Bilo je ljeto 1990. godine i nevera koja se stvorila doslovno ni iz čega. Na pola puta između Ploča i Trpnja na poluotoku Pelješcu zatekla je putnika legendarnog Jadrolinijinog trajekta Pelješčanka koji i danas prometuje na toj relaciji. Prisebnošću posade na brodu, ali i mještana na pristaništu koji su pomogli žurnog iskrcavanju putnika, srećom nitko nije stradao. Oštećen je tek trajekt.
S portalom Morski.hr svoje sjećanje podijelila je Sonja Grubišić Grozdek iz Zagreba koja se tog 6. srpnja s majkom i bratom zatekla usred nevere na trajektu.
– Putovali smo iz Ploča za Trpanj. Perna, kraj Orebića nam je bila krajnja destinacija. Cijelu noć smo putovali vlakom da bi ujutro stigli do Orebića. Plan je bio provesti cijelo ljeto s rođacima u kampu. Mama nas je samo dopratila do Perne i nakon dva dana se vraćala za Zagreb.
Iz Ploča smo isplovili po vrlo mirnom vremenu. Pravi ljetni dan. Bez vjetra. Negdje na sredini kanala je počelo puhati i navukli su se oblaci. Brod je nastavio prema Pelješcu i kada je pokušao pristati, vjetar je već poprimio orkanske razmjere. Zapravo su valovi izbacili trajekt na obalu. Brod je odvalio dobar dio mola na koji je pokušavao pristati.
Ono što je najviše obilježilo sjećanje na taj događaj je trenutak kad smo shvatili da je krenula nevera i da nas jako valja. Pristanak u Trpanj mi je zapravo bio najstrašniji jer su mene i brata (koji je tada imao 12 godina) razdvojili od mame. Kada su nas napokon skinuli s broda, smjestili su nas u obližnji kafić. Oboje smo bili u velikom strahu jer nigdje nismo mogli pogledom pronaći mamu. Neopisiva je bila sreća kad se uspjela izvući iz broda i doći do nas. U cijeloj nastaloj situaciji je bilo dobro što mama nije digla paniku i zapravo smo sve to vrlo dobro podnjeli. Sjećam se da je mama razgovarala s nekim mještanima koji su bili sa mnom i bratom i nitko se ne sjeća sličnog događaja.I meni je to bila jedinstvena avantura.
Foto: Wikimedia/ Morski.hr
Ali evo, prošlog ljeta s obitelji sam putovala na Korčulu i plovili smo prema Trpnju istom rutom, pa su me pristigla ova sjećanja – posvjedočila nam je o jednoj davnoj neveri Sonja Grubišić Grozdek.
A kako je to izgledalo, pogledajte u videu kojeg je od zaborava spasio još jedan svjedok događaja s Trpnja, Dražan Lapić koji je video stavio na Youtube. Video je snimio Smail Grbo.
Svjetionici su postali turističke destinacije za one koji žele provesti godišnji odmor u tišini i izolaciji. Takvi najčešće biraju isturene rtove ili nenaseljene otočiće. Oni, pak, koji žele još osamljeniji i posebniji doživljaj mogli su boraviti na svjetioniku Frying Pan Tower. Fiksni svjetionik podignut šezdesetih godina prošlog stoljeća zamijenio je brod svjetionik koji je više od 100 godina bio usidren u pličinama tridesetak milja od Southporta u Sjevernoj Karolini, prenosi Otvoreno more.
Svjetionik je, inače, postavljen na metalnu konstrukciju koja je nekad nosila platformu za vađenje nafte. U početku ga je održavala i opsluživala posada Obalne straže SAD-a, dok je poslije potpuno automatiziran i nije bilo potrebe za stalnom ljudskom prisutnošću na njemu. Godine 1992. potpuno je ukinut kao svjetionik.
Šest godina poslije, po cijeni od 85.000 dolara, kupio ga je izvjesni Richard Neal i preuredio u turistički bed and breakfast objekt s osam soba. A da osama i tišina u suvremenom bučnom svijetu i te kako vrijede, govori podatak da cijena vikenda na ovom svjetioniku iznosi oko 1500 dolara po osobi.
