Tragična aktualna pozicija Uljanika ponukala je bivšeg uljanikovca, jednog od njegovih visokih rukovoditelja iz 80-tih godina, da ponudi zanimljive prijedloge, ideje i sugestije koje bi mogle pomaknuti ovog uspavanog pulskog diva s mrtve točke i dati mu šansu za reanimaciju.

Dipl. ing. elektrotehnike i magistar menadžmenta Livio Nefat, Puležan, nepopravljivi entuzijast, osoba koja ne pripada niti jednoj političkoj stranci, jednostavno ne može pasivno promatrati propast Arsenala kojeg su gradile generacije Puljana; piše Glas Istre. Ne može šutjeti, posebno stoga što vjeruje u moguća rješenja. Stoga predlaže i podsjeća na tri projekta za oživljavanje proizvodne aktivnosti na otoku, srcu Uljanika.

– Vrijeme ne ide u prilog želji i namjeri uprave novog Uljanika. Nužno je potrebno, radi kontinuiteta zanata, pa i rada strojeva, započeti što prije s nekakvom brodograđevnom aktivnošću. Ako prođe previše vremena, teško će biti pokrenuti i ljude i strojeve, naglašava inženjer Nefat i nastavlja.

– Situacija je sada s Uljanikom takva da nije vrijeme za razglabanje i objašnjavanje što-kako-zašto je bilo, nego treba svim silama, na svaki način, poticati, predlagati, djelovati proaktivno kako se cijeli sustav ne bi potpuno urušio. Ako se to dogodi zaista ne vjerujem da će ga itko naknadno moći pokrenuti. Nakon što je vojska bivše države u 70-im godinama prošlog stoljeća velikim dijelom napustila Pulu i preselila značajan dio svoje mornaričke infrastrukture u Split, gašenjem Uljanika grad gubi i svoj drugi stup razvoja. Pula i južna Istra ostaju bez svoje industrijske kičme, upozorava Nefat.

Jedan od njegovih prijedloga je da se klasičnoj brodogradnji na navozima pridoda brodograđevna aktivnost popravka i remonta na brodovima u suhim dokovima na otoku. Radi se o osposobljavanju dvaju postojećih, ali zatrpanih suhih dokova na sjevernom rubu otoka Uljanik.

Druga ideja je gradnja morskih vjetroelektrana što je odmak od brodogradnje, ali je s njom komplementaran, ističe Nefat.

– Radi se o konstrukcijama od brodskih limova koje se postavljaju u moru, a koje su pjeskarene, bojane, rezane, zavarene po tehnološkom postupku potpuno analognom kao da se radi o brodskim sekcijama. Još jedna velika prednost usmjeravanja Uljanika na taj novi proizvod je što se osim u moru oko Pule, može pojaviti kao snabdjevač elemenata ili cijelih elektrana i u drugim pozicijama uz našu obalu ili općenito diljem Jadrana, pa možda i po drugim morima, kaže Nefat i dodaje da je proizvodnja čiste zelene energije ušla u strateška opredjeljenja EU. Također, u Sjevernom moru već postoje mnogobrojna postrojenja offshore vjetroelektrana, a priprema se i izgradnja novih ogromnih centrala.

Energija proizvedena iz vjetroelektrana može se usmjeriti u proizvodnju vodika kao pogonskoga goriva – po svim indikacijama najekološkijega goriva na svijetu, predlaže dalje Nefat.

– Novi Uljanik se može uklopiti u aktivnost proizvodnje i održavanja plovila s pogonom na vodik, pa možda djelomično i u proizvodnju i instaliranje pogonskog stroja na vodik u plovilima. U tom smislu valja napomenuti da u Puli već ima ljudi i poduzeća koja su zagrebla u tu novu vrstu brodskog pogona, pa bi se moglo raditi u sinergiji s njima, kaže Nefat i podsjeća na svoj idejni projekt turističkih vlakova na vodik.

