Ima nekoliko brodova na kojima sam proveo mjesece svog (mladog) života o kojima ne želim pisati, jer me za te brodove vežu nelijepe uspomene. Naravno, nisu brodovi sami krivi, nego pojedinci na njima. Zanimljivo je da me za te iste brodove vežu i jako lijepe uspomene na neke druge, drage ljude. Priznajem, pokušao sam napisati priču o jednom od tih brodova, ali kad sam shvatio koliko gorčine i negativnosti unosim u tekst, jednostavno sam odustao od daljnjeg pisanja.

„Kilchem Baltic“ bio je brod koji mi ne bi ostao u posebnom sjećanju da se nisam ukrcao na 1. travnja i da s njime nismo došli do Rijeke – ali o tome malo kasnije. Zapravo, lažem i sebe i vas. I na „Baltiku“, kako smo ga zvali, našlo se nekoliko sitnih duša koje su za zabavu nalazile meni otežavati život. Istina je, bio sam mlad, prilično temperamentan i vrlo nezadovoljan svojim trenutnim statusom. Kad danas, puno stariji, iskusniji i mudriji, razmišljam o tom vremenu, lakše sagledavam što je takve ljude okretalo protiv mene, iako i dalje tvrdim da ja nisam ničim izazivao njihovo ponašanje – osim što sam svojom naizgled flegmatičnošću i nezainteresiranošću za njihove mentalne nevere, vjerujem, uspijevao ih razljutiti, dok je u meni sve kipjelo.

Bila je ratna 1992. godina u Hrvatskoj i brojne agencije za ukrcaj pomoraca vrlo su malo vodile računa o uvjetima ugovora, putovanju do i od broda, grabeći sebi visoke provizije, dok je većina nas bila sretna da imamo bilo kakav posao, budući da su i domaće kompanije trpjele, kao i ostatak privrede.

Nekoliko dana prije ukrcaja telefonom sam primio instrukcije da se toga i toga dana ukrcavam na brod u luci Livorno, Italija, i da do tamo dođem tim i tim putem. Drugim riječima – sam sam sebi organizirao i platio put do broda, što je već dugi niz godina apsolutno nezamislivo. Krenuli smo do željezničke stanice u Trstu automobilom mog već tada dugogodišnjeg prijatelja, nas četvorica, što je bio jedan od rijetkih slučajeva da me netko pratio na put. Vremenom sam shvatio da su kratki i brzi oproštaji bezbolniji.

Pošto sam znao da zajedno putujemo nas dvojica iz Rijeke, čuli smo se telefonom prije puta i dogovorili da se nađemo na tršćanskom željezničkom kolodvoru. Kad smo se napokon uspjeli prepoznati, uzeli smo zajednička kola za spavanje do Genove, gdje smo se našli još s trojicom kolega i nastavili put vlakom do Livorna – sve o vlastitom trošku.

Ukrcali smo se u ranim popodnevnim satima 1. travnja 1992. godine. Mijenjao sam sina svog bivšeg profesora s Više pomorske škole, a sama primopredaja trajala je nekoliko sati, kad je zapovjednik zatražio da pripremim novu listu posade, budući da sam bio treći časnik i zadužen za taj dio brodske administracije. Ubrzo nakon toga morao sam u gvardiju od 18 do 24 sata, nadgledavajući ukrcaj, te sam tek sljedećeg dana počeo raspremati prtljagu i smještati se u kabinicu bez kupaonice ili nužnika. Od namještaja, na tipičnom brodu jeftine japanske gradnje, postojao je krevet, ormar, radni stol, stolica, lavandin i ormarić za kozmetiku, uz jedan fineštrin (brodsko okno). Kako sam na prošlom brodu imao gotovo identičnu kabinu, nisam čak bio ni razočaran kao prvi put.

Iz Livorna smo krenuli sljedećeg dana prema Sueskom kanalu, gdje smo stigli jednoga popodneva kad su zapovjedniku javili da mu je sin smrtno stradao. Odmah se iskrcao i otputovao kući. Prošli smo kanal i još kakvih dvadesetak dana plovili bez zapovjednika, tako što je prvi časnik preuzeo njegov posao, dok se nije ukrcao novi zapovjednik. Stigli smo u iskrcajnu luku Bandar Abbas, Iran, čega se jedva i sjećam.

Sljedeća luka bila je Karachi, Pakistan, gdje smo proveli devet dana na sidru, valjajući se žestoko na mrtvom moru ljetnog monsuna čija sezona je taman počinjala, te manje od jednog dana na ukrcaju melase.

Jedino lijepo u cijelom putovanju bio je sam povratak – uglavnom istim putem sve do Sicilijanskog kanala, gdje se nismo digli kroz Mesinski prolaz, nego produžili dalje prema Motrilu u Španjolskoj. Motril je manji grad na samom jugu zemlje, s malom lukom gdje smo više od tri dana iskrcavali onu istu melasu u kamione koji su dolazili i odlazili u nepravilnim razmacima.

