sonara s jednom zrakom koristi kao što samo ime kaže više snopova zraka odnosno zvučnih valova – poput kakve lepeze, i tako stvara detaljniju kartu morskog dna. Uspoređujući slike sonara olupine s nacrtima broda zaključeno je da je riječ doista o olupini Montevideo Marua.

Ovo je istraživanje pokazalo da je torpedirani brod Montevideo Maru prepolovljen. Kažu da brod neće biti dalje uznemiravan jer se ovo mjesto tretira kao ratno groblje.

Sonja Kirchhoffer / Povijest.hr

Riječke dizalice izazivaju nostalgiju i podsjećaju na neka davna vremena

By
redakcija
-
0
Foto: HRT/HTV

Riječke dizalice jugu i buri prkose, a u bonaci pozdravljaju jedrilice, barke, koće… Neovisno o vremenskim prilikama, podsjetnik su Riječanima na dom, a turistima na Rijeku. Ti stameni divovi podsjećaju na neka prošla vremena, piše HRT Magazin.

– Brojne lučke dizalice prekrcale su tone tereta i tijekom godina pomogle da riječka luka postane značajno industrijsko i pomorsko središte, kazao je Vojko Kocijan, voditelj Odjela za razvoj i projekte Lučke uprave Rijeka.

Prvotnu su funkciju izgubile prije 20-ak godina, a zahvaljujući svjetskim trendovima sačuvane su od zaborava.

– Zato su te dvije dizalice, proizvedene u tvornici Ganz u Budimpešti, jedna 1948., a druga 1952. godine sačuvane, obnovljene i postavljene na riječki lukobran. Opremljene su višebojnom led rasvjetom tako da im omogućava da se dizalice u različitim prilikama prikladno oboje, objasnio je Kocijan.

Foto: HRT/HTV

Cijeli radni vijek dizalice su provele u riječkoj luci. Pored te dvije dizalice, Ganzove dizalice, u riječkoj luci su, dodao je Kocijan, početkom prošlog stoljeća radile i dizalice tipa Dietrich, Liptak, Elfekte, Ganz-Starsa kao i dvije dizalice proizvedene u Škodi 1939. godine koje još uvijek stoje na senjskom pristaništu.

Poput balerina, dizalice su se okretale oko svoje osi i elegantno klizile tračnicama.

– One su radile u bazenu Rijeka na prekrcaju tereta različite vrste i papira, vrećarije, a nekad davno prekrcavao se i kaučuk, prisjeća se Kocijan.

Modernizacijom luke povećana je upotreba mobilnih dizalica veće nosivosti pa se na dizalice iz prošlih vremena gleda s dozom nostalgije.

– Toliko toga se promijenilo. Bez njih ova luka bi bila mrtva. Prije rata bilo ih je 40 na ovim pozicijama, a poslije rata, pogotovo kad su se Nijemci povlačili iz Rijeke 1945., porušili su sve ono što je bilo luci vrijedno, a to su bile u prvom redu dizalice i gatovi, izjavila je Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti.

Mnogima omiljena riječka šetnica u naponu njihove snage bila je znatno drugačija, ističe HRT Magazin.

– Istovremeno, kada i riječko kazalište, i riječka luka je dobila svoju rasvjetu tako da je mogla i po noći raditi pa su dizalice bile električnog pogona. Nemjerljiva je njihova uloga pogotovo u prijašnje vrijeme kad su tereti bili drugačijih dimenzija i kad su se direktno iz brodova, pomoću tih dizalica ubacivali tereti u skladišta ili u prijevozna sredstva. Imali smo i vlak i vagone na Molo Longu, istaknula je Glavočić.

Njihovi su poluportali svojevrsni slavoluk industrijskoj baštini koji Riječane i njihove goste dočekuje na lukobranu. Veći dio Molo Longa izgrađen je krajem 19. stoljeća nakon razdvajanja tršćanske i riječke lučke uprave.

– Negdje od 1872. godine do 1888. godine najveći je dio bio izgrađen negdje u dužini od 1200 metara. Kasnije, između dva svjetska rata i još kasnije, dograđen je jedan dio, napomenula je Nana Palinić, povjesničarka arhitekture.

