Nakon što se medijima proširila vijest da je Makaranin Goran Vranješ prošlog četvrtka odbio primiti priznanje za spašavanje na moru, što je do sada nezabilježen potez u preko 50 godina tradicije Plave vrpce Vjesnika, Sindikat pomoraca Hrvatske uputio je danas priopćenje za medije. Ne navodeći direktno spomenuti incident, iz središnjeg ureda Sindikata naglasili su da politika nema nikakav utjecaj na rad Odbora za dodjelu Plave vrpce, kao niti na SPH kao nositelja nagrade.
Dopis Sindikata pomoraca Hrvatske prenosimo u cijelosti:
„Svečana dodjela priznanja Plava vrpca Vjesnika održana je 1. prosinca u Dubrovniku. Dobitnik priznanja u pojedinačnoj konkurenciji je ronilac Branslav Danevski, dok je u momčadskoj konkurenciji priznanje Plave vrpce Vjesnika pripalo posadi grčkog LNG tankera Gaslong Glasgow pod zapovjedništvom zadarskog kapetana Alena Gospića.
Ove godine bilo je trinaest nominacija: dvije u pojedinačnoj i jedanaest u momčadskoj konkurenciji.
Upravo zato što se smatra da je, na neki način, svaki poduhvat vrijedan priznanja, svima nominiranima uručuju se plakete kao uspomena za nominaciju, dok pobjednik u momčadskoj konkurenciji dobiva srebrnu plaketu i plamenac, a u pojedinačnoj konkurenciji zlatni prsten i plamenac. Smatramo da su svi poduhvati spašavanja hvalevrijedni te da je riječ o osobama koje odlikuje visoka nesebičnost i skromnost.
Ove godine među nominacijama bio je i poduhvat spašavanja trojice Makarana – Marija Prnjka, Marina Puharića i Gorana Vranješa, koji su spasili, po olujnoj buri ispred Makarske s gliserom od 7,5 metara, dvije strane tinejdžerice u dobi od 14 i 15 godina, koje su 16. travnja ove godine isplovile na more na dasci za veslanje.
Gospodin Puharić i gospodin Prnjak bili su na svečanoj dodjeli Plave vrpce Vjesnika i preuzeli plaketu za nominaciju.
Plava vrpca Vjesnika je jedinstveno priznanje koje se dodjeljuje za poduhvat spašavanja ljudi i imovine na moru, a utemeljio ga je 1966. godine poznati novinar i pjesnik Ratko Zvrko (1929.-1998.), u to vrijeme urednik pomorstva u Vjesniku.
Sindikat pomoraca Hrvatske je preuzeo organizaciju dodjele Plave vrpce Vjesnika 2012. godine, nakon gašenja lista Vjesnik, u želji da se i dalje vrednuju najplemenitije ljudske vrline – hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i čast, kako pomorca tako i drugih ljudi od mora.
O dobitnicima prestižnog priznanja odlučuje Odbor za dodjelu Plave vrpce na čelu s tajnikom i predsjednikom Odbora. Odbor je neovisno tijelo čiji članovi rade volonterski i koji svake godine imaju težak posao, odabrati dobitnike Priznanja. Politika nema nikakav utjecaj niti na rad Odbora, kao niti na SPH kao nositelja nagrade.
Sindikat pomoraca Hrvatske u potpunosti podržava odluke Odbora i ni u kojem smislu se ne miješa u izbor dobitnika“,stoji u dopisu središnjeg ureda Sindikata pomoraca Hrvatske.
U Dubrovniku je u četvrtak, 1. prosinca, održana svečana dodjela priznanja Plava vrpca Vjesnika, koja se od 1966. godine tradicionalno dodjeljuju za spašavanja na moru. Priznanja su dodijeljena u pojedinačnoj konkurenciji Puljaninu Branislavu Danevskom za spašavanje dvije nautičarke čija se jedrilica prevrnula nedaleko od Pule, dok je u momčadskoj konkurenciji nagradu osvojila posada grčkog LNG tankera Gaslong Glasgow pod zapovjedništvom kapetana Alena Gospića iz Zadra, koja je u studenom 2021. u blizini Kube spasila 17 kubanskih migranata.
Među nominiranima u momčadskoj konkurenciji bila su i trojica Makarana: Goran Vranješ, Marin Puharić i Marijo Prnjak. Oni su 16. travnja ove godine sa gliserom spasili dvije djevojčice na dasci u dobi 14 i 15 godina koje je bura otpuhala daleko od kopna. U tom trenutku, trojica Makarana nisu bila na moru već na obali, no kada su vidjeli što se događa i kakva opasnost prijeti djevojkama, brže-bolje su reagirali i po jakom nevremenu isplovili kako bi spasili dvije tinejdžerice iz Češke.
Podsjetimo, djevojčice je tada s obale primjetila Nina Dimkovska i obavijestila svog momka Gorana Vranješa da se radi o ozbiljnoj situaciji i da ih je bura već odnijela predaleko u Brački kanal. Makaranin je najprije konktakrirao Lučku kapetaniju i Makarsku obalu te u kratko vrijeme se s našao Marinom Puharićem i vlasnikom broda Mariom Prnjkom u makarskoj luci odakle su isplovili tražeći dvije maloljetne Čehinje. Spašene su oko kilometar i pol od obale i to nakon samo 6-7 minuta iako ih je zbog vjetra i visokih valova bilo izuzetno teško uočiti.
Herojski čin naših sugrađana nominirao ih je za Zlatnu vrpcu Vjesnika, zbog čega su sva trojica bili pozvani na dodjelu priznanja u dubrovačkom hotelu Palace. Ipak, na kraju je iza svega ostao pomalo gorak okus. Od trojice Makarana pojavila su se dvojica, dok je Vranješ odbio preuzeti zahvalnicu.