Nakon Motrila bili smo u lukama Lavera (Francuska) i Porto Marghera (Italija) – dvije vjerojatno najznačajnije luke za promet kemikalijama na Sredozemlju, koje ipak u mojim sjećanjima ne zauzimaju posebno mjesto. Zato sljedeća luka, Rijeka, Hrvatska, zasigurno zauzima.

Mojoj sreći nije bilo kraja kad smo dobili putovanje za ukrcaj mazivog ulja u Rijeci – za gdje, bilo je potpuno nevažno. Nadao sam se sporom ukrcaju na terminalu INA na riječkoj Mlaci i pravio planove kako ću se javiti kući, vidjeti se s G. i barem na trenutak pokušati zaboraviti na brod i činjenicu da sam tek još jedan pomorac u jednoj od svjetskih luka. Utoliko je teže bilo prihvatiti vijest da tereta iz Rijeke za naš brod nema. Usidrili smo se na riječkom sidrištu u jutarnjim satima jer je vlasnik odlučio napraviti smjenu posade uz minimalne troškove.

Istodobno smo uspjeli isposlovati da nam dođu u posjet nekoliko supruga i moja G. – tada još zaručnica i buduća supruga. Proveli smo četiri sata zajedno, nakon čega su svi morali napustiti brod. S broda sam gledao roditeljski dom i mamu kako mi stolnjakom za ručavanje maše s kuhinjskog prozora. Sljedećeg dana, oko 13 sati, kad smo krenuli iz Riječkog zaljeva, zavukao sam se u svoju kabinu i navukao zavjese – da ne gledam najdraži grad na svijetu, tako blizu, a tako daleko. Tuga i bol bili su jedva podnošljivi.

More nas je dalje vuklo prema turskoj luci Aliaga, gdje smo ukrcali istu vrstu mazivog ulja koje smo trebali krcati u Rijeci, i potom nastavili kroz Sredozemlje, prošli Gibraltarski tjesnac i plovili uz obalu Afrike do Lagosa, glavnog grada i najveće nigerijske luke. To je bilo vrijeme relativnog mira u Nigeriji, i bez straha – uz uobičajene mjere opreza – izlazili smo što po danu, što po noći.

Ipak, to je za mene bio prvi susret s pravom crnom Afrikom. Ranije sam, prolazeći Sueski kanal, bio nekoliko puta u Egiptu i Tunisu, ali to su svjetovi posve različiti jedan od drugog – kao i od našeg.

Budući da smo u Lagosu iskrcavali nekoliko dana, zatim ponovno krcali, pa nakon putovanja do Brazila opet stigli natrag u Lagos, bilo je zanimljivo promatrati te ljude kako se ponašaju, komuniciraju međusobno ili s nama strancima. Sjećam se svakojutarnje procesije lučkih radnika kad bi dolazili na posao – što nas je neko vrijeme zabavljalo, dok se istodobno nismo i zgražali. Očito je bilo da unutar luke nisu postojali zahodi, pa su se ljudi snalazili kako su znali: bez imalo srama bi, spuštenih gaća, čučnuli na samu obalu, obavili nuždu i bez brisanja se ponovno obukli i nastavili svojim poslom.

Druga scena kojoj smo svjedočili događala se uz sam naš brod nakon završetka ukrcaja palminog ulja. Kako je ukrcajna cijev bila spojena na otvor na obali četvrtastog oblika, a dalje podzemljem išla do spremnika, nakon što se cijev odspojila, taj otvor bi se napunio palminim uljem. Tada bi nastala gungula – tko će od sirotinje prije zgrabiti kantu, bocu, posudu ili čašu ulja koje će koristiti za kuhanje. Priznajem, i to nas je na jedan način zabavljalo, dok se odjednom nije pojavio uniformirani čuvar s drvenim kolcem i počeo nemilosrdno mlatiti po tim jadnicima, koji nisu odstupali dok ne bi ugrabili ulje i tek tada se dali u trk i bijeg od batina. Mogu samo pretpostaviti da čuvaru nitko od njih nije dao „štogod“, ili je to ulje planirao sam pokupiti, ili ga je obećao i naplatio nekom drugom – što nikad neću saznati.

I to su samo sitni detalji iz afričke svakodnevice: glad, neimaština, kriminal, prostitucija, boleštine i život koji za većinu ništa ne vrijedi, dok se nekolicina enormno bogati.

