Na godišnjoj skupštini Zajednice hrvatskih udruga pomorskih kapetana (ZHUPK) održanoj u Splitu u petak, na kojoj su bili predstavnici svih udruga, prihvaćeno je istupanje riječke Udruge pomorskih kapetana Sjevernog Jadrana – Kraljica Mora, piše Otvoreno more.
“Riječka udruga je koncem prošle godine svojevoljno, bez ikakvih valjanih razloga, te bez ikakvih razgovora sa središnjicom napustila svoju nacionalnu udrugu.
Nedavno je riječka udruga potpisala na Pomorskom fakultetu u Rijeci memorandum o suradnji s talijanskom udrugom pomorskih kapetana i strojara iz Genove.
Riječka udruga svojim djelovanjem ruši ZHUPK, a o zakonitosti postupka te etici i moralu odgovarat će pred javnosti”, javljaju iz ZHUPK-a.
Dalje navode: “Udruge pomorskih kapetana, Kostrene, Raba, Zadra, Šibenika, Splita, Zagreba, Vrsi i Malog Lošinja, uvijek su bili i bit će hrvatski kapetani cijenjeni i poštivani u svijetu.
Naša zajednica je redoviti, punopravni član Europske udruge pomorskih kapetana CESME, te u radu iste aktivno sudjelujemo i radimo na dobrobiti i zaštiti svih naših pomoraca.
Preko CESME smo bili aktivno uključeni u više slučajeva, a javnost pamti slučaj našeg člana kapetana Laptala, zatvorenog u Grčkoj 14 mjeseci. Sada imamo jedan slučaj gdje je naš kapetan zatvoren u Turskoj od listopada prošle godine”.
Za Otvoreno more mailom se javio Juraj Karninčić, predsjednik Udruge pomorskih kapetana sjevernog Jadrana-Kraljica mora.
“Udruga pomorskih kapetana sjevernog Jadrana-Kraljica mora Rijeka, je strukovna i dragovoljna, samostalna, nestranačka i neprofitna pravna osoba, koja se u okviru Ustava, Zakona i svoga Statuta zalaže za ostvarivanje općih interesa pomorskih kapetana.
Udruga Kraljica mora istupila je iz Zajednice udruga voljom svojih članova poštujući odredbe Statuta, kako se i učlanila godine 2008.
Članovi udruge stava su da ćemo bolje ostvariti programe i aktivnosti samostalno. Slobodni smo udruživati se i razduživati na temelju volje svojih članova, te smo se regionalno povezali s talijanskim udrugama i na njihov zahtjev, a s kojima smo i prije surađivali.
I nadalje ćemo podržavati i priključivati se svakoj inicijativi hrvatskih udruga koja doprinosi zaštiti profesionalnih standarda i interesa svojih članova, očuvanju ugleda i pomorske tradicije, stručnom i znanstvenom usavršavanju pomorskih kapetana u brodarstvu i pomorskom gospodarstvu, te doprinose rješavanju obrazovnih i gospodarskih pitanja u pomorstvu i zaštiti okoliša.
U europskoj krovnoj udruzi CESMA postoji više učlanjenih udruga iz iste zemlje čime se ne remeti ni na koji način funkcionalnost udruge”, poručili su iz riječke udruge.
Na Jadrolinijinom trajektu Kijevo, privezanom u Biogradu na Moru, jučer u 10.33 h je izbio požar, javlja Danas.hr. Kako doznaju, zapalile su se kabine ispod zapovjednog mosta, a vatrogasci zbog visoke temperature nisu mogli ući na brod, pa se gašenje požara odvijalo izvana.
Kako je zbog olujnoga juga trajekt bio privezan u biogradskoj Luci u njemu nije bilo vozila i putnika, a srećom nitko od članova posade nije ozlijeđen, potvrdila je glasnogovornica Jadrolinije Marija Zaputović Mavrinac, navodi HRT.
Vatrogasci su Zadarskom listu potvrdili da je požar ugašen u roku od sat vremena. Na terenu su bili gasitelji JVP Biograd i pripadnici DVD Sveti Filip i Jakov.
“Požar je izbio u kabinama od posada i vrlo brzo je lokaliziran i ugašen. Naknadno će se utvrditi uzrok požara”.
Zamjenski brod za održavanje iste linije Biograd – Tkon trebao je biti poslan čim to vremenski uvjeti budu dozvoljavali zbog jučerašnjeg jakog jugo na zadarskom području.
Alternativni pravac za naše putnike na koji ih trenutno preusmjeravamo je trajektna linija Zadar – Preko, kazala je za 24sata glasnogovornica Jadrolinije.