Makarska Danas popričala je s Makaraninom o razlozima ovog, kako doznajemo, do sada nezabilježenog poteza u preko 50 godina tradicije Plave vrpce Vjesnika. Vranješ je kazao da je više razloga zbog kojih je odlučio ignorirati dodjelu priznanja. S jedne strane, imena dobitnika su bila poznata i prije same dodjele, dok je puno veći problem, govori nam Vranješ, u samim kriterijima dodjele.
– Ne bih toliko nisko pao da radi jednog komada karte, domjenka i noćenja u hotelu prodam obraz – kratko je odgovorio Goran Vranješ, kazavši kako je razočaran što se “politika i nepoštenje miješaju u sve”.
– Za mene je ovo sramota sindikata pomoraca, pogotovo izjava Damira Hercega, koji je u razgovoru za televiziju naše riskiranje vlastitih života usporedio s time da je kapetan duge plovidbe riskirao karijeru ili eventualno jednu kapetansku plaću. Kapetanu je dužnost pomoći osobi u nevolji na moru. S druge strane mi smo obični civili koji su bili na kopnu, i sami smo dosta riskirali isplovivši u takvim uvjetima, ali da se nismo organizirali u samo nekoliko minuta, tko bi pomogao tim djevojčicama?
– Svima nama je moralna obaveza pomoći u spašavanju svakog ugroženog života, ali je van pameti da se u isti rang stavljaju zapovjednici kojima je to dužnost, s civilima koji su i sami mogli stradati ali su svejedno odlučili učiniti sve kako bi spasili nečiji život – rezignirano je kazao Vranješ.
– Smatram da je Sindikat pomoraca sa izjavom na kanal RI Damira Hercega dotako dno dna. Očekujem javnu ispriku, jer uspoređivanje ugroze karijere i plaće sa ugrozom života je toliko jadno i sramotno, kratko je rekao Goran Vranješ za Pomorac.hr.
Kad smo prije skoro godinu dana ‘otkrili‘ Marina Njirića, koji je lani u prosincu ispričao kako je stvorio ‘Skalu‘ od lego kockica, bilo je jasno da će se ova priča nastaviti jer je kreativnost koja izbija iz Marina – nezaustavljivo vrelo novih ideja.
Tako je 38-godišnjak, koji je diplomirao strojarstvo i brodogradnju, svoj hobi pomalo počeo pretvarati u posao kojim bi se rado bavio i od njega živio. Zasad to još nije slučaj, ali ide tim putem, piše Dubrovački vjesnik.
Lani se iz Zagreba, gdje je studirao, a onda i duže vrijeme radio na fakultetu kao vanjski suradnik, a uz to radio i u Rimca kao konstruktor u odjelu razvoja, vratio u rodni Dubrovnik i odlučio ostati tu.
Kao predan dundo svom neputu i nepući, sestrinoj djeci Lovru i Dori, primijetio je da tom uzrastu u Dubrovniku nedostaje edukativnog sadržaja i tu prepoznao priliku za ponuditi im zanimljivu vanškolsku aktivnost – edukacije slaganja kockica. To neće biti ono klasično slaganje, već kompjutersko, u 3D obliku. Radionice kreću početkom 2023. za djecu od 9 do 14 godina, o čemu će nas Marin detaljnije izvijestiti na svojoj web i fb stranici Kockus.
– Čekam da se riješi papirologija. Djeca vole slagati kockice. Lego je ove godine proslavio 90 godina postojanja kompanije, tako da to uopće nije upitno. No, Lego kockice su skupe i koliko god ih imamo, nije nam dosta. Smetaju po kući, posebno ako se živi u manjem stanu. A danas svi imaju računalo, za razliku od nas kad smo bili mali. Na računalu postoji program koji je fantastičan za slaganje 3D modela, znači kockica. Svaka industrija ga koristi, pa tako i Rimac. Prvi Rimčev auto je nastao na kompjuteru, pa je s kompjutera prešao u stvarnost. Tako i Lego, sve je prvo nastalo na računalu, pa kad prođe tisuće testova i proba, završi na polici. To je budućnost. Djeca ionako provode vrijeme ispred ekrana, a mogli bi ga provoditi kvalitetnije, usvajanjem vještina kroz igru koje im kasnije mogu postati i posao – kaže Marin i dodaje kako će cijeli program biti na engleskom, što je još jedan ‘plus‘ u usvajanju znanja.
IMA NEŠTO U TIM BRODOVIMA
No, vratimo se na brodove, od kojih je sve počelo. Nakon što je napravio ‘Skalu‘, koju smo lani predstavili, palo mu je napamet napraviti novi brod, ovaj put gusarski. A evo kako je nastao ‘Kosmeč‘:
– Gledali smo s djecom ‘Pirate s Kariba‘ jedne nedjelje popodne i nakon filma odlučili složiti brod. Nismo imali sve dijelove, ali je Lovro u jednom setu imao jednu malu gusarsku barčicu. Rekao sam mu da ćemo od nje probati složiti manji gusarski brod. Složili smo brod koji je ‘ličio na nešto‘ – smije se Marin. – Kasnije sam doma razmišljao o tom brodiću koji smo složili i probao napraviti ‘više s manje‘ – sa što manje kockica pokušao sam stvoriti brod. Napravio sam tri verzije i konačno ga uspio dobiti. Ta tri Kosmeča već imaju svoje nove vlasnike – jedan je za Lovra, drugi za Doru, a treći za Bornu.
– Taj mali gusarski brod, koji sam nazvao ‘Kosmeč‘, ima samo 198 kockica, za razliku od ‘Skale‘, koja ih ima 1300. ‘Kosmeč‘ ima sve što treba imati gusarski brod, komprimirano na mali set – opisuje.
Foto: Kockus / Marin Njirić
– Svo znanje koje sam stekao na fakultetu i u tvrtki Rimac svjesno i nesvjesno koristim dok gradim kreacije – ističe Marin. – Ima nešto u tim brodovima, pogotovo u starim jedrenjacima. Romantični su, a možda je to samo bijeg od ove sad stvarnosti. Fora su, ljudima se sviđaju, nisu bez razloga svi ti filmovi snimljeni o tom vremenu.
