O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 305

Hoće li nove tehnologije otvoriti ženama vrata za ulazak u svijet pomorstva?

0
Foto: Ilustracija / Maritime-Executive

Hoće li pomorski sektor u budućnosti zapošljavati više žena, pitanje je koje se sve više provlači unutar brodarskih kompanija, ali i organizacija koje se bave ravnopravnošću spolova.

Prema podacima Međunarodne pomorske organizacije, od ukupnog svjetskog broja pomoraca manje od 2 posto čine žene, a taj postotak uglavnom se odnosi na poslove na brodovima za kružna putovanja.

Brodarske tvrtke imaju sve veću potrebu za novih kadrovima raznih profila, pa najavljuju kako će i ženama otvoriti vrata za ulazak u svijet pomorstva, u znatno većem broju nego što je to do sada bio slučaj, prenosi Otvoreno more.

Ženska međunarodna udruga za otpremu i trgovinu ili Wista, navodi kako treba stvarati ‘klimu‘ ravnopravnosti među spolovima, no svakako, uvjeriti žene da se odluče na pomorsku karijeru koja uključuje duga izbivanja od kuće, nekad i teške fizičke poslove i često negostoljubivo radno mjesto, definitivno je izazov.

“Prije Covida bilo je teško privući ljude”, rekla je Elpi Petraki, novoimenovana predsjednica. “Sada je još teže posebice nakon činjenice da su u pandemiji mnogi pomorci ostali duže na brodovima jer se nisu mogli vratiti kućama. S druge strane, zbog napretka tehnologije, otvara se potreba za novim poslovima na brodovima, gdje se traže obrazovanje, te višestruke vještine upravljanja, a ne samo fizička snaga, kako se to nekad mislilo”.

Spominju se i slučajevi seksualnog uznemiranja, a jedan takav doveo je do nagodbe. Naime, zbog jednog slučaja u njihovoj američkoj podružnici, jedna od najvećih brodarskih kompanija za prijevoz kontejnera, Moller-Maersk, svaku ženu koja dobije kod njih posao, raspoređuje na brodove gdje već ima nekoliko žena, tako da nijedna zaposlenica ne bude okružena samo muškim kolegama.

Tužna obljetnica: Prošlo je 55 godina od potonuća grčkog broda Peltastis

0
Foto: Danijel Frka

U nedjelju, 8. siječnja 2023., na dan kada je prije 55. godina između Šila i Klimna potonuo grčki brod Peltastis, u 12,00 sati članovi Ronilačkog centra Neptun iz Šila uz potporu Turističke zajednice Općine Dobrinj tradicionalno će u more na mjestu potonuća broda spustiti vjenčić u spomen na osmoricu u toj katastrofi smrtno stradalih moreplovaca. Okupljanje je u Ronilačkom centru Neptun u Šilu u 11,30 sati.

Da podsjetimo, grčki brod Peltastis sagrađen je i porinut u more u brodogradilištu Kremer Sohn na sjeveru Njemačke krajem 1952. godine da bi početkom sljedeće 1953. godine bio predan svom naručitelju. To je bio omanji teretni brod od 874 tone koji je u početku nosio ime Alsterpark po nazivu njegove matične kompanije P/R Alsterpark iz Hamburga. Bio je to motorni brod tek nešto duži od 60 metara, namijenjen obalnoj plovidbi. Nakon 14 godina službe, točnije 1967. godine brod mijenja vlasnika. Novi vlasnik postaje grčka kompanija CHR M. Sarlis & Co. iz Pireja koja mu mijenja ime u Peltastis. No brod nažalost nije dugo plovio u rukama svog novog vlasnika, piše portal Otok Krk.

U noći 8. siječnja 1968. godine dogodila se jedna od najvećih morskih tragedija u našem kraju. U 3 sata i 50 minuta brod Peltastis potonuo je otprilike na pola puta između Šila i Klimna, te sobom povukao sedam članova posade i kapetana Theodorosa Belesisa. Dan ranije, 7. siječnja u poslijepodnevnim satima brod je iz Jurjeva nakrcan drvom isplovio prema Rijeci. Kapetan Belesis oglušio se na upozorenje lučkog kapetana da ne isplovljava zbog jake bure. Nažalost, grčki kapetan podcijenio je snagu bure koja je u noći počela puhati orkanskom snagom. Nisu pomogli ni brodski motori ni sidra bačena u smjeru bure kojima se brod uzaludno pokušavao zaštiti od zanošenja broda prema strmoj obali. Sidra su proklizala kroz muljevito tlo i u 3,50 sati brod nošen burom potonuo je nakon što je udario u strmu obalu. Utopilo se sedam članova posade i kapetan, a četvorica su preživjela havariju uz teške ozljede.

Brod Peltastis danas je u relativno dobrom stanju, leži na dubini od osam do 30 metara, te predstavlja atrakciju za brojne ronioce. Pramac Peltastisa okrenut je prema obali otoka Krka. Brod leži skoro okomito na smjer obale. Vrh pramca nalazi se na dubini od 15 metara, dok je najdublji dio broda – vijak na dubini od 33 metra. Zbog male dubine, olupina je idealna za sve kategorije ronilaca. Iako su lovci na suvenire s broda odnijeli sve vrjednije predmete, brod je izuzetan radi svoje odlične očuvanosti.

Od Petra Kopanice doznajemo da je za tu prigodu napravio vjenčić od lovorovog lišća, ukrašen maslinovim grančicama, kaduljom, ružmarinom i povezan zlatnom žicom. Opleten je hrvatskom trobojnicom i zlatnom trakom. Osam školjaka na njemu simbolizira osam nastradalih pomoraca.

Foto: Danijel Frka

Pietro Giacomo Leva: Prvi zapovjednik istočnog Jadrana koji je oplovio Rt Horn

0
Foto: Klub Pomoraca Lošinj

Jedrenjakom Austrijskog Lloyda 1834. godine, kao prvi zapovjednik austro-ugarske mornarice, oplovio Rt Horn i stigao u Čile.

06.11.1834. u Čileansku luku Valparaiso doplovio je kapetan Petar Jakov Leva brikom –jedrenjakom Austrijskog Lloyda (Osterreichischen Lloyd) Ferdinando V Re d Ungheria od 300 tona nosivosti, kao prvi zapovjednik istočnog Jadrana koji je oplovio Rt Horn najjužniji rt južnoameričkog kontinenta, piše Klub Pomoraca Lošinj.

Kapetan Leva bio je ujedno i prvi zapovjednik koji je pokrenuo trgovačku razmjenu između Austrije i Čilea. Godine 1854. s uspjehom je sudjelovao u opskrbi savezničke vojske u Krimskom ratu protiv Rusije koji je pogodovao Lošinju i njegovom naglom pomorskom razvitku. Umro je u Velom Lošinju 1879. godine.

