O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 291

ŽLU Crikvenica bira najljepšu drvenu brodicu, evo kako se možete prijaviti

0
Najljepša drvena brodica za 2022. godinu, vlasnice Barbare Ilijanić Foto: Novi list

Nagrada nosi naziv Josip (Joško) Ivančić Cene, po najistaknutijem brodograditelju crikveničkog kraja.

S namjerom poticanja drvene brodogradnje i održavanja drvenih brodica, Županijska lučka uprava Crikvenica pred osam je godina pokrenula projekt “Izbora najljepše drvene brodice” na području svoje nadležnosti, prenosi Novi list.

Nagrada nosi naziv Josip (Joško) Ivančić Cene, po najistaknutijem brodograditelju crikveničkog kraja, koji je u svojoj radionici proizveo više od 50 plovila, od kojih mnoga i danas krase crikveničke luke i razna druga mjesta na Jadranu.

Za valoriziranje prispjelih prijava i odabir najljepše drvene brodice osnovano je povjerenstvo u sastavu: Vladimir Matejčić, Davor Lončarić i Goran Cerović.

Kriteriji odabira su kvaliteta/razina održavanja, posjedovanje vesala, jarbola i jedara te ukupan dojam. Nagrada za pobjednika je oslobađanje plaćanja godišnje pristojbe za komunalni vez.

Pravo na prijavu na natječaj imaju isključivo korisnici komunalnog veza na području nadležnosti Županijske lučke uprave Crikvenica, pod uvjetom da redovito podmiruju svoje obveze.

Prijave na natječaj primaju se do 7. travnja, osobnim putem, putem pošte na adresu Županijske lučke uprave Crikvenica, Ivana Skomerže 2/1, Crikvenica, ili putem e-mail adrese: info@zlu-crikvenica.hr.

Foto: Novi list

Rezultati natječaja bit će objavljeni u roku 8 dana od dana zaključenja natječaja na mrežnoj stranici Županijske lučke uprave Crikvenica.

– Županijska lučka uprava Crikvenica iznimno je ponosna na drvena plovila u lukama pod svojim upravljanjem i pred nama je svake godine “slatka muka” da od nekoliko plovila odaberemo ono najljepše i na taj, ponajprije simboličan način, pomognemo vlasnicima drvenih plovila, jer oni to svojim trudom i ljubavlju prema drvenoj brodogradnji itekako zaslužuju.

Pozivam sve naše korisnike koji zadovoljavaju uvjete natječaja da se prijave. Svim prijaviteljima želim sreću i uspjeh u natjecanju i neka najljepša brodica pobijedi, ističe ravnatelj crikveničke lučke uprave Mario Kružić.

VIDEO: Parobrod iz 19. stoljeća postao otok

0
Foto: Screenshot/ YouTube

Sto godina stara olupina postala je dio šume mangrova otoka i danas je dom raznim biljkama i pticama te jedna od neobičnijih atrakcija u Australiji.

Ovaj se parni brod zapalio i nasukao na obalama Australije 1912. Olupine i mangrove stvorile su neku vrstu umjetnog grebena koji je dom lokalnom morskom i kopnenom životu, prenosi Morski.hr.

Magnetic Island otok je koji se nalazi uz sjeveroistočnu obalu Australije. Veći dio ovog tropskog otoka nacionalni je park s poznatim rezervatom za ptice, ondje živi i 800 koala koje uživaju pažnju turista, a također je dobra početna točka za istraživanje Velikog koraljnog grebena.

No ovaj je otok poznat i po tome što se uz njegove obale nalazi više od 20 olupina brodova. Danas postoji ‘staza olupina’ koja posjetitelje vodi na povijesni obilazak bogatog krajolika. Najposebnija od svih je olupina parobroda City of Adelaide koja je postala – otok.

City of Adelaide bio je putnički parobrod porinut 1863. u Glasgowu u Škotskoj. 1902. pretvoren je ubrod za skladištenje ugljena, a deset godina kasnije na brodu je izbio požar koji je ugašen tek nakon dva dana.

Potom ga je 1915. kupio prvi Europljanin koji je doselio na otok, George Butler, te ga je htio preurediti u hotel ili od njega napraviti lukobran u zaljevu Picnic Bay. Međutim, City of Adelaide nisu uspjeli dotegliti od Townsvillea do Picnic Baya, već se putem nasukao u zaljevu Cockle.

Od nasukavanja 1916. do Drugog svjetskog rata, olupina je saživjela sa zaljevom i mještanima koji bi na nju odlazili u berbu kamenica, a turisti su je koristili kao kabinu za presvlačenje.

Tijekom Drugog svjetskog rata koristili su je kao metu piloti bombardera Kraljevskog australskog ratnog zrakoplovstva. Četiri su osobe poginule u nesreći pri obuci kada je jedan od zrakoplova udario u jarbol plovila.

No to još nije bio kraj nedaćama broda koji odavno nije plovio. Ciklon koji je pogodio Autraliju 1971. također je nanio veliku štetu olupini zbog čega se trup djelomično urušio.

Ljudima brod City of Adelaide odavno više nije bio zanimljiv, ali jest mangrovama. Zato se danas sve teže uočava – naime, olupina se stopila s okolinom. Zeleni šumarak koji je preuzeo ovaj brod danas je dom raznim biljkama i pticama te je sigurno jedna od neobičnijih atrakcija u Australiji.

Batanino oglavno jedro: Simbol okrunjen visokim priznanjem

0
Foto: foto Dalibor Talajic (3) / ustupljena fotografija/ HRT

I dok se rovinjske batane, baš kao i stoljećima prije, mirno ljuljuškaju na zimskom suncu u Rovinj-Rovigno je nedavno stigla velika vijest koja je ovu tradicijsku barku, baš poput onih iz Primorja i Dalmacije, stavila pod povećalo javnosti. Naime, Ministarstvo kulture prepoznalo je prijedlog koji je stručni tim Ekomuzeja – Ecomuseo ‘Batana’ izradio, u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja Rijeka, Muzejom betinske drvene brodogradnje iz Betine i Koordinacijom udruga za očuvanje i revitalizaciju pomorske, ribarske i brodograđevne baštine Kvarnera i Istre sa sjedištem u Rijeci, te je umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrom duž hrvatske obale uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske čime je postalo zaštićeno nematerijalno dobro.

“Umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrima podrazumijeva umijeće upravljanja plovilom korištenjem snage vjetra te posjedovanje brojnih znanja. Izuzetno nas raduje ova vijest zbog koje slobodno možemo reći da smo svoju ulogu kao prvi ekomuzej u Hrvatskoj uspješno ispunili i time okrunili skoro dvadesetogodišnje napore naše zajednice u očuvanju maritimne baštine koji su postali još intenzivniji prošlogodišnjim osnivanjem Ustanove-Istituzione «Kuća o batani – Casa della batana» te otvorenjem novog stalnog postava”, istaknuo je povjesničar Marino Budicin, predsjednik Udruge-Associazione “Kuća o batani – Casa della batana” i idejni začetnik osnutka Ekomuzeja – Ecomuseo ‘Batana’ koji je dugo godina obnašao funkciju rovinjskog dogradonačelnika te radio kao istraživač i urednik izdanja u Centru za povijesna istraživanja u Rovinju – Centro di ricerche storiche di Rovigno.

ROVINJSKA REGATA – PRILIKA ZA VELIKO SLAVLJE POVODOM UPISA U REGISTAR

Šarena jedra tradicijskih barki iz zemlje i inozemstva, posebice oglavna jedra batane i ove će godine, po 17. put, ljepotom zapanjiti ljubitelje Rovinjske regate i Rovinja-Rovigno 10. i 11. lipnja. Nakon press konferencije i malog slavlja u veljači, bit će to prilika za veliku proslavu upisa u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Rovinjska regata najvažniji je događaj posvećen batani i simbol dugogodišnjeg rada i brojnih aktivnosti kojima članovi rovinjske zajednice čuvaju jedrenje oglavnim jedrima od nestanka, prenosi HRT.