‘Kosmeč‘ je u međuvremenu postao i komercijalni proizvod koji se može kupiti.
– Kontaktirali su me Kinezi ovog ljeta. Napravio sam strip koji je baziran na temi ‘Kosmeča‘, radnja je gusarska. To je bila priča koja mi se vrtila po glavi dok sam ga slagao, pa sam napravio strip – kaže Marin, čiji su talenti, kako se pokazalo, raznoliki.
A SADA DOLAZI ‘TRITON‘
– Napisao sam ga i producirao na kompjuteru, te objavio na internetu. U svijetu se pokazao interes za ‘Kosmečom‘ kao dizajnom, pa sam završio na portalu koji se bavi lego kreacijama iz vremena jedrenjaka i gusara, za koji sad i pišem kao autor. Napisali su članak o ‘Kosmeču‘ i tako je to došlo do Kineza – opisuje kako su saznali za njegov gusarski brod. – Svidio im se dizajn. Prodavao sam samo upute u PDF-u kako se može složiti. Znači, čovjek može kupiti upute i od svojih kockica koje ima doma složiti brod. Kinezi su vidjeli da sam originalni dizajner i ponudili mi da prodaju moj dizajn. Prvo sam bio skeptičan jer nisam bio siguran u kvalitetu njihovih kockica. Poslali su mi na dar 2800 kockica na testiranje, u biti je to bio jedan veliki brod. Oduševio sam se kvalitetom kockica. Jedino što na njima ne piše Lego, ali to nije krivotvorina jer Lego više nema patent za proizvodnju kockica, tako da se tržište otvorilo za sve druge proizvođače. Tko ima kapital, može ući na to tržište i prodavati svoje kockice. Lego ima trademark na figurice, pa je samo njihova proizvodnja ilegalna.
Foto: Kockus / Marin Njirić
– Moj brod su Kinezi nazvali ‘Warty Crab‘, ‘Kosmeč‘ na engleskom. Može ga se kupiti za 190 kuna, a dostava je besplatna do Hrvatske – govori Marin. Dali su nam i promo kod za sve domaće ljude – Marin (18 posto), a isti popust vrijedi i za Skalu i za Kosmeča.
Htio je Marin, osim ‘Skale‘, napraviti i ‘Zrinskog‘, ali ga je, kaže, zasad izgurao drugi projekt:
– Radim na ‘Tritonu‘ koji je potonuo ispred Lokruma. Ljudi me pitaju koliko mi treba za napraviti jedan brod, ali takav projekt nema vremensko ograničenje. Napravim ga u segmentima. Dva tjedna radim, pa dva mjeseca to stoji i ‘kuha‘. Radim kad mi dođe. Nakon godinu dana, ‘Triton‘ je pri kraju. Čekam da mi dođu prave kockice, da ga sastavim i provjerim valja li sve jer na kompjuteru nikad ne znam je li to – to. Vidjet ćemo uskoro. Ako bude sve dobro, trebao bi izaći početkom 2023. Kinezi su već zainteresirani, pokazao sam im digitalne slike i oduševljeni su. S ‘Tritonom‘ mislim napraviti i nastavak stripa – najavljuje.
Marin zasigurno ni tu neće stati – već ima nove ideje za kreativne projekte. Želja mu je napraviti dubrovački galijun, a ima još dva projekta na kojima povremeno radi. Fokus mu je sada na edukaciji djece, ‘Tritonu‘ i što će biti sa suradnjom s Kinezima, a za njega će se zasigurno još daleko čuti!
Jedna osoba je poginula, a još četiri su ozlijeđene u kasnim večernjim satima u utorak kada je veliki (“rogue”) val zapljusnuo kruzer tijekom plovidbe južno od Cape Horna, najjužnije točke Južne Amerike, priopćili su u četvrtak iz norveške kompanije Viking Cruises.
Nesreća se dogodila u utorak, 29. studenog, u kasnim večernjim satima po lokalnom vremenu. Kruzer Viking Polaris pod zastavom Norveške bio je na povratku prema luci Ushuaia u Argentini nakon putovanja oko Antarktike kada je brod iznenada zapljusnuo ogroman val. Nekoliko brodskih okna je razbijeno, pri čemu je jedan putnik poginuo, a četiri su ozlijeđena, javlja FleetMon.
“S velikom tugom javljamo da je u nesreći na kruzeru Viking Polaris jedan putnik izgubio život. Obavijestili smo obitelj nesretnog putnika”, naveli su iz norveške kompanije. Iz Vikinga navode da ostali ozlijeđeni putnici nisu životno ugroženi, a pružena im je hitna medicinska pomoć na brodu, prenose norveški mediji.
Brod je pretrpio manja oštećenja. U srijedu poslijepodne pristao je u argentinsku luku Ushuaia. Norwegian Accident Investigation Board provest će istragu.
Viking Polaris najnoviji je kruzer u floti Viking Cruises, a zaplovio je u listopadu ove godine, nakon svečane ceremonije imenovanja koja se održala 30. rujna u Amsterdamu. Brod je dug 205 metara, a posebno je dizajniran za plovidbu polarnim područjima. Može primiti 378 putnika i 256 članova posade.
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Ivo Batričević je za jubilarni, 100. nastavak feljtona Priče o moru i brodovima donosi zanimljivosti vezane uz veličanstvenu Aquitaniju s kojom se nadmetao i tragični Titanic.
RMS Aguitania jedini je brod s četiri ciminjere koji nas je posjetio, i to u travnju 1928. godine. U svim dosadašnjim nastavcima feljtona prilagao sam fotografije brodova u Dubrovniku, a od AQUITANIE nemam nijednu stoga prilažem nekoliko kartolina koje će pokazati njenu veličinu, raskoš i ljepotu, piše Ivo Batričević za Dubrovački Dnevnik.