Trajekt Kijevo inače održava državnu liniju Biograd – Tkon, a izgrađen je 1997. godine u Brodogradilištu Kraljevica i dio je serije trajekata koju čine još Laslovo i Ston. Zbog starosti trajekta mještani su se ranije znali žaliti na njega, ističe Danas.hr.
Policija navodi da je u tijeku gašenje požara i osiguravanje mjesta nesreće, a očevid će se obaviti kad se za to stvore uvjeti.
Povodom Međunarodnog dana žena prenosimo ovu objavu kompanije Siem Offshore, u kojoj s ponosom predstavljaju hrvatsku pomorkinju Ivanu Tabak, drugu časnicu na OSV-u.
Ivana Tabak jedna je od naših izvanrednih pomoraca u Siem Offshoreu! Od njezinih skromnih početaka kao kadetkinje na brodovima Siem Barracuda i Siem Dorado, do današnje pozicije druge časnice na brodu Siem Stingray, njezino putovanje prepuno je strasti prema moru. Nedavno smo, usred njezinih dužnosti na brodu Siem Stingray, imali priliku zadubiti se u njezin pomorski život.
Na pitanje u čemu najviše uživa u radu na moru, Ivana je kazala: “Povezanost na brodu je jedinstvena. Posada je poput obitelj, a vlada utješan osjećaj pripadnosti. U usporedbi s vrevom na obali, ovdje vlada blaženi mir. Otkrila sam svoj unutarnji mir u ogromnim prostranstvima oceana.”
Osvrćući se na svoje prve dane na moru, prisjetila se: “Moj prvi dan na brodu bio je iscrpljujuć, ali i uzbudljiv. Ali, svakim danom je bilo sve bolje. Unatoč izazovima čestih putovanja, jednom kada kročite na brod, sve dođe na svoje mjesto. Neke od mojih najljepših uspomena su iz vremena kada sam bila kadetkinja na brodovima Siem Barracuda i Siem Dorado.”
Opisujući svakodnevni život na moru, Ivana je istaknula važnost njegovanja kvalitetnih odnosa s kolegama na brodu:
“Kada njegujete istinsku povezanost sa svima na brodu, boravak na brodu postaje puno više od pukog posla – postaje način života. A ljepota svega je u tome što, osim posla, imate luksuz da se fokusirate na osobni razvoj i brigu o sebi, što se često zanemaruje zbog užurbanosti svakodnevnog života na kopnu.”
Na temu ravnoteže između poslovnog i privatnog života, otkrila je svoju tajnu: “Redovne rotacije svakako pomažu u planiranju. Tijekom razdoblja odmora, uživam u slobodi i cijenim vrijeme provedeno kod kuće. Kratka putovanja, recimo naše rotacije od 4 tjedna on / off, omogućuju mi da provedem dragocjene trenutke s prijateljima i obitelji, što mi je prioritet.”
I za kraj, na pitanje o svom putu u pomorstvu, Ivana je kazala: “Unatoč društvenim očekivanjima, ljubav prema moru i divljenje brodovima doveli su me do ove točke.”
A biste li drugima preporučili pomorsku karijeru? “Ako ste iole znatiželjni, odvažite se pokušati! Brzo ćete uvidjeti je li to vaš poziv. Ne dopustite da vas stereotipi odvrate od ostvarenja vaših snova!”
Ivana je prošle godine sudjelovala i na okruglom stolu „Žene u pomorstvu“ na Pomorskom fakultetu u Splitu. Više o tome pročitajte >>OVDJE<<.
U Rogoznici od 8. do 10. ožujka Jedriličarski klub Val organizira 18. Rogoznički kup, regata RU jedrilica klase IOM koja će ove godine biti i Otvoreno Prvenstvo Hrvatske na kojem nastupa 60 jedriličara i jedriličarki iz cijelog svijeta, priopćili su iz kluba.
Uz domaće jedriličare nastupit će još i predstavnici Norveške, Švedske, Poljske, Njemačke, Češke, Slovačke, Mađarske, Italije, Crne Gore, Malte i Brazila.
Foto: Hrvoje Duvančić / regate.com.hr
Ovo je još jednom dokaz da je Rogoznica prepoznata kao izvrsna jedriličarska destinacija, pogotovo nakon uspješno organiziranog Europskog prvenstva ove klase 2018. godine i Svjetskog prvenstva 2022. godine.
Program regate je standardan kao i na svih prethodnih 17 izdanja. Jutros u 9:30h započelo je jedrenje revijalnog navigacijskog plova. Start je bio na Milinama, ispred marine Frapa, pa se nastavilo preko mosta i poluotoka do Gornjih mula i natrag.
Foto: Hrvoje Duvančić / regate.com.hr
Ova ruta duga oko 3 nautičke milje podijeljena je u tri etape, a natjecatelji su se na cilju očekivali oko podne.
