Zbog okupacije Egipta Eisenhower zaprijetio Britancima financijskim slomom, a Hruščov raketnim udarima po Londonu i Parizu

Ovaj rat imao je tektonske posljedice: Francuskoj i V. Britaniji pokazano je gdje im je mjesto i od tada su uvijek morale gledati što će dvije supersile reći prije poduzimanja agresivnih poteza, piše Geopolitika.news.

Trenutak, za koji se s velikom sigurnošću može reći da je označio kraj Velike Britanije i Francuske kao globalnih sila, zasigurno je bio napad na Sueski kanal 1956. godine. Dotadašnjim arogantnim kolonijalnim velesilama lekciju su očitali SAD i SSSR ujedinjeni, i pokazali da su spomenute države ipak drugorazredni igrači na svjetskoj geopolitičkoj pozornici.

Lukavo vodstvo Velike Britanije uvijek je nastojalo držati „uska grla“ pomorskih putova i tako projicirati svoju volju drugima. Držali su Hong Kong, Singapur, Cipar, Falklandsko otočje, Gibraltar, Maltu, Aden, i dakako. najvažniji biser – Sueski kanal. Francuska je nastojala na isti način produžiti svoju kolonijalnu vladavinu, ali uslijed mnogobrojnih vojničkih poraza kroz stoljeća njen utjecaj nije bio ni izdaleka ravan britanskom.

Već po samom otvaranju 1869. godine, Sueski kanal, dug nepunih 200 km, dobio je stratešku važnost. Njime je britanski imperij prilično lako prebacivao opljačkanu robu i dobra iz Indije u maticu zemlju i enormno se bogatio.

Takvi basnoslovni prihodi, nastali na izrabljivanju čitavih država, učinile su britansku monarhiju važnim čimbenikom u svjetskoj raspodjeli karata.

Kako bi dodatno osigurala ovu vitalnu rutu Britanija je 1882. zauzela praktično cijeli Egipat i podjarmila ga sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata.

Po osamostaljenju Indije, iznova je Sueski kanal dobio drugu, ponovno stratešku ulogu, a to je bila nesmetana plovidba tankera s naftom za britansko otočje.

Nakon što je, u vojnom prevratu 1952. oborena trula, koruptivna i za zapadnjačke interese poslušna egipatska monarhija, na vlast se uzdigao Gamal Abdel Nasser.

Uslijed raznih ucjena, napetog sigurnosnog stanja i prijetnji, Nasser je srpnja 1956. nacionalizirao Kanal.

Na velikom narodnom skupu izrekao je riječi koje su u trans bacili Egipćane ali i ostale Arape: „ Kanal smo iskopali svojim životima, svojim lubanjama, s našim kostima i našom krvlju! Novci su naši i Sueski kanal pripada nama!“.

Dogovor britanske elite i francuskog predsjednika – anglofila

Na ove riječi dioničari tvrtke koja je upravljala Kanalom, većinom Britanci i Francuzi, ali i ostali Europljani, sigurno su pali u tešku depresiju. Po Nasserovom prijedlogu svi dioničari trebali su biti pravično isplaćeni, ali egocentričnost i oholost negdašnjih gospodara nije mogla ustuknuti zdravom razumu.

Ulje na vatru dolio je britanski predsjednik vlade, teško bolesni Anthony Eden, kad je izjavio, ne poštivajući i ne uvažavajući potrebe Egipta i Egipćana: „Ovo sa Sueskim kanalom pitanje je našeg života ili smrti. Nasser drži prst na našem dušniku“. Francuzi tj. njihov anglofilni predsjednik vlade, socijalist Guy Alcide Mollet, u potpunosti se složio zbog svojih sebičnih interesa ali i zbog još jednog neokolinijalnog i brutalnog rata kojeg je vodio u Alžiru. Naime, alžirskim borcima za oslobođenje potporu u obuci i opremi pružao je upravo Nasser.