Naime, Ekomuzej – Ecomuseo ‘Batana’, kojim zajednički upravljaju Ustanova-Istituzione i Udruga-Associazione “Kuća o batani – Casa della batana”, usmjeren je prema interakciji sa svim generacijama te usredotočen na kreativne i inovativne načine očuvanja rovinjske maritimne baštine. Kako se znanja i umijeća najučinkovitije prenose u živom kontaktu, Ekomuzej – Ecomuseo ‘Batana’ tradicionalno organizira niz radionica namijenjenih svim uzrastima. Tako se na prošlogodišnjoj Regati, uz pomoć prijatelja iz Museo marittimo di Cesenatico – Pomorskog muzeja iz Cesenatica, održala radionica bojenja oglavnog jedra s prirodnim bojama u kojoj su sudjelovali članovi udruge i, ono najvažnije, najmlađi stanovnici Rovinja-Rovigno. Druga radionica održana je krajem studenog za gimnazijalce Talijanske srednje škole – Scuola media superiore u Rovinju-Rovigno, a vodio ju je Alvise Benussi, prvo ime Regate, jedriličar, brodograditelj i maketar čije ruke znaju udahnuti dušu tradicijskim barkama. Na radionici je učenicima prenosio znanje o svim specifičnostima oglavnog jedra, od mjera do načina rezanja i šivanja, a slijede još radionice bojenja te jedrenja na batani. Za očuvanje vještine jedrenja oglavnim jedrima priznanje treba odati i članovima Udruge-Associazione “Kuća o batani – Casa della batana” koji, sudjelovanjem na raznim regatama tradicionalnih brodica, uspješno koriste i demonstriraju ovo umijeće, a oni su: Ennio Cherin, Ermanno Turcinovich, Edi Poropat, Remigio i unuk Sandi Bogešić, braća Alessandro i Gianpietro Venier, Sergio i sin Andrea Sponza, Maurizio Venier, Leandro Budicin, Jura Iskra, Milovan Gržinić, Doriano Quarantotto, Alessio Giuricin, Igor Frković, Alessandro Privileggio, Libero Benussi, Riccardo Simetti, Mauro Dandolo, Nikola Brajković, Željko Kutić, Alvaro Macchi, Giovanni Trani, Nicola Dapiran, Daniel Sošić, Vlado Boras, Silvio Brunelli i Vlado Franinović.

Foto: foto Dalibor Talajic (3) / ustupljena fotografija/ HRT

Kako bi sva ova imena naslijedili neki od pripadnika nadolazećih naraštaja, u suradnji s Jedriličarskim klubom – Club di vela “Maestral” održavat će se radionice za sve članove kluba. Nastavlja se i niz tematskih radionica za školsku i predškolsku djecu koja će uz kreativno-umjetničko vodstvo članice Udruge-Associazione Ornelle Godene izrađivati i bojiti mala jedra kako bi se odnjegovala svijest o važnosti očuvanju onih velikih.

Batanina jedra vijore i na stranicama knjige “Rovinjska batana i njezino jedro – La batana rovignese e la sua vela” autora Libera Benussija, čije je prvo izdanje iz 2007. rasprodano, što govori o zanimaju za ovu tematiku. Drugo je izdanje u pripremi kako bi i nove čitatelje upoznalo s malom brodicom kojoj preživljavanje mogu zahvaliti mnogobrojne rovinjske obitelji.

Prožetost i povezanost rovinjske zajednice i batane ogleda se i u činjenici da je svaka rovinjska obitelj posjedovala vlastito jedro, čije su boje i motivi postali dio obiteljskog nasljeđa. Više od 100 različitih tradicionalnih dokumentiranih jedara predstavlja neprocjenjivu dragocjenost rovinjske maritimne baštine. Svako je jedro bilo različito i pričalo svoju priču, a među njima je najposebnije jedro najstarije rovinjske batane “Risorte”. Ona ponosno nosi titulu i jedne od zadnjih batana u kojoj se za navigaciju tijekom ribolova koristilo potpuno zeleno oglavno jedro na kojem je Morseovom abecedom pisalo: “Viva la città di Rovigno” – “Živio grad Rovinj”. Kao poklon obitelji Diritti, batana “Risorta” danas se nalazi ispred Ekomuzeja-Ecomuseo kako bi se svaki posjetitelj ili prolaznik mogao približiti malenoj rovinjskoj barki čija je, stoljećima neprekinuta plovidba oglavnim jedrom, postala zaštićeno nematerijalno dobro Republike Hrvatske.

Foto: foto Dalibor Talajic (3) / ustupljena fotografija/ HRT

Kuća kostrenskih pomoraca

0
Foto: Centar kulture Kostrena

Interpretacijski centar Kuća kostrenskih pomoraca kroz interaktivan pristup predstavlja projekt očuvanja i njegovanja kulturne i tradicijske baštine.

Kuća kostrenskih pomoraca će na suvremen način predstaviti život i ulogu pomoraca u društvu kroz odgovaranje na pitanja tko je pomorac, kako on živi, što osjeća i što doživljava, ali i kakav je njegov utjecaj na društvo budući da putujući svijetom donosi utjecaje drugih kultura. Također će aktualizirati sve teme koje su vezane za pomorstvo, prenosi Centar kulture Kostrena.

Provedbom ovog projekta rješava se problem napuštenog i samo djelomično uređenog područja Sv. Barbare koje je dijelom zauzeto industrijom. Opremanjem i puštanjem u rad Kuće kostrenskih pomoraca u prostoru bivše škole i okolice unaprijedit će se prvenstveno nematerijalna i (pokretna) materijalna kulturna baština općine Kostrena, povećat će se njezina atraktivnost za turističke posjete unutar i izvan sezone, dovest će se turisti u ovo područje, a mještani će imati novi prostor za aktivnosti. Otvorit će se nove mogućnosti za proširenje turističke ponude i drugih gospodarskih aktivnosti, a sama Kuća kostrenskih pomoraca generirat će, direktno i indirektno, nova radna mjesta.

U Kući kostrenskih pomoraca biti će postavljena stalna multimedijalna izložba, jedinstveni interaktivni postav za kojeg se planira da će privući 1.500 posjetitelja godišnje. Povremene izložbe, kojima će se upotpunjavati sadržaji stalnog interaktivnog postava bit će  postavljene 2 do 3 puta godišnje.

Frankopan: Putnički parobrod koji je prvi izvjesio hrvatsku zastavu u Trstu

0
Foto: Novi list

Svakako se mora istaknuti da je »Frankopan« prvi izvjesio hrvatsku zastavu u Trstu, još 28. listopada, i da ju je posljednji spustio, 18. studenog 1918. godine; da je pod hrvatskom zastavom plovio iz Trsta do Rijeke i da je susreo na moru američki torpedni razarač kojim je izmijenio pomorski pozdrav s hrvatskom zastavom. Nadalje, da je talijanski odred ratne mornarice pozdravio spuštanje hrvatske zastave i da je ta hrvatska zastava, koja se vijala na hrvatskom, odnosno jugoslavenskom brodu »Frankopan«, neokaljana spašena i predana 18. studenog 1918. godine Hrvatskoj čitaonici, odnosno Narodnom vijeću Rijeka-Sušak, zaključak je zapovjednika Gracija Bilafera.

Uz parobrodarske brodare – Paroplovidba Kaštel Sućurac, Zadružna plovidba – Omiš, Poljička plovidba – Krilo Jesenice – osnovano je na otoku Krku i Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice u Puntu. Na poziv dr. Matka Laginje, Ivana Polića, Ivana Skomerže te krčkog biskupa dr. Ante Mahnića i ostale hrvatske inteligencije, osobito popova i učitelja, organiziran je 18. listopada 1905. godine inicijativni odbor za osnivanje parobrodarskog društva s projektiranom glavnicom od 500.00 austrijskih kruna.

Da bi bilo što šire narodno učešće, svaki pojedini stanovnik Krka mogao je upisati samo dvije dionice, i to putem mjesnih štedionica. Prvi upis dionica bio je 15. prosinca 1905. godine, a trajao je do 15. veljače 1906. Određeno je da sjedište društva bude u Puntu. Prvog svibnja 1906. izabran je prvi upravni odbor od tri člana, kojima je stavljeno u dužnost ostvariti upis dionica, a 30. studenog 1906. godine održana je izvanredna skupština na kojoj je zaključeno da se pristupi realizaciji trgovačkog poslovanja i da se nabave brodovi, jer je bilo već upisano i uplaćeno 4.000 dionica. Upravni odbor društva bio je ovlašten narediti gradnju novih parobroda kod poznatog Marka U. Martinolića u Malom Lošinju koji se već specijalizirao u izgradnji željeznih parobroda. Odlučilo se za gradnju novih parobroda jer su to zahtijevale posebne oceanografske i meteorološke prilike Primorja, u kojemu su ti brodovi prometovali. Brodovi su morali biti čvrsti i specijalno građeni i opremljeni, piše Danilo Prestint za Novi list.

