Posljednji naš jedrenjak duge plovidbe bio je Zagreb, dimenzija 69×12 metara i 1.800 tona nosivosti, izgrađen je 1892. godine pod imenom James William Elwell u brodogradilištu John R. Kelley u Bathu (Maine, SAD) kao četverojarbolni škuner za naručitelja Kelley, Spear & Co. iz Batha.
Tijekom godina mijenja vlasnike (J. S. Winslow & Co./Northland Navigation Co., Portland; Elazer W. Clark, James W. Elwell & Co., New York) te 1920. godine mijenja ime u Quattro Novembre, a vlasnici su iz Malog Lošinja (Lussinpiccolo). Sljedeće godine postaje Zagreb u vlasništvu Jugoslavenskog trgovačko dioničarskog društva iz Sušaka kojeg čine tvrtke Holujević iz Zagreba te Bunčuga i Šalata iz Jelse na Hvaru, piše Danilo Prestint za Novi list.
Čim je škuner kupljen doplovio je u Split gdje je generalno sređen, nakon čega je otplovio u Marseilles – zbog protivnih vjetrova i utiha, plovidba je trajala do otoka Sardinija punih 36 dana, a u Marseilles je Zagreb stigao 18. siječnja 1922. godine nakon 41 dana plovidbe.
Izgubljeni na Kubi
Iz te luke je otplovio za Havanu na Kubi s teretom od 600 tisuća crijepova, a iz te luke je isplovio bez ikakva tereta u nedjelju šestog listopada za američku luku Tampa, gdje ga čeka teret fosfata za Bristol. Uslijed jake struje koje su ga zanosile prema kraju brod je istog dana već ležao cijelim svojim bokom na obali. Nasukao se oko 28 milja zapadno od Havane kod rta Cabo Santa Domenica. Brod je sutradan morao biti napušten, jer je procijenjeno da mu nema spasa. Posada je spustila dva čamca, od kojih je jedan sretno stigao do obale dok se drugi, blizu kraja na oko 60 metara, nasukao na hrid, prevrnuo i – razbio. Srećom, ljudskih žrtava nije bilo. Odluka je bila da se morem vrate u Havanu koja je bila udaljena 28 nautičkih milja, a posada se morala probijati neprohodnom džunglom. Krčili su put kroz gusto raslinje mornarskim noževima… Ubrzo su naišli na malo naselje Asumption – male nastambe, polugola djeca. Domoroci su poslali vijest o brodolomu, a posadu smjestili u napuštenu nastambu. Bili su iznemogli, bez opreme… Ubrzo su se vratili do Zagreba, do onoga što je od njega ostalo… Vratili su se u selo… Pomoć nije stizala, pa su odlučili opet krenuti na put s oskudnom hranom i vodom. Uskoro su došli do Havane.
Od koga da zatraže pomoć. Njihova domovina nema predstavnika pa kucaju na vrata rumunjskog konzulata: traže repatrijaciju. Zahtjev je proslijeđen u Washington, a savjet: budite strpljivi. Prolazi vrijeme, a onda se javlja Ante Tresić Pavičić, predstavnik domovine u SAD-u. Osigurao im je najnužnije i putne karte do europskih luka: Havana-Bordeaux-Sušak. Od brodoloma do povratka prošlo je 75 dana…
Najveći jedrenjak
Nakon dva i pol mjeseca sva je posada stigla natrag u domovinu. Zapovjednik je bio kap. Josip Medanić iz Sv. Barbare u Kostreni, prvi časnik Vinko Lukšić iz Sutivana na Braču, drugi Božo Kovačić iz Vrboske na Hvaru, a treći Šime Lisičić iz Splita. Kadeti su bili Ivo Pruckner, Pero Prcović, Ivo Medanić (po prezimenu i on iz Kostrene, a možda i rođak zapovjednika) i Ivo Sučević. Posada zajedno sa zapovjednikom brojila je 16 osoba.
Kasnije je plovilo još jedrenjaka, ali svi manje tonaže od Zagreba koji su bili upisani u kategoriju velike obalne plovidbe. Do kraja 1925. godine plovila su dva jedrenjaka velike obalne plovidbe: Margherita (luka pripadnosti Malinska) i Milena (luka pripadnosti Ulcinj).
Na Ižu, Molatu i Olibu i dalje se nabavljaju jedrenjaci, ali oni plove u maloj obalnoj plovidbi – radi se o jedrenjacima manje tonaže i jačeg motornog pogona od onda najvećeg jedrenjaka velike obale plovidbe imena Sv. Nikola. Najveći jedrenjak luke pripadnosti Iž – Dinara imao je 500 tona nosivosti i motor jačine 245 KS, a Ist je imao 480 tona nosivosti i motor od 300 KS.