Kako sonari, magnetometri, autonomna i vođena podvodna vozila otkrivaju tajne velikih dubina

0
Foto: Michigan Technological University Great Lakes Research Center

Velika i duboka morska i vodena prostranstva nije lako pretraživati kako bi se pronašli  potopljeni brodovi, avioni, strukture i razni artefakti. Sam ronioc nije u mogućnosti pretražiti velike površine morskog dna ili velikih jezera uz svu naprednu ronilačku tehniku i tehnologiju. Ubrzani razvoj geofizičkih instrumenata za ispitivanje morskog ili vodenog dna koji se koriste u komercijalne i vojne svrhe, omogućio je brže pronalaženje kulturno povijesne baštine u dubokim vodama.

Kako bi se očitala konfiguracija morskog dna s artefaktima koriste se eho-sonderi ili sonari visoke frekvencije. Prototipovi današnjih sondera registrirani su mjesec dana nakon potonuća Titanika 1912. godine koji se, na žalost, nije mogao koristiti tom do tada nepoznatom tehnologijom. Sonderi su se ubrzano počeli usavršavati tijekom Prvog svjetskog rata kako bi se locirale neprijateljske podmornice. Sonari ili sonderi su instrumenti ugrađeni u brod. Kako im sam naziv u prijevodu kaže, oni ispuštaju zvučni snop i bilježe vrijeme i jačinu odbijenih zvučnih valova od površine koju snimaju.  Eho-sonderi s jednim vertikalnim akustičnim snopom daju sliku slabije razlučljivosti. Multibeam sonari su višesnopni vertikalni eho-sonderi koji daju precizniju sliku dna, a služe i za precizne batimetrijske izmjere dubina te izradu 3D modela područja koje snimaju, piše Tea Katunarić Kirjakov za portal Gorgonija.com.

Foto: NORBIT

Za brže snimanje većih površina koriste se side-scan sonari, odnosno bočni eho-sonderi. Izmišljeni su pedesetih godina 20. stoljeća za potražne akcije američke vojske i od tada se neprestano usavršavaju. Bočni sonari i danas se koriste kao najefikasniji potražni instrumenti kod pregleda terena s mogućim opasnim eksplozivnim napravama ili pronalaženja unesrećenih u moru. U Hrvatskoj se takve potražne akcije provode u suradnji Hrvatske vojske i Gorske službe spašavanja. Sam instrument može biti instaliran na dno broda, može se vući za brodom ili se može postaviti na autonomno podvodno vozilo AUV koje se pokreče samo na vlastiti pogon poput podmornice te snima po zadanim koordinatama i dubinama. Akustični valovi se ispuštaju s bočnih strana instrumenta te pokrivaju široki kut pregledavanog terena.

Podaci dobiveni snimanjem bočnog sonara često se kombiniraju s akustičnim skenovima niske frekvencije sub bottom profiler-a čiji zvučni valovi prodiru ispod površinskog sedimenta dna. Tako se mogu pronaći objekti prekriveni stoljetnim naslagama pijeska i mulja.   Uz njih se koriste i magnetometri koji bilježe anomalije u magnetskom polju Zemlje u blizini metalnih, odnosno željeznih, pa i keramičkih objekata. To su olupine novijih metalnih brodova, ostatci drvenih brodova koji su nosili željezne predmete poput topova, ali i antički brodolomi, avioni i slični objekti.

Istraživanja podvodne kulturne baštine u dubokom moru u Hrvatskoj se provode od kraja 20. stoljeća. Uz pomoć najsuvremenije tehnologije 2005. godine pronađena je olupina broda Re d`Italia. U suradnji Ministarstva kulture i francuske kompanije Comex koja od 70tih godina 20. stoljeća provodi istraživanja dubokih mora, otkrivena je olupina  admiralskog broda talijanske flote Re d`Italia koja je potopljena  u Viškoj bitci kod otoka Visa 20. travnja 1866. godine. Po prvi put u Hrvatskoj za lociranje olupine korišteno je autonomno podvodno vozilo AUV s najsuvremenijim sonarom. Vozilom na daljinsko upravljanje te s malom podmornicom s ljudskom posadom potvrđen je identitet broda. Olupina stoji uspravno na 110 metara dubine i od vremena pronalaska do danas ju je posjetilo više ekspedicija tehničkih ronioca.

Foto: Danijel Frka

U Hrvatskoj se višesnopnim sonarom koristilo tijekom međunarodnog projekta Dubinsko pretraživanje podmorja uz Konavle 2012. godine. Sonar je bio pričvršćen za trup istraživačkog broda (R/V) Hercules. Snimao je morsko dno do 100 metara dubine. Pronađeno je sedam novih podvodno arheoloških lokaliteta. Sve lokacije su pregledane s podvodnim vozilom na daljinsko upravljanje, engl. ROV- Remotely Operated Vehicle, opremljenim kamerama, sonarom i mehaničkim rukama za podizanje predmeta. Samo jedno nalazište na dubini od 30 metara provjerio je sam ronilac.  Projekt je realiziran u suradnji Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju u Zadru, Zaklade RPM Nautical Fundation iz SADa i Ministarstva kulture RH.

Bočnim sonarom se 2010. i 2011. godine skenirao vanjski obalni morski pojas jugozapadnog dijela otoka Hvara u sklopu međunarodnog projekta Triton – istraživanje baštine na velikim dubinama. Otkriveni su novih antički i novovjekovni brodolomi  koji su nakon lociranja snimani ROVom s podvodnim kamerama. Ronioci nisu zaranjali do samih dubokih lokaliteta.  Projekt je ostvaren u suradnji Udruge »Aurora« – Ocean Exploration and Education Trust iz SAD-a, Sveučilišta u Zadru, Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu i Muzeja hvarske baštine.

Posljednjih godina provode se istraživanja dubokog mora oko otoka Visa koja ujedinjuju svu tehnologiju opisanu u ovom članku s ciljem pronalaženja olupina aviona nastradalih u Drugom svjetsku ratu.

Tekst: Tea Katunarić Kirjakov

Evo koje će superjahte prvi put zaploviti ove godine: Naravno, već su prodane

0
Foto: ISA YACHTS

Poznavatelji prilika kažu da industrija superjahti cvjeta godinama, čak i tijekom globalnog gospodarskog zastoja uzrokovanog pandemijom. Visoka platežna moć omogućuje zaljubljenicima u jahte da sebi priušte ovaj statusni simbol, u potpunom luksuzu, ali i mogućnost odmora u izolaciji, na egzotičnim i udaljenim mjestima.

Portal autoevolution.com najavio je nove skupe ‘igračke‘ koje će si priuštiti super bogataši, odnosno korporacije, tijekom 2023. godine kada će jahte po prvi put zaploviti u nepoznatom smjeru, prenosi Otvoreno more.

PROJEKT SKYFALL

Iz nizozemskog brodogradilišta Heesen Yachts na proljeće stiže Projekt SkyFall, 60-metarska aluminijska jahta s 22.000 konjskih snaga, koja može voziti brzinom od 37 čvorova. Riječ je o najmoćnijem projektu ovog brodogradilišta.

Dizajn je naravno, superluksuzan. Prilagođen je ribolovu, pa je na krmi poseban kokpit za ribolovce. Gosti će biti smješteni u svojim apartmanima, a mogu koristiti hidromasažu, kino, bar, kao i brojne zabavne sadržaje. Vjerojatno im neće biti dosadno.