Ovo dalmatinsko mjesto se zbog ljepote i bogate baštine te bliskog dodira s morem odavno naziva Mala Venecija, popularni talijanski grad ima poznate gondolijere, a Mala Venecija, kako od milja nazivaju Vranjic ima i mnogo više; dugu pomorsku povijest i vranjičke kapetane, kalafate i ribare. Njima u čast, spomen, Splićanka Branka Bezić Filipović, autorica brojnih knjiga i do 2020.godine poznata dugogodišnja voditeljica splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika, ukoričila je dio bogate pomorske prošlosti u monografiji ‘Mali Vranjic velikoga svita’ u izdanju ‘Naklade Bošković’ – prenosi Gorgonija.com.
Bio mi je veliki izazov i čast prihvatiti poziv Udruge ‘Ruža vjetrova’ i na jednom mjestu objediniti dio vranjičke prošlosti pogotovo stoga jer je Vranjic sačuvao identitet i danas je lijepo mjesto u kojem živi tisuću ljudi. Vranjic je uz to i svojevrsni fenomen, nisu ga ‘progutali’ urbani titani Salona i Split nego je ostao malo misto, pa da iskoristim i poznati citat iz Smojinog i Marušićevog ‘Našega malog mista’ ‘Moglo je i svršit gore…’ – govori autorica.
Foto: Ojdana Koharević
Da je Vranjic puno više od običnog mjesta uz obalu svjedoči i podatak kojega možda mnogi ne znaju, dio epizoda te legendarne serije koja uvijek izaziva emocije, snimljen je u – Vranjicu.
Vranjičani o precima i njihovoj borbi za život kroz stoljeća znaju mnogo, no članovi vranjičke Udruge Ruža vjetrova željeli su ta sjećanja sačuvati u monografiji. Zahvaljujući njihovom entuzijazmu prikupljene su stare fotografije, matrikule, koje svjedoče o slavnoj pomorskoj prošlosti Vranjica. Udruga je lani na sv Nikolu, zabilježila vrijedni minijubilej, 5.godišnjicu, a očuvanje pomorske tradicije i sjećanje na vrijedne ljude Vranjica bila je i ostala njihova misija.
Bartul Grgić, Leo Benzon, Ivica Grgić, Marin Jurić zvani Kapelanić, Tomislav Mandić Gobo, Maja Ercegović, Ivica Mikelić Pelišev…. Ovo je tek dio dugog popisa imena svih Vranjičana i Vranjičanki, pomoraca, kapetana, brodograditelja, ribara, kalafata, časnika stroja, svih onih koji su za more i s morem živjeli i žive još uvijek. Ljubav prema moru, poznato je, poput svih ljubavi na svijetu, ide prirodnim putem; prenosi se generacijama i bezuvjetna je. More je život, more se bira srcem i tako se kroz stoljeća živi od ‘kruha sa sedam kora’, ali i njeguje bogata pomorska baština ovoga maloga mista velikih ljudi.
Foto: Ojdana Koharević
Zato je i autorica, kako nam kaže, monografiju i nazvala ‘Mali Vranjic velikoga svita’ želeći i na ovaj način od zaborava sačuvati veliki svit maloga Vranjica, a time i dio bogate vranjičke povijesti. -U tom malom Vranjicu je od 1900. godine do danas bilo više od 130 pomoraca, a ono što posebno veseli je to što se pomorska tradicija nastavlja, mnogo je mladih ljudi koji biraju pomorska zvanja. –kaže autorica.
Ploveći kroz vranjičku povijest sve od antike do ovih, modernih vremena, saznat ćete da je Vranjic bio dio antičke Salone, pročitati o padu Dalmacije u 7.stoljeću pred naletima Avara i Slavena, ali i doznati kakva je veza Vranjica i antologijske pjesme ‘Leute moj’ legendarnog Tome Bebića, te doznati da su među pomorcima čak tri žene … Tu su i brojne fotografije ne tako davne prošlosti, vranjičkih obitelji, onih koji su s prvim zrakama sunca, ali i po neveri i buri dizali sidro, ostavljali familije pa se opet vraćali s navigavanja, s panulavanja, s punim i praznim mrežama i tako godinama, desetljećima, cijeli život i tu ljubav prema moru prenosili sinovima, kćerima, unucima ….
