Nekoć su inspektori gotovo rutinski pronalazili nepravilnosti vezane uz sate odmora na brodovima. Nakon izmjena IMO-a iz 2019., broj tih zabilješki se znatno smanjio – no to ne znači da je stvarno stanje na moru postalo bolje. Umor pomoraca nije nestao, samo se, kako kažu mnogi, “naučilo kako pravilno popuniti obrasce”.
Današnji pomorci dobro znaju kako izgledaju satnice i forme koje se moraju voditi – ne samo zbog inspekcija, već i zbog zaštite vlastite odgovornosti. Ipak, ono što se događa u stvarnom vremenu, na palubi i u stroju, često je druga priča. Kad brod ima nekoliko luka u tjedan dana, s redovitim manovrama, pripremom tereta i administracijom, stvarno odmaranje između smjena često postane misaona imenica.
Pravi izazov počinje još prije nego što pomorac uopće stupi nogom na brod. U velikom broju slučajeva, članovi posade putuju doslovno s drugog kraja svijeta – uz presjedanja, duga čekanja i neprospavane noći. Umjesto da po dolasku dobiju barem jedan dan za prilagodbu, vrlo često se događa da izravno s aerodroma, nakon 20 ili više sati putovanja, odlaze ravno na brod, gdje odmah slijedi handover i preuzimanje dužnosti.
Takav početak ugovora, bez ijednog pravog sata odmora, odmah postavlja čovjeka u stanje kroničnog umora. A ako se na to nadoveže gust raspored broda, kratke relacije i nedovoljna posada – situacija brzo postaje alarmantna.
Povijesno gledano, san nikada nije bio prioritet na moru. Na jedrenjacima se radilo u dvjema stražama – 12 na 12, i to samo na papiru. U stvarnosti su svi bili vani kad je bilo loše vrijeme, kad se radilo s jedrima, kad se pristajalo. Ništa drugačije nije bilo ni kasnije na parobrodima. Kapetani i časnici hvalili su se time koliko malo sna mogu izdržati – kao neka pomorska verzija muškosti. Umor je bio znak izdržljivosti, a ne problem sigurnosti.
Jedan stari kapetan znao je reći: “Nije bitno koliko si spavao, bitno je da znaš kako ne zaspati.” Ta filozofija i dalje, u nekoj tišoj formi, postoji. Mnogi će priznati da tijekom tjedna u intenzivnoj obalnoj plovidbi jedva uspijevaju spavati po nekoliko sati između smjena. No, sve je to – naravno – uredno evidentirano i u skladu s propisima
Apsurd dolazi do izražaja kada se zna da je minimalni broj posade na brodu često i maksimalni, jer brodovi više nemaju “rezervne kabine”. Tako brod s 10 članova posade pokriva 24-satnu navigaciju, sve manovre, administraciju, održavanje, sigurnosne vježbe i još na kraju mora to sve potpisati kao da je bio odmoran.
Ono što možda najviše zabrinjava jest činjenica da se ovaj problem ne rješava novim propisima, jer problem nije u pravilima – već u kulturi. Umor pomoraca još uvijek nije prepoznat kao tiha prijetnja sigurnosti, već često kao nešto “normalno” u poslu koji je odavno prestao biti romantična avantura i postao ozbiljan i složen sustav, koji traži odmornog čovjeka za donošenje važnih odluka.
I tu dolazi ona prava ironija. Ako se neki pomorac odluči pisati sate odmora istinito, tada bi zapovjednik trebao odgoditi svaku inspekciju, operacije tereta i druge aktivnosti kako bi se posada odmorila i bila spremna za rad po propisima. Naravno, svi znamo što bi uslijedilo – avionska karta, povratak kući i dolazak novog pomorca koji će uredno popuniti sate po pravilima, naravno, dok brod nastavlja s radom. Jer, tko bi zaista želio istinski odmor kad može samo pratiti pravila?