Brod je, pretpostavljate, prodan prije dvije godine, a cijena je bila na upit. Vjerojatno prava sitnica.

Foto:  Heesen Yachts

SILENCE 80

Još jedna superjahta stiže ove godine. Gradi se u turskom škveru Bilgin Yachts, dužine je 80 metara, te je namjenjena za 16 osoba koji će biti smješteni u 8 luksuznih apartmana.

Čitav sofisticirani interijer osmislio je H2 Yacht Design, a sve je podređeno luksuzu i udobnosti. Gosti će uživati u brojnim vrhunskim sadržajima koji se nalaze na prostranim palubama.

Glavna paluba uključivat će veliki bazen, a iznad nje vlasnik će uživati u potpunoj privatnosti na svojoj palubi.

Što se tiče performansi, Project Silence će postići najveću brzinu od 19 čvorova zahvaljujući dva motora MTU 16V 4000M73.

Foto:  Bilgin Yachts

BAGLIETTO T52 HIBRID

Sljedeća na popisu je Bagliettova hibridna superjahta, T52, 52-metarski brod kojeg potpisuje Francesco Paszkowski Design.

Jahta ima veliki bazen može se sakriti jedinstvenim sustavom podova koji se kreće gore/dolje. Moderni interijer uključuje salon s prozorima od poda do stropa koji putnicima omogućuje divljenje vanjskim ljepotama, a gornja paluba posve je pokretna, što omogućuje sunčanje sa zaštitom u slučaju hladnijeg vremena.

Hibridni pogonski sustav koji standardno dolazi s T52 omogućit će vlasnicima ekološki način navigacije. Jahta će imati domet od 8,746 milja prilikom krstarenja u električnom dizelskom načinu rada, a moći će ostati na sidru do 10 sati, oslanjajući se samo na baterije. Opremljen s dva motora MTU 16V2000M86, brod će moći postići maksimalnu brzinu od 17 čvorova.

Foto: Baglietto

FERRETTI 580

U ovoj ekipi superjahti, Ferreti 580 je najmanje luksuzan i najmanji veličinom, ‘tek‘ 18 metara. Svoju promociju imat će na nautičkom sajmu u Düsseldorfu 2023. godine.

Eksterijer, koje je dizajnirao poznati arhitekt Filippo Saletti, ima atraktivan dizajn s oštrim, sportskim linijama koje ističu dinamičan karakter jahte. Prema Salvettiju, “ostakljene površine i visine stropa od najmanje dva metra nude izvrsnu vidljivost, uokvirujući nebo i more u jednoj spektakularnoj panorami”.

Interijer potpisuje Ideaeitalia, osmišljen je kako bi putnicima pružio vrhunsku udobnost na moru. Vlasnici mogu birati dva stila: klasični koji uključuje tople, zemljane tonove, te suvremeni koji donosi boje inspirirane morem.

Što se tiče performansi, Ferretti Yachts 580 opremljen je s dva motora Volvo Penta od 900 KS koji mu omogućuju najveću brzinu od 28 čvorova.

Foto: Ferretti

ISA CONTINENTAL 80

Posljednji na ovoj top 5 listi je Continental 80 talijanskog brodograditelja ISA Yachts. Ovo je još jedna luksuzna superjahta izgrađena od čelika i aluminija koja ima sjajne unutarnje volumene i nevjerojatne vanjske prostore.

Brod od 80 metara ima lijepu, modernu vanjštinu koju karakteriziraju jasne linije i veliki prozori koji pružaju spektakularan pogled.

Kako ga hvale, Continental 80 je pogodan za kraljevsku obitelj. Opremljen je bazenom, palubama za sunčanje, velikim panoramskim jacuzzijem, teretanom, a plovilo ima i heliodrom koji putnicima omogućuje pristup odajama u maksimalnoj privatnosti. Kada na brodu nema helikoptera, ovo se područje može koristiti za druženje.

Continental 80 opremljen je s dva motora MTU 16V4000M63L, a može se kretati maksimalnom brzinom od 17 čvorova.

Foto:  ISA Yachts

Figurativni izraz “Sedam mora” kroz dugu maritimnu povijest: Među velikih sedam se čak nekoliko puta našao i Jadran

0
Foto: Pixabay

Izraz “oploviti sedam mora” imao je različita značenja u raznim razdobljima povijesti. “Sedam mora” spominju drevni Hindusi, Kinezi, Perzijanci, Rimljani i druge kulture. Pojam se u povijesti odnosio na morske površine duž trgovačkih putova iako su u nekim slučajevima mora mitska, a ne stvarna morska prostranstva. Čak je i Jadran u nekoliko navrata kroz povijest bio uvršten u mitskih – “sedam”…

Kroz dugu maritimnu povijest, “Sedam mora” razvio se u figurativni izraz, opisujući tako mornara koji je plovio svim morima i oceanima svijeta, a ne doslovno sedam, piše Morski.hr.

Zašto “sedam”?

Broj sedam ima veliki povijesni, kulturni i vjerski značaj: broj sedam je broj sreće, sedam je brda Rima, sedam je dana u tjednu, sedam svjetskih čuda, sedam patuljaka, sedam dana stvaranja svijeta, sedam čakri u meditaciji, sedam krakova menore (židovskog svijećnjaka), sedam nebesa u islamu, sedam smrtnih grijeha u katolicizmu i sedam vrlina, samo su neke od najznačajnijih.

Pojam “Sedam mora” može se pratiti do drevnog Sumera 2300. godine prije nove ere, gdje ga je koristila velika svećenica Enheduanna u himni Inanni, božici seksualne ljubavi, plodnosti i ratovanja.

Perzijancima su Sedam mora bili potoci koji su tvorili rijeku Oxus, drevni naziv za Amu-Darju, jednu od najdužih rijeka u Srednjoj Aziji, koja izvire u planinama Pamir i teče sjeverozapadno kroz Hindukuš, preko Turkmenistana i Uzbekistana do Aralskog mora.

U starih Rimljana je septem maria, latinski izraz za sedam mora, kanal iz skupine u boćatoj venecijanskoj laguni, kojeg je prvi tako dokumentirao Plinije Stariji.

Drevni Arapi definirali su Sedam mora kao ona kojima su plovili na svojim putovanjima prema istoku. Bili su to Perzijski zaljev, Kambajski zaljev, Bengalski zaljev, Malački tjesnac, Singapurski tjesnac, Tajlandski zaljev i Južnokinesko more.

Stari Feničani su kao poznati trgovci morem krenuli u potragu za novim tržištima i sirovinama. Njihovih sedam mora su: Alboransko, Balearsko, Ligursko, Tirensko, Jonsko, Jadransko i Egejsko – dakle, sva fenička mora bila su dio Sredozemlja.

Grci i Rimljani iznjedrili su i srednjovjekovnu definiciju Sedam mora. Tada se pak pozivanjem na Sedam mora podrazumijevalo Jadransko, Sredozemno (uključujući Egejsko more), Crno more, Kaspijsko more, Perzijski zaljev, Arapsko more (koje je dio Indijskog oceana) i Crveno more, uključujući Mrtvo i Galilejsko more.