Foto: Novi list

Tri novogradnje

Na sjednici ravnateljstva društva 19. ožujka 1907. godine u Puntu donesen je statut društva i odredba o osiguranju brodova i posade te znak raspoznavanja, bijela zvijezda s AH. Na istoj sjednici odlučeno je da se ostatak neupisanih dionica prepusti stanovnicima iz drugih mjesta Kvarnera i Istre, Hrvatima iz Opatije, a 2.000 dionica upisali su Česi. Nakon što su uplaćene sve dionice, odlučeno je da društvo izgradi drugi i treći parobrod.

Prvi novi parobrod dobio je ime »Frankopan«, drugi »Kvarner«, a treći »Slavija«. Ulazak Italije u rat u svibnju 1915. spriječio je redovito razvijanje društva jer su brodovi bili militarizirani od austrijske vojske. Nakon završetka rata Parobrodarsko društvo na dionice u Puntu je likvidirano jer se integriralo s drugim parobrodima u novo poduzeće Jadranska plovidba – Sušak.

Parobrod »Frankopan« dovršen je 1908. godine, pa je pod zapovjedništvom kapetana Medanića iz Kostrene 2. listopada 1908. godine preuzeo prvo putovanje na pruzi Baška – Punat – Rijeka. Pod nadzorom austrijskog Veritasa je dobio najveću klasu – brod je, uz teret, mogao primiti 315 putnika. Parobrod »Kvarner« je bio istih nautičkih svojstava i dimenzija kao i »Frankopan«. Prugu je preuzeo 1. veljače 1909. godine na relaciji Rijeka – Rab – Veliki Lošinj pod zapovjedništvom kapetana M. Paškvana.

Parobrod »Slavija« izgrađen je u brodogradilištu M. U. Martinolić u Malom Lošinju 1911. godine i bio je nešto veći od dvije prethodne novogradnje. Imao je, pored konstrukcijeske palube, još i palubu za šetnju koja je vrlo dobro dolazila kod izleta. Parni stroj od 530 indiciranih konjskih snaga razvijao je normalnu brzinu od 10 čvorova. Prvo putovanje poduzeo je 13. lipnja 1911.

Subvencije iz Beča

Parobrodarsko društvo na dionice u Puntu vrlo je lijepo napredovalo, pa je čak dobilo i neku subvenciju ministarstva trgovine u Beču kako bi moglo održavati redovite pruge i suzbijati nelojalnu konkurenciju društva Ungaro-Croata-Rijeka, subvencioniranog iz Budimpešte. Ulaskom Italije u rat 1915. bio je ograničen promet na moru, pa je to dovelo do stagnacije u razvijanju Parobrodarskog društva na dionice u Puntu.

Uslijed zauzimanja pograničnog talijanskog teritorija koje su činile austrougarske trupe bilo je potrebno mobilizirati podesne civilne brodove i pretvoriti ih u pomoćne krstaše sa zadatkom da prate austrijski transport na moru u osvojenim talijanskim područjima zapadno od Gradeža (Grado) prema rijeci Piave. S obzirom na to da su parobrodi »Frankopan« i »Kvarner« bili još novi i podesni za plovidbu u svim uvjetima u sjeverozapadnom Jadranu, austrijske vlasti odmah su ih rekvirirale. Bili su poslani na preuređenje i naoružanje u ratni arsenal u Puli kako bi služili kao naoružani peljarski brodovi u Šibeniku.

Nakon preuzimanja od brodovlasnika, prema propisima VII. konvencije II. haške mirovne konferencije, upisani su u listu ratnih brodova Austro-Ugarske Monarhije. Podignuta je ratna zastava umjesto dotadašnje trgovačke. Sva posada bila je vojnička i potpadala je i vladala se prema propisima za posade ratnih brodova. Zapovjednik broda morao je biti jedan od osoblja čije je ime i prezime upisano u popis oficira ratne mornarice. Parobrodima je ostalo staro ime, ali su dobili još oznaku »c. i k. brod«. Luka pripadnosti Punat je izbrisana. Brodovi »Frankopan« i »Kvarner« bili su znatno preuređeni i oboružani. Svaki je dobio po dva brzometna topa (od 7 cm), jedan protuavionski top, dva mitraljeza i po dvije podmorničke bombe s odgovarajućom municijom. Teretno skladište na pramcu je preuređeno u skladište municije. Izvršene su neke preinake na kotlu i pregrijaču pare, tako da je stroj mogao postići znatno veći broj okretaja i dati brodu veću stalnu brzinu kod teglenja i u slobodnoj plovidbi. Pored raznih uređaja za prijenos zapovijedi s mosta u stroj dobio je jaku radiopostaju marke Telefunken, koja je bila smještena u pušionici na kasaru. Kao ratni brodovi »Frankopan« i »Kvarner« dodijeljeni su Lagunskoj flotili na Soči. Pratili su teglenice i druge brodove s vojnim transportima na talijanskom ratištu, a katkada su i sami teglili ili obavljali žurne prijevoze. Zapovjednici tih brodova bili su redovito rezervni oficiri Austrijske ratne mornarice.

Od travnja 1918. godine »Frankopan« je plovio na relaciji Trst – Gradež – Lignano –Tagliamento – Piave Vecchia, kao transportni brod.

Foto: Novi list

Kapetanova priča

U nastavku donosimo priču kapetana Gracija Bilafera, koji je bio zapovjednik »Frankopana«.

– Bio sam s 45 drugova Hrvata, Srba, Slovenaca, Talijana i nekoliko Mađara u šestomjesečnom tečaju za rezervne poručnike korvete… Četrdeset nas je položilo ispite, većina s vrlo dobrim uspjehom. Postali smo oficiri, pa su nas razmjestili po brodovima. Mene su uputili u mornaričku pješadiju kod Lagunske flotile na talijanskom ratištu. …Bio sam ukrcan neko vrijeme na brod »Stefania«, zatim na »San Giusto«, onda na parobrod »Nibbio«… Putovanja ovih brodova (putnički, remorkeri i pomoćni krstaši) provodila su se većinom na relaciji Trst – Gradež – Lignano – Bovazana – Piave Vecchi – Tagliamento, bilo s ljudima, bilo s teretima vojne opreme, bilo kao pratitelji drugih brodova ili kao tegljači tih brodova…

Prema preporukama dr. O. Ribarža organizirao sam posadu brodova na kojima sam prije bio, na brodu »Stefania«, »Nibbio« i »San Giusto«, te ih opskrbio iz skladišta raznim potrepštinama i hranom. Oboružani brod »Frankopan« bio je bez zapovjednika jer se njegov dotadašnji zapovjednik iskrcao, navodno zbog bolesti. Inače bio je to Tršćanin, talijanski nacionalist, poručnik fregate imena Piccini. Po savjetu i naređenju dr. O. Ribarža preuzeo sam zapovijed navedenog broda. Sam brod sam također dobro opskrbio potrebnim materijalom i hranom, a sve oružje je bilo u ispravnom stanju.