Svjetskim morima plovilo je toliko puno znamenitih brodova da ih je na jednome mjestu teško sve i nabrojiti. Među tim velikanima, značajno je mjesto uvijek pripadalo i transatlantiku koji je nosio ime nekadašnje rimske provincije na današnjem jugozapadu Francuske – AQUITANIA.
AMBICIOZNIJA OD TITANICA
U prestižnoj utrci za najbržim i najluksuznijim oceanskim putničkim lajnerima, početkom dvadesetog stoljeća britanski je brodar Cunard naručio seriju od tri broda koje je krstio imenima MAURETANIA, LUSITANIA i AQUITANIA i koji su kasnije sačinjavali dobro znani “Veliki trio”.
Odgovor na njihovu pojavu je brzo uslijedio od konkurentskog brodara White Star Line koji u isto vrijeme gradi blizance: OLYMPIC, BRITANNIC i tragični TITANIC, svaki od po 45000 bruto tona. Kako su ovi brodovi bili znatno veći od dva već izgrađena broda, MAURITANIE i LUSITANIE (31500 BT), Cunard je svoj treći brod preinačio i izgradio ga tako da po svim svojim mjerama i opremom bude superioran konkurenciji.
KUMA JOJ JE BILA GROFICA
Novogradnja broj 409, krštena imenom AQUITANIA, je u nazočnosti oko 100 tisuća znatiželjnika napustila navoze brodogradilišta John Brown u škotskom Clydebanku kod Glasgowa 21. travnja 1913. godine. Kuma broda je bila Alice Maud Olivia Stanley, grofica od Derbyja, rođena kao kći sedmog vojvode od Manchestera i njegove supruge, grofice Louise von Alten.
Na prvo je putovanje iz Liverpoola do New Yorka zaplovila u svibnju sljedeće godine, a nakon toga je preuzela liniju Southampton – Cherbourg (Francuska) – New York. Imala je 45647 bruto tona, a bila duga 275, široka 29,4 i gazom od 10,6 metara. Četiri moćne Parson parne turbine trostruke ekspanzije ukupne snage 59000 KS preko četiri propele pokretale su je brzinom od 23 čvora. Brod je na svojih devet putničkih paluba mogao prihvatiti 618 putnika u prvom razredu, 614 u drugom i čak 1998 putnika u trećem putničkom razredu, a njih su opsluživala 972 člana posade. Bio je među posljednjim izgrađenim putničkim brodovima na svijetu s četiri ciminjere i smatralo se da je među njima bio i najljepši. Zato je i nosio titulu ‘Ship Beautiful’.
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
JEDINA PREŽIVJELA OBA RATA, NAJVEĆA OD SVIH…
AQUITANIA je po mnogočemu bila jedinstven brod. Izgrađena je kao tada najveći putnički brod na svijetu, preživjela je kao jedini veliki lajner oba svjetska rata i imala izuzetnu dugu i uspješnu karijeru. Bila je najduži i najuspješniji brod u impozantnoj Cunardovoj floti dvadesetog stoljeća, a bila je prvi brod koji je nakon potonuća TITANICA imao dovoljno čamaca za spašavanje za prihvat svih putnika i članova posade.
Nakon samo tri obavljene plovidbe preko Atlantskog oceana, AQUITANIA je rekvirirana u vojnu službu. Za potrebe savezničkog ratnoga stroja plovi naizmjenično kao oklopljeni transporter ili brod-bolnica. Na svojim prostranim palubama ponekad je znala prihvatiti i do osam tisuća vojnika.
Brod je krajem 1919. vraćen Cunardu za kojeg, nakon preinake u brodogradilištu Armstrong Whitworth Newcastle, opet plovi na pruzi za New York. Tom prigodom je izvršena rekonstrukcija glavnih brodskih pogonskih parnih strojeva i od tada AQUITANIA prelazi s upotrebe krutih goriva (garbun) na tekuće (dizel). Da ne bih zbunio čitatelje, moram pojasniti kako su i dalje ostale parne turbine kao glavni pogon, ali im je samo promijenjeno ložište.
U DUBROVNIKU NA USKRŠNJEM PUTOVANJU
Godine 1926. je potpuno preuređena za smještaj 610 putnika u prvom, 950 u drugom i 640 putnika u turističkom razredu. Nažalost, velika ekonomska kriza negativno utječe na prekooceanska putovanja pa Cunard sa svojim doista popularnim brodom organizira i prva jeftinija kružna putovanja.
U sklopu uskršnjeg putovanja koje je organizirano s polaskom iz New Yorka 21. ožujka 1928., AQUITANIA je početkom travnja doplovila i do Dubrovnika. To joj je ostala i jedina zabilježena posjeta našemu gradu.
Iako je ranije bilo planirano da AQUITANIA, nakon izgradnje broda QUEEN ELIZABETH, bude raspremljena, novi svjetski ratni sukob ju je 1939. ponovo vratio u ratnu službu. Sljedećih je osam godina služila za transporte vojnih potencijala, većinom u Tihom i Indijskom oceanu. Računa se kako je u tim plovidbama prevalila preko 500 tisuća milja i u njima prevezla oko 400 tisuća vojnika.
NIJE IZBJEGLA SUDBINU STARIH BRODOVA
Nakon završetka rata AQUITANIA se nije vratila svojim ranijim prugama nego je neko vrijeme za račun kanadske Vlade prevozila izbjeglice i emigrante iz Europe prema luci Halifax. Raspremljena je 1949., da bi već sljedeće godine, kao posljednji od putničkih brodova s četiri ciminjere, bila izrezana u staro željezo pored škotske luke Faslane.
Tako je, poslije punih 36 godina te nakon ukupno isplovljenih tri milijuna milja i prevezenih 1,2 milijuna putnika, sa svjetske scene nestao jedan od najpoznatijih putničkih brodova, koji u svojim plovidbama nije zaboravio posjetiti i Dubrovnik. A ovdje je bio i ostao zabilježen kao jedini kruzer s četiri ciminjere koji ga je ikada posjetio.