Tijekom Doba velikih otkrića (1450. – 1650.), nakon što su Europljani započeli istraživanje Sjeverne Amerike, definicija Sedam mora ponovno se promijenila. Pomorci su tada u sedam mora ubrajali Arktički ocean, Atlantski, Indijski i Tihi ocean, Sredozemno i Karipsko more te Meksički zaljev. Ostali geografi u to vrijeme identificiraju Sedam mora kao Sredozemno i Crveno more, Indijski ocean, Perzijski zaljev, Kinesko more te zapadno i istočnoafričko more.

Kolonijalno doba, u kojem je trgovina čajem morem komunicirala iz Kine prema Engleskoj, iznjedrilo je još jedan opis sedam mora: Banda, Celebes, Flores, Java, Južno Kinesko more, Sulu i Timorsko more. Njihov izraz “plovio je sedam mora” značio je plovidbu na drugi kraj svijeta i natrag.

Modernih sedam mora

Suvremeni popis Sedam mora koji su geografima najprihvatljiviji zapravo navodi oceane:

Sjevernoatlantski ocean: dio Atlantskog oceana koji se nalazi prvenstveno između Sjeverne Amerike i sjeveroistočne obale Južne Amerike na istoku te Europe i sjeverozapadne obale Afrike na zapadu.

Južni Atlantski ocean: južni dio Atlantskog oceana, proteže se prema jugu od ekvatora do Antarktika.

Sjeverni Tihi ocean: sjeverni dio Pacifika, koji se proteže od ekvatora do Arktičkog oceana.

Južni Tihi ocean: donji segment Pacifika, seže prema jugu od ekvatora do Antarktike.

Arktički ocean: najmanji od sedam mora, okružuje sjeverni pol.

Južni ocean: poznat i kao Antarktički ocean, sastoji se od južnih dijelova Tihog, Atlantskog i Indijskog oceana i njihovih pritokalnih mora. To je najnoviji ocean, kojeg je Međunarodna hidrografska organizacija odredila 2000. godine.

Indijski ocean: proteže se na više od 10.000 km između južnih vrhova Afrike i Australije.

Nenadjedrive priče 9. dio: Na našoj obali nikad nije bilo “lingua france”

0
Foto: Regate.com.hr / Željko Stepanić

Donosimo deveti nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.

Radovan Vidović nije postigao ono što je očekivao s uvođenjem nepostojeće tradicionalističke struje u ring s purističkom u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pa su je zagovornici pučkih naziva trebali pojačati novim mitom. To je među prvima učinio priznati hrvatski pisac Antun Šoljan 1991. godine, a nekoliko godina poslije Šoljanov mit je Joško Božanić ojačao i napuhnuo poput velikog balona, piše Željko Stepanić za portal Regate.com.hr.

Antun Šoljan,22 bio je, po svemu sudeći, prvi koji je udahnuo život tzv. dalmatinskoj lingua franci početkom domovinskog rata 1991. godine jer Vidović je uopće ne spominje samo nekoliko godina ranije:

„Iz pomorskog pojmovlja kakvo nam prikazuje Odiseja razvila se postupno mediteranska maritimna lingua franca koja se… na našim obalama zadržala sve do danas“ (…) Naša je književna štokavština, dijelom zbog jezičnog čistunstva, dijelom u želji za brzom standardizacijom, dijelom zbog preosjetljivosti na talijanska presizanja, često zanemarivala taj jezični fundus, držeći ga ne toliko sredozemnom, zajedničkom baštinom, koliko tuđom, uglavnom mletačkom prevlašću“ (Šoljan 1991: 158-159).

Međutim, na našoj obali nije nikada bilo lingua france, a nategnuta je i Šoljanova relativizacija „preosjetljivosti na talijanska presizanja“ kao da Talijani nisu najprije uzeli Istru, Cres i Lošinj, Zadar te Lastovo i Palagružu, a za NDH uzeli su još i više. Pa što su to Talijani trebali još uzeti pa da ta „preosjetljivost“ bude opravdana? (usp. Stepanić 2011a: 208-209).

Štoviše, taj talijanski imperijalni pristup prema našoj obali imao je svoje uporište u reformskim nastojanjima Mletačke Republike u 18. stoljeću, a te svoje teritorijalne zahtjeve talijanski su iredentisti opravdavali „civilizacijskim razlozima“ (Raspudić 2008: 400).

Talijani su Hrvate i Slovence smatrali primitivnim i neciviliziranim došljacima na „njihov“ prostor i koje treba asimilirati (usp. Večerina 2001: 13), a nove stečevine Mlečanima su, a poslije i Talijanima, nalikovale „slici američkog divljeg Zapada gdje na vrlo slabo naseljenom prostoru, ekonomski nerazvijenom i prometno loše povezanom žive nepripitomljeni divljaci i gdje vlada kaos“ (Raspudić 2008: 79). Talijanski iredentistički program posve je odbacio prvotna idealizirana rješenja talijanskog narodnog preporoda. Prevladale su šovinističke i rasističke sastavnice (Strčić 2002: 220).

Inače, Šoljan nije spominjao lingua francu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Najprije je Tito trebao partiti, pa se dogoditi Vidović i njegov rječnik, e da bi se ratnih devedesetih prošlog stoljeća, kada su Hrvati bili fokusirani na drugog neprijatelja, moglo početi pisati o tzv. dalmatinskoj lingua franci.

Godine 1975. objavio je Šoljan svoje maštovite i šarmantne priče o moru, plovidbi i brodovima. Tada ga nisu mučili izrazi kao što su snast, konop, paluba, vršno jedro i prečkica, a kojima se ravnopravno koristio zajedno sa žargonizmima poput pajetabocela i madijera (usp. Šoljan 1975: 10). Eto, svako vrijeme udara svoj pečat.

Božanić je nastavio Šoljanovim novim putom pa se pitao zašto primorsko dijalektalno pučko nazivlje nikako ne može uči u standardni jezik. Zato je i on, nekoliko godina nakon Šoljana, u drugoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća, počeo gurati u prvi plan tu nepostojeću lingua francu naših prostora.

Da je rekao kako je riječ o mletacizmima, odnosno talijanizmima, što je notorna činjenica, odmah bi naišao na otpor gotovo svih naših kroatista. Zato mu je pametnije bilo istrčati s neutralnom sintagmom lingua franca iako se komiški ribari njome nisu nikada služili. Ma nisu oni ni znali za nju, ali mit je rođen.

Božanić pri tom govori o gajeti falkuši,23 na romansirani način i sa žalom za tim „starim dobrim vremenima“. čovjeku doista dođe toplo oko srca, ali ta vremena otišla su, nažalost, u nepovrat. Uostalom, možete li uopće zamisliti da bi danas itko isplovio gajetom falkušom na lov srdele. Nitko! Danas falkuše plove samo u turističke svrhe.

Za priobalno pučko nazivlje emotivno je jako vezan i jezikoslovac Goran Filipi.24 Iako je i on mišljenja da „takve riječi ne treba proganjati iz književnog jezika, što je na žalost svakodnevna praksa“, u njega nema ni trunke agresivnosti, a nema ni lingua france.