Danas je dug oko tisuću i 700 metara. Gradnja je bila iznimno zahtjevan pothvat. Veći dio materijala za gradnju stizao je iz kamenoloma u Martinšćici i Preluku.

Sve se moralo dobiti na umjetan način, navodi Palinić i dodaje da je bilo dosta poteškoća u gradnji jer je negdje nosivo tlo negdje bilo na tek 70 metara dubine.

U zlatnim su vremenima na prostoru koji danas čuvaju riječke dizalice, uz luku, djelovali veslački klubovi, ali i kupalište Quarnero otvoreno 1913. godine koje je u osvit Prvog svjetskog rata proglašeno najboljim kupalištem u Austrougarskoj monarhiji.

Foto: HRT/HTV

Maersk i kineski brodograditelj potpisali prvi projekt dogradnje kontejnerskih brodova dual fuel motorima s pogonom na metanol

By
redakcija
-
0
Foto: Zhoushan Xinya Shipbuilding / Offshore Energy

Danski brodarski div Maersk potpisao je svoj prvi projekt dogradnje kontejnerskih brodova dual fuel motorima s pogonom na metanol s kineskim brodograditeljem Zhoushan Xinya Shipyard Co. Važan ugovor su potpisali tijekom posebne ceremonije održane 18. listopada 2023. i tako označili početak prvog takvog svjetskog projekta, prenosi Offshore Energy.

Strateška prenamjena plovila za rad na metanol trenutno je glavna točka u nastojanju pomorske industrije za smanjenjem ugljičnog otiska. Potražnja za rekonstrukcijom također ima ogroman tržišni potencijal za industriju popravka brodova.

Maersk je najavio planove za rekonstrukciju postojećeg kontejnerskog broda u lipnju ove godine. Kao što je objavljeno, pretvorba na dual fuel motor s pogonom na metanol zakazana je za 2024., a Maersk planira proširiti projekt rekonstrukcije na nekoliko sestrinskih brodova.

U tu svrhu, Maersk je sklopio ugovor s njemačkim MAN Energy Solutions (MAN ES) kako bi osigurao svoje dual-fuel motore za ove buduće novogradnje.

Prema ugovoru s tvrtkom MAN ES, ukupno 11 plovila opremljenih MAN B&W 8G95ME-C9.5 glavnim tegljačima bit će naknadno opremljeni tipovima MAN B&W 8G95ME-LGIM10.5, to jest dual fuel pogon koji može raditi na loživo ulje/metanol.

Zhoushan Xinya Shipbuilding otkrio je da je ovaj ugovor za Maersk Group dobio krajem rujna, piše Offshore Energy.

Foto: Zhoushan Xinya Shipbuilding / Offshore Energy

Na ceremoniji potpisivanja ugovora, generalni direktor brodogradilišta Xia Songkang, izrazio je svoju zahvalnost i istaknuo potporu vladinih dužnosnika i Maerska, za pretvaranje ovog pothvata u stvarnost.

Čelnik brodogradilišta opisao je potpisivanje ovog projekta kao povijesno postignuće za Zhoushan Xinya Shipbuilding, gurajući tvrtku u područje održive gradnje i popravka brodova.

Brian Voldsgaard, viši direktor nabave Maersk grupe, istaknuo je Maerskovu nepokolebljivu predanost oblikovanju čišće i održivije brodarske industrije.

Upuštajući se u ovakav projekt Maersk jača svoju predanost da postane vodilja za dekarbonizaciju unutar globalnog pomorskog sektora, rekao je Voldsgaard.

Foto: Zhoushan Xinya Shipbuilding / Offshore Energy

Projekt je usklađen s Maerskovim ciljem net-zero emisije do 2040. godine te zacrtava put prema održivoj budućnosti, utjelovljujući viziju ekološki prihvatljivog brodarstva.

U rujnu je Maersk krstio svoj prvi kontejnerski brod na metanol, Laura Maersk, a početkom listopada, južnokorejski Hyundai Heavy Industries (HHI) porinuo je prvi od dvanaest Maerskovih kontejnerskih brodova s ​​pogonom na metanol od 16.200 TEU.