Nakon kratkog odmora kreće centralni dio ovog sportskog eventa, a to je jedrenje u regatnom polju označenom plutačama. Taj dio natjecanja traje do nedjelje poslijepodne i boduje se za Prvenstvo Hrvatske.
Organizatori poručuju svima koji se nađu ovaj vikend u Rogoznici da su dobrodošli na mjestu događanja, a pogotovo oni koje zanima i ovakav aspekt jedrenja i tehničke kulture.
Foto: Hrvoje Duvančić / regate.com.hr
Sve informacije o regati mogu se pronaći na www.iomrogoznica.com, a ako tih dana budete spriječeni u dolasku, regatu ćete moći pratiti preko live streama koji će biti postavljen na YouTube.
Regata je organizirana u suradnji s lokalnom zajednicom predvođenom Turističkom zajednicom Rogoznica, Općinom Rogoznica i Marinom Frapa, te naših vjernih sponzora NP Krka.
Sjećate li se drame s brodom Ever Given, koji se 2021. godine nasukao u Sueskom kanalu i zaustavio promet svjetskom logističkom žilom kucavicom?! On je dio klase Imabari 20000 i jedan je od 13 brodova izgrađenih u Japanu po istim specifikacijama, piše Revija HAK.
Brod je dugačak gotovo 400 metara, a može prevoziti čak 20.124 kontejnera dugačkih 6,1 metar. Jedan je od najvećih brodova tog tipa. Kakav motor pokreće neke od najvećih brodova koji plove oceanima?
O tome se brine ogromni 11-cilindrični Mitsui–MAN B&W 11G95ME-C9 dizelski motor s jedanaest cilindara u liniji. Motor razvija 79.500 KS pri 79 okretaja u minuti i omogućuje brodu brzinu od 42,2 km/h. Promjer jednog klipa je 95 centimetara, a cijeli je motor visok kao višekatnica te je teži od 2.000 tona.
Foto: MAN / Revija HAK
Tu je i osam dizelskih generatora, a za manevre u lukama Ever Given koristi i dva motora u bovi s 3.400 KS.
Foto: 3D render: Lazzarini design studio / Forbes Hrvatska
Talijanski dizajnerski studio Lazzarini čiji moto je „Mislite na budućnost, nikad nemojte zaboraviti prošlost“ napravio je koncept megajahte Colossea opremljene modernim cepelinom. Naziv Colossea spoj je riječi Colossus i Sea (kolos i more, op.FH.), ali donekle asocira i na koloseum. Upravo na njega podsjeća središnjica broda koja se vidi nakon što se cepelin podigne u zrak.
Kao i u drugim svojim projektima, studio je i u ovome inspiraciju našao u prošlosti. Talijanski cepelin Norge završen 1923. godine, poznat je po tome što je dvije godine kasnije izveo prvo potvrđeno putovanje do Sjevernog pola. Začetnici te ekspedicije bili su istraživač Roald Amundsen, pilot i dizajner cepelina Umberto Nobile, bogati američki avanturist i istraživač Lincoln Ellsworth i Norveški aero-klub, piše Forbes Hrvatska.
Zajednički zapovjedni most za brod i zračni brod
Jahta Colossea zamišljena je kao brod dug 204 metra, na čijem gornjem dijelu bi bio spojen cepelin. Dizajn i dimenzije letjelice kopija su nekadašnje, no bila bi izrađena od naprednih materijala i tehnologija današnjice. Glavni materijal bila bi karbonska vlakna, a pokretalo bi je osam električnih motora. Za brod bi bila prikačena elektromagnetskim blokovima, a prilikom polijetanja trebao bi otkačiti i vitla.
Cepelin bi lebdio zahvaljujući vodiku u plinovitom stanju (H2), a kao gorivo za stvaranje energiju koristio bi solare i vodik u tekućem stanju (LH2). Maksimalna brzina cepelina bila bi oko 165 kilometara na sat, a jahte 22 čvora. Propelari cepelina mogli bi biti i podrška kretanju jahte.
Jahta i letjelica imali bi zajednički zapovjedni most, iz kojeg bi kapetan mogao manevrirati s oba prijevozna sredstva. U slučaju odvajanja cepelina od broda, jahtom bi se moglo upravljati i iz niže pozicioniranog zamjenskog zapovjednog mosta.
Poziv Musku – jer on još nema jahtu
Zračni brod može primiti 24 putnika i 10 članova posade, dok jahta nudi 22 apartmana za 44 gosta te kabine za 20 članova posade.