Na jednak način, sa sjetom u očima, možemo danas žaliti i za jedrenjacima ali i oni su nepovratno otišli u povijest. Nećemo ih vratiti, isto kao što nećemo vratiti ni tradicionalne brodice. Istina, grade se jedrenjaci i brodice i danas, ali u zanemarivom broju i to ponajprije u turističke svrhe.

Valja naglasiti da svaka ratna mornarica u svijetu, tj. pomorska sila koja drži do sebe, ima u svojoj floti obvezno i školski jedrenjak na kojem budući časnici stječu prve vještine jedrenja na brodu s jedrima. Možemo reći da je to danas elitna disciplina.

Pogledajmo konačno što je zapravo lingua franca. Povijesna lingua franca primitivni je oblik komuniciranja između Arapa i Europljana u sredozemnim lukama s pretežito arapskim stanovništvom, a koja se zasnivala na uporabi romanskoga leksičkog fundusa.

Tijekom nekoliko stoljeća sporo se premještala od istočnog do zapadnog Sredozemlja, i to samo uzduž sjevernoafričke obale, zaobilazeći pritom europsku, pa tako i dalmatinsku obalu, nije ni do danas do kraja precizirana i omeđena, a mnogim svjetskim lingvistima uopće nije zanimljiva za istraživanje (usp. Stepanić 2011b; 2016).

U nas je, pak, ta povijesna primitivna lingua franca na prijelazu iz 20. u 21. stojeće nekima postala „univerzalni jezik Sredozemlja“, a u svrhu plasiranja znanstveno neutemeljenih teza. Naime, povijesna lingua franca i naše folklorno primorsko nazivlje nikada nisu imali neposredne dodire, ali proteklih tridesetak godina pojedinci su pisali hvalospjeve o našoj tzv. komiškoj lingua franci. Danas više ne pišu tako jer znaju da se u nas nikada nije govorila povijesna lingua franca.

Nesporna činjenica je da su Hrvati najveći dio pomorskih izraza preuzeli od Mlečana koji su gospodarili većim dijelom hrvatske obale kroz nekoliko stoljeća. Mletački jezik na istočnoj jadranskoj obali bio je živi kolonijalni govor, a ne lingua franca, koja se, kao prilično loša adaptacija romanskih jezika u arapskih govornika, te prikladna samo za površnu komunikaciju između Arapa i Europljana, s limitiranim leksikom i izrazito pojednostavljene gramatike, nikada nije govorila na Jadranu, ni u Mlecima, ni na našoj obali.

Stoga mletačke pomorske izraze u mletačkoj Dalmaciji treba promatrati u sklopu mletačke višestoljetne dominacije na Jadranu. Doista nema nikakva smisla u to upletati mletačke dodire s Arapima koji su vremenom doveli do stvaranja lingua france na Levantu.

Iako mletačke pomorske primljenice počinju lagano slabiti, pa čak i nestajati nakon pada Mletačke Republike, te pogotovo nestankom jedrenjaka i dolaskom parobroda, ipak je stanovit dio tih pomorskih izraza iz tog vremena nastavio živjeti u govoru naših pomoraca sve do danas. To su noštromizmi. A velik dio njih koji su nestankom jedrenjaka završili su u pasivnom leksiku nazivaju se božmanizmi (usp. Stepanić – Maslek 2007).

Današnji talijanizmi u hrvatskome pomorskom leksiku ostatak su kolonijalne inačice mletačkog jezika, a ne neke autohtone lingua france. Zato se govor, primjerice, kojim su se koristili komiški ribari u međusobnoj komunikaciji nikako ne može nazvati lingua francom.

Riječ je o primljenicama koje su prilagođene hrvatskome jeziku na fonološkoj i morfološkoj razini s različitim stupnjevima adaptacije na razini pojedinih govora i dijalekata (usp. Urbany 1996). Strani romanisti često ih nazivaju East Venetian words (usp. Kahane 1953-54).

To su one riječi koje Peter Dabovich u svom četverojezičnom pomorskom rječniku Dizinario tecnico e nautico di marina označava da pripadaju dijalektu kojeg je opisao kao il dialetto italiano parlato dai marinari austriaci / the Italian dialect spoken by the Austrian seaman (Dabovich 1882: XV). Ovdje se pod sintagmom austrijski mornari jamačno podrazumijevaju hrvatski mornari.

Noštromizmi su u prošlosti bili, a jednako su tako i danas, prisutni samo u razgovornom jeziku, ali ne i u pismu. Za vrijeme komunističke Jugoslavije autori su nerijetko pisali da „na našim brodovima caruju tzv. noštromizmi, tj. jezik / leksik nižih članova posade simboliziran jezikom vođe palube“ (Buljan 1972: 283).

Trojica najistaknutijih predstavnika tradicionalističkog koncepta bili su pokojni Radovan Vidović i Antun Šoljan te Joško Božanić. Oni nisu bili pomorci niti su suvereno vladali pomorskim nazivljem, a jednako tako nisu bili ništa manje osjetljivi od purista, ali ne na tradicionalno, već na suvremeno hrvatsko nazivlje.

Božanić je početkom ovog tisućljeća „zaveo“ i za sobom „povukao“ dio akademske zajednice, primjerice nekoliko inženjera brodogradnje koji pišu: „izvorna lokalna brodska nomenklatura… pripada jezičnom sustavu lingua franca, sustavu univerzalnog pomorskog jezika šireg kruga Sredozemlja“ (Salomon – Bobanac 2005: 16). To su, inače vrsni inženjeri brodogradnje, jednostavno prepisali od Joška Božanića.

Umjereni sociolog kulture Miroslav Rožman piše: „stara je mediteranska lingua franca posve dobro funkcionirala i bila svima razumljiva“ (Rožman 2005: 47).

Rožman nadalje primjećuje da stari strukovni rječnici nemaju „bilokakvu izravnu uporabnu vrijednost“ jer „nagli razvoj vrlo brzo potiskuje rabljeno u prevladanim tehnologijama“ (Rožman 2005: 48) pa se postavlja umjesno pitanje kako bi onda pučko folklorno nazivlje moglo danas imati „bilokakvu izravnu uporabnu vrijednost“ kod novih suvremenih tehnologija, ako je već nemaju ni stari strukovni rječnici prepuni izraza koji se u nas prepoznaju kao noštromizmi i božmanizmi.


22 Svestrani hrvatski pisac i prevoditelj Antun Šoljan, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru, rođen je u Beogradu, gdje je proveo rano djetinjstvo, a najveći dio života u Zagrebu. Priredio je nekoliko antologija i bio urednikom triju značajnih književnih časopisa 50-ih i 60-ih godina.