Havarija broda ‘Kaprije’: Osamnaest šibenskih pomoraca nestalo je tog kobnog dana u dubinama Mramornog mora

By
redakcija
-
0
Foto: MOK

Prošle su 44 godine otkako je teretnjak šibenske Slobodne plovidbe ‘Kaprije’ s 18 članova posade nestao u turskom Mramornom moru

Do danas pomorska nesreća broda ‘Kaprije’ nije razjašnjena. Ni jedno tijelo nije pronađeno, a jedini ostaci broda ‘Kaprije’ bili su dva pojasa za spašavanje i još neke sitnice. To je sve što je preostalo od velikog teretnog broda koji je prevozio 4.200 tona kromove rude, piše MOK.

Osamnaest šibenskih pomoraca – kapetan Borivoje Dukić (32), prvi časnik palube Slavko Ljubica (31), drugi časnik palube Roko Kurtović (52), upravitelj stroja Josip Šarić (36), prvi časnik stroja Gušte Cvitan (44), drugi časnik stroja Ante Jelovčić (46), kadet Ante Ninić (27), radiotelegrafist Dinko Gržanov (20), vođa palube Svetin Bačelić (23), kormilari Niko Antolos (49), Ante Tanfara (52) i Jerko Jurić (23), mornari Branko Šuperba (22) i Frane Modun (25), električar Marinko Ćuk (23), mazač Saša Pozderac (33), prvi konobar Miljenko Lušić (31) i drugi konobar Krunoslav Erceg (24), nestalo je bez traga u dubinama Mramornog mora kobnog 18. listopada 1979. godine.

Foto: Jedini ostaci broda Kaprije / MOK

Obitelji stradalih pomoraca i dalje traže odgovore na brojna pitanja, sumnjajući u službenu verziju okolnosti te pomorske tragedije da je brod potonuo nakon sudara s grčkim teretnjakom ‘Soula K.’, sedam milja sjeverozapadno od otoka Marmare i 1,8 milja od svjetionika Hayiraiz Ada. Kako to da nikada nije pronađeno niti jedno tijelo? Kako je moguće da se baš nitko nije spasio? Zašto je ‘Kaprije’ potonuo za svega nekoliko minuta? Kako to da je grčki brod nakon sudara imao samo neznatna oštećenja na pramcu? Zašto kapetan grčkog broda nije odmah uputio SOS nego je turskim vlastima za sudar javio tek nakon nekoliko sati? Zašto nikada nitko nije zaronio na mjestu tragedije kako bi se utvrdilo da olupina doista leži na dnu Mramornog mora? Zašto krapanjskim roniocima nije dopušteno da zarone na tih 100 metara dubine? Puno je neodgovorenih pitanja koja toliko godina nakon tragedije tište članove obitelji stradalih pomoraca, piše Šibenski portal.

Teretnjak ‘Kaprije’, nosivosti 4.495 tona, dug 95,8 i širok 13,9 metara, s dva dizelska stroja od 1.530 kilovata i standardnom brzinom od deset čvorova, izgrađen je u njemačkom brodogradilištu u Vegesacku kod Bremena od 1967. do 1969. godine. U to je vrijeme slovio za vrlo čvrst i pouzdan brod.

Teretnjak koji je Slobodna plovidba kupila 1978. godine od norveškog brodovlasnika Kristina Jebsena na kobnu je plovidbu iz matične luke Šibenik krenuo 19. rujna 1979. godine, nakrcan umjetnim gnojivom za sovjetsku luku Poti na Crnom moru. Mladom kapetanu, 32-godišnjem Borjanu Dukiću, bilo je to prvo zapovjedništvo. U crnomorskoj luci ispražnjeno je umjetno gnojivo, ‘štive’ napunjene kromovom rudačom i teretnjak je krenuo prema grčkom Solunu.