Na osnovu vijesti koje sam dobivao od radiotelegrafista broda »Frankopan«, Čeha, čije sam ime zaboravio, dana 29. listopada 1918. izvjesio sam, s pripadajućim počastima, jugoslavenske zastave, i to: na krmenoj katarci hrvatsku, na krmenom jarbolu slovensku, a na pramčanom srpsku. O svemu izvršenom izvijestio sam odmah Pokrajinsko narodno vijeće u Trstu te sam od njegova predsjednika dr. O. Ribarža dobio nalog da s organiziranom grupom brodova otputujem za Pulu ili Rijeku. U Trstu je bilo još mnogo brodova i torpiljarki, a i mornarički pješadijski bataljon. Ja sam izvršio dano mi naređenje i s brodovima »Frankopan«, »Stefania«, »San Giusto« i »Nibbio« otplovio iz Trsta. Pred odlazak iz Trsta prijavilo mi se više bivših oficira koji su izrazili želju da putuju kao putnici prema Rijeci. Premda još nisam bio donio odluku da ću ih proslijediti za Rijeku iz Pule, ipak sam ih ukrcao na parobrode »Stefania« i »San Giusto«, a samo nekoliko njih na pomoćni krstaš »Frankopan« na kojem je već bilo dovoljno posade (zbog oružanja). Među putnicima nalazio se por. b. b. Kukuljević. Njega sam ukrcao na parobrod »Stefania«, kojim je zapovijedao kap. Ilija Šoić iz Kostrene. Zapovjednik »San Giusta« bio je kap. Sović, također iz Kostrene. Zapovjednik »Nibbia« bio je kap. Marko Aleksić iz Graca kod Makarske. Na »Frankopanu« su bili mornarički oficiri rez. por. Dabović, Presen, Busanić, Medanić, Miletić i još neki iz kopnene vojske. Ova grupa brodova isplovila je iz Trsta 29. listopada 1918. iz stare luke ispred željeznice s gata br. 3 uz sami gat San Carlo. Na brodovima su se vijale jugoslavenske zastave. S obzirom na to da je vožnja noću iz više razloga bila opasna, a na brodovima je bilo 250 ljudi, po zamračenju smo se usidrili ispred Portoroža i tu prenoćili. Nastavili smo plovidbu u formaciji »Frankopan«, »Stefania«, »San Giusto« i »Nibbio«. Pošto je »Nibbio« imao najmanju brzinu, radi održanja formacije snizili smo brzinu vožnje »Frankopana« prema onoj Nibbia. Zatražili smo prolaznu dozvolu ispred Pule jer sam u međuvremenu odlučio da proslijedimo prema Rijeci. Dozvola nam je odmah dana putem radioveze. U Pulu nisam htio uploviti jer sam imao putnika za Rijeku, a osim toga smatrao sam da je Rijeka potpuno oslobođena i da je sva flota pod hrvatskim zapovjedništvom kapetana fregate Kocha, svjedočanstvo je kapetana Bilafera.

Sumnjiva podmornica

Kapetan »Frankopana« potom nastavlja priču.

– Prolazeći oko 13 sati pored hridi Porer opazio sam nepoznatu podmornicu koja je uronjavala. Bila mi je sumnjiva, jer podmornica u blizini drugog broda ne smije činiti manevar uronjavanja osim u slučaju kad joj je taj brod pratilac. Po uobičajenim propisima trebao sam ju odmah onesposobiti ili potopiti, ali sam od toga odustao. Plovili smo pod hrvatskom zastavom na krmi i drugim jugoslavenskim na jarbolima pa smo prema tome bili nezaraćeni brod ili barem saveznički…

Stalno sam pratio podmornicu sa zapovjedničkog mosta i bio spreman za svaku eventualnost. Dao sam znak drugim brodovima da budu oprezni i za svaki slučaj spremni. Kada je podmornica uronila do samog ruba periskopa izbacila je, jedan za drugim, dva torpeda u smjeru »Frankopana«. Čim su torpeda izbačena, skrenuo sam za 90 stupnjeva nadesno, tako da sam se našao između dva torpeda s pramcem i topovima prema podmornici. Ne mogu kazati čija je podmornica bila, ali pretpostavljam da je bila od onih kojima je smetala hrvatska zastava na moru. Ipak, ni poslije torpediranja nisam želio samovoljno upotrijebiti silu, nego sam se obratio Telefunkenom Narodnom vijeću u Zagrebu i Komandi flote u Puli: »Nepoznata podmornica izvršila je s dva torpeda napad na brod »Frankopan«. Torpeda je izbjegao. Što da radim protiv podmornice? »Frankopan«. Podmornicu sam još mogao potopiti podmorničkim bombama. Očekivao sam hitan odgovor, ali ga četvrt sata nisam dobio. Proslijedio sam vožnju prema Rijeci budno pazeći zbivanja na obzoru. Nakon pola sata dobio sam odgovor: »Spašavajte što možete«. Daljnji tijek putovanja bio je bez smetnji te smo uplovili u Rijeku prije mraka i privezali se uz Gat Adamić. Sutradan sam čitao u novinama protest Narodnog vijeća u Zagrebu zbog torpediranja i potapanja hrvatskog oružanog broda »Frankopan«, svjedoči Bilafer.

Odmah prvih dana po dolasku broda u Rijeku sva posada, s ostalim vojnim i građanskim osobama riječkog garnizona, položila je zakletvu Narodnom vijeću.

– Tijekom 31. listopada 1918. godine RTG mi je predao depešu koju su kapetan fregate Koch i Narodno vijeće Pule radiotelegrafski uputili predsjedniku SAD-a, Wilsonu i saveznicima o preuzimanju cjelokupne austrijske flote i tvrđave Pula pozivajući ih da upute jednu američku ili savezničku diviziju brodova koja ne bi bila u nacionalnom pitanju zainteresirana. Grad i luka Rijeka s okolicom bio je već nekoliko dana prije dolaska »Frankopana« potpuno oslobođen. Mornarički odred koji je bio pod komandom kapetana korvete Dvorskog odredio je da »Frankopan« obavlja vojnonadzornu službu na području Riječkog zaljeva, a po potrebi da pomogne i u prijevozu vojnih povratnika po otocima. Prvo putovanje »Frankopana« bilo je iz Rijeke za Pulu, kad je prevezao brodograđevnog marinskog tehničara Stiglića, koji je neophodno bio potreban za pomorski arsenal u Puli. Da bismo dobili na vremenu, brodom nismo ulazili u luku Pule, nego smo Stiglića iskrcali u uvali Mezoporat, s vanjske strane luke. Drugi zadatak »Frankopana« bio je prisiliti na razoružanje transportni parobrod »Adria«, koji je, s mađarskom vojskom (honved trupama), došao potpuno u ratnoj spremi iz Albanije. »Frankopan« je, na odstojanju od nekoliko stotina metara, kružio oko transportnog broda, sa spremnim topovima, dok su se mađarski vojnici iskrcavali bez oružja na manje brodice i splavi. Kada su se povratne trupe iskrcale bez oružja, transportni brodovi mogli su pristati uz obalu radi iskrcaja vojnog materijala, sjećanje je zapovjednika.

Pozdravna paljba

– Dana 2. studenog posada »Frankopana« prisustvovala je veličanstvenom dočeku Drugog srpskog bataljona 5. pješadijskog puka, pod komandom potpukovnika Ljubomira Maksimovića, na željezničkoj stanici u Rijeci. Dana 3. studenog 1918. godine »Frankopan« je prevezao povratnike za mjesta Plomin, Rabac, Cres i Lošinj. U svakom mjestu gdje je pristajao bio je s oduševljenjem pozdravljen od mještana, osobito u Rapcu, Cresu i Lošinju. »Frankopan«, pod hrvatskom zastavom, prisustvovao je dočeku savezničke flote u Rijeci. Dana 4. studenog 1918. godine, dva dana poslije dolaska srpskog 2. bataljona 5. pješadijskog puka, koji je u ratnom prodoru, goneći njemačke trupe od Soluna, došao je u Rijeku i zauzeo sve strategijske položaje, a punih deset dana nakon što su Rijeku oslobodili hrvatski vojnici bivše 79. pješačke pukovnije Jelačić, prisustvovao sam dolasku talijanskog bojnog broda »Emanuelle Filiberto« pod komandom admirala Rainerija.