23 Na pitanje novinara „Vi ste uveli termin falkuša u hrvatski jezik…“ Joško Božanić 2015. godine odgovara: „Prvi put je falkuša spomenuta u pisanom tekstu 1983. u mojoj knjizi Komiška ribarska epopeja“ (razgovor je objavljen 14. listopada 2015. na https://yachtscroatia.hr/josko-bozanic/). Međutim, to nije točno. Naime, Vidović citira, godinu dana prije Božanića, u svojoj Pomorskoj terminologiji i pomorskoj tradiciji, Rječnik C-F, objavljenoj u Čakavskoj riči 1982. godine, pod natuknicom falkuša, rečenicu iz časopisa Morsko ribarstvo iz davne 1959. godine u kojoj se prvi put spominje izraz falkuša. Također citira i Nedjeljnu Dalmaciju iz 1979. godine u kojoj se ona ponovno spominje. Eto, Božanić je tako zakasnio nešto više od dvadesetak godina od prvog i nekoliko godina od drugog pisanog spomena izraza falkuša.

24 Filipi pripada poznatoj betinskoj brodograditeljskoj obitelji Filipi, potomcima korčulanskih brodograditelja.

iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”

Dr. sc. Željko Stepanić

mail: stepaniczeljko@gmail.com

mob: +385 99 660 0709

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala pomorac.hr

Kako je uništen najveći crnogorski brod “Rumija” u Prvom svjetskom ratu

0
Foto: Boka News

Jahta “Rumija” – nepokretno kulturno dobro Crne Gore a čiji gotovo potpuno razoreni ostaci već duže od stoljeća počivaju u akvatoriju Luke Bar pod Volujicom, u crnogorskoj je javnosti poznata kao najveće od ukupno čak deset jahti i plovila za rekreaciju koje je tijekom svoje vladavine, imao crnogorski knez i kralj Nikola I Petrović.

Rumija” je u povijest Crne Gore ostala zabilježena i kao najveći brod koji je pod crnogorskom zastavom, sudjelovao u ratnim operacijama u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, ali nitko kod nas još nije podrobnije opisao detalje kompleksne borbene operacije koja je 2. ožujka 1915. godine dovela do uništenja “Rumije” i njenog potapanja u sred barske luke. Ova dobro planirana i još bolje izvedena operacija austrougarskih pomorskih snaga od prije skoro 108 godina u akvatoriju najveće crnogorske luke, do sada je bila samo ovlaš tretirana od crnogorskih povjesničara i pomorskih autora poput kapetana Dinka Franetovića koji je uništenju “Rumije” posvetio jedno poglavlje u svom kapitalnom djelu “Historija pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine” (Titograd, 1960.). Niko se međutim, do sada nije do detalja bavio svim aspektima ove, i za današnje pojmove smjele i uspješne pomorsko-diverzantske operacije koju su u toj olujnoj ožujskoj noći 1918. proveli Austrougari a koja je kasnije imala i veoma ozbiljne indirektne posljedice na konačni vojni poraz i kapitulaciju Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, piše Boka News.

Brod koji je našoj javnosti najpoznatiji pod imenom “Rumija” i s oreolom službene jahte crnogorskog kneza i kralja Nikole, svoj je život započeo 11. kolovoza 1900.godine u Škotskoj, gdje je tog dana, u brodogradilištu “John Reid & Co” blizu Glasgowa, porinuta novosagrađena jahta “Zaza”. Novogradnja broj 321 sagrađena je po narudžbi čuvenog britanskoj industrijalca, ser Williama Birdmorea. Bila je to veoma lijepa, klasična parna jahta s dva jarbola na kojima je “Zaza” po potrebi, mogla razviti i jedra i ploviti nošena snagom vjetra. Čelični brod od 185 bruto-tona, izuzetno lijepih linija trupa, bio je dug 41,8 metara, širok 6,1 metara, s gazom od 2,5 metara. “Zazu” je pokretao klipni parni stroj trostruke ekspanzije snage 65 konja, napravljen u tvornici “Muir & Houston Ltd” iz Glasgowa.

Nakon skoro pet godina tokom kojih su je koristili ser William Birdmore i njegovi gosti i prijatelji, jahtu je krajem 1904.,od britanskog industrijalca kupio osmanski sultan Abdul Hamid te je darovao crnogorskom tada još uvijek knezu, Nikoli Petroviću. Turska posada jahtu je preuzela u Velikoj Britaniji i 1. siječnja 1905. dovela je u tadašnji Pristan, odnosno Bar gdje ju je jedan visoku turski oficir zajedno s fermanom sultana Abdula Hamida o darivanju jahte knezu Nikoli, predao crnogorskom suverenu. Crnogorska posada koja je brojila 14 ljudi, brod je od turske preuzela 3. siječnja kada je komandant “Zaze” postao kapetan Niko Janković iz Igala. Knez Nikola prvi se put svojom novom jahtom vozio 23. ožujka 1905. kada je sa “Zaze” svečano obilježio početak radova na gradnji lukobrana pred Pristanom. Dana 28. srpanj iste godine jahtom se od Bara do Bojane vozio prijestolonasljednik Danilo koji je tada odlučio i da se brodu promijeni ime, pa je “Zaza” preimenovana u “Rumiju”. U prosincu 1907. svoje posljednje dane na “Rumiji” koja je tada bila u Boki, proveli su neizlječivo bolesni prinčevi Stanislav i Stevan Petrović. Stanislav je i umro na jahti 4. siječnja 1908. dok je njegov brat Stevan preminuo nepuna dva mjeseca kasnije u Cannesu u Francuskoj.

Foto: Boka News

Rumija” je tijekom Balkanskih ratova, prevozila ratni materijal, crnogorsku i srpsku vojsku koju je i iskrcavala u Medovi. Po izbijanju Prvog svjetskog rata, “Rumija” koja je tada bila najveći brod pod crnogorskom zastavom, opet je stavljena u vojnu službu pa je jahta često prevozila vojsku iz Bara za Medovu i obrnuto, odnosno teglila razne manje jedrenjake i druga plovila koja su bila natovarena hranom i ratnim materijalom.

Austrougari su tada iz svoje glavne pomorske operativne baze na južnom Jadranu u Boki Kotorskoj vršili česte napade na crnogorsku i albansku obalu, pokušavajući da spriječe dopremu oružja, hrane i drugog ratnog materijala kojim su saveznici – Britanci i Francuzi morskim putem opskrbljivali Kraljevinu Crnu Goru. Ubrzo su shvatili koliko je “Rumija” kao jedini veći parni brod pod crnogorskom kontrolom koji je mogao tegliti druga plovila, imala značaj u lancu opskrbe protivnika. Stoga su u veljači 1915., počeli sistematski lov na “Rumiju” kojom je tada zapovijedao kapetan Ivo Đokić iz Bara, ne bi li zarobili ili uništili ovu jahtu.