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
PEGASUS je u Dubrovniku imao ukupno 79, a HERMES 76 uplovljavanja, pa su tako u povijesti kružnih putovanja u Dubrovniku ostali doista dobro zapamćeni.
Kada je grčki brodar Epirotiki Line iz Pireja početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučio uvesti trajektno putničku liniju između talijanskih, grčkih, ciparskih i izraelskih luka, kupljena su u Kanadi 1961. godine dva polovna broda PRINCESS ELIZABETH i PRINCESS JOAN, svaki po 5251 bruto tona. Izgrađeni su 1930. godine u brodogradilištu Fairfield Shipbuilding & Engineering Co Ltd. u Glasgowu za kompaniju Canadian Pacific Railway Company-West Coast za koju su plovili na liniji između luka Seattle, Victoria i Vancouver. Brodovi su bili dugi 114, a široki 16 metara. Dvije parne turbine osam cilindarskih motora Harald & Wolff četverostruke ekspanzije ukupne snage 3600 KS su mu preko dvije propele davale plovidbenu brzinu 16 čvorova. Imali su tri ciminjere, prevozili su ukupno sa sjedećim mjestima 1000 putnika; od toga 180 u prvoj klasi, 140 u kabinskoj i 150 u turističkoj klasi. Za ukrcaj i iskrcaj vozila su imali bočne rampe, piše Ivo Batričević za Dubrovački Dnevnik.
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Godine 1961. ih kupuje Epirotiki Line te ih preko Tihog oceana, Panamskog kanala, Atlantskog oceana i Sredozemnog mora dovode do matične luke Pirej. Djelomično ih preuređuju i otada imaju po jednu ciminjeru. Pod novim imenima PEGASUS i HERMES zaplovili su na trajektnoj liniji između: Haife, Pireja, Brindisia i Venecije. Međutim, vrlo brzo zbog neisplativosti linije i konkurentnih brodova, mijenjaju namjenu. Ponovo se preuređuju i započinju ploviti na kružnim putovanjima po grčkim otocima i Sredozemlju i do ruskih luka Yalta i Odessa u Crnom moru.
KRUŽNA PUTOVANJA HERMESA I PEGASUSA
U Dubrovnik je HERMES prvi put uplovio 10. travnja 1965. u 6:00 sati, a PEGASUS 18. lipnja 1965. u 8:00 sati da bi već u podne otplovili prema Veneciji. Te je prve godine PEGASUS posjetio Dubrovnik ukupno devet puta. U sljedećih sedam godina u grušku luku uplovljava u prosjeku oko deset puta godišnje, sve do 3. studenog 1972. kada u 11:00 sati posljednji put odlazi prema Veneciji. HERMES je prve godine posjetio Dubrovnik ukupno 13 puta, a u sličnom intervalu kao i PEGASUS plovi godinu dana dulje, do 14. rujna 1973. godine. Tada se i on konačno oprostio od dobro mu poznate gruške luke.
U Španjolskoj se po cijeni od 10.000 pezeta u sezoni 1967. prodavalo 19-dnevno kružno putovanje brodom HERMES s polaskom iz Palme de Mallorce i završetkom u Veneciji, tičući luke: Tunis, La Valletta, Iraklion, Bejrut, Haifa, Rodos, Mikonos, Pirej, Istanbul i Dubrovnik.
Njemačke su putničke agencije u sezoni 1968. godine s polaskom iz Frankfurta organizirale dvotjedna kružna putovanja brodom PEGASUS po cijeni od 694 njemačke marke s itinererom: Venecija, Split, Pirej, Iraklion, Limassol, Haifa. Famagusta, Rodos, Pirej, Krf, Dubrovnik, Venecija.
PEGASUS je po cijeni između 1515 i 3150 američkih dolara po osobi s polaskom iz Venecije 13. lipnja, 11. srpnja, 8. kolovoza, 5. rujna i 3. listopada 1969. na dvotjednim kružnim putovanjima posjećivao luke: Dubrovnik, Krf, Katakolon, Pirej, Yalta, Odessa, Burgas, Istanbul, Delos, Mikonos, Pirej, Itea, Messina, Porto Cervo i Nica te istim lukama natrag iz Nice prema Veneciji.
PEGASUS je u Dubrovniku imao ukupno 79, a HERMES 76 uplovljavanja, pa su tako u povijesti kružnih putovanja u našem Gradu ostali doista dobro zapamćeni. Grušku luku su posjetili čak 155 puta!
OD 1973. SLUŽE KAO BRODOVI ZA SMJEŠTAJ RADNIKA
HERMES je od 1973. povučen s kružnih putovanja te ga Epirotiki daje u najam za smještaj radnika koji su radili na naftnim platformama u Sjevernom moru i vezuje ga u Niggs Bay u Škotskoj. Godine 1974. je završio u rezalištu brodova TW Ward Ltd. u Inverkeithingu-Škotska.
PEGASUS je imao istu sudbinu te ga je brodar Epirotiki Line 1973. također dao u najam. Mijenja ime u HIGHLAND QUEEN te i on služi za smještaj radnika u Škotskoj koji su radili na naftnim platformama u Sjevernom moru. Godine 1975. Epirotiki ga prodaje Highland Shipping Co., a brod ostaje i dalje na istoj dužnosti do ožujka 1976. kad odlazi u rezalište brodova Brugge Scheepssloperij NV pored Zeebruggea u Beligiji.
Ivo Batričević
Foto: Osobna arhiva / Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Art radionica Lazareti postala je prošli vikend lučica, dodouše na suhome, a zaposjele su je elegantne drvene brodice, koje je izgradila umjetnica i brodograditeljica Matea Šabić Sabljić. Jedna od njih izgrađena je od metli koje su umjetnici donirali Dubrovkinje i Dubrovčani, a nosit će ime svjetioničarke s Dakse Eudoksije Kustrić.