Foto: MOK

U noći 18. listopada 1979. godine nad Mramornim morem spustila se gusta magla, a službena verzija te pomorske tragedije glasi da se u 3.40 po lokalnom vremenu brod ‘Kaprije’ sudario s grčkim teretnjakom ‘Soula K.’, nosivosti 16.338 tona, koji je iz Port Saida prazan plovio u rumunjsku luku Constanza na ukrcaj tereta i potonuo za svega nekoliko minuta.

Kapetan grčkog broda, 42-godišnji Konstantinos Denexas, u istrazi je govorio da je ‘Kaprije’ naglo promijenio kurs i našao mu se pred pramcem, a nikad nije do kraja rasvijetljeno zašto je grčki kapetan tek nakon tri sata od sudara dojavio turskim vlastima ‘da je udario u nepoznati plovni objekt koji je zatim potonuo’, tvrdeći da je njegov brod, neznatno oštećenog pramca, tri sata kružio oko mjesta sudara i bezuspješno pretraživao pučinu. Tih su dana u turskim novinama izlazili tekstovi o nehumanom grčkom kapetanu koji je prepustio smrti 18 jugoslavenskih pomoraca, no Konstantinos Denexas nekoliko je mjeseci proveo u istambulskom pritvoru dok je trajala istraga, ali nije proglašen krivim. Potraga za brodom trajala je ukupno pet dana, samo na površini, ne i dubinama Mramornog mora.

Jedini dokaz o postojanju šibenskog broda dvije su pneumatske splavi i dva pojasa za spašavanje s oznakom ‘Kaprije-Šibenik’ koje je vrlo brzo nakon nesreće pronašao sovjetski brod ‘Kalmius’ i nepunih sat vremena nakon sudara, u 4.32 sata, obavijestio turske vlasti o tragediji.

Foto: MOK

Potraga za pomorcima s broda ‘Kaprije’ na širem području mjesta potonuća, trajala je 120 sati. Od ‘Kaprija’ nije ostalo ništa. Pomorski vještaci utvrdili su da je ‘Soule K.’ doslovno pregazio ‘Kaprije’, no tijekom dugotrajnog suđenja nije utvrđena isključiva krivica kapetana grčkog broda Constantina Denxesa. Sud je presudio da su za tu tragediju podjednako krivi on i kapetan ‘Kaprija’ Dukić.

Sve te okolnosti i činjenica da nikad nije provedena istraga koja bi uključivala pretragu morskog dna, kod članova obitelji izazivaju sumnju da se u Mramornom moru dogodilo nešto čudno.

Ni 43 godine nakon, o potonuću ‘Kaprija’ i najvećoj pomorskoj tragediji u šibenskoj pomorskoj povijesti ne zna se gotovo ništa, a mnoga otvorena pitanja još uvijek su bez odgovora.


Počivali u miru.

Prinova u floti dubrovačkog brodara: U kineskom brodogradilištu porinut AP Lovrijenac

By
redakcija
-
0
Foto: Atlantska plovidba

U kineskom brodogradilištu porinut je novi bulker Atlantske plovidbe.

U brodogradilištu Jiangsu Hantong Ship Heavy Industry Co., LTD. 11. listopada 2023. godine porinut je brod AP Lovrijenac, druga novogradnja Atlantske plovidbe d.d., izvijestio je dubrovački brodar.

Foto: Atlantska plovidba

Riječ je o drugom brodu za prijevoz rasutih tereta nosivosti 82.000 DWT, čiju je izgradnju dubrovački brodar ugovorio s kineskim brodogradilištem u rujnu 2021. godine, sukladno strateškom opredjeljenju u cilju modernizacije, ekologizacije i obnove flote.

Podsjetimo, prvi brod je porinut u rujnu ove godine, pod nazivom AP Dubrovnik.

Brodovi odgovaraju IMO Tier III i EEDI Phase 2 standardima, a ukupna vrijednost investicije je približno 137 milijuna USD. Isporuka svih brodova predviđena je tijekom 2023. godine.

Kako su kazali iz Atlantske plovidbe, odluka o aktiviranju opcijskih ugovora donijet će se u rokovima predviđenim ugovorom.

Foto: Atlantska plovidba
1...262263264...522Page 263 of 522

EDITOR PICKS

POPULAR POSTS

POPULAR CATEGORY

©