Ne samo što sam prisustvovao dolasku broda, nego sam, protiv svoje volje i uobičajenih pomorskih običaja, a po naređenju viših organa, morao izvršiti pozdravnu topovsku paljbu s 13 plotuna, a na njih brod koji je stizao nije ni odgovorio. »Frankopan« je pozdravila francuska torpiljarka koja je posjetila Rijeku. Susreli smo se u plovidbi ispred Rijeke, ne mogu se sjetiti je li to bilo dva ili tri dana prije dolaska talijanske oklopnjače. »Frankopan« je za to vrijeme, po potrebi, vozio narodnog povjerenika za pomorstvo dr. Tresić-Pavičića po otocima. Za vrijeme mog boravka u Rijeci dr. Tresić-Pavičić je s terase Hrvatske čitaonice na Korzu održao riječkom građanstvu, koje se po nekoliko puta sakupljalo u velikim masama, manifestirajući Narodnom vijeću i Jugoslaviji, vatrene govore: »Rijeka je zjenica našega oka i nitko nam je više ne može oteti! »

Premda je u Rijeci bio srpski bataljon, civilnu i vojničku vlast provodio je guverner putem Narodnog vijeća i njegove vojske pod komandom potpukovnika Teslića. Svuda je vladao red i mir. Demobilizirani vojnici mirno su i redovito otpremani brodovima i željeznicom prema svojim domovima. Talijanskih vojnika i mornara nije bilo na gradskom području Rijeke, premda su po dolasku srpskog bataljona prijetili iskrcajem. Na putovanju prema Cresu »Frankopan« je 14. studenog 1918. godine sreo američki torpedni razarač, koji je prošao u pravcu Rijeke. Izvršen je uobičajeni pozdrav hrvatskom zastavom, američki brod uzvratio je spuštanjem svoje zastave. Pošto je »Frankopan« bio oboružani brod i vijao hrvatsku zastavu, američki torpedni razarač spuštanjem svoje zastave na pozdrav automatski je priznao pravo vijanja hrvatske zastave, i to na oboružanom brodu. Na američkom razaraču nalazili su se saveznički oficiri za vezu pri savezničkoj komandi u Veneciji. Nakon dolaska američkog torpednog razarača i sastanka savezničke komisije oficira na talijanskoj oklopnjači, na zahtjev talijanskog admirala Rainerija, ovaj je zahtijevao da mu se dozvoli iskrcati mornarička pješadija, kad se u gradu već nalaze vojnici srpskog bataljona. Komandant srpskog bataljona se tome energično suprotstavio. Pregovori su potrajali cijeli dan. Stanje je bilo vrlo napeto. Narod je zahtijevao da se oružjem suprotstavimo iskrcaju talijanskih mornara s bojnog broda. Saveznički oficiri savjetovali su potpukovniku Maksimoviću da se ne protivi iskrcaju talijanske mornaričke pješadije, ali on nije pristajao, jer da nema ovlaštenja svoje vrhovne komande. Maksimović je izjavio da će se oružjem suprotstaviti ako talijanske trupe uđu u Rijeku. Iza pregovora, a po prijedlogu savezničkih oficira, i kad je talijanski admiral Raineri dao svoje obećanje da neće iskrcati u Rijeku svoje trupe ni okupirati Rijeku ako se iz grada povuku vojnici srpskog bataljona, potpukovnik Maksimović pristao je da povuče svoje trupe iz Rijeke, s tim da upravu nad Rijekom provodi guverner Rijeke dr. R. Lenac s vojnicima Narodnog vijeća SHS pod zapovjedništvom potpukovnika Teslića. Sporazum je zaključen s trajanjem od tri dana, dok o sudbini Rijeke ne odluči vrhovna saveznička komanda, a zainteresirane stranke ne dobiju naređenja od svojih vrhovnih komanda. Čim je srpski bataljun napustio Rijeku, talijanski admiral Raineri je iskrcao svoje desantne trupe, a iz Opatije su umarširale trupe generala San Marzana i zauzele strateške položaje Rijeke s armijom od približno 25.000 vojnika. Talijanske trupe zauzele su grad, ali ipak prvih dana nisu uredovale, nego su red održavali organi guvernera i Narodnog vijeća, nastavak je zapovjednikove priče.

Hrvatska zastava

Na povratku iz Cresa nadalje kaže:

– Uplovio sam u luku oboružanim brodom »Frankopan« i s hrvatskom zastavom, premda su talijanske trupe zauzele grad i luku. Nitko nije prigovorio. Pristao sam na isto mjesto gdje i obično, ispred admiralskog broda »Emanuele Filiberto«. Odavde više nisam isplovio. Po povratku s Cresa »Frankopan« je vijao na krmenoj katarci hrvatsku zastavu, koja se s uobičajenim počastima jutrom podizala i večerom spuštala, premda se brod nalazio privezan sa strane talijanske bojnog broda »Emanuele Filiberto«. Dana 17. studenog 1918. godine osvanula je naredba (»bando«) kojom se pozivaju svi pripadnici bivše austrougarske vojske i mornarice, kao oni koji su tim formacijama pripadali, a nisu pripadnici općine Rijeka, da moraju u roku od 24 sata napustiti riječki teritorij, inače će se po isteku roka smatrati ratnim zarobljenicima. Dana 18. studenog 1918., iza osam sati, ispred »Frankopana« stigla je talijanska mornarička patrola pod vodstvom jednog oficira, koja je uime Italije i saveznika zatražila da predam brod i izvjesim talijansku zastavu, koju su oni sa sobom donijeli. Protivio sam se predaji broda i podizanju talijanske zastave, izjavljujući da brod pripada državi SHS, koja je saveznička država, da je izvjesio hrvatsku zastavu prije raspada Austrije i prije zatraženja primirja, odnosno prije kapitulacije Austrije i prije početka talijanske ofenzive. Zatražio sam dozvolu isplovljenja za neokupirano područje, ali mi to nisu dozvolili. Mornarički oficir zahtijevao je da predam brod ili da će ga silom uzeti. Pritisnut silom pristao sam, ali pod uvjetom da se hrvatska zastava spusti onako svečano kao što je bila podignuta, da ću ja prisustvovati isto tako svečanom podizanju talijanske zastave. Nakon svečanog spuštanja hrvatske zastave, kojem su prisustvovali i prisutni talijanski vojnici s oficirom u stavu »attenti«, podignuta je na »Frankopanu« talijanska ratna zastava, svjedočanstvo je Bilafera.

Predan Talijanima

Tako je nakon dvadeset dana vijanja hrvatske zastave brod »Frankopan« predan talijanskoj mornarici, kao savezničkoj.

– Naši su mornari skupa sa mnom izjavili da neće ostati na brodu pod tuđom zastavom. Da ne bi iz bilo kojih razloga bili smatrani ratnim zarobljenicima, zatražio sam da nas otprate do Narodnog vijeća, gdje ću izvijestiti o događaju i mogućnostima da napustimo Rijeku. Nakon objašnjenja, a srećom sam dobro vladao talijanskim jezikom, otpratili su nas do Narodnog vijeća, gdje sam zatekao dr. Tresić-Pavičića, kojem sam podnio izvještaj o događaju. Uza sve proteste dr. Tresić-Pavičića bili smo predvedeni u dvorište bivše vojne akademije kao ratni zarobljenici. Nakon energičnog protesta dr. Tresić-Pavičića, predstavnika Narodnog vijeća SHS, člana londonskog odbora, i nakon preporuke oficira za vezu pristali su da nas ne smatraju ratnim zarobljenicima, uz uvjet da odmah napustimo Rijeku. Pošto nije bilo drugog izlaza, otputovali smo svi istu večer parobrodom »Adria« za Dalmaciju. Na brodu smo našli dio bivših srpskih zarobljenika i vojnika iz raznih austro-ugarskih vojnih i mornaričkih formacija. Preuzimanjem »Frankopana« prestala je jugoslavenska vojna vlast u Rijeci, a nekoliko dana zatim moralo je napustiti Rijeku i Narodno vijeće i mnogo drugih rodoljuba. Vojni odredi pod komandom Teslića i Dvorskog napustili su Rijeku prije nego što je preuzet »Frankopan«. Svakako se mora istaknuti da je »Frankopan« prvi izvjesio hrvatsku zastavu u Trstu, još 28. listopada, i da ju je posljednji spustio, 18. studenog 1918. godine; da je pod hrvatskom zastavom plovio iz Trsta do Rijeke i da je susreo na moru američki torpedni razarač kojim je izmijenio pomorski pozdrav s hrvatskom zastavom. Nadalje, da je talijanski odred ratne mornarice pozdravio spuštanje hrvatske zastave i da je ta hrvatska zastava, koja se vijala na hrvatskom, odnosno jugoslavenskom brodu »Frankopan« neokaljana spašena i predana 18. studenog 1918. godine Hrvatskoj čitaonici, odnosno Narodnom vijeću Rijeka-Sušak, zaključak je Bilafera.

Wärtsilä i Celebrity grade prvi kruzer na metanol s tri-fuel motorom

0
Foto: Steve Dunlop / Cruise Industry News

Wärtsilä proširuje suradnju s kompanijom Celebrity Cruises te uporabu alternativnih goriva u pomorskoj industriji.