Foto: Ojdana Koharević
Njima u spomen i čast, a onima koji Vranjic gledaju u prolazu s mora ili na putu iz Splita, u Split, kao podsjetnik da posjete ovo malo misto velikoga svita, prođu kalama i kaletama, prošeću rivom i vrate se nakratko u bogatu pomorsku prošlost vrijednih Vranjičanki i Vranjičana. Oni to itekako zaslužuju! – piše Ojdana Koharević.
Loši uvjeti u mornarici kumovali su rastu ogorčenosti te u konačnici pobuni koju su predvodila trojica Hrvata i jedan Čeh. Predvodnici su osuđeni na smrt, dok su mnogi drugi zatvoreni ili smijenjeni.
Hrvati su se tijekom Prvog svjetskog rata borili kao dio austro-ugarske vojske. Posebno su veliki udio imali u mornarici gdje su sačinjavali oko trećine ljudstva. Međutim, nije ih bilo mnogo među časnicima – tamo su dominirali muškarci austro-njemačke narodnosti, piše Morski.hr.
Iako su u početku bili motivirani boriti se za habsburšku krunu, nestašica namirnica, veliki gubici na kopnenim bojištima, nemogućnost dopusta te socijalne razlike, rezultirale su rastom ogorčenosti. Među mornarima je odjeknulo i širenje komunističkih ideja od vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva u Rusiji koja je nakon Oktobarske revolucije istupila iz rata.
Prvoga dana veljače 1918. mornari u Boki Kotorskoj – tada u sastavu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – otkazali su poslušnost zapovjedništvu.
Točno u podne, na brodovima Sankt Georg i Gea, preuzeli su zapovjedništvo u svoje ruke te izvjesili crvene zastave kao znak pobune. Uskoro im se pridružilo još 40 brodova stacioniranih u zaljevu.
Na čelu pobune bili su Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika i Čeh František Raš.
Veliki interes Europe
Manjak kontrole nad komunikacijom, neorganiziranost ustanika i odlučnost Vrhovnog vojnog zapovjedništva da oružanom silom spriječi mornare u planu isplovljavanja prema Italiji, potkopali su pobunu.
Jedna struja ustanika zastupala je ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante, dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki.
Zapovjedništvo je 2. veljače pobunjenim mornarima uputilo ultimatum o predaji, zapovjedilo evakuaciju civila, a njemačkim podmornicama naložilo potapanje brodova Gea i Sankt Georg. Osim toga, određeno je da se nepovjerljive postrojbe, koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim kadrom.
Sljedećeg dana u zaljev pristižu ratni brodovi iz Pule, a pobunjenici se predaju. Predvodnici su osuđeni na smrt strijeljanjem, dok su mnogi drugi zatvoreni ili smijenjeni. Uhićeno je ukupno 500-tinjak mornara, u zatvoru ih je umrlo desetak, a tijekom same pobune smrtno su stradala dvojica.
Pobuna je izazvala velik interes Europe te je bila udarna vijest u novinama. Naime, radilo se o dobu kada se nazirao kraj Prvog svjetskog rata i poraz Centralnih sila.
Boka Kotorska bila je važna pomorska baza Dvojne Monarhije zbog svog strateškog položaja, stare pomorske tradicije i razvedene obale koja je brodovima pružala sigurno utočište. Ujedno je bila i najjužnija točka Monarhije.
Izvanredni prof. dr. sc. Josip Orović s Pomorskog odjela Sveučilišta u Zadru u emisiji Znanje – imanje Radija 057 najavio je jedinstven studijski program.
Od iduće akademske godine otvara se međunarodni diplomski studij za menadžere u pomorstvu koji će se odvijati u tri države.