Žalosno je, ali jadniji od samih Afrikanaca bili su neki među nama koji su se ponašali kao da su bolji od ostatka svijeta – kao nadmoćna vrsta. Tako sam, ne vlastitim izborom, bio sudionik jedne krajnje neugodne situacije u kojoj je glavni akter bio naš čovjek iz Rijeke. Dok smo bili u Lagosu, čitavo vrijeme s nama su bili stražari koji, doduše, nisu imali puške, nego drvene kolce i praćke. Ma koliko se mi smijali tome, većina nas zna kakvu štetu može napraviti kamen koji s praćke doleti u glavu.

Jednog popodneva, za vrijeme moje gvardije, prišao mi je jedan od naših čuvara žaleći se kako mu konobar odbija dati večeru, na što su zapravo imali potpuno pravo. Da ne bude zabune – uz dužno poštovanje, ali konobar na brodu je pri dnu hijerarhijske ljestvice; ne odlučuje o tome tko će jesti, a tko neće, i uopće o malo čemu odlučuje. No njemu je očito bilo ispod časti dati „crnome“, kako ga je nazivao na hrvatskom, ali ne i na engleskom jeziku, koji je čuvar govorio bolje od dotičnog konobara. Ipak, uz malo taktiziranja, objašnjavanja i prijetnji da će situacija doći do komandanta, teška srca udijelio je čovjeku njegovu večeru. Takvih i sličnih situacija bilo je nebrojeno mnogo.

Drugi dio ugovora proveo sam brodom po Atlantiku, između Afrike i Brazila, da bismo se nas dvojica po završetku ugovora, točno nakon šest mjeseci, iskrcali iz luke Abidjan, Obala Slonovače. Kako li romantično ime države, pomislio bi netko – dok ne dođe tamo i uvjeri se da ni tamo nije ništa bolje u odnosu na većinu zemalja Gvinejskog zaljeva. Meni to tada više nije bilo važno – jedva sam čekao da se iskrcam i dođem kući.

Agencija koja nas je ukrcavala imala je sjedište u Grazu, u Austriji, s poslovnicom u Zagrebu, tako da su nam plaće slane na banku u Grazu. Nas dvojica imali smo dva moguća izbora: jedan je bio, po iskrcaju, odletjeti u Graz, podići novac i o svom trošku vratiti se kući; drugi – doći kući pa opet o svom trošku ići u Graz. Prvo nam je obojici zvučalo kao bolja ideja, pogotovo mom suputniku koji je živio u Splitu. Nakon šest mjeseci izbivanja, još dan-dva nije predstavljalo nikakvu razliku.

Da ne duljim – u Graz smo stigli navečer, sljedećeg jutra podigli novac i uhvatili prvi vlak za Zagreb. Zašto sam išao za Zagreb, a ne za Ljubljanu, pitat ćete se – jer se i ja pitam već dvadeset godina. Moj suputnik me nagovorio da nastavimo skupa do Zagreba jer on nema veze iz Ljubljane. Kako ćeš ostaviti čovjeka „jadnog, samog u stranom gradu“ na željezničkoj stanici ako nisi stvarno loša osoba, reći ćete – i bit ćete u pravu. Dok ne čujete do kraja kako prolaze stvarno ne loše osobe.

Dolaskom u Zagreb obojica smo se javili svojima s javnih govornica, da znaju gdje smo. Tako je moj suputnik saznao da je postao otac – po treći put – što je bila uistinu predivna vijest koja je zahtijevala rundu pića, koju smo i popili skupa. Ono što ja do zadnjeg trena nisam znao jest da je tip nazvao i svog šogora, koji je živio u Zagrebu, da dođe po njega – umjesto da se prvim vlakom odveze u Split. Kad mi je rekao da ostaje u Zagrebu, u koji sam ja doputovao zbog njega, a trebao sam do tada već biti kući u Rijeci, najljepše što su me roditelji naučili – poslao sam ga na jedno mjesto, izrazivši iskrenu želju da ga više nikad u životu ne vidim. Barem ta želja mi se ispunila. Nismo se nikad više sreli, čak sam mu odavno već i ime zaboravio, ali gorak okus u ustima nisam.

Preda mnom su bila jako duga i osamljena četiri sata čekanja do prvog vlaka prema Rijeci, kako je crvenim slovima bilo istaknuto – „BRZI“. Barem ću doma stići brže nego inače, razmišljao sam, jer sjećam se da je „poslovni“ vlak putovao četiri sata. Iz Zagreba smo krenuli u 00:50 s polupraznim vlakom; čak sam bio sam u kupeu. Pomalo sam drijemao i budio se kad su mi u neko doba noći ušla dvojica mlađih policajaca, zatražila isprave i nakon kratkog razgovora upozorila me da se zaključam jer ima dosta kradljivaca. Zahvalio sam, zaključao se i nastavio put bez da sam oka sklopio – do Rijeke, u koju smo stigli 3. prosinca 1992. godine u sedam sati ujutro „brzim“ vlakom.

Tanjung Pelepas, Malezija, STS sidrište, 13. II. 2013.

Kapetan Aron Baretić – ABe