Najnoviji kruzer u klasi Edge postat će jedan od prvih brodova za krstarenje s tri-fuel motorom i mogućnosti pogona na metanol. Wärtsilä je izvijestila da je riječ o drugom projektu u kojem će tvrtka prilagoditi postojeći dizajn motora za rad na metanol. Ovom suradnjom, Celebrity Cruises, podružnica Royal Caribbean Grupe, nastavlja s nastojanjima postizanja dugoročnog cilja nulte emisije štetnih plinova do 2050. godine.

“Wärtsilä ulaže u istraživanje održivih i ugljično neutralnih goriva budućnosti za pomorsku industriju, a metanol je jedna od obećavajućih opcija. Ovo će biti drugi konverzija našeg motora na metanol, a prva koja će biti napravljena na motoru Wärtsilä 46F. Predani smo dekarbonizaciji pomorskog prometa, a ovaj projekt predstavlja važnu prekretnicu na putu ka postizanju ovog cilja”, kazao je Håkan Agnevall, predsjednik i izvršni direktor Wärtsiläe.

Prema objavi za medije, Wärtsilä surađuje s Royal Caribbean Group i podružnicom Celebrity Cruises te brodogradilištem Chantiers de l’Atlantique, koje gradi brodove za krstarenje klase Edge.

Prvi od kruzera, Celebrity Edge, zaplovio je 2018., a uslijedio je sestrinski Celebrity Apex, isporučen 2020. godine. Prva dva broda u klasi imaju 129.500 bruto tona i dužine 306 metara. Dva dodatna broda, Celebrity Beyond isporučen 2022. te Celebrity Ascent će zaploviti krajem 2023., malo su veći s 140.600 bruto tona i 326 metara dužine. Royal Caribbean Group ima dogovor s brodogradilištem o izgradnji još jednog broda klase Edge koji će biti isporučen 2025., što prema godišnjem izvješću kompanije ovisi o ispunjenju uvjeta i financiranja.

“S porinućem prvog broda klase Edge u 2018. postavili smo ambiciozne ciljeve održivosti kako bi ovi brodovi postali energetski najučinkovitiji veliki kruzeri”, kazala je predsjednica i izvršna direktorica Celebrity Cruisesa Lisa Lutoff-Perlo.

Wärtsilä je izvijestila da je u siječnju 2023. zaprimila narudžbu te da će prenamijeniti dva Wärtsilä 46F motora kako bi se omogućila fleksibilnost s tri različita goriva – konvencionalnog teškog brodskog goriva ili brodskog plinskog ulja, uz mogućnost pogona na metanol. Iz Wärtsiläe kažu da će zahvaljujući ovom projektu, novi brod imat neusporedivu fleksibilnost što se tiče pogona te omogućiti širenje uporabe alternativnih goriva u kruzing sektoru.

“Ugradnjom motora s tri goriva osiguravamo da će alternativna rješenja s niskim emisijama štetnih plinova postati održivija, a naša flota će biti spremni prilagoditi se i predvoditi budućnost industrije”, rekao je Jason Liberty, predsjednik i izvršni direktor Royal Caribbean Group.

Royal Caribbean Group u kolovozu 2023. predstavit će brod Silver Nova, prvi kruzer na LNG pogon, kojeg gradi Meyer Werft u Njemačkoj. Uz dual-fuel motore, ovaj brod od 54.700 bruto tona i sestrinski brod bit će opremljen i gorivim ćelijama i baterijama. Royal Caribbean International će zatim krajem 2023. godine preuzeti još jedan kruzer na LNG pogon, Icon of the Seas, koji će također biti najveći kruzer na svijetu. U izgradnji je i kruzer klase Oasis, Utopia of the Seas, pogonjen LNG-om, koja bi trebao biti isporučen u drugom kvartalu 2024. godine.

Zadarski kapetan Ivan Marcelić kreće na avanturu života: Put od 4.600 kilometara u sjećanje na pokojnog oca

0
Foto: Ilustracija / Screenshot YouTube

On je bivši košarkaš, svira klavir, priča četiri jezika, bio je profesor kineziologije, instruktor je jedrenja i skijanja, dugogodišnji je zapovjednik komercijalne luksuzne jahte, a ujedno je diplomirani surveyor (inspektor) za brodove i trenutno nadzire gradnju 45-metarske jahte u Italiji u ime jedne gibraltarske kompanije.

Ovaj bogati CV pripada Zadraninu Ivanu Marceliću koji se sad, u 49. godini, odlučio na životnu avanturu: proći će oko 4.600 kilometara najpoznatije ceste na svijetu, od Chicaga do Los Angelesa, Route 66.

Da, on je i strastveni bajker, ljubitelj Harley Davidsona.

Ovaj put dugogodišnja mu je želja, a osim što će ju ispuniti zbog svojih dječačkih snova, cilj mu je i promovirati ljubljeni grad i voljenu zemlju, piše Zadarski.hr.

– Zapravo, ja već 20 godina promoviram Zadar i Hrvatsku svojim radom, marljivošću i angažmanom… Moja tiha misija je prenijeti dobar glas o nama kao ljudima, baš kao o ljepotama i posebnošću naše zemlje. Zato sam se odlučio javiti Gradu i Turističkoj zajednici Grada Zadra, ukoliko imaju kakve ideje ili pak možda želje, da budem svojevrsno zadarski ambasador dok sam na tom jedinstvenom putu – priča nam Ivan, čiju su prijedlog u TZ-u objeručke prihvatili. Omogućit će mu razne artefakte, poput zastava, naljepnica s posebno dizajniranim logom koji će, osim ilustracije Harleyja, sadržavati zastave Amerike, Hrvatske, grb Grada, promo materijale…

– Ta tri tjedna ću napravi ‘show‘ od Hrvatske! Već sam ja pripremio i posebne majice kako bi me svi pitali odakle dolazim – smije se Ivan kojemu je ovaj put prvi duži odmor u životu.

– Kako radim na relaciji Zadar – Pisa – Gibraltar, na završim radovima gradnje te jahte, ovo je idealno vrijeme da se malo maknem i napravim nešto za svoj gušt, jer svjestan sam kad sve to završi, da sam onda sigurno minimalno pet godina vezan za posao – pojašnjava nam.

Ovaj put, osim sebi i gradu, posvetit će roditeljima, osobito svom pokojom ocu, Brunu Marceliću, poznatom zadarskom košarkašu, standardnom članu momčadi iz Jazina predvođene legendarnim Ćosićem i Giergijom, koja je 1965., 1967., 1968., 1974. i 1975. godine osvojila titule prvaka Jugoslavije.

Želja mu je da na putu ponovo probudi sjećanje na njega i da pošalje poruku gradu da ga se ne zaboravi.

– Moj stari i ja smo bili jako prisni, on je bio moj najbolji prijatelj. I kroz sport i kroz život. Nositi njegovo prezime meni je jedna dodatna težina i odgovornost. Bio je izuzetan sportaš, i baš poput mene, najbolji ambasador vlastita grada. Po mom mišljenju, njemu grad duguje. Da, dobio je posthumno Nagradu za životno djelo i hvala im na tome. No, brzo će biti već osam godina da ga nema, a s obzirom na to da je na dresu nosio broj 8, moja je velika želja da se u siječnju sljedeće godine njegov broj umirovi te se podigne dres u dvorani na Višnjiku. To je najmanje što mu mogu učiniti. Neka se digne svima koji su zaslužni za klub. Ma napravi Hall of Fame! – jasan je Ivan koji naglašava da je u povijest baza za sve. Svo očevo nasljedstvo odlučio je pokloniti budućem Muzeju košarke i njegovom idejom začetniku, Krešimiru  Butiću. Tvrdi, od čuvanja fizičkih uspomena nema ništa, a ovako izložene mogu živjeti dalje.

Ovaj otac četvero djece, unatoč vrhunskim kvalifikacijama koje posjeduje, ostao je prizeman i skroman, a sramežljivo priznaje da često sudjeluje i u humanitarnim akcijama, te je donator i Opće bolnice Zadar.

Svakom novom izjavom iznenadi vas jer niste mislili da još “i to radi”, no on baš živi onu staru poslovicu: nije bit koliko imaš godina u životu, već života u godinama.

Tako kad otkrijete da je bio prvoligaš u KK Puntamika, ujedno doznate da je završio glazbenu školu i da obožava svirati klavir. A kao i sve u njegovom životu i to je posebna priča.