Okupili su se Dubrovčani u velikom broju, znatiželjni da vide Mateine brodice i svoje metle ugrađene u jednu od njih, piše Dubrovniknet.hr.
EUDOKSIJA KUSTRIĆ bila je svjetioničarka na dubrovačkom otočiću Daksa, svjetlila je svjetionikom 1901. godine. Nije bilo lako, a ni uobičajeno biti svjetioničarka i Eudoksija se zasigurno morala nositi s mnogim izazovima svoga vremena. Bila je iz svjetioničarske obitelji Kustrić koja je obilježila prvih 30 godina rada svjetionika. 150 godina od prvog svjetla, a 121 godinu nakon naše svjetioničarke, svjetionik je ove godine ponovno zasvjetlio. Bilo je uobičajeno da svjetioničar na svjetioniku živi s obitelji, a žena je bila sposobna upravljati svjetionikom kada je svjetioničar bio onemogućen te je svakodnevno sudjelovala u radu svjetionika. U određenom povijesnom trenutku žene svjetioničara uspjele su se izboriti da budu plaćene za svoj rad, u početku kao asistentice, a potom i kao samostalne svjetioničarke.
Flota BRODI/ONA je plovna, mobilna instalacija u stalnoj izgradnji, a nastaje u čast morskim i pomorskim heroinama, koje su, unatoč predrasudama i zabranama, plovile morima, gradile brodove i istraživale morski svijet. Od gusarskih kraljica i gusarica, moreplovki i brodograditeljica, koje su se od vremena prije nove ere pa sve do 20. stoljeća najčešće prerušavale u muškarce zbog dobro nam znanog uvjerenja da je “žena nesreća na brodu”, sve do pionirki 20. stoljeća koje su samostalno oplovljavale planetu, sudjelovale u utrkama, elektrozavarivale brodove tijekom svjetskih ratova. Koje su se izborile za prava na školovanje i rad u tehničkim strukama te kao inženjerke i obrazovane pomorske arhitektice konstruirale i dizajnirale brodove. Koje su kao obrazovane pomorkinje, kapetanice i časnice upravljale brodovima i plovile morima. Koje su kao obrazovane znanstvenice sudjelovale u utemeljenju znanosti o moru, istraživanju i mapiranju oceana i morskog života, kao aktivistice se zauzimale za očuvanje i spašavanje morskog svijeta i istovremeno doprinosile pomicanju granica i ravnopravnosti. Sve do danas kada ravnopravno studiraju, plove morima i konstruiraju brodove, a ipak i dalje sudjeluju s manje od 2% zaposlenih u pomorskoj industriji svijeta. U galeriji donosimo dio atmosfere s ove jedinstvene izložbe, koju u Art radionici Lazareti možete pogledati do 16. prosinca. Osim izložbe 10. prosinca bit će u Posatu organizirano svečano porinuće i krštenje dubrovačke brodice, a Matea će intervenirati i u dubrovačkom Pomorskom muzeju gdje će se od 10. prosinca naći životne priče hrabrih žena koje su živjele s morem i od mora.
Stručni tim Ratnog muzeja Zapadnog Jutlandskog mora vratio se s ekspedicije u Baltičkom moru, gdje je locirao i snimio tri jedinstvene i neobično dobro očuvane brodoloma. Brodovi bi trebali biti stari preko 300 godina i stoje kao netaknuti na dnu mora.
Nalazi u Baltičkom moru su neviđenog kalibra i otkrili su olupine stare nekoliko stotina godina. Dva su sigurno teretna broda iz Nizozemske, dok bi treći i najveći trebao biti skandinavski brod.
Sve tri olupine stoje kao brodovi duhova gotovo neoštećeni na morskom dnu u potpunom mraku na dubini od oko 150 metara izvan dosega modernih ribarskih brodova, objavili su na Facebook stranici Pomorskoga ratnog muzeja Jutland.
– Bilo je nevjerojatno vidjeti kako se olupine pojavljuju na ekranu dok smo poslali podmorskog robota s kamerom na morsko dno. Olupine su stajale gotovo kao onog dana kada su potonule prije nekoliko stotina godina. Cijeli život ronim i istražio sam stotine olupina, ali ovako nešto još nisam vidio. Brodovi su stajali kao da su tek napušteni – kaže Gert Normann Andersen, vođa ekspedicije i ravnatelj Pomorskog ratnog muzeja.
Ekspediciju je u listopadu izveli znanstvenici iz Pomorskog ratnog muzeja Jutland iz Thyborøna u suradnji s danskim JD-Contractorom, koji je naprednom tehnologijom učinio ove olupine dostupnima. Fotogrametrija i 3D snimke prikazuju brodolom točno onakvim, kakav je na licu mjesta. Podmorski robot opremljen naprednom kamerom donio je tisuće snimaka na površinu i s velikom preciznošću reproducira virtualnu sliku olupine kako zapravo izgledaju.
– Slike su toliko detaljne da vam daju osjećaj da možete hodati po brodu koji je potonuo prije više stotina godina.Fotogrametrija je dragocjena na ovim dubinama, jer metoda zahtijeva i skupu opremu, stručnjake i veliki brod, no to je nesumnjivo najbolja metoda koju imamo danas, za proučavanje i dokumentaciju olupina na velikim dubinama – rekao je Gert Normann An.
– Za razliku od područja Sjevernog mora, gdje bi se svaka olupina raspala u rekordnom vremenu, u Baltičkom moru brodovi su često vrlo dobro očuvani. To se događa zbog toga što ni crvi ni ostale životinje koje uništavaju drvo ne uspijevaju živjeti na tolikoj dubini u Baltičkome moru, gdje je pH vrijednost morske vode prekisela i premalo je kisika – pojasnio je Andersen.
Čak stotinu godina djelovanja obilježit će Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića iz Dola sljedeće godine. Miho se možda, one godine kada ju je osnovao, nije nadao da će stoljeće kasnije zaklada još uvijek pomagati njegovu rodnom kraju, ali zahvaljujući angažmanu raznih upravitelja, od kojih je današnji na tom mjestu već 30 godina, ona je opstala.