– U sklopu europskog programa uspostavili smo suradnju s Pomorskim fakultetom u Portorožu i fakultetom u njemačkom Flensburgu. Bio je to EU projekt BE UNIZD u kojem je sudjelovala i Tankerska plovidba. Prvi semestar u pomorstvu počinje u Zadru, drugi je u Portorožu, treći semestar studirao bi se u Njemačkoj. Nadamo se kako će taj studij imati odziv kod studenata s azijskog tržišta kojima bi bilo interesantno studirati u tri države, kazao je prof. Orović.
Na Pomorskom odjelu su, prema njegovim riječima, imali i veliki odaziv za studijski program, prvi u diplomskom stupnju za Organizacija u pomorstvu. Taj studijski program objedinjuje oba smjera – nautiku i brodostrojarstvo.
– Veliki interes je bio za upis tog interdisciplinarnog studija. Čak 60 studenata ga je upisalo. Imamo puno pomoraca koji se žele usavršiti u svom znanju i zaposliti na kopnu. Znanje vam nitko ne može oduzeti, istaknuo je Orović koji se još dok je navigava počeo baviti znanstvenim radom.
Foto: 057info
Ni Pomorski fakultet nije više što je bio. Orović je od početka našao način kako spajati teoriju i praksu pa je i ideju za svoj doktorat dobio na brodu.
– Doktorirao na modelu uštede na postrojenjima LNG brodova koji su se u to vrijeme počeli ubrzano graditi. Moje rješenje pokazalo se isplativo i nakon 10 godina još uvijek je najbolje, bez imalo pompe će dr. Orović.
Na Pomorskom odjelu radi se i na mnogim EU projektima. Jedan od značajnijih je poboljšanja propulzije na brodskim propelerima.
– Pokušavamo znanstveno objasniti kakve učinke na propele ima potrošnju goriva, smanjenju misije CO2… Svi ti rezultati predstavljaju se i studentima koji se uključuju pa čeka i zapošljavaju na EU projektima. Lani smo bili sudionici projekta u kojem smo istraživali uštedu goriva na putničkim brodovima na određenim rutama između Italije i Hrvatske napravili Gutta Visir aplikaciju, naveo je među ostalim dr. Orović.
U sve to Pomorski odjel ima odličnu opremu, uz najnovije generacije simulatora, nabavili su sofisticiranu opremu za mjerenje vibracija i emisiju plinova.
– Sretan sam što radim na Pomorskom odjelu, iskreno će Josip Orović koji je na tom odjelu prisutan 9 akademskih godina. Ekipa nastavnika je mlada, stručna i uglavnom zadarska.
Još kada dobiju novi i veliki prostor za Pomorski odjel u zgradi STEM-a čija se gradnja priprema u sveučilišnom kampusu, gdje će taj “brod” otploviti.
Energetski div Shell ostvario je rekordnu godišnju dobit blizu 40 milijardi dolara, nakon što su cijene nafte i plina porasle nakon ruske invazije na Ukrajinu prošle veljače. Zarada britanske tvrtke u 2022. bila je najveća u njezinoj 115-godišnjoj povijesti, što je prekretnica koja je razljutila mnoge Britance koji se bore s većim cijenama i režijama zbog inflacije i novih geopolitičkih okolnosti.
Godišnja dobit Shella porasla je na 39.9 milijardi dolara, što je više nego udvostručenje u odnosu na godinu ranije i premašivši prethodni rekord od 31 milijarde dolara iz 2008. godine. Rekordni profit Shella je sličan profitima koje su prijavile američke energetske tvrtke za 2022. Ovakav trend će zasigurno pojačati pritisak na vlade kako bi povećali poreze na energetske tvrtke, javlja BBC, a prenosi Geopolitika News.
Rezultati pokazuju Shellov “kapacitet da isporuči vitalnu energiju našim klijentima u nestabilnom svijetu”, rekao je novi izvršni direktor tvrtke Wael Sawan.
Rat u Ukrajini uzdrmao je globalna energetska tržišta i Shell je, kao i njegovi konkurenti, profitirao. Vlade, uključujući i onu iz Londona, na velike račune građana su odgovorile nametanjem poreza energetskom sektoru. No, čine se da su ti novi porezi nisu znatno narušile profit velikih tvrtki. Shell je rekao da očekuje oko 2.4 milijarde dolara troškova vezanih uz namete u 2022. Početkom siječnja tvrtka je najavila da će platiti porez u Ujedinjenom Kraljevstvu prvi put od 2017.