Tako su 14. veljače iz Boke isplovile austrougarske torpiljarke TB 15 i TB 68 sa zadatkom da presretnu “Rumiju” koju su austrougarski hidroplani uočili kako u visini rta Mendra kod Ulcinja, prema Baru tegli neko manje plovilo. Međutim, “Rumija” i njen tegalj su se do dolaska torpiljarki na prijavljenu poziciju, već sklonili u zaštitu crnogorske obale i uplovili su u Bar. Torpiljarka TB 68 pod komandom poručnika bojnog broda Ervina Valnera odlučila je međutim, da i sama uplovi u luku pod Pristanom i tu pokuša zarobiti “Rumiju” i manji talijanski jedrenjak koga je ona upravo bila doteglila, ali su tu namjeru Austrougara predosjetili Crnogorci koji su na TB 68 otvorili preciznu i jaku vatru sa svoje topovske baterije na rtu Ratac. Pod paljbom protivnika koja ju je ozbiljno ugrozila, austrougarska torpiljarka morala je odustati od svog nauma i povući se prema Boki, zajedno s TB 15 i u međuvremenu pristiglim austrougarskim razaračem “Csikós” na koji su vatru otvorile crnogorske baterije sa Volujice i iz Šušanja.

Foto: Boka News

Drugi neuspješan pokušaj Austrougara da dođu glave “Rumiji” dogodio se, prema svjedočanstvu njenog tadašnjeg zapovjednika, kapetana Iva Đokića, 21. veljače kada je jahta s ukrcanih 87 crnogorskih dobrovoljaca pristiglih iz SAD, plovila od Medove prema Baru. “Rumija” je pritom, teglila i dva manja jedrenjaka. Kada se našla u visini ušća Bojane, primijetila je “Rumija” u daljini dvije austrougarske torpiljarke kako patroliraju akvatorijem ispod Ulcinja. Zbog toga je kapetan Đokić skrenuo svoj brod i doveo ga u samu blizinu albanske obale gdje se sklonio od protivničkih ratnih brodova. Potom je Đokić nastavio putovanje ka Ulcinju gdje su se međutim, ubrzo prema njegovom svjedočanstvu, pojavile dvije austrougarske podmornice. On je da ne bi bio torpediran, otpustio iz teglja oba jedrenjaka koji su potom, u neposrednoj blizini obale, zajedrili prema Baru, dok je Đokić sa “Rumijom” uplovio u Ulcinj i pramcem nasukao jahtu na Malu plažu, te je tu s broda iskrcao dobrovoljce. Pod okriljem mraka, Đokić je potom odsukao “Rumiju” i umjesto prema Baru gdje je pretpostavljao da će ga podmornice čekati, okrenuo na jug i vratio se sretno u Medovu. Iz te albanske luke “Rumija” je potom 1. ožujka prije zore, isplovila na svoje posljednje putovanje – prema Baru gdje je sretno stigla kasnije istog dana. Jahta je oborila oba sidra u akvatoriju barske luke a krmom se vezala na glavno drveno mulo u luci. Tu su je popodne uočili austrougarski hidroplani, pa je zapovjedništvo austrougarske Pete pomorske divizije odlučilo da se već iste večeri izvrši iznenadni napad – pomorski prepad na Bar i da zarobi ili uništi “Rumiju”, kao i da se uništi lučka infrastruktura i zalihe hrane i streljiva koju su tamo dopremili Francuzi i Englezi. Tu operaciju detaljno je kasnije opisao austrougarski oficir, poručnik bojnog broda u rezervi Hans Hugo Sokol, u svom djelu “Austro-ugarski pomorski rat 1914-18.”, izdanom tridesetih godina prošlog stoljeća u Beču.

Foto: Boka News

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

Iz dišpeta za “Dišpet”: Splitskom ribaru nevera potopila brod, evo kako možete pomoći

0
Foto: Antonio Šunjić / Privatni album

Početkom studenog jaka nevera potopila je drveni brod Dišpet u ribarskoj luci Brižine u Kaštelima.

Vlasnik broda Antonio Šunjić, inače predsjednik Ceha za morsko ribarstvo Splitsko-dalmatinske županije, pazio je na svoj brod kao na malo dijete, no priroda je bila jača, te je 30-metarska drvena ljepotica, iako privezana, potonula. Od tada traju muke kako brod izvući na suho jer su troškovi nevjerojatno veliki, a broje se u milijunima kuna!

Šunjić je među ribarima, obrtnicima i široj javnosti poznat kao strastven borac za interese obrtnika, a redovito sudjeluje u humanitarnim akcijama diljem Hrvatske. Obrtnička komora Splitsko-dalmatinske županije pokrenula humanitarnu akciju kako bi se pomoglo Šunjiću, piše Otvoreno More.

– Ovog puta pomoć je potrebna upravo Antoniju Šunjiću, jer se troškovi vađenja, sanacije i popravka ‘Dišpeta‘ broje u milijunima kuna.

Obrtnička komora Splitsko-dalmatinske županije otvorila je namjenski žiro račun

HR5524070001500018315, na koji se može donirati novčana sredstva sukladno svojim mogućnostima.

Dišpet‘ nije samo osnovno sredstvo za rad, ovaj drveni brod izravni je hranitelj ove ribarske obitelji dulje od 20 godina.

Šunjić je vlasnik obrta ‘Marijan‘ iz Splita koji posluje već 35 godina, a uz vlastiti posao obnaša funkciju predsjednika Ceha za morsko ribarstvo Splitsko-dalmatinske županije – kaže Ivan Gotovac, predsjednik Obrtničke komore SDŽ koji je medijima uputio mail o akciji ‘iz dišpeta za Dišpet‘.

Svjesni da je jednom obrtniku poput Šunjića nemoguće samostalno zaraditi tolika sredstva za vađenje, poporavak broda, servisiranje, opremanje motora i ostalo, kolege ribari su pokazali veliku empatiju i solidarnost te je svaki od njih donirao određeni iznos. Nažalost, to nije dovoljno te je Komora odlučila pomoći svojom ulogom, kroz humanitarnu akciju.

– Svaka čast svima! Mogu samo biti zahvalan na trudu svima koji ulažu napore da mi pomognu. Brod je u Brižinama, pluta, a treba ga izvući vani na suho. Nakon one nevere, ljudi su se namučili oko broda. Ronioci su danima po lošem vremenu krpali brod, vatrogasci iz Krila Jesenice su dali svoj obol, kolege ribari su se javili za pomoć…Sve su to enormni troškovi koje ja ne mogu pokriti odjednom, ali neću nikom ostati dužan.

Kad vam se ovako što dogodi, padnete u nesvijest koliki su to troškovi! Samo je dizalica bila 150 tisuća kuna, CIAN 380 tisuća…A puno njih mi je i smanjilo cijene, no i dalje je to sve preskupo. Nažalost, država ne daje ikakve potpore vlasnicima brodova u ovakvim slučajevima – kazuje nam Šunjić.

Ne sumnjamo da će se potrebna sredstva prikupiti, a onda Dišpet ide u škver u Betini, u ruke kalafata koji znaju udahnuti novi život drvenim brodovima. Ova ribarica građena je od 1964. do 1969. godine, a u moru je od 1971. godine kao radni brod. Nadajmo se da će i dalje vjerno služiti obitelji Šunjić.

Foto: Antonio Šunjić / Privatna arhiva / Izgled motora nakon izvlačenja broda

Priče iz dalmatinske povijesti: Pelješko pomorsko društvo – ponos Austrougarske mornarice

0
Foto: Zaboravljena Dalmacija

Preneseno sa portala www.zaboravljenadalmacija.hr.