– Moja je majka je živjela u Mandalini 18 godina, no njezina geneza vuče iz Istre. Uvijek mi je govorila da potječe iz plemićke obitelji. Živjela je u Šibeniku s tetom koja je posjedovala klavir, što se tad smatralo statusnim simbolom. Kad je moja majka završila glazbenu školu, ta joj je teta kupila novi klavir. I to ne bilo koji, već Luner in Wien koncertni klavir! On je došao u dotu u moju obitelj i ja sam ga na kraju imao u sobi. Na njemu sam završio glazbenu školu. No, kad su roditelji umrli, klavir je završio kod mene u nasljedstvo. Jedan me restaurator uputio na šibenski muzej jer oni navodno imaju mjesta za takve stvari. Kad sam nazvao i rekao što imam, ravnatelj nije mogao vjerovati da imam kući muzejski eksponat te me zamolio mogu li ga oni izložiti. Ja sam se složio, tako da je sad taj klavir, napravio jedan ciklus i nakon 110 godina vratio se u Šibenik – priča nam Ivan samo jednu u nizu zanimljivih priča koje je spontano događaju u njegovom životu.

Vjeruje kako ipak ništa nije slučajno. Kaže: ”Kad ti Bog da, Bog očekuje.”

– Ja sam iznimno blagoslovljen čovjek: u sretnom sam braku već 18 godina, sa ženom na koju sam iznimno ponosan te sam joj zahvalan na svoj žrtvi koju podnosi i na podršci koju mi pruža tijekom svih ovih godina; imamo četvero divne djece, svi smo zdravi, a ja još uz to ostvarujem svoje dječačke snove. Meni je stvarno Bog u životu dao i ja sad vjerujem da je na meni da vratim. Zato rado poklanjam, doniram, dijelim… I zapravo sam tad najispunjeniji. Kad znate da ste nešto dobro napravili za druge najbolji je osjećaj, a osmijesi ljudi kojima pomognete neprocjenjivo su blago – zaključuje ovaj svestrani Zadranin.

Talentirana obitelj

Možda mnogi ne znaju, ali jedna od poznatijih zadarskih ‘himni‘, “Dite zadarsko” napisao je Ivanov stariji brat, Hrvoje Marcelić, inače talentirani glazbenik. Očito je da je obitelj Marcelić beskompromisno mnogo dala ovom gradu… i još daje.

Plan puta 

Ivan je uzeo “Route 66 VIP Guided Tour” koji počinje 9. svibnja i to iz hotela Iron Horse Milwaukee.

– Prva dva dana razgledavaju pozicije vezano za povijest Harley Davidsona koji je nastao u tom gradu. Također, zanimljivo je da je taj grad, Grad prijatelj sa Zadrom tako smo već kontaktirali njihove gradske oce i ako uspijem, našao bi se s njima tamo. Možda čak i s gradonačelnikom – najavljuje Ivan te nastavlja:

– Motori se preuzimaju 11. svibnja, također u Milwaukeeju te se kreće na 4600 km dugu vožnju do Santa Monice, u Kaliforniji. Uzeo sam turu u kojoj je zapravo svaki dan isplaniran i sve će nam biti pomno objašnjeno, što mi odgovara. Ipak vjerujem da se putem uvijek mogu dogoditi spontane stvari koje zapravo tu cestu i put čine posebnom. Negdje 25. svibnja bi trebalo sve biti gotovo – pojasnio je. 


Matea Magaš / Zadarski.hr

Kuda plovi ‘Dubrovnik’ – Možda u rezalište? Oglasila se i Jadrolinija

0
Foto: Brodovi u Rijeci Facebook

Legendarni Jadrolinijin brod Dubrovnik, koji je plovio na relaciji Dubrovnik-Bari, jučer je uplovio u Rijeku.

Podsjetimo, Jadrolinija je krajem prošle godine raspisala javni tender za putnički brod, a kako je objavljeno u sklopu natječaja koji  je vrijedio do ožujka 2023. godine, brod se prodavao po cijeni od 2.850.000 eura.

Brod je jučer uplovio u Rijeku, i to pod zapovjedništvom dubrovačkog kapetana Vlada Vlahovića. Mnogi se ovih dana pitaju o sudbini broda Dubrovnik, hoće li on biti prodan i nastaviti ploviti ili će u rezalište. Dubrovački dnevnik je poslao upit Jadroliniji. 

“Jadrolinija je provela javni natječaj za prodaju broda Dubrovnik. Trenutno je u fazi definiranje kupoprodajnog ugovora za kojeg se nadamo da će biti uspješno usuglašen s potencijalnim kupcem,” odgovorili su iz Jadrolinije. 

Kako javlja portal Brodovi u Rijeci, Dubrovnik je u poslijepodnevnim satima stigao u brodogradilište Viktor Lenac. “Dubrovnik je navodno stigao u Lenac kako bi se skinulo sve s njega, a potom će na posljednje putovanje u Aliagu. Informacije nisu provjerene, ali nekako je priča o Aliagi sve glasnija, što i ne bi čudilo obzirom da je brod u lošem stanju, kako nam kažu upućeni u cijelu priču”, stoji u objavi na Facebook stranici Brodovi u Rijeci.

Podsjetimo, grčki izvori nedavno su prenijeli informaciju da Jadrolinijin brod Dubrovnik možda stiže u tamošnju flotu, kako bi mogao ploviti na jugu Jadrana i to na liniji Crna Gora – Italija, odnosno Bar – Bari.

Pročitajte više: Jadrolinija prodaje ‘Dubrovnik’: Odlazi li u Grčku?

Foto: Brodovi u Rijeci Facebook

Inače, legendarni brod je izgrađen 1979. godine.

Karakteristike:

Dužina: 122 m 
Širina: 18,8 m 
Gaz: 4,8 m 
Max. brzina: 20 čvorova 
Kapacitet putnika: 1300 
Kapacitet kabinskih putnika: 457
Kapacitet osobnih vozila: 300 

Brod “Dubrovnik” ima 148 kabina sa ukupno 457 kreveta i 384 avio sjedala. Brod nudi razne sadržaje kao što su restoran sa 135 sjedećih mjesta, samoposlužni restoran sa 224 sjedećih mjesta, caffe bar, kapelicu te kutak za djecu, navodi se na stranicama Jadrolinije.

Kakva zaista sudbina čeka Dubrovnik, saznat ćemo uskoro.

VIDEO: Zavirite u ‘MSC Celestino Maresca’ – Najnoviji div od 24.116 TEU u floti švicarskog brodara

0
Foto: Screenshot Youtube

Još jedan ultra veliki kontejnerski brod od 24.116 TEU isporučen je iz China State Shipbuilding Corporation (CSSC) brodogradilišta prošlog četvrtka za Mediterranean Shipping Company. Brod nosi ime MSC Celestino Maresca, a izgradio ga je Hudong Zhonghua Shipbuilding za najveću brodarsku kompaniju za kontejnerski prijevoz na svijetu – MSC.

Riječ je o drugom brodu istog tipa koje je brodogradilište isporučilo MSC-u u 2 tjedna, a ujedno je i peti brod kapaciteta većeg od 24.000 TEU koji je isporučen u posljednjih devet mjeseci, prenosi Offshore Energy.

Iz Hudong Zhonghua kažu kako je ovim postignućem brodogradilište učvrstilo svoju poziciju na tržištu izgradnje ultra-velikih kontejnerskih brodova. MSC Celestino Maresca je samostalno dizajniralo i izgradilo brodogradilište Hudong Zhonghua Shipbuilding.

Ovaj golemi kontejnerski brod dug je 399,99 metara. Širina iznosi 61,5 metara, a površina palube velika je kao 4 standardna nogometna igrališta. Brod može prevoziti više od 240.000 tona tereta, odnosno 24.116 standardnih kontejnera.

Dizajn boda se sastoji od visokoučinkovitih propelera i uređaja za uštedu energije koji smanjuju potrošnju energije i razine emisija za oko 3-4 posto. Iz brodogradilišta su istaknuli da kontejnerski brod sadrži napredne automatizirane sustave, kao što su visoko automatizirani i integrirani sustavi na zapovjedničkom mostu, te vrhunsku tehnologiju za gašenje požara. Brodogradilište je optimiziralo veličinu broda kako bi povećali kapacitet, a korišteni su digitalni testni modeli i lean management kako bi se povećala efikasnost. Iz Hudong Zhonghua kažu kako su tijekom izgradnje ovog kontejnerskog broda od 24.000 TEU pokrili više od 20 ‘technical gapova’ te zaštitili 69 patenata.