O povijesti Zaklade, njezinu opstanku i što oni danas rade pričao je Pero Brbora u njegovu uredu u zgradi koju su izgradila braća Mihanović i njihova sestra Anita u Dolima 1939. godine. Doli su nekada bili najrazvijenije selo ovog dijela svijeta, a danas su mještani uglavnom raseljeni, piše Dubrovački vjesnik.
Zgrada stoji kao spomenik nekadašnjem zalogu razvoja, koji je negdje stao i više se nije pokrenuo. Na žalost, jer ovo lijepo selo nadomak skretanju za Pelješac caruje u netaknutoj prirodi, s pogledom na more i otoke, mirno, tiho i idealno za život.
IMALI SVE OSIM SREĆE
Od roda Mihanovića koji potječe iz Dola u selu danas više nema nikoga. Svo njihovo potomstvo ostalo je u Argentini, a imali su i previše obiteljskih tragedija.
– Nikolini su svi sinovi umrli prije njega – govori o teškoj sudbini ove obitelji Pero Brbora. – I Miho je doživio tragedije. Po ženskoj lozi još ima potomaka u Argentini, Urugvaju i Brazilu. Imate tamo sela koja se zovu Puerto Mihanovichi. S jedne strane su imali sve, a s druge su bili nesretni. I usud zaklade su pratili mnogobrojni problemi. Sve je počelo 1923., kada je prvo Miho osnovao svoju zakladu, pa je 1931. svoju osnovao Nikola, a one su se objedinile 1932. u jednu. Braća Mihanović kupila su svojevremeno obveznice od državnog zajma u Kraljevini Jugoslaviji i u Americi i s prihodom od 6-7 posto financirali poslove Zaklade. U današnje vrijeme od sredstava nema nikakvih dobitaka, jer na oročenu štednju se dobiva vrlo malo. U vremenu Kraljevine Jugoslavije došlo je do pada vrijednosti dolara, pa je pao prihod i nastao je problem oko tih obveznica.
– Nikola je 1928. kupio jednu zgradu u Buenos Airesu za potrebe veleposlanstva tadašnje Kraljevine SHS-a, koju im je i besplatno dao u vlasništvo, te je ta zgrada prošle godine predana Republici Hrvatskoj na korištenje u postupku sukcesije bivše SFRJ. Bio je u svoje vrijeme najbogatiji Hrvat u dijaspori, praktički je osnovao argentinsku trgovačku mornaricu – govori Brbora. – Znaju reći ‘a kako se obogatio‘, a evo kako se obogatio: rođen je 1846. i kad je s dvadesetak godina došao u Južnu Ameriku, zatekao ga je rat. Uključio se u trgovinu. Imao je partnera Talijana s kojim je sklopio pakt oko prijevoza roba. Taj je Talijan poginuo u nekoj eksploziji, a Nikola je oženio njegovu udovicu i preuzeo njegove brodove. Bio je poduzetan i uzeo još brodova, kojih je na kraju imao 300. Bio je nadaren za biznis. Čak je bio imenovan barunom i dobio je nekoliko odlikovanja od kraljeva, a iz Dola je otišao ‘bez gaća‘ – prepričava bogatu, gotovo filmsku povijest obitelji Mihanović.
Godine 1909. njegovo poduzeće posjeduje:
37 putničkih parob.tonaže 39.000
21 trgovački parob.tonaže 9.223
8 motornih lađa tonaže 3.455
57 remorkera tonaže 4.275
10 lanća na naftu tonaže 60
156 lanća,grua,ćata i pontona 28.960
____________________________________
289 jedinica sa ukupnom ton. 84.973
Posjedovao tri brodogradilišta sa dokovima u Buenos Airesu, u El Saltu i u Carmelu.
Prije nego što je prodao kompaniju, zapošljavao je po nekoliko stotina radnika i mornara Hrvata, poglavito s područja Dubrovnika i Dalmacije, a svoje brodove je častio imenima kao što je «Doli», «Ston», «Korčula», «Zadar», «Hrvatska» «Dalmacija» , «Bosna», «Dubrovnik» itd.
Skupa sa svojim bratom Mihom, te Paskom Baburicom i Franom Petrinovićem 1924. osnovao je Jug.amerikansku plovidbu koja se integrirala s Atlantskom plovidbom 1929. u Jugoslavenski Loyd, kao najveće pomorsko poduzeće u Kraljevini Jugoslaviji, objavljeno je na stanci Zaklade Braće Mihanović.
Foto: Hrvatska tehnička enciklopedija
USPOSTAVILI PAROBRODSKU VEZU
– Pred Drugi svjetski rat, 1939., odlučili su za 180.000 dinara kupiti ono zemljište u Gradu ispod Vila Palme. Čak su i Dom Domus Christi oni obnavljali. Toliko su novaca dali udrugama i nahodištima, teško je sve i nabrojati. Kupljene su i dvije stambeno-poslovne zgrade u Zagrebu, koje su poslije nacionalizirane. Došao je rat i poraće i ti prihodi nisu bili naročito veliki, a bili su namijenjeni obrazovanju djece, liječenju ljudi, opskrbi vode i higijeni u Dolima. Kupovale su se knjige i osnovna školska pomagala, jer su bili mišljenja da je nedostatak obrazovanja, odnosno nepismenost, glavni uzrok nerazvijenosti. Zato su inzistirali da se većina sredstava uloži u obrazovanje djece i higijenu, pa su se dijelili sapuni. Dijelile su se i nagrade djeci, a dijelila su se i odijela boljim đacima kao nagrade. To sad smiješno izgleda, ali su bila takva vremena – kazuje.