Jahta je za sada koncept, a iz Lazzarini studija kažu kako troškove stvarne gradnje procjenjuju na milijardu dolara. S obzirom da nema previše svjetskih bogataša koji žele i mogu toliko potrošiti na brod, u svom videu porukom koju vuče cepelin pozivaju Elona Muska da im se javi. Vlasnik Tesle jedan je od superbogataša koji nemaju vlastitu jahtu. To je donedavno vrijedilo i za Facebookovog Marka Zuckerberga koji je nedavno potrošio 323 milijuna dolara na jahtu i prateći brod.
HTM Bedfordshire britanski trawler, tj. brod ribarskog trupa preuređen za potrebe ratne mornarice za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao jedan od 24 takva broda poslanih u ispomoć Američkoj ratnoj mornarici, plovio je u protupodmorničkim patrolama duž istočne obale SAD-a, piše Otvoreno more.
Na tom ga je zadatku 11. svibnja 1942. pokraj otoka Ocracoke na Outer Banksu u Sjevernoj Karolini potopila njemačka podmornica U-558. Nitko od 37 članova posade Bedfordshirea nije preživio. Do početka lipnja more je na obalu izbacilo tijela šestorice poginulih mornara koji su pokopani na groblju u Ocracokeu.
Kako bi im zadnje počivalište bilo u njihovoj državi i pod čijom su zastavom poginuli, SAD je taj dio groblja, na neograničeno vrijeme, dokle god tijela poginulih mornara tu počivaju, ustupio Velikoj Britaniji. U slučaju da ih netko ekshumira i drugdje pokopa, taj bi se teritorij vratio u sastav SAD-a.
Pokopani mornari nisu jedini koji povezuju Veliku Britaniju i Outer Banks. Oko tri i pol stoljeća prije potonuća Bedfordshirea, točnije 18. kolovoza 1587. kada su njeni roditelji došli u English New World Colony, tu se rodila Virginia Dare, prvo englesko dijete rođeno na američkom kontinentu.
Nije uobičajeno da se brodovima daju imena kao što je Radnik, ali u floti riječke Jugolinije plovila su dva Radnika – jedan putnički i jedan turbinaš, dva američka Radnika bila su tegljači, a jedan je bio za prijevoz sipkih tereta, piše Novi list.
Tegljač Radnik, izgrađen od američke hrastovine, splitski Pomgrad kupio je 1953. godine od jedne kompanije iz Hondurasa, namjenski za gradnju sirijske luke Lattakija za jedno američko brodarsko poduzeće.
Kratko u mornarici
Izgrađen je 1944. godine u brodogradilištu Canulette Shipbuilding Co. u mjestu Slidell u Louisiani za američku ratnu mornaricu (Auxilliary Fleet). No, prema nekim drugim podacima izgrađen je u Rocklandu (Shipbuilding Division of General Seafood Corp. Ili u Snow Hipyards Inc.) odnosno u Camdenu (Camden-Anchor-Rockland). Kobilica je položena 22. svibnja 1943. godine, a pod imenom Palo Blanco (oznaka YN-84) prvotno je trebao biti namijenjen za službu održavanja protupodmorničkih mreža kojima su bila zaštićena sva brodogradilišta, ali je, tijekom gradnje, prenamijenjen u polagača mreža (oznaka AN-64). Porinuće je obavljeno 17. lipnja 1944. godine, 12. kolovoza te godine postaje – tegljač, briše se ime Palo Blanco te i službeno postaje flotni pomoćni oceanski tegljač USS ATA-214, a u flotu ulazi 25. rujna 1944.
U kratkoj karijeri u američkoj mornarici služi na Tihom oceanu, u zaljevu Leyte, kao pomoćni tegljač. Po završetku rata potpada u nadležnost US Maritime Commission te je 1947. prodan u Honduras te ponovo postaje Palo Blanco. Tada je potpuno preuređen u tegljač s tim da je zadržao visoke jarbole i vrlo duge samarice.