U 2023. godini, jedanaest najvećih brodara na svijetu planira svojim flotama pridružiti čak 89 velikih kontejnerskih brodova, piše Alphaliner. Samo za MSC gradi se ili je već isporučeno gotovo polovica te količine, a švicarski brodar čeka isporuku još 14 jedinica.

Od sredine ožujka do početka travnja MSC će na rutama između Europe i Azije, u sklopu mreže 2M saveza, postupno uvesti najmanje četiri novogradnje od 24.000 TEU, uključujući MSC Tessu i MSC Irinu koje su već isporučene, a slijede ih MSC Celestino Maresca i MSC Raya. MSC Celestino Maresca pridružit će se floti na ruti “AE6/Lion” 28. ožujka u Ningbou, dok će MSC Raya zaploviti na svoje prvo putovanje 9. travnja iz Šangaja, na ruti “AE55/Griffin”, navodi Alphaliner.

Međutim, popunjavanje kapaciteta ovih novih divovskih brodova mogao bi biti težak izazov za Maersk i MSC, budući da su neki brodovi u flotama partnera 2M saveza privremeno obustavili ticanja nekih luka zbog manjka rezervacija i općeg usporavanja globalne potražnje, zbog čega su brojna isplovljavanja već otkazana.

Foto: Hudong Zhonghua / Offshore Energy

Southern Cross: Brod kojem je ime dala kraljica Elizabeta II.

0
Foto: Ivo Batričević osobna arhiva

U novom broju feljtona ‘Priče o moru i brodovima’ Ivo Batričević piše kako je Elizabeta II pristala biti prvom britanskom okrunjenom glavom koja bi bila kuma jednog putničkog broda.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, ponovo su na oceanima oživjele stare, dobro uhodaneemigrantske brodske pruge iz Europe prema Novom svijetu. Međutim, za razliku od prijašnjih vremena, novi su putnici, poglavito Amerikanci, zahtijevali veći komfor na dugim i zamornim prekooceanskim putovanjima, pa su stariji, u ratu preživjeli lajneri sve brže odlazili uraspremu, a pristigle novogradnje su se morale prilagoditi novim standardima. Kako su Sjedinjene Američke Države uvele restriktivne emigrantske mjere, ratom osiromašeni Europljani počeli su sve češće tražiti spas u Kanadi, Južnoj Africi, Novom Zelandu i Australiji.

Britanski brodar Shaw, Savill & Albion Line je sredinom 1952. godine potpisao ugovor ogradnji broda s brodogradilištem Harland & Wolf u Belfastu. Po ugovorenoj cijeni od 3,5 milijuna engleskih funti, kobilica novogradnje broj 1498 je svečano položena u siječnju sljedeće godine. Za vrijeme gradnje započela je potraga za imenom broda i njegovom kumom. Uprava kompanije je, bez velike nade, uputila zamolbu mladoj britanskoj kraljici Elizabeti II da krsti brod jednim od njoj po izboru tri predložena imena. Neočekivano, kraljica je pristalabiti prvom britanskom okrunjenom glavom koja bi bila kuma jednog putničkog broda, a sama je odabrala ime SOUTHERN CROSS, ime zviježđa Južnog Križa čije se zvijezde nalaze nazastavama Australije i Novog Zelanda, zemalja prema kojima je brod bio planiran redovno ploviti.

ELIZABETA SE NIJE MOGLA UKRCATI NA AVION

Ceremonija porinuća broda, zakazana za 17. kolovoza 1954. u 13:15 sati u optimalno vrijeme plimnog vala, umalo je protekla bez kraljice, koja je zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta morala odgoditi dolazak zrakoplovom iz svoje škotske rezidencije dvorca Balmoral prema Belfastu. Kako se porinuće nije smjelo odgoditi dulje od pola sata, a kraljica je kasnila, odlučeno je kako će ceremonija ipak krenuti bez nje. I baš u trenutku intoniranja himne „God Save the Queen“, Elizabeta II je nakon vratolomne vožnje automobilom iz zračne lukeulicama Belfasta ipak u posljednji trenutak nekako stigla pred navoz te krstila brod tradicionalnim riječima: “Dajem ovom brodu ime SOUTHERN CROSS. Neka Bog čuva njega i sve one koji budu njime plovili.”

Zanimljiva priča rađanja jednog putničkog broda dovela nas je do transatlantika od 20204 bruto tona, dugog 185 metara koji je s 1160 putnika pogonom parnih turbina plovio brzinom od 20 čvorova. Bio je to prvi prekooceanski lajner sa samo jednim, turističkim putničkim razredom, potpuno klimatiziran, a ujedno i prvi koji nije bio namijenjen i prijevozu tereta.

Na prvo, potpuno rasprodano komercijalno 76-dnevno putovanje prema Australiji i Novom Zelandu, SOUTHERN CROSS je iz Southamptona zaplovio 29. ožujka 1955. godine da bi preko Trinidada, Curacaoa, Panamskog kanala te otočja Tahiti i Fiji stigao u Wellington 2. svibnja, u Sydney 9. svibnja, u Melbourne 11. svibnja, a u Fremantle 16. svibnja. U povratku je posjetio Durban, Cape Town i Las Palmas. Ovakav program plovidbe se redovno uspješno održavao sve do konca šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su u promet uključeni putnički zrakoplovi velikog kapaciteta, komfora, brzine i dometa.

Pad interesa za dugotrajnim prekooceanskim putovanjima nagnao je Shaw, Sawill i Albiona nasve veću angažiranost broda na kružnim turističkim putovanjima. Nakon nekoliko ne baš uspješnih krstarenja, SOUTHERN CROSS je u kolovozu 1971. krenuo na svoje posljednje putovanje prema Novom Zelandu i Australiji. U Southampton se vratio u prosincu iste godinei odmah je raspremljen. U siječnju 1973. godine konačno ga je za pola milijuna funti kupio grčki brodar Ulysses Cruise Line.

Foto: Ivo Batričević osobna arhiva

KAO ‘CALYPSO’ DOLAZI I U DUBROVNIK

U Pireju je potpuno rekonstruiran te sada ima 16500 bruto tona, može prihvatiti 950 putnika i dobiva novo ime CALYPSO. Krajem 1973. godine započinje s kružnim putovanjima istočnim Sredozemljem u kojima konačno dolazi i u Dubrovnik. Uplovio bi po tri puta u grušku luku koncem rujna i sredinom listopada, sve do 21. listopada 1979. kada je posljednji put napustio naš grad, a od tada datiraju dvije priložene fotografije.

Po povratku u Pirej, CALYPSO je upućen u Miami, a potom u Los Angeles gdje kao CALYPSO I od 1980. poduzima kružna putovanja prema Panami i Aljasci. Očito, s ne baš puno komercijalnog uspjeha jer je već koncem godine raspremljen i prodan. Novi vlasnik, Western Cruise Line ga je pod imenom AZURE SEAS zaposlio na kružnim putovanjima iz Los Angelesa prema Meksiku. Tu ostaje sve do 1986. kada je prebačen na Floridu odakle sljedećih pet godina krstari po Karibima. Popularni brod, poznat kao “Party Ship” je 1991. još jednom prodan, ovoga puta brodaru Dolphin Cruise Line koji mu ponovo mijenja ime u OCEAN BREEZE. Potpuno rekonstruiran plovi u Karipskom moru sve do 1999. kada je iznajmljen kompaniji Imperijal Majesty Cruise Line za koju poduzima trodnevna krstarenja iz Port Lauderdalea do luke Nassau Bahami. Nažalost, unatoč dobrim poslovnim rezultatima,kako je vrijeme prolazilo pokazalo se kako njegovo održavanje postaje preskupo, pa je kompanija u srpnju 2003. odlučila povući OCEAN BREEZE iz plovidbe. Uskoro je prodan bangladeškim rezalištima te je vlastitim pogonom zaplovio iz Fort Lauderdalea u SAD-upreko Bahama, Gibraltara i Sueza. Dana 5. listopada 2003. godine, uplovio je u svoju zadnju luku Chittagong da bi na tamošnjim plažama u studenom bio nasukan i uskoro izrezan u staro željezo.