Jedrenjak Sv. Nikola je izgrađen kao Dronning Margrethe 1920. godine u brodogradilištu Koefoed, Fakse za Dannevirke Aktien /H Hansen, Copenhagen (kasnije Rederist Dronnigerne A/S). Deset godina kasnije kupuju ga Luka Duplančić iz Splita, Teodor i Rudolf Puhalović s Visa i braća Vidan iz Stomorske. Matična luka je bila – Sušak, a prvi zapovjednik nakon kupnje kap. Valerio Vranić (najvjerojatnije iz Kostrene). Godine 1932. vlasnici su Vicko i Josip Stella i Ante Kuzmanić iz Omiša.
Sv. Nikola je 27. studenog 1932. godine isplovio iz Vranjica za Tunis s teretom cementa, a desetog siječnja 1933. godine isplovio iz luke Sousse (Tunis) s teretom fosfata za talijansku luku Taranto – i nestao. Nestali su: kap. Bonifacije Ćepulić (Sv. Barbara, Kostrena), Dobroslav Ružić Nikolin (Split), Ante Dragičević Jurin (Starigrad, Hvar), Toma Lovrić pok. Ante (Rogoznica, Šibenik) i Vicko Stella Božin (Omiš), Jerko Nižetić (Spliska) i Dragomir Usmiani pok. Ivana (Rogoznica, Šibenik), Ante Stella Božin (Omiš) te Ante Kuzmanić Dinkov (Omiš) i Marin Mimica pok. Jure (Rogoznica, Omiš).
Pirati ispred Cadiza
Posljednjeg dana lipnja 1828. godine austrijski trsćanski brigantin Veloce, pod zapovjedništvom kap. Gaspara Blasinicha (Gašpar Blažinić, najvjerojatnije iz Istre), zarobljen je oko 30 milja ispred Cadiza od marokanskog piratskog brika Rabia-el-Cheir. Veloce je plovio iz Trsta s teretom ulja i vina za Rio de Janeiro. Piratski brik je otpratio brigantin u Rabat-Sali gdje je posada smatrana robljem te je najavljena njihova – prodaja.
Kap. Blasinich se za pomoć obratio konzulu Sardinije u Tangeru koji je ubrzo preuzeo brigu o posadi opskrbivši ih ponajprije hranom. Uz to obavijestio je o zarobljavanju generalni konzulat u Gibraltaru te austrijska veleposlanstva u Madridu i Lisabonu. Veleposlanstva su o događaju obavijestile vrhovno zapovjedništvo mornarice u Veneciji te državnog tajnika u Beču.
Kako bi uzvratili, vlada (Metternich) je odlučila poslati u to područje kaznenu ekspediciju: korvete Carolina i Adria, brigantin Veneto i škuner Enrichetta pod zapovjedništvom kapetana Francesca Bandiera. S obzirom da su se ti brodovi nalazili na istoku i da su imali nepovoljne vjetrove u Gibraltar su stigli tek u siječnju 1829. godine. S obzirom da je vlada Maroka držala posadu kao taoce, zapovjedniku ekspedicije preostali su samo –pregovori. Ti pregovori su ubrzo dali rezultata, veliki vezir marokanskog sultana, Ben Gelun, napismeno je izjavio da se otimanje broda može pripisati samovolji zapovjednika piratskog broda uz obećanje da će biti kažnjen te je oslobodio posadu. No, nije htio ni čuti da oslobodi brod i plati određenu naknadu.
To je prisililo zapovjednika ekspedicije da pribjegne – oružju: imao je informaciju da su dva piratska broda u El-Araishu te je naredio njihovo uništenje. Pod komandom Ludwiga von Kudriaffsky vod mornara se iskrcao, uspio je lokalizirati i osloboditi posadu, a onda je Bandiera prekinuo pregovore i počeo bombardirati El Araish (Larache) uništivši dva piratska broda. Metternich je najprije bio za vojnu akciju, jer su u Beč stigle glasine o maltretiranju austrijskih mornara, ali su Englezi bili protiv zajedničke akcije protiv Tangera. Korveta Carolina je pokrivala povlačenje, a brigantin Veneto je neutralizirao obalnu marokansku bitnicu. Kada su se svi ukrcali, ekspedicija se vratila u Gibraltar. Prema nekim podacima kap. Gaspare Blasinich pokopan je 29. kolovoza 1831. godine u Alkmaru.