– Zaklade su, po važećem zakonu, neprofitne pravne osobe koje služe za opće korisne i dobrotvorne svrhe, u smislu da se poštuje volja zakladnika koji ju je osnovao i ostavio određenu imovinu za financiranje svrhe koju je predvidio. To su najčešće gospodarski, socijalni ili zdravstveni razlozi kojima upravlja određeno tijelo kroz razdoblje koje nije definirano zakonski, ali se pretpostavlja da bi prihodi od te imovine bili dostatni da zaklada permanentno djeluje – opisuje Brbora.
Foto: Zaklada braće Mihanović
Zahvaljujući Zakladi, u Dolima je uspostavljena i parobrodska veza jer onda nije bilo magistrale. Doli su dobili i poštanski ured 1933. Napravljeno je i 12 novih gustijerni, a Zaklada je čak imala i svog liječnika. Živio je u domu i liječio ljude, a ljudi su imali besplatne preglede i lijekove. Čak su i svi iz Općine Ston dobivali te usluge, kao i pomoć u obnovi škola.
– Pomagalo se starim i bolesnim ljudima, davalo im se pomoći za Božić, pa krediti ljudima koji su željeli otvoriti razne djelatnosti. Osnivale su se razne ribarske i pčelarske zadruge i kulturna društva. Oni nikad nisu zaboravili na svoj rodni kraj i vraćali su mu se, ne svaku godinu, ali su često dolazili. Kad su otišli u Argentinu, htjeli su povući roditelje, ali otac Petar nije htio. Umro je i sahranjen ovdje u Dolima. Niko i Miho imali su još trojicu braće, Bartula, Ivana i Petra, koji je živio, oženio se i umro na Lastovu. Tamo im je umrla i majka.
– Uvijek su imali neke tragedije, njihov djed, otac od Petra, imao je trabakulu i potopio se. Prikupio sam manje-više sve podatke za jednu obimnu monografiju – kazuje Pero Brbora na našu opasku da bi se o toj obitelji mogao napisati zanimljiv roman.
– Usud ove Zaklade je isto takav, stalno su ih problemi pratili. Od obveznica, obezvrijeđivanja dolara, nacionaliziranja imovine 1959., pa povrat i tužbe… Tužili su nas u Zagrebu iako imamo sve ugovore. Država je donijela zakon o povratu, ali da istovremeno ne vrati ništa, što je apsurdno samo po sebi – sumira Brbora, koji o Zakladi zna svaki detalj.
Grad Umag i Muzej grada Umaga, od studenog 2020. godine provode projekt „Grue– očuvanje i promocija tradicionalnih drvenih dizalica za barke“, kojemu je cilj promicanje kulturne baštine umaškog kraja i trajna zaštita, očuvanje i promocija umijeća izrade grua. U okviru projekta snimljen je i dokumentarni film “Grue – Tradicionalne drvene dizalice za barke” čija je promocija održana u utorak, 29. studenog 2022. godine u Kazališnoj dvorani “Antonio Coslovich” Umag ciljano za umaške školarce u jutarnjim satima, a u popodnevnim satima za širu javnost.
Film je režirao Dan Oki – Slobodan Jokić, za kameru su bili zaduženi Andrea Kaštelan i Goran Škofić, za montažu Dragan Đokić, producenti su Slobodan Jokić i Marko Višnjić, dok je produkcijska kuća Udruga Kazimir, objavljeno je na službenoj stranici grada Umaga.
Ukupna je vrijednost projekta „Grue – očuvanje i promocija tradicionalnih drvenih dizalica za barke“ 452.502,50 kuna, a udio javne potpore 446.220,00 kn u okviru Podmjere 2.3.1. Potpora za aktivnosti promocije, marketinga i očuvanja ribarske/pomorske tradicije i baštine ribarstvenog područja FLAG-a u okviru provedbe Lokalne razvojne strategije u ribarstvu FLAG-a Pinna nobilis za razdoblje 2014. – 2020. Ovaj projekt je financiran sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo.
Usmjerenost projekta je na grue, drvene dizalice za barke kao prepoznatljivog i jedinstvenog simbola umaške ribarske pomorske tradicije. Tijekom projekta provodilo se niz aktivnosti u svrhu postizanja zadanih ciljeva. Tako je pripremljen i ovaj dugometražni dokumentarni film kojim se promoviraju grue te prikazuje umijeće njihove gradnje. Izrađena je i tiskana publikacija “Grue – drvene dizalice za barke” u obliku popularizirane stručne studije koja opisuje povijesni nastanak i značaj grua za naše ribarstveno područje. Svim aktivnostima projekta se promovira, valorizira i čuva znanje i umijeće gradnje grua te se specifično znanje prenosi na buduće generacije.
Organizirane su i razne edukativne aktivnosti za širu javnost, djecu i mlade. Edukacijama i vođenim vodstvima na lokacije grua obuhvaćeno je gotovo 500 sudionika. Izrađena je i suvremena VR aplikacija za virtualnu šetnju molovima s dizalicama za barke u Bašaniji. Time se, pomoću tableta i VR naočala, simulira proširena stvarnost grua i sami lokaliteti na kojima se one nalaze. Nabavljena tehnološka oprema novi je sadržaj Muzeja Grada Umaga te će biti dostupna svim njegovim posjetiteljima. Osim svega navedenog, organizirane su i druge promotivne aktivnosti putem raznih promotivnih materijala kojima se tradicija duboko ukorijenjena u zajednici oživljava i čuva za buduće generacije. Projektom su stvoreni trajni i vrijedni dokumenti naše jedinstvene umaške etnološke baštine koju smo približili građanima i posjetiteljima Umaga.
Projekt “Grue” usmjeren je na identifikaciju, očuvanje, valorizaciju, promociju i prijenos jedinstvene umaške etnološke/pomorske/ribarske baštine, što je prepoznato i uvršteno u registar zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Krajnji cilj projekta „Grue“ je podizanje javne svijesti o važnosti jedinstvene kulturne baštine i njezino održivo korištenje kao i jačanje uloge lokalne ribarske zajednice u procesima očuvanja vlastite baštine.
