“Za mene ne postoji nikakav drugi posao niti mi je ikad trebalo išta što će me od njega odmarati.“

Antun Jurić iz Klimna, slikovitog obalnog mjestašca na području općine Dobrinj jedan je od danas, nažalost, malobrojnih čuvara i baštinika znanja i vještina naših brodograditelja u drvu. Dodjeljujući mu više no zasluženu nagradu za životno djelo na nedavnoj proslavi Stipanje – Dana općine Dobrinj, predstavnici vodstva Općine nazvali su ga doajenom hrvatskoga brodograditeljstva. Osim svojim znanjem, vještinom i spretnošću iskusnog graditelja drvenih brodova i barki, Jurić je tu nagradu zaslužio i činjenicom da je danas čuvar i (pre)nositelj čak 140 ljeta duge obiteljske brodograditeljske tradicije. Dakle, jednako kao i nagradu koju je početkom ove godine primio od svojih kolega, članova obrtničke komore PGŽ-a.

Brodograditeljska djelatnost obitelji Jurić, na mjestu na kojem i danas radi njegovo brodogradilište, traje od 1883. godine. Kako doznajemo iz prve ruke, djed Antuna Jurića, Svetozar, iz Baške se 1880. doselio u Dobrinj te je ondje započeo graditi brodice koje je na zaprežnim kolima potom dovozio do Klimna. Upoznao je Ceciliju Gršković, oženio se njome te je spomenute godine preselio u Klimno, gdje je na mjestu na kojem se i danas nalazi obiteljski brodograditeljski kompleks, tik uz more, izgradio i u funkciju stavio radionicu za gradnju brodova. Sinovi Svetozara Jurića, Ivan i Anton, potom se nastavljaju baviti brodograditeljstvom, prenoseći svoja znanja i vještine na vlastite potomke – Anton na svoje sinove Marijana i Antuna Jurića, koji se obojica, Marijan do svoje smrti, a Antun do današnjega dana, nastavljaju baviti tom lijepom ali i zahtjevnom djelatnošću. Antun Jurić, doznali smo na Stipanji, danas je tako najstariji nositelj obrta za brodogradnju na području naše županije, a vjerojatno i šire.

Od djetinjstva

U svojoj 84. godini, i dalje vitalan i posvećen drvenim barkama i brodovima, Jurić je i nadalje aktivan, čak niti formalno umirovljen, okupiran radom u radionici te na navozima svoga obiteljskog brodogradilišta.

– Brodograditeljstvo je meni u venama. Slobodno mogu reći da sam ja izabrao brodograditeljski posal, a ne on mene, kaže nam, kad smo ga konačno uspjeli »zaskočiti«, vrlo srdačan i razgovorljiv otočan. On je, naime, kad je u pitanju bilo koji oblik javnoga eksponiranja pa tako i dogovaranje intervjua, poprilično suzdržan i samozatajan, nesklon vlastitom isticanju i isticanju posla u kojem je, bez pretjerivanja, pravi majstor svog zanata.

– Za mene ne postoji nikakav drugi posao niti mi je ikad trebalo išta što će me od njega odmarati. Brodogradnjom se, mogu reći otkad znam za sebe, ne bavim ni osam, ni 16 već 24 sata dnevno. Meni je gradnja drvenih brodova ljubav, posao i hobi, a i terapija. Zato i danas još uvijek radim s istim žarom i ljubavlju s kojima sam radio kao dječak, kad sam s možda pet godina počeo trčkarati po radioni svoga oca. Već s 13 godina počeo sam »za ozbiljno« raditi s ocem i djedom, kaže nam Antun Jurić.

Sjećajući se davnih dana, godina kad je prateći što i kako oni rade učio i svladavao vještine koje je potom sam razvio do savršenstva, Jurić se prisjetio i vremena kad se sve u tom škveru obavljalo ručno. Struje u Klimnu nije bilo 50-ih godina prošlog stoljeća pa se sve, od piljenja drvene građe, izgradnje brodova i njihova izvlačenja na obalu, obavljalo ručno, teškim fizičkim radom.