Kritičari kažu da vlada britanske Konzervativne stranke treba pooštriti svoj porezni režim na zarade energetskih tvrtki nakon što je Shell objavio veliku dobit. “Dok se Britanci suočavaju s poskupljenjem energije od 40 posto u travnju, premijer Rishi Sunak svojim odbijanjem da uvede pravi porez na nepredviđenu dobit dopušta tvrtkama koje rade s fosilnim gorivima da ostvaruju velike profite”, napisao je na Twitteru Ed Miliband, oporbeni predstavnik.
Prema sadašnjim odredbama, tvrtke moraju platiti porez od 35 posto na dobit ostvarenu vađenjem nafte i plina iz Ujedinjenog Kraljevstva. No, to se ne odnosi na druge djelatnosti, poput prodaje goriva na benzinskim postajama ili prerade nafte. Mjera također nudi tvrtkama velike uštede ako ulažu u vađenje fosilnih goriva u UK – za svaku 1 funtu koju potroše na to, mogu tražiti 91 penija natrag kao poreznu olakšicu.
Caroline Green, bivša čelnica Zelene stranke Ujedinjenog Kraljevstva, rekla je da je vlada “sudionik u zagađenju našeg planeta”. “Za normalnu budućnost, moramo zauvijek izbaciti fosilna goriva”, napisala je na Twitteru. Greenpeace, nevladina organizacija, poručila je da je “vrijeme da se zagađivači natjeraju da plate”. “Dok Shell broji rekordnu dobit, ljudi diljem svijeta broje štetu od rekordnih suša, toplinskih valova i poplava”, poručuju iz udruge.
Talijanski ledolomac Laura Bassi, u vlasništvu Nacionalnog instituta za oceanografiju i eksperimentalnu geofiziku (OGS), oborio je svjetski rekord, dosegnuvši najjužniju točku do koje je ikada doplovio neki brod.
Istraživači su tijekom 38. talijanske oceanografske ekspedicije Nacionalnog programa istraživanja Antarktike stigli do točke 78° 44,280′ S, u zaljevu Bay of Whales, koji je dio Rossovog mora.
Putovanje ledolomca započelo je 17. studenog, kada je isplovio iz Trsta prema Ravenni, gdje su ukrcani znanstvenici i materijali, te krenuo prema Novom Zelandu. Laura Bassi je 5. siječnja isplovio iz luke Lyttelton i krenula prema Rossovom moru, a 4. veljače brod će se zaustaviti na stanici Mario Zucchelli na Antarktici, gdje će se obaviti smjena istraživača, a istraživanje Antarktike nastavlja se 7. veljače, prenosi Primorski.eu.
“Sretan sam zbog rekorda, ali u isto vrijeme sam tužan jer se situacija na Antarktici tako brzo mijenja”, rekao je kapetan broda Franko Sedmak. Kapetan je 2017. brodom Explora doplovio do istog područja, no tada je ovdje bilo toliko leda da nisu mogli proći dalje.
“Nikada nisam mislio da ću nakon nekoliko godina doživjeti da se led toliko otopio da možemo doseći toliko južnu točku”, kazao je kapetan Sedmak, prenosi Reuters.
Istraživači s ledolomca Laura Bassi istraživali su dubine od 216 metara kako bi bolje razumjeli morske struje te uzeli uzorke kako bi proučavali životinjske vrste.
Unatrag nekoliko dana razgovarao sam na mostu s 3. ofičalom u gvardiji. Ni o čemu posebnom. Ipak, razgovor je nekako skrenuo na prilično neprijatnu temu, kad je kolega, pomalo tužno, izjavio kako smo svi mi na neki način rasisti, ne misleći sebe isključiti iz tog termina „mi“. Kako se na ljude tamnije puti gleda kao na manje vrijedne i čak manje kvalitetne.
Tu bih se nadovezao da nismo samo rasisti, nego i šovinisti, pa i regionalisti. No, o tome dalje u tekstu.