Pelješko pomorsko društvo (Associazione Marittima di Sabioncello), jedrenjačko brodarsko dioničko društvo, sa sjedištem u Orebiću djelovalo je od 1865 do 1891 godine. Inicijator društva i prvi predsjednik bio je dr. Ivan Ivanišević, koji je zajedno s kapetanima Antonom Bijelićem i Božom Murinom činio inicijativni odbor za osnivanje društva.

Cilj društva bila je nabava brodova i prijevoz robe brodovima duge plovidbe. Kao dioničko društvo poslovalo je zahvaljujući kapitalu ponajprije peljeških ulagača, ali i znatnom udjelu kapitala iz drugih dijelova Hrvatske (srednja Dalmacija, dubrovačko područje, Boka kotorska) i iz udaljenih pomorskih mjesta i središta (Carigrad, Trst, Cardiff, Livorno, Marseille i Mariupol).Ubrzo nakon osnutka Društvo je posjedovalo dva jedrenjaka: bark Adama i kliper-bark Evu. Flota je tijekom vremena rasla, pa je 1869. u vlasništvu društva bilo 19
brodova. Težilo se što većoj nosivosti brodova te međunarodnoj klasifikaciji. Tijekom 26 godina postojanja sagradili su ili kupili ukupno 33 jedrenjaka duge plovidbe. Brodovi su prevozili žito i ugljen(na relaciji Odesa–Engleska), šećer(Batavia–New York), sol(sa Sicilije i iz Engleske u SAD), pamuk(u New York), drvo(iz luka Meksičkoga zaljeva). Plovili su za Sjevernu(New York, Boston, Baltimore, Philadelphia) i Južnu (Brazil) Ameriku, Indiju, Indoneziju(Java, Sumatra) i Rusiju, piše Igor Goleš za portal Zaboravljena Dalmacija.

Nakon 1870. godine društvo je doživjelo svoj vrhunac – posjedovali su tridesetak jedrenjaka nosivosti preko 21.000 tona na koje je bilo ukrcano preko 70 kapetana i časnika. U tom je razdoblju Pelješko pomorsko društvo bilo ponos Austro-ugarske mornarice. Dobar položaj i zanos dioničara doveli su do postavljanja temelja za brodogradilište u Orebiću. Godine 1875. nabavljena je oprema te je prilikom posjeta austrijskog cara Franje Josipa novo brodogradilište – Cantiere Arciduca Rodolfo svečano otvoreno. Ondje su se trebali obnavljati stari brodovi i graditi novi kako bi se obnovila tradicijska brodogradnja na Pelješcu.Prigodom dolaska cara Franje Josipa cijeli Orebić se okitio. Na njegovoj trasi prema zgradi općine put je bio prekriven perzijskim tepisima koje su kapetani donosili sa svojih dalekih plovidbi. Kakva prezentacija imućnosti domaćina! Car je bio oduševljen prijemom na kojem mu su mu predstavljeni vijećnici općine Orebić, njih 22, i svi su bili kapetani duge plovidbe. Ostaje zabilježena zgoda kako je cara oduševio kapetan Šimun Štuk. Car ga je upitao koliko djece ima, a on je odgovorio da ima 7 sinova i da su svi kapetani duge plovidbe. Car je bio iznenađen ovim odgovorom i pitao zašto su svi sinovi pomorci, a stari morski vuk je kazao da ima 77 sinova da bi opet svi bili kapetani jer da je to život njega i njegove obitelji. Nažalost samo 13 godina nakon osnutka i nakon tri izgrađena jedrenjaka duge plovidbe (Rubens, Zabulon i Jafet II), brodogradilište je prestalo s radom. Zadnji brod koji je izgrađen bio je Zabulon.

Foto: Zaboravljena Dalmacija

S prvim većim poteškoćama društvo se susrelo izbijanjem Rusko-turskoga rata (1877–1878), kada je prekinut prijevoz žita iz Rusije (preko Ukrajine) kao i trgovina Crnim morem. Tada su se s ozbiljnim problemima suočile pelješke pomorske obitelji Mimbelli te obitelj Mate i Frana Kovačevića (sjedišta u Marseilleu i Mariupolju), koja je bila jedan od većih dioničara u Pelješkome pomorskome društvu. Nedaće su se nastavile potonućem brodova Jafet (1877), Seth i Rubens (1878), Eva (1879), Serug (1880), Malaleel (1881), Arfaxad i Cainan (1882) te Sem (1884).Godine 1881. izabrana je nova uprava društva, dosadašnji predsjednik dr. Ivanišević je umro te je za novog predsjednika izabran kapetan Jozo Šunj.Jozo Šunj je bio veoma utjecajna ličnost u Orebiću u to doba, s titulom viteza, a proslavio se kada je 1861. sa
svojim jedrenjakom spasio posadu američkog broda koji se nasukao uz obalu Newfoundlanda. Za ovaj podvig nagradio ga je američki predsjednik Abraham Lincoln tako što mu je za to darovao zlatni sat s posvetom.

Foto: Zaboravljena Dalmacija

Prvi zadatak novog predsjednika i uprave bio je da utvrde stvarno stanje društva. Rezultat njihova istraživanja se nije pokazao obećavajućim te je na sjednici održanoj godinu dana kasnije, 28. ožujka 1882. odlučeno da se nakon isplate dividendi pristupi likvidaciji društva. Korak po korak, Pelješko pomorsko društvo prestajalo je postojati. Do kraja 1889. godine rasprodana je sva imovina, uključujući preostale jedrenjake – od njih 24 čak ih je 10 prodano pelješkim obiteljima. Na sjednici održanoj 30. rujna 1891. odobrena je posljednja bilanca Pelješkog pomorskog društva i ono prestaje postojati.

Foto: Zaboravljena Dalmacija

Priča o Pelješkom pomorskom društvu je zasigurno jedna od onih koje se ističu posebnošću u pomorskoj tradiciji Dalmacije. Nevjerojatno je da je iz tako malenog mjestašca svijetom plovilo toliko pomoraca i da tako malo mjesto u srcu nosi tako bogatu pomorsku povijest.Danas dio bogatstava koja potječu iz kapetanskih orebićkih obitelji možete vidjeti u Franjevačkom samostanu u Orebiću kao i u Pomorskom muzeju u Orebiću, gdje su većinom završile kao donacije potomaka. Osobito me oduševio postav Franjevačkog samostana, dok u Pomorski muzej nisam uspio ući razgledati ga, iako sam se najavljivao nekoliko puta u zadnje dvije godine prigodom svakog mog dolaska u Orebić. Šteta što ovaj muzej nije bolje organiziran. Zbog svog fundusa kojim raspolažu svakako bi trebali raditi više na promociji, a ne odbijati posjetitelje, to je najmanje što mogu učiniti u čast onih koji su ga osnovali, pokojnih Matka Župe i Cvita Fiskovića, ali i svih onih peljeških pomoraca koji su poginuli na svjetskim morima u havarijama svojih brodova.Danas se upravo zbog svih njih i možemo ponositi ovim malim dalmatinskim mjestom, velikog pomorskog srca.


Igor Goleš