Da se kojim slučajem ovakav razvoj događaja dogodio danas, vjerojatno bi kolektivni Zapad posegao za raznim „obojenim revolucijama“ ili pak „proljećima“, te bi uz pomoć brojnih NGO-a pokušao detronizirati Nassera. Ipak, tih godina, uvjerene u svoju nepobjedivost i dominaciju, dvije odlazeće sile odlučile su se za meč bez rukavica tj. za otvorenu vojnu agresiju nazvanu operacija „Mušketir“ (o toj operaciji više možete pogledati na poveznici ovdje ili na videu ispod teksta).

Tri su faze bile zacrtane:

1. Svojim zrakoplovnim snagama uspostaviti potpunu zračnu dominaciju iznad šireg područja Kanala,

2. Desetodnevno zrakoplovno teroriziranje Egipta u vidu napada na komunikacijska, transportna i ekonomska čvorišta,

3. Zrakoplovno-mornaričko iskrcavanje u zonu Kanala i njegovo zaposjedanje.

Izrael poput hijene

U ovu opasnu „igru“ umiješao se i Izrael koji je operacijom „Kadeš“ želio ostvariti svoj cilj ovladavanja Sinajskim poluotokom i izbijanja na Suez. Tek je par desetljeća po okončanju spomenutog rata na svjetlo dana izišao tajni dokument o dogovor Francuske, Izraela i Velike Britanije o svrgavanju Nassera. Po planu, nazvanom „Sevres protokol“ (Sevres – grad nedaleko Pariza) Izrael je trebao napasti Egipat što bi Francuskoj i V. Britaniji omogućilo ulogu „mirotvoraca“ i postavljanja svojih snaga u „tampon zonu“ između zaraćenih strana.

Izraelski padobranci iz 202. padobranske brigade, predvođeni svojim zapovjednikom Arielom Šaronom, osvojili su 29. listopada 1956. strateški važan Mitla prijevoj u dubini Sinaja. Motorizirane, oklopne, topničke i pješačke postrojbe izraelskih oružanih snaga su, uz potporu zrakoplovstva, ubrzano slamali egipatski otpor.

Tada, prema unaprijed dogovorenom planu, na scenu stupaju V. Britanija i Francuska koji glume neutralnu stranu i zaštitnike međunarodnog prava, te izdaju ultimatum o prekidu ratnih djelovanja obiju strana u roku od 12 sati, kao i o povlačenju svih vojnih postrojbi iz zone Kanala na udaljenost od 10 km.

Brutalni francuski padobranci i ubojstva civila

Ovakav podmukli plan značio je egipatsko prepuštanje Sinajskog poluotoka i strateški bitnog Sueskog kanala što Nasser, naravno, nije mogao prihvatiti. Zračne snage Francuske i V. Britanije su potom, 31.10. krenule s napadima s nosača zrakoplova te s Malte i Cipra. Palubni zrakoplovi de Havilland Sea Venom, Chance-Vought Corsair,Westland Wyvern i Hawker Sea Hawk nemilosrdno su udarali po vojnoj i civilnoj infrastrukturi Egipta koji je do večernjih sati izgubio čak 215 zrakoplova, većinom sovjetskih MiG-15 i Iljušin IL-28.

Nakon tjedna zrakoplovnih napada, 5. studenog, na Port Said i Port Fuad – gradove koji leže na izlazu Sueskog kanala u Sredozemno more – Britanci i Francuzi izveli su padobranski desant. Dok su britanski padobranci bili regularni vojnici iz 16. Neovisne padobranske brigade, Francuzi su uključili Regiment de Parachutistes Coloniaux, padobransku postrojbu koja se kalila u Alžiru i Vijetnamu gdje je po prvi put implementirana taktika „Pucaj, pa potom pitaj tko ide!“. Ovi padobranci odgovorni su za mnogobrojne ratne zločine nad egipatskim civilima, zločine koji nisu dobili sudski epilog.

Nakon zauzeća aerodroma i lučkih instalacija, slijedećeg dana iskrcana je u pomorsko-desantnoj operaciji glavnina snaga. U spomenutim gradovima počele su ogorčene urbane borbe gdje je oko 600 egipatskih policajaca i vojnika ubijeno, a civilne žrtve bile su skoro dvostruke. Na agresorskoj strani bilo je samo 26 poginulih vojnika.

Dok su se odvijale ove ratne operacije Nasser je naložio blokiranje Kanala gdje je više od 40 brodova namjerno potopljeno što je pak uzrokovalo potpuno zatvaranje tog plovnog puta na više mjeseci.