Treći nije iz našeg podneblja nego iz Azije. Unatoč tome što je prilično svijetle puti, neke ostale karakteristike pripadnosti tamošnjoj rasi su očite na prvi pogled. Što ni na koji način ne utječe na njegovu ljudskost ili radnu stručnost tj. sposobnost. Naprotiv, osjećam potrebu naglasiti da je predaniji poslu i pouzdaniji u izvršenju svojih dužnosti od nekih drugih ofičala s našeg kontinenta, s kojima sam imao (ne)sreću ploviti, raditi i živjeti po brodovima.
Kroz više od trideset godina karijere pomorca, susretao sam se, kao i mnogi drugi pomorci, s ljudima s raznih strana svijeta. Pa tako i svakojakih boja kože, mentaliteta, kultura, tradicija, običaja, vjerskih uvjerenja i svega ostaloga što nas čini ljudima. Bilo je tu meni pretpostavljenih iz pojedinih, manje ili više, naprednijih zemalja Europe. Bilo je, naravno, kolega iz nekih od tih istih zemalja. No, bilo je najviše meni podređenih iz europskih, kao i afričkih i azijskih zemalja.
Obzirom da mi svi skupa na tom jednom brodu i živimo i hranimo se skupa, a ne samo radimo, istovremeno, u većoj ili manjoj mjeri i ovisimo jedni o drugima. Jer, apsolutno pogrešno je razmišljanje kako postoje takvi među posadama čije postojanje na brodu je nebitno. Svatko od nas obnaša određene dužnosti za koje je, sukladno potpisanom ugovoru, i plaćen. Žalosna činjenica je da se prema ljudima nižih rangova nerijetko upravo tako ophodi. Vjerujem, ne razmišljajući o tome tko od preostalih članova posade će ti uskočiti u pomoć u slučaju nužde.
Slažem se da su neka poimanja preduboko usađena u svima nama i da je teško mijenjati svoju bit. Međutim, bilo bi prirodno od svih nas očekivati da se, jednostavno, prilagodimo trenutnoj situaciji u kojoj se nalazimo.
Unatrag šest godina sam se ukrcao na brod gdje sam mijenjao kolegu Nijemca. Osim toga, svih troje ofičala palube bili su Nijemci. Sve troje sam poznavao od ranije jer smo već navigali skupa jednom ili više puta. Ipak, atmosfera među njima je bila naelektrizirana, što je utjecalo na sve četvero. Srećom, radilo se o djetinjariji, jedan od njih se ubrzo iskrcao i sve se vratilo u normalu.
Unatrag dvije godine, posljednjih mjesec dana mog ugovora, sva trojica ofičala palube bili su Filipinci, od čega je jedan bio na brodu već nekoliko mjeseci, a dvojica su se ukrcali skupa. Je li među njima bilo kakvih nesuglasica ili sukoba, ne znam. Nisu djelovali tako. U svakom slučaju, atmosfera među nama četvoricom je bila krajnje profesionalna ili opuštena, ovisno o situacijama u kojima smo se nalazili.
I ja sam, kao i mnogi drugi doživljavao i proživljavao razna šikaniranja i omalovažavanja od pretpostavljenih, ali i od nekih drugih. Mahom, naravno, dok sam bio mlađi ofičal, ali čak i kao Čif. U pojedinim situacijama jedino zato što sam bio „manje vrijedne“ nacionalnosti, iako češće jer nisam bio iz ovog ili onog „pravog“ grada na našoj obali. Dok se vezano za pojedince iz naše unutrašnjosti, među nama s mora, sklapaju prešutni savezi, neovisno o gradu na obali, u sličnim situacijama naše različitosti postaju nevažne pošto imamo „zajedničkog neprijatelja“ i jednoglasno se slažemo da oni ipak nisu s mora. I kao takvi, nisu u stanju biti jednako dobri kao mi „odabrani“.
Skloni smo ljude, pomorce, iz naprednijih zemalja gledati s određenom inferiornošću, istovremeno im nalazeći zamjerke u ponašanju i stručnosti. Za razliku od onih iz slabije razvijenih, tamnije puti, regionalne različitosti i slično, koje automatizmom stavljamo u niži kvalitativni razred.