Nakon što je kupljen u SAD-u, tegljačem u plovidbi preko Atlantika zapovijeda kapetan Paliska iz Lošinja, a na brodu su i dva iskusna strojara: Babo Mrduljaš (živio u Rijeci) i Dražen Ljubetić koji je kasnije bio dugogodišnji šef tehničke službe u splitskom Brodospasu. Zanimljivo je da je taj tegljač od 1.250 tona (59,3×10,4 m) s gazom od 4,3 metra bio u potpunosti izgrađen od američke hrastovine, a podvodni dio trupa je bio obložen bakrenim pločama. Tijekom gradnje vladalo je pomanjkanje brodskih čeličnih limova, pa nisu htjeli trošiti dragocjeni čelik. Pogonila su ga tri dizelelektrična agregata (General Motors, Detroit) svaki od po 600 KS, s ukupnom snagom na osovinama od 1.800 KS koji su napajali porivni električni motor. Upravljanje je bilo sa zapovjedničkog mosta. Polagači i tenderi imali su dva jaka nosača koji su stršili ispred pramca preko kojih se, s pomoću vitala na pramcu, manipuliralo čeličnim mrežama. Po dolasku u Split, strojari su se iskrcali, a kapetan Paliska je ostao s novom posadom. Tada su, s dvije maone u teglju krcate strojevima potrebnim za gradnju luke, isplovili za Lattakiju. Kada je Radnik doplovio na cilj, posada je počela skraćivati užad teglja da bi privukli maone i učvrstili ih uz bokove tegljača radi lakše manevre ulaska u luku. Nespretnoj posadi konop teglja dospio je pod vijak i omotao oko osovine, između krmene statve i vijka. Stroj se zaustavio, a valovi su bacili brod na hridi – doslovno se razbio, a krmeni dio potonuo. Pramac je još dugo bio uperen u nebo.
Gradilište u Lattakiji
Treba reći da je Građevinsko poduzeće Pomgrad iz Splita poslije Drugog svjetskog rata na međunarodnom natječaju dobilo izgradnju luke u Lattakiji. To je bio prvi izlazak domaćih građevinara na inozemna gradilišta nakon Drugoga svjetskog rata i prvo gradilište jednog poduzeća iz ondašnje Jugoslavije. Valja spomenuti i to da je Lattakija u to vrijeme bila jedna od većih sredozemnih luka.
Foto: Novi list
Kako se u svom tekstu za list »Građevinar« prisjeća inženjer Ivan Celmić, odmah nakon potpisivanja ugovora počelo je formiranje gradilišta i angažiranje odgovarajućih stručnjaka za taj posao. Projektom je bilo predviđeno da u luci istovremeno uz obalu može biti četiri do šest brodova i još pet na sidrištu. Predviđena dubina mora uz obalu bila je devet metara. U ugovoru se Pomgrad obvezao do kraja 1956. godine dovršiti luku. U početku je rad bio težak u svakom pogledu. Sporazumijevanje je bilo otežano, jer nitko nije razumio arapski, a službeno se komuniciralo na francuskom jeziku, kojeg su znala tek nekolicina radnika.
Iskustva s inozemnim gradilištima nije tada još nitko imao, posao je domaća firma dobila zahvaljujući dobro obavljenom poslu na obnovi razrušene jugoslovenske infrastrukture nakon rata, a nisu bili poznati ni postupci i običaji službenih sirijskih organa. Problemi su se gomilali. Montažne kućice za radnike – naručene iz Jugoslavije – čekale su danima na carini, jer su očito sirijski službenici očekivali da će dobiti mito. Tek kada su shvatili da od toga neće biti ništa pustili su da isporuka prođe, a Jugoslovenski radnici su do onda spavali na otvorenom, na kiši i nevremenu, navodi Novi list.
Tijekom 1953. dovršen je veći dio pripremnih radova i uspostavljena je stabilna organizacija rada na dva glavna gradilišta – luci i kamenolomu. Uz manje i veće poteškoće svi radovi su ipak dovršeni u roku, do 1957. godine. Posao je izveden kvalitetno, a od njega je veliku ekonomsku dobit imala splitska kompanija. Solidno izvedeni radovi bili su potvrđeni činjenicom da je sirijska vlada, bez natječaja povjerila Pomgradu gradnju obližnje ratne luke u Minet el Beidi. Potom je 1958.Pomgrad gradio luku Asab u Etiopiji, po veličini sličnoj onoj u Lattakiji. Sirijska je vlada 1959. istom izvođaču povjerila i gradnju luke 1964. godine, a potom je Pomgrad gradio luku Takoradi u Gani.
Prvi domaći turbinaš
Radnik je bio prvi brod riječke Jugolinije izgrađen u domaćem brodogradilištu kojeg je pogonila turbina izgrađena u karlovačkoj Jugoturbini. No, on je pri porinuću dobio ime – Jadran. Doduše, tada je Jugolinija, već imala u floti jednog turbinaša izgrađenog u SAD-u kao St. Lawrence Victory koji je dobio ime – Hrvatska. Do isporuke promijenio je ime, jer se u isto vrijeme u Splitu, za Jadroliniju, gradila putnička trojka Jadran, Jugoslavija, Jedinstvo. Gradnja sva tri broda, Radnik, Šibenik, Drvar, u riječkom »3. maju« trajala je jako dugo: Radnik je porinut 27. rujna 1954., a isporučen u listopadu 1956.; Šibenik je porinut 19. ožujka 1955., a predan u veljači 1957.; Drvar je porinut 22. studenog 1954., a isporučen 4. kolovoza 1956.. Četvrti brod iz serije, Marjan, građen je u Splitu mnogo brže: porinut je 1. travnja 1956., a isporučen u travnju 1957. godine. Pokretale su ih po dvije parne turbine ukupne snage 4.620 KS koja je omogućavala brzinu od 15 čvorova.