Gradnja drvenih brodova

– Nakon što sam u Krku završio školu za učenike u privredi, kako se tada zvala, a potom i onu za brodograditelja u drvu, koja je djelovala u Novom Vinodolskom, na škveru u gradu Krku polagao sam završni ispit za brodograditelja. Sjećam se da su mi tada dali tavalun i zadužili me da od njega, naravno ručnim radom, izradim vesla. Napravio sam ih i više no dobro te sam u 18. godini stekao i formalne kvalifikacije koje su mi omogućile da se profesionalno posvetim brodogradnji. Čak sam dvije godine kao brodograditelj tada otišao raditi u Njemačku, gdje sam također stekao vrijedna iskustva i znanja. Vratio sam se početkom 60-tih, kad je u Klimno došla struja, jer da nije, mislim da se ni ja ne bih vratio, kazuje nam sa smiješkom na licu Antun Jurić prisjećajući se »revolucije« koju je elektrifikacija, tada još uvijek razmjerno malog obiteljskog brodogradilišta, donijela u smislu olakšavanja i ubrzavanja rada.

– Moj stariji brat i ja oduvijek samo znali da se osim tim poslom ne želimo baviti niti jednim drugim te smo obojica bila potpuno posvećena gradnji drvenih brodova i popravljanju drvenih plovila svih vrsta. Ipak, bila su to teška vremena pa se nerijetko sjetim i dana kad nismo kome imali prodati barku, koliko god ona dobro i kvalitetno bila izgrađena, i to stoga što je ljudi jednostavni nisu imali čime platiti. Ipak, nikad nismo gubili vjeru ni elan za rad pa se malo-pomalo – posebice u vremenima kad se na Krku razvila privreda, a s njom i turizam – i opća klima počela mijenjati nabolje. Posla smo uvijek nalazili.

Od 1964., kad je došla struja, počeli smo nabavljati i suvremenije radne alate, iako uglavnom rabljene, s kojima je bilo lakše i jednostavnije raditi. Znate, kad smo radili ručno, brat i ja smo često po šumama tražili zakrivljena stabla i grane koje bi odgovarale formi elementa koji smo izrađivali, kakvog rebra ili drugog djela broda. S nabavkom alata i strojeva posao je tekao jednostavnije i brže, ali to ne znači da ga je mogao obavljati svatko. Na drvenim je plovilima, znate, sve zakrivljeno, što ipak ne znači da na tim krivinama smije biti »goba«. Krivina je jedno, a neravnina nešto sasvim drugo, kaže Jurić.

Više od stotinu

Naglašava da je brodograditeljstvo u drvu posao koji iziskuje iznimnu preciznost i pedantnost u izvedbi.

– Osim dara koji za to trebate imati, da bi postali dobar graditelj drvenih brodova mora vas krasiti i ustrajnost te volja za učenjem. Uostalom, u svakom zanatu je tako. A za postati dobar brodograditelj, morate biti i malo »udreni u glavu«, kaže smiješeći se i zaključujući da bez ogromne ljubavi prema tom poslu nitko ne može postati brodograditelj, barem ne dobar.

– Iz našeg je brodogradilišta, iako ne znam baš točan broj, izašlo više od stotinu novoizgrađenih brodova i barki. A koliko smo ih tek popravili i obnovili. Brat i ja smo ponekad u jednoj zimi znali izgraditi tri barke. Ipak, za gradnju dobrog i kvalitetnog drvenog plovila ne smijete žuriti ni improvizirati. Svaka barka ili brod po meni je malo umjetničko djelo, pa se i sam brodograditelj može smatrati umjetnikom. Ogromne su razlike između posla kojim se ja bavim i onog stolarskog. Iako i jedni i drugi radimo s drvom, na brodu je stotinu dijelova, koji svaki ima i svoje ime, i od kojih ni jedan nije ravan. Za sve to izraditi i potom posložiti u cjelinu, na način da brod dugo i sigurno može odolijevati moru, treba dosta znanja i vještine, ali i iskustva, govori naš sugovornik otkrivši da njegova plovila ne krase samo jadranske luke.

– Bilo je u proteklim godinama i ponešto stranaca koji su kod nas naručivali izgradnju brodova pa znam da jedan moj brod i danas plovi Nizozemskom, a ima ih i u nekim drugim zemljama. Svojih ruku djela i danas znadem prepoznati po lukama otoka Krka i susjednih nam, »prekomorskih« gradova poput Crikvenice. Nažalost, moram priznati da je drvenih barki sve manje i to stoga što se mlađe generacije, zbog zahtjevnosti održavanja, drvene barke i brodove svojih očeva i djedova odlučuju zamijeniti plastičnim. Što je, tu je, kaže Jurić ocjenivši da se s ljepotom i posebnošću drvenog plovila, koje je svako unikat, ona izrađena od modernijih kompozitnih materijala u beskonačnim serijama jednostavno ne mogu mjeriti.