Nemojmo zaboraviti, barem mi stariji, vječita prepucavanja između palube i stroja: tko je gluplji, a tko manje radi. Srećom, takvih situacija ne viđam već priličan broj godina. Doduše, možda jer sam uglavnom s višenacionalnim posadama, a najčešće i sam od Hrvata.
Isto tako, unatrag trideset godina, bio sam 3. ofičal s kompletno hrvatskom posadom. Brodom smo bili na iskrcaju pa ukrcaju u Lagosu u Nigeriji. Zbog krađa i ostaloga je kompanija zahtijevala da imamo neprestanu stražu na brodu koju su obavljali tamošnji ljudi. Prišao mi je jedan od stražara, kao trenutnom ofičalu u gvardiji, kako mu je konobar odbio dati večeru i potjerao ga s vrata kuhinje. Od konobara sam uspio saznati kako tamo nekakav crni nema šta od njega tražiti večeru. Čovjek je stao na vanjska vrata kuhinje i zamolio samo ono što mu pripada. Konobar, smatrajući sebe važnijim i vrijednijim od čuvara je, zamišljajući da je Zapovjednik, to odbio.
No, da ne pomislite da smo mi kao bijela rasa najgori po tim pitanjima. Iznenadili biste se.
Bio sam prisutan dok su dvojica ofičala iz Mumbaija ogovarali trećega, čiji je grijeh po njima bio taj što je s juga Indije, iz Kochina. Pošto sam se umiješao držeći njegovu stranu, u jednom trenutku su mi rekli kako on zapravo nije Indijac. Tek silno ograničeni ili uvjereni u svoju nadmoć, nisu ili jesu bili svjesni da je dotični bio kudikamo kvalitetniji i kao pomorac i kao osoba.
Uporno si postavljam pitanja, bez odgovora, radi li se isključivo o onom praiskonskom strahu od onih koji su drugačiji, ili su razlozi još složeniji i, meni barem, nedokučivi. Koliko je, uistinu, komplicirano prihvatiti različitost i prilagoditi sebe trenutnoj situaciji? Naročito mi pomorci, sa svojim toliko specifičnim poslom i načinom života.
Što god bilo u pitanju, uvijek neka su vam dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
U navigaciji kroz Bengalski zaljev, na putu iz Sikka (Indija) za Singapore, 19. travnja 2022. godine.
Japanski Nippon Yusen Kaisha (NYK) posljednji je u nizu velikih brodara koji su odlučili ulagati u razvoj i korištenje umjetne inteligencije (AI) za primjenu u pomorskoj industriji. Brodarski div ulaže u suradnju s pet godina starom japanskom tvrtkom Ghelia, koja je osnovana u Sony CSL-u, a radi s ključnim igračima u raznim industrijama na implementaciji AI tehnologije u poslovanju.
Nova suradnja fokusirat će se na praktičnu primjenu AI rješenja u pomorskoj industriji, gdje su digitalizacija i implementacija umjetne inteligencije “hitno potrebni na globalnoj razini”. Zajedno će nastojati promicati transformaciju pomorske industrije kroz nove tehnologije, priopćili su iz tvrtki.
Osim fokusa na poboljšanje sigurnosti u brodskim operacijama, digitalni inženjering i tzv. ‘digital twins’, NYK ističe uspostavu potpuno autonomnih brodskih sustava i tehnoloških inovacija kao što su alternativni izvori energije za dekarbonizaciju. NYK ulaže u japansku tvrtku, a dva partnera će raditi na autonomnim brodovima i ‘avoidance’ tehnologiji, kao i promovirati digitalnu transformaciju odjela NYK-a kroz Ghelia AI tehnologiju.
Tvrtke također planiraju koristiti ove nove tehnologije za pokretanje poslovanja s fokusom na primjenu AI u pomorskoj industriji.
Četvero osumnjičenih članova posade jahte “Irina VU”, među kojima je i 34-godišnja žena, pušteno je u subotu popodne da se brane sa slobode nakon što su ispitani u Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.