Foto: Novi list
No, eksperiment s turbinskim pogonom nije dao očekivane rezultate, iako su mijenjali linije i već 1967. prodani su u inozemstvo: Radnik je postao Mariel i nastavio ploviti pod grčkom zastavom (Marsenda Cia Naviera S.A.). Dvije godine kasnije kupuje ga ciparska kompanija Amarilis Shipping Co. Ltd. iz Famaguste i daje ime – Amarilis. No, nije dugo zadržao ime i vlasnika, 1974. godine postaje Associated Grain (Associate Shipping Co., Panama), a 1977. kupuje ga tajvanska tvrtka Apex Shipping Inc. iz Keelunga s namjerom da plovi kao ComeluckGlory). No, umjesto da plovi, završio je iste godine u rezalištu u Kaohsiungu na Tajvanu.
Drugi američki Radnik
Parobrod Lurline izgrađen je 1908. godine u brodogradilištu Newport News Shipbuilding u Newport Newsu i služio je kao matica kitolovaca, a onda plovio u floti kompanije Matson Navigation Co. Godine 1928. postaje Chirikof (Alaska Packers Assn). Od 1941, kao Lurline prevozio je trupe i opremu za Honolulu, a 1947. kupuju ga hrvatski iseljenici, na mrtvom vezu je bio od 1945. do 1946., pa ga daruju Jugoliniji za 550 tisuća dolara i tako postaje prvi kupljeni brod u novoj Jugoslaviji… Tada je kapetan Teodor Tijan bio direktor Yugoslav Shipping Officea u New Yorku i on je s novcem iseljenika kupio brod.
Pogonio ga je troekspanzijski dvoradni parni stroj s četiri cilindra ukupne snage 4.200 KS. Cilindar niskog tlaka bio je podijeljen na dva manja cilindra, jer bi inače bio prevelikog promjera te ne bi bio prikladan za rukovanje i održavanje. Promjeri cilindara bili su 788, 1.270 te 1.670 mm, hod stapala 1.372 mm, tlak ulazne zasićene pare 12,8 bara, a broj okretaja 80 u minuti. U odijeljenom kotlovnom prostoru imao je četiri cilindrična parna kotla škotskog tipa s po četiri ložišta ložena mazutom, a kotlovi su imali prirodnu ventilaciju. Brod je plovio brzinom od 10,5 čvora.
Ostalo je zapisano da je na njegovom prvom putovanju u sastavu Jugolinije zapovjednik bio Filip Vranković, prvi palube Juretić i treći palube Ljubo Sablić, a da su ostalu posadu činili iseljenici-povratnici iz SAD-a i Kanade.
Brod je plovio na liniji Jadran – Buenos Aires (četiri putovanja), odnosno Jadran – Australija – Novi Zeland (tri puta), a prevozio je drvenu građu iz Šibenika ili Gruža, a na povratku pšenicu ili usoljene kože koje su se krcale sirove u brodska skladišta i na mjestu solile. Kasnije je plovio za Montreal i New York te nekoliko putovanja za Palestinu.
Što se putnika tiče – uglavnom su to bili povratnici u domovinu; na brodu je bilo 500 (491) kreveta u potpalublju, od zapovjedničkog mosta na sredini broda prema pramcu. Dvije odijeljene spavaonice imale su po 200 kreveta, a preostala spavaonica samo stotinu. Kreveti su bili željezni, vojnički, na kat ili dva.
Knjižnica, kino, glasilo
Treba reći da je brod imao knjižnicu s oko tisuću knjiga na hrvatskom jeziku, kino s nekoliko filmova kao što su »Živjet će ovaj narod«, »Sofka«, »Slavica«… uz dvadesetak filmskih žurnala. U Buenos Airesu se na palubi prikazivao film…
Radnik je bio drugi brod u floti Jugolinije s radarom – prvi je imala Partizanka, a imao je posadu od 72 redovna člana i 12 vježbenika (po šest stroja i palube). Časnici su imali vlastite kabine, a posada po dva ili četiri u kabini. Vježbenici su imali dvokrevetne kabine u krmenom nadgrađu (ispod je bila strojarnica).
Zanimljivo je da je u kolovozu 1949. godine na tom brodu izdan prvi broj glasila sindikalne podružnice broda, a njegov glavni i odgovorni urednik i ilustrator bio časnik stroja Josip Puharić. Glasilo se tiskalo u više od stotinu primjeraka (102 člana posade) na – šapirografu, a ideja o pokretanju došla je od članova posade pri čemu su se istakli Mladenka Todorović, Rudi Jezernek, Božo Barbalić i Josip Puharić.