– Novi Uljanik bi se u taj projekt mogao uključiti s aktivnostima servisiranja i održavanja vlakova s pogonom na vodik. Ukratko, u tom projektu se radi o zamjeni postojećih putničkih vlakova na diesel gorivo koji prometuju po Istarskoj pruzi, a starost im je 40 godina, novim putničkim vlakovima na vodik. Radi se o uvođenju novih linija putničkih vlakova na vodik koji bi kretali od juga Istre prema sjeveru do središnje i sjeverne Istre. Time bi se omogućilo ugodno, ekološko putovanje putnicima i turistima iz južne Istre u OPG-ove, konobe, vinske podrume, te u razgledavanje drugih kulturnih, povijesnih i prirodnih znamenitosti središnje i sjeverne Istre. Riječ je o priključivanju međunarodne Zračne luke Pula na Istarsku prugu, pa bi time njeni putnici mogli koristiti vlakove na vodik za dolazak do svojih destinacija, pojašnjava.

– Proizvodnjom vodika u vjetroelektranama, proizvodnjom i održavanjem plovila s pogonom na vodik, možda djelomično i proizvodnom i instaliranjem pogonskog stroja na vodik, te servisiranjem i održavanjem vlakova s pogonom na vodik, a u suradnji i sinergiji s drugima koji su u Puli zainteresirani baviti se tom novom vrstom pogonskog goriva, novi Uljanik može postati jezgra centra za vodik u našoj zemlji, a možda i šire, kaže Nefat.

Treći prijedlog ima naziv “Uljanik MoŽe”, što je akronim za Morske željeznice, a odnosi se na uspostavljanje stalne linije prijevoza željezničkih vagona brodom između luke Bršica i turske luke Mersin.

– Bivši Predsjednik Stjepan Mesić je pri kraju svog drugog mandata, a nakon što mu je ondašnji predsjednik Uprave Uljanika Karlo Radolović prezentirao projekt, stupio u kontakt s tadašnjim predsjednikom Republike Turske Demirelom. Stjecajem okolnosti, vrlo brzo nakon početnih kontakata, došlo je do smjene i turskog Predsjednika Demirela, i predsjednika Mesića, i predsjednika Uprave Radolovića, pa su ti kontakti i razgovori naprasno prekinuti i nikada nastavljeni. Ali ovo je vrlo kreativan i inovativan projekt koji može biti od velike prometne važnosti i koristi za našu zemlju, a istovremeno može biti izvor zaposlenosti za našu brodogradnju. Radi se o prijevozu vagona s teretom posebnim ro-ro brodom – trajektom za vagone. Željezničke kompozicije iz raznih europskih država dolaze u luku Bršica u Raškom zaljevu kolosijekom do samog ruba operativne obale. Vagoni ulaze u brod koji ima nekoliko paluba s nekoliko kolosijeka, analogno uobičajenom ranžirnom kolodvoru, ali na nekoliko katova (tj. paluba). To postoji u svijetu. Kada ti brodovi stignu u odredišnu luku, vagoni se izvlače iz broda i nastavljaju svoj put po željezničkim kolosijecima do odgovarajućih destinacija, pojašnjava Nefat i nastavlja.

– Koji je interes naše zemlje u tom projektu? Luka Bršica postala bi glavno ukrcajno/iskrcajno EU čvorište na Jadranu za tu morsku željeznicu prema Turskoj. Naša željeznica dobiva teretni promet, a naša brodogradilišta mogu izgraditi brodove. Uljanik je izgradio puno takvih specijalnih brodova koji dan-danas prevoze vagone Kaspijskim jezerom. Nazivaju ih Paromi. Dakle, iskustvo postoji, a što je posebno važno, sva dokumentacija za njih je gotova, pa bi proizvodnja mogla jako brzo početi, veli Nefat.

Podsjeća da već niz godina slično rješenje postoji i funkcionira, ali za prijevoz kamiona-šlepera posebnim brodovima između luke Trst i Turske. U ovom projektu je Turska glavni subjekt i njihov je interes presudan. Korisno bi bilo provjeriti želi li Turska MoŽe, pa se onda sukladno tome naša zemlja i te kako može prilagoditi i od toga imati velike koristi, zaključuje Nefat za Glas Istre.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.