Hladnoratovski “savez” SAD-a i SSSR-a

Nakon zauzimanja zone Kanala i uspješno okončane vojne kampanje, sve je za tri agresorske države krenulo krivo. Uspjeli su u onom što se nitko, u vremenu Hladnog rata, nije mogao nadati: SSSR i SAD bili su ujedinjeni u osudi ove urote, agresije i neokolonijalističkih aspiracija! U UN-u sve su tri države osuđene od stvarne međunarodne zajednice, američki predsjednik D. Eisenhower ozbiljno je priprijetio slomom britanskog monetarnog sustava, a Nikita Hruščov je čak spomenuo raketne udare po Londonu i Parizu u slučaju nastavka okupacije Egipta.

Još je više varijabli bilo uključeno u ovu geostratešku igru. SAD je želio osuditi i dati naglasak na istodobna događanja u Budimpešti gdje je pod tenkovskim sovjetskim gusjenicama mrvljena mađarska mladost u bezuspješnoj revoluciji i pobuni protiv okupacije, ali napad na Suez pomaknuo je „svjetlo“ s tih događaja. Nadalje, postojala je i bojazan da će ova avantura najbližih zapadnih saveznika SAD-a gurnuti sve arapske države prema Sovjetskom savezu.

Zaslijepljeni svojom „izuzetnošću“ a suočeni s ovakvim neočekivanim odgovorom Britanci i Francuzi odmah su obustavili daljnji rat i proglasili primirje.

Ubrzo je UN formirao prvu mirotvornu misiju „UNEF“ od vojnika slijedećih država: Brazil, Kanada, Danska, Finska, Indija, Indonezija, Norveška, Švedska i Jugoslavija.

Ove snage (gotovo 6100 vojnika) su se stacionirale na Sinaju na liniji dodira egipatske i izraelske vojske. Britanske i francuske postrojbe, ponižene, ukrcale su se na brodove i otplovile iz Egipta.

Epilog:

Ovaj rat imao je tektonske posljedice: Francuskoj i V. Britaniji pokazano je gdje im je mjesto i od tada su uvijek morale gledati što će dvije supersile reći prije poduzimanja agresivnih poteza.

Britaniji je jasno pokazano kako više ne može zloupotrebljavati „poseban status“ u odnosima sa SAD-om, a Francuska je pak zaključila da su i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo nepouzdani partneri i sukladno tome okrenula se europskim narodima u cilju homogenizacije u ono što danas znamo kao EU.

Izrael je ostvario neke taktičke ciljeve ali i posadio sjeme novog sukoba koji će se odigrati 1967. godine.

SAD je shvatio kako od posrnulih Britanaca i Francuza mora preuzeti ulogu ograničavanja utjecaja SSSR-a na Bliskom istoku.

SSSR je pak dobio svo vrijeme svijeta da bezbrižno učvrsti vlast u Mađarskoj ali i preostalim satelitskim državama.

Predsjednik vlade V. Britanije Eden ubrzo je podnio ostavku, a nedugo potom i preminuo.

Guy Alcide Mollet se uspio održati u sedlu predsjednika francuske vlade usprkos nanesenoj šteti u domaćim i međunarodnim krugovima.

Predsjednik Gamal Abdel Nasser Hussein postao je predmet obožavanja među arapskim državama jer je bio prvi koji se suprotstavio europskim kolonizatorima i koji je uspio u svojim ciljevima. Umro je 28.09.1970. od posljedica dijabetesa.

UNEF misija trajala je sve do 1967. i u njoj je poginulo 160 vojnika, najviše iz Indije. Jugoslavija je izgubila 7 pripadnika, a zanimljivo je da je tijekom rotacijskog zapovijedanja cjelokupnom misijom u razdoblju kolovoz 1964. – siječanj 1965. zapovjednik bio jugoslavenski pukovnik Lazar Mušicki.

Gubitci u ljudstvu tijekom rata:

Izrael: 172 poginula vojnika

Egipat: oko 2500 vojnika i oko 1000 civila

Francuska: 10 poginulih vojnika

Velika Britanija: 22 poginula vojnika