Jugolinija je 1952. brod prodala Brodospasu za rezanje, ali Brodospas je s palube, brodskih nastambi i strojarnice skinuo sve vrijedne stvari (i čamce za spašavanje) i opremu što je prodano u njihovoj prodavaonici u Sv. Kaju. Uz to, skinuta su nadgrađa, a trup odrezan na oko tri metra iznad vodene linije pa je korišten kao maona za prijevoz starog željeza po Jadranu, čak i do Grčke. Maonu (oznaka MA-6) su teglila dva mala tegljača (parni stroj od 600 KS) Borac i Proleter. Konačno je izrezan 1961. godine.
Neki od članova posade bili su Josip Tonković (treći palube iz Rijeke), Ante Dujmić Fjaka (meštar, bivši igrač Hajduka), Milan Vračar (upravitelj stroja iz Rijeke), Andre Miculinić Akademija (Grobnik), Vilim Smeraldo (šef konobara i komesar, Kostrena), Turato (ekonom i administrator, Kostrena), Lucija Selan (vešerajka, Istra, preživjela koncentracijski logor), Marijan Pajalić (drugi palube, Krk, kasnije direktor u Jugoliniji).
Crnogorski Radnik
Najveći od svih brodova s tim imenom, i jedini bulker (brod za prijevoz sipkih tereta), plovio je u floti Jugooceanije iz Kotora, a izgrađen je 1984. godine u Sunderland Shipbuilding Ltd., u Pallionu (Sunderland), kao novogradnja 1023 za panamsku kompaniju Palastone Ltd. Šest godina kasnije, 1990. u vlasništvu je panamske tvrtke Oceanic Bulk Shipping S.A. Početkom rata u Jugoslaviji brodovi Radnik i Pomorac zaustavljeni su zbog sankcija i privezani u rijeci Fal (Cornwall) do 1995. kada su sankcije ukinute. Nakon toga je brod prodan tvrtki Grant Carrier Ltd. iz Vallette, te postaje Grant Carrier sve do 2001. godine kada dolazi u grčko vlasništvo kao Chios Sailor tvrtke Chios Sailor Shipping & Trading S.A. iz Chiosa (kasnije Panama). Šest godina kasnije postaje Elpida u vlasništvu panamskog brodara Elpida Venture S.A, da bi 2009. ponovno bio u grčkom vlasništvu (Chios Trader Shipping S.A., Chios) kao Chios Voyager. I polako mu se bliži kraj, 2011. postaje Kai Shun u vlasništvu panamske tvrtke Kaishun Shipping Ltd., a dvije godine kasnije 14. ožujka 2013. doplovio je u kinesko rezalište Jingjiang.
Početkom veljače 1974. godine porinuta je s navoza danskoga brodogradilišta Elsinore Shipbuilding & Enginerring Co. u Helsingoru novogradnja broj 404 izgrađena za grčkog brodara Royal Cruise Line. Cijena izgradnje je bila 22 milijuna američkih dolara. Imala je 6.757 bruto tona, bila je duga 130 i široka 19 metara. Dva 12- cilindarska Mak diesel pogonska stroja ukupne snage 14.560 kW omogućavala su joj preko dvije propele plovidbenu brzinu od 21 čvora.
U rujnu iste godine zaplovila je na prvo putovanje pod imenom Golden Odyssey s 509 putnika i 200 članova posade. Brodarska kompanija Royal Cruise Line je bila u vlasništvu Periclesa Panagopoulosa te je brod uspješno plovio sve do 1989. godine kada ga je kupio Kloster Cruises, iz kojega se osnovana današnja velika brodarska kompanija Norwegian Cruise Line, piše Dubrovački dnevnik.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
GRAD DUBROVNIK JE POSJETIO PREKO 60 PUTA
Golden Odyssey je plovio svim morima svijeta, a u njima nije zaboravio posjetiti ni grad Dubrovnik. U evidenciji gruških armižadora zabilježeno je ukupno 66 njegovih posjeta, sve do 9. rujna 1990. godine kad je posljednji put pod tim imenom napustio Dubrovnik. Zanimljive su četiri njegove dvotjedne plovidbe iz 1982. kada je 5. lipnja i 11. srpnja zaplovio iz Pireja prema: Odesi, Jalti, Istanbulu, Izmiru, Mikonosu, Krfu, Kotoru, Dubrovniku i Veneciji te 17. lipnja i 3. srpnja istim putem natrag, što je u isto vrijeme ponovio i sljedeće 1983. godine.