Uhićeni su iz Splita i s Hvara, ali kako je kazneno djelo počinjeno isplovljavanjem jahte iz luke Betina na Murteru, za predmet je bilo nadležno tužiteljstvo u Šibeniku. Svi su, kako doznaje Slobodna Dalmacija, iznijeli svoju obranu, a koliko su ozbiljno shvatili situaciju svjedoči i činjenica da su angažirali ponajbolje splitske odvjetnike – Joška Čeha, Marija Vukovića i Predraga Jelavića da ih brane u ovom predmetu.
Četvero njih teretilo se najprije za dva kaznena djela, ali je kazneno djelo skidanje i povrede službenog pečata i znaka otpalo. Za to ih je samo teretila policija, ali ne i Općinsko državno odvjetništvo koje nije prihvatilo kaznene prijave policije.
Oni se i dalje terete za počinjenje kaznenog djela opisanog u članku 15. Zakona o međunarodnim mjerama ograničavanja, a nisu ni dovođeni istražnom sucu. Ali policija je učinila sve da se uhićeni ni u jednoj fazi procesa ne susretnu niti kod dolaska pritvorskom nadzorniku niti u terminu saslušanja. Jahta je privezana 20. srpnja 2022., a isplovila je 6. listopada prošle godine pa se tročlanu posadu broda (35-godišnjeg kapetana, 50-godišnjeg člana posade i 34-godišnju stjuardesu) tereti da je brod izvezla iz Republike Hrvatske u neutvrđenu tursku luku, iako su znali da je brod pod mjerama ograničavanja imovinom.
Nisu poštovali zakon, nego nalog svog bivšeg kapetana jahte Željka B. koji je to od njih tražio, a baš on ih je puno ranije i upoznao sa svim mjerama kada su one donesene. Znači upoznao ih je s mjerama dok je bio kapetan, a tražio da isplove kada to više nije bio. Zanimljivo kako u kaznenoj prijavi nema inkriminacije da je četvorka nagrađena nekim novčanim iznosom za svoj “podvig”.
Marijo Vuković, odvjetnik 34-godišnjakinje, smatra da do privođenja četvero osumnjičenih nije ni trebalo doći.
– Nije mi poznato da se nekoga privodi i vodi na ispitivanje na tužiteljstvo ako je za djelo zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, a u ovom slučaju je to učinjeno. Također nije postojala nikakva osnova da se ni u primislima razmišlja o određivanju istražnog zatvora – bio je kratak Vuković, očigledno sugerirajući i to da se kod svih četvero uhićenih radi o do sada neosuđivanim osobama.
– Ovo sve više podsjeća na nesretne slučajeve kriminalizacije pomoraca koji su česti u svijetu. Nema poveznice s krivicom posade broda, prema informacijama koje imamo. U Ministarstvu je provedena istraga, ustanovljeno je čiji su propusti, brodu očito nisu bile oduzete svjedodžbe kao što je trebalo ako je bio zaustavljen u hrvatskim vodama, nego su oduzete tek u Istanbulu. Ne vidimo krivicu zapovjednika ili posade broda u ovom trenutku – rekao je Neven Melvan iz Sindikata pomoraca u svojoj izjavi za N1 televiziju.
Otkrio je i tko je u lancu morao znati za sankcije.
“Za svaki brod je ista procedura ako se zaustavlja. Nijedan normalan zapovjednik neće isploviti brodom koji nema svjedožbu. Trebale su je oduzeti lučke vlasti po nalogu suda ili ministarstva. Neka se dogovore u vrhu tko je to trebao napraviti u slučaju sankcija. Ovo je prvi put da se susrećemo sa sankcijama.”
Istaknuo je kako ne bi krivio ni lučkog kapetana u Šibeniku jer, kaže, ne zna je li do njega došao nalog. Ističe da ne vidi nikakvu krivnju posade.
To misle i branitelji osumnjičenih, a za dokazivanje nevinosti njihovih klijenata ima vremena. A možda se situacija i okrene ako počnu uhićenja i onih koji su to sve znali i morali kontrolirati.