Peta generacija

Doznali smo i da su se dimenzije plovila koja su građena u Brodogradilištu Antun Jurić Klimno, kako se ono danas službeno zove, kretale u rasponu od pet do 10-ak ili 12 metara. Najveći brod koji su on i brat izgradili bio je 15-metarski, koji je kasnije korišten za vađenje morskog pijeska, a gradili su i ribarske brodove. Iako je cijeli radni vijek proveo u izgradnji i popravku drvenih barki, brodica i brodova, Anton Jurić se toga nije »štufal«. Naprotiv, otkriva nam da mu je rad u radionici njegova brodogradilišta najbolji »lijek za dušu«.

– I sad me moji dobri prijatelji, posebice oni koji vole drvene barke, znadu pitati treba li mi pomoći. Ja im kažem, ukoliko mi uistinu žele pomoći, da me puste na miru da delan svoj posal, smije se ovaj iskusni brodograditelj govoreći da su jedino društvo, koje mu ondje ne smeta, njegovi unuci.

Među njima je i 26-godišnji Antonio koji, na djedovo veliko veselje, danas kao peta generacija brodograditelja iz te otočne obitelji već polako preuzima posao svog djeda, i kaže, najboljeg mogućeg učitelja i mentora. Najstariji unuk, k tome, nakon što je u Rijeci završio Tehničku školu i stekao zvanje brodograđevnog tehničara, zaposlio se u brodogradilištu svoga djeda.

– Nakon što sam kao mali stalno trčao oko djeda, i ovdje mu možda više smetao nego pomagao, i sam sam krenuo njegovim stopama. Nadam se s vremenom postati barem približno dobar brodograditelj poput njega, tim više što sam u dobrim rukama – njegovim, kaže Antonio ne skrivajući divljenje prema onome što mu njegov djed svakodnevno otkriva u poslu koji sad zajednički obavljaju.

– On je umjetnik, i pravo mi je zadovoljstvo u njegovu društvu usvajati nove vještine, kojih je on pravi rasadnik, zaključio je mladić, koji je – na radost svih članova te brodograditeljske obitelji – garancija da će se duga obiteljska tradicija nastaviti i u idućim desetljećima.

Nakon brodova za druge – loger

Ponosan na svoje djelo, Antun Jurić u svojoj nam je radioni otkrio i predstavio svoje, kako je rekao – životno djelo.

– Davno sam se namjerio, nakon svih brodova koje sam izgradio za druge, izgraditi jednoga i za sebe. Dvanaest metarski loger koji gradim već cijelo desetljeće sad je već u poodmakloj fazi i nadam se da ću u skorijoj budućnosti s njime napokon i zaploviti. Svaki brod ili barka koju gradimo najprije svoje obličje dobije u skici, u nacrtu, a potom i maketi koju izradimo. Tako je i ovaj loger prošao sve te »etape«, koje su danas pretočene u ovu ljepotu, rekao je Jurić pokazujući nam s ponosom brod koji svojom ljepotom, skladom, načinom izgradnje i stotinama detalja, ostavlja bez daha.

Jedna škola za brodograditelje

Nažalost, danas u nas gotovo da više i nema obrazovnih ustanova koje školuju brodograditelje u drvu. Posla ima, bit će ga i u budućnosti jer drvena plovila nikad neće nestati, niti se prestati graditi, a zbog zahtjevnosti njihove proizvodnje, nisu ni jeftina. Kod nas se često griješi u razmišljanjima da svaka obalna županija ili grad treba imati takvu školu. Po meni je to pogrešno i u konačnici nas dovodi u situaciju na nemamo niti jednu. Da se mene pita, u Hrvatskoj bismo trebali napraviti jednu takvu dobru školu, kao što to imaju Nijemci u Hamburgu. Ovako »na sitno«, s malim ili nikakvim brojem učenika i nastavnog kadra, nećemo daleko dogurati, zaključio je Jurić.