Iste godine Golden Odyssey je plovio na četiri slična putovanja iz Pireja prema: Kusadasiju, Mikonosu, Rodosu, Iraklionu, Napulju, Messini, Krfu, Kotoru, Dubrovniku i Veneciji. Tijekom 1984. tri puta dolazi u Dubrovnik, i to s polaskom 23. svibnja i 24. srpnja iz Venecije prema: Raveni, Dubrovniku, Kotoru, Krfu, Korintu, Pireju, Santoriniju, Mikonosu, Rodosu, La Valletti, Capriju, Portofinu i Nici te iz Venecije 18. lipnja tičući luke: Dubrovnik, Kotor, Krf, Mikonos, Izmir, Istanbul, Odessa, Yalta i Pirej.
S polaskom 3. svibnja 1985. godine iz Pireja uplovljava u Odessu, Yaltu, Istanbul, Izmir, Mikonos, Krf, Kotor, Dubrovnik i Veneciju da bi na povratnom putovanju iz Venecije 15. svibnja posjetio luke Ravena, Dubrovnik, Kotor, Krf, Korint, Pirej, Santorini, Mikonos, Rodos, La Valletta, Capri, Portofino i Nica.
S polascima iz Venecije 12. travnja, 21. lipnja, 5. srpnja i 13. rujna 1989. godine posjećuje: Ankonu, Dubrovnik, Kotor, La Vallettu, Kusadasi, Yaltu, Odessu, Istanbul, Mikonos i Pirej, navodi Dubrovački dnevnik.
DUBROVNIK JE POSJEĆIVAO I KAO ASTRA II
Golden Odyssey, nakon uspješnih sezona provedenih u Norwegian Cruise Lineu, zbog modernizacije flote, koncem 1994. godine ponuđen je na prodaju. Kupac je uskoro pronađen u njemačkom brodaru Deutsche Seetouristik koji ga je od svibnja sljedeće godine, nakon potpunog preuređenja, pod novim imenom Astra II unajmio Neckermann Seereisenu.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
Zbog problema u poslovanju, brod je nakon tri plovidbene sezone u studenom 1997. godine raspremljen u Genovi, ali je već koncem siječnja sljedeće godine otplovio u remontno brodogradilište “Viktor Lenac” u Rijeci gdje je obavio kompletan tromjesečni remont.
Početkom travnja 1998. godine, Astra II počinje ploviti na kružnim putovanjima u najmu Hapag-Lloyda. Naravno, naš je stari znanac i pod novim imenom često uplovljavao u grušku luku, i to prvi put 24. listopada 1996. Zadnja njegova posjeta Dubrovniku bila je 21. rujna 1998. nakon koje se ovamo više nikada nije vratio. U studenom 2000. ponovo je raspremljen i prodan brodaru Conning Shipping s Bahama.
Pod novim imenom Omar II plovi sve do nove promjene vlasnika u veljači 2004. godine. Od tada, u floti Capture Success, i pod imenom Macau Success sve do kolovoza 2014. godine plovi kao brod kockarnica u vodama oko Hong Konga, a potom i za Island Management kao Rex Fortune. Nakon 2017. godine mu se gubi svaki trag negdje na Dalekom istoku.
Foto: Screenshot: eSysman SuperYachts - Youtube / Forbes Hrvatska
Osnivač Facebooka Mark Zuckerberg kupio je luksuznu jahtu vrijednu 293 milijuna dolara i prateći brod vrijedan 30 milijuna dolara. Iako se u medijima pisalo da je 2018. godine nabavio jahtu Ulysses, radilo se o dezinformaciji, te do sada nije imao jahtu, piše Forbes Hrvatska.
Jahtu izgrađenu 2022. godine u nizozemskom brodogradilištu Feadship nazvao je Launchpad. Ona je originalno bila namijenjena ruskom oligarhu Vladimiru Potaninu, koji ju je zbog sankcija morao prodati. Sve do Zuckerbergove kupnje nije napuštala brodogradilište. Predviđena je za smještaj 24 gosta i 48 članova posade. Kako javlja eSysman SuperYachts, to je po veličini 45. jahta na svijetu, prenosi Forbes Hrvatska.
Zuckerberg je za dodatnih 30 milijuna dolara kupio brod Dapple, koji je preimenovao u Wingman. Vlasnik ovog broda izgrađenog 2014. godine u nizozemskom brodogradilištu Damen bio je Gabe Newell – američki milijarder koji se obogatio na video igrama. Dapple je i njemu služio kao prateći brod, a njegova flota brodova vrijedna je oko milijarde dolara.
Zuckerberg će na Wingmanu. između ostalog, imati helikopter, podmornicu, brze gliseri i jet skijeve. Također ima dekompresijsku komoru i ronilački centar.