Tajna Saint Margaret
Trojarbolni čelični jedrenjak Saint Margaret izgrađen je 1877. godine u brodogradilištu Thos Royden & Sons kao novogradnja 185 u Liverpoolu za kompaniju Rankin, Gilmour & Co. (Saint Line). Godine 1889. kupuje je Johann Orth (negdašnji nadvojvoda Johann Salvador, bivši član austrijske carske obitelji) i plovi iz Londona za luke Južne Amerike pod zapovjedništvom kap. Ivana Šodića iz Sv. Lucije u Kostreni. Kada je Orth obznanio da misli ploviti za Valparaiso oko zloglasnog rta Horn, kap Šodić je, dok su se nalazili u luci Ensenada izrazio sumnju u sigurnost broda zbog starosti i nedovoljne opreme pa je iskrcan, a zamijenio ga je kap Toma Jelenčić Vinkov iz Kostrene. On je u Argentini radio na željeznici, kao i njegov šogor kap Toma Thian, ali je žudio za plovidbom, a u Kostreni je imao kćeri Ninettu i Angiolinu…
Kapetan Ivan Šodić je po povratku u domovinu pozvan u Beč gdje je ispitivan, ali se morao zakleti da do kraja života nikome ne smije ništa reći o svojoj plovidbi na Saint Margaret i ispitivanju u Beču. Nepotvrđena je tako ostala priča da ga je u Beču primio sam car Franjo Josip.
Tako je Saint Margaret (pojavljuje se i kao St. Margareth) isplovio iz Rio de Janeira (po drugim podacima – iz Buenos Airesa, a po trećima iz Ensenade) za Valparaiso, a posljednji put je viđen 31. srpnja 1890. s njemačkog barka Maria Mercedes u visini Ognjene Zemlje. Samo nekoliko dana kasnije područje je zahvatilo veliko nevrijeme i Saint Margaret je nestao u uraganu. Prema nekim podacima brod je stradao u noći 20. na 21. srpnja 1890. u visini rta Tres Puntas (ili Punta Descado). No, postoji i podatak da su dva čileanska ratna parobroda našla napuštenu podrtinu broda na stijenama sjeverne obale Staten Islands nedaleko od rta St. John. Stradala je cijela posada, vlasnik Johann Orth sa suprugom plesačicom Milli Stubel, a među stradalima je, osim zapovjednika, i Gabriel Vranić Lukina iz Sv. Lucije u Kostreni.
Nadvojvoda Johann Salvator, odnosno Orth, je navodno bio usko povezan s tragedijom u dvorcu Mayerling, u kojem su 1889. godine samoubojstvo počinili austrijski prestolonasljednik Rudolf Hansburg i njegova ljubavnica Marija Vetsera. Ovaj događaj, kao i nestanak Saint Margaret, bili su obavijeni velom dvorske tajne.
Zanimljivo je da u tom brodogradilištu izgrađeno još nekoliko jedrenjaka navlas istih osobina kao i Saint Margaret te da su blizanci Saint Maur, Saint Mirren i Saint Malcom, zadnji put viđen 13. prosinca 1879. u plovidbi za London, također nestali.
Stradavanja jedrenjaka
21. lipnja 1893. bark Bozidar (480 t) izgorio u sjevernom Atlantiku
3. kolovoza 1893. bark Ave R (440 t)u plovidbi Point-a-Pitre- Marseilles s teretom šećera nasukao se Basse Terre
23. rujna 1894. bark Otac Niko u plovidbi Pensacola-Alexandria napušten je u sjevernom Atlantiku
18. studenog 1894. bark Milizza (330 t) isplovio iz Rijeke za Cette i – nestao
24. ožujka 1895. bark Pelesac (444 t) u plovidbi Montevideo za engleske luke nasukao se kod Maldonada
7. prosinca 1895. bark Zora (705 t) u plovidbi Antwerp-Buenos Aires nasukao se na Spy Kerplaat (Flushing)
11. studenog 1897. bark Artiere Giovanni (456 t) u plovidbu Lulea-Marseilles nasukao se na Haisborough Sands (Norfolk)
5. travnja 1901. bark Trojednica (479 t) u plovidbi Pensacola-Cette napušten je na Atlantiku
28. studenog 1902. bark Nemirna (533 t) u plovidbi Hull-Trieste napušten je na Atlantiku
11. prosinca 1893. bark Dampier (899 t) sudario se kod otoka Premuda
8. studenog 1895. bark Mati Ane (671 t) u plovidbi Stockholm-Carthagena nasukao se kod Carlskrone
Danilo Prestint / Novi list
