Sedam navečer, zgrada Kapetanije skoro pa prazna. Ali, ondje smo ipak zatekli, naravno koga drugoga, nego gospodina Zlatka Pisca. Jedan, jedini i neponovljivi, gospodin Zlatko. Svatko tko ima imalo veze s pomorstvom zna za Zlatka – on je čovjek koji radi svoj posao cijelim svojim bićem.

Dobar, miran, tih, povučen, marljiv, skroman, pametan, radišan i nasmijan od uha do uha, sve te vrline krase gospodina Pisca. Iskreno govoreći, s obzirom na to što sam čula koliko gospodin Zlatko ima posla, koliko radi oko pomoraca, zalažući se svakodnevno za njihova prava, te da iz istih razloga do kasnih noćnih sati ostaje sam u Kapetaniji jer, kako kaže, tada mu je najmirnije raditi, kad je zgrada pusta, kad je sam, kad nema buke i galame, očekivala sam da će doći umoran, bezvoljan i iscrpljen. No, na moju sreću, Zlatko je došao prepun energije i elana.

Kao i svakog dana, nakon što mu klasično radno vrijeme završi u 15 sati, on ode kući, ruča i potom se vrati u Kapetaniju. Sav sretan što je na svom radnom mjestu, velikodušno mi je otvorio svoja vrata i ispričao svoju priču. Zlatko mi je prije svega naglasio kako od ponedjeljka, 5. rujna, počinju prijave za „Mali Svjetionik“, a upravo on, kao prošlogodišnji pobjednik, bit će u komisiji za odabiranje novog dobitnika nagrade. Više informacija možete pronaći <<ovdje>>.

Pomorci vas vole, što mislite da je razlog tome?

Mislim da je pristupačnost, jer kad je puno birokracije, pristupam svakom pomorcu pojedinačno, da mu olakšam. Stvar je mog pristupa jer trebamo jedno drugom biti od pomoći, pa se ja uvijek zalažem za njih i njihova prava. To smatram svojom dužnosti. U svakodnevnom razgovoru s pomorcima čak postanemo i prijatelji jer mi ponekad ispričaju neke situacije iz svog života. Često se dogodi da čim otvore vrata, srčano se pozdravimo jer odmah svakoga prepoznam po imenu i prezimenu kad im vidim lice. Odmah znam tko je i što mu treba i baš u tome je ona slatka draž mog posla. Nije mi u glavi „što mi ulaziš na vrata“, nego se vidi i s jedne i s druge strane da smo u svemu tome zajedno orijentirani na more i pomorstvo.

Što najviše volite u svom poslu?

Svakodnevni kontakt s ljudima mi je najdraži, da se sve ne svede na same papire i mailove. Volim raditi s ljudima, a ne da sve ide preko papira. Znam da svi ti ljudi trebaju hitne ukrcaje i da se žele što prije ukrcati, a ja sam tu da im pomognem. Pomorci prvo danima čekaju da se tečaj organizira pa čekaju da bude ispit, zatim da dobiju gotov brevet i to zna poprilično potrajati. Sve što ja želim je da su oni zadovoljni mojim radom i doprinosom i da se ide naprijed te da se čim prije ukrcaju na željene kompanije.

Kako ste se osjećali kada ste osvojili nagradu „Mali svjetionik“?

Najprije sam bio iznenađen samom nominacijom, a kad je bilo proglašenje pobjednika, srce mi se uzlupalo, bilo je tu mnoštvo emocija. Od radosti, zahvalnosti, sreće, uzbuđenja, pa sve do suza radosnica. Naime, svaki posao ponekad postane rutina i puko odrađivanje. Kad dugo radite isti posao, a ja ovaj radim 14 godina, svaki dan vam postane isti.

Baš iz tog razloga, nagrada mi je dala još veći elan za poslom i radom i jako me razveselilo jer sam vidio da moji pomorci cijene i poštuju moj rad. Kao što sam rekao, nominacija me jako iznenadila jer nisam znao da postoji „Mali svjetionik“. Točno u to vrijeme su bile prijave za časnike palube i zvali su me iz „Malog svjetionika“. Odmah sam im na telefon htio reći da sam u poslu i da ne mogu razgovarati jer sam u gužvi. No, oni su mi rekli da sam ušao u top deset i sama ta nominacija mi je bila golemo iznenađenje. Pomorci su bili ti koji su me željeli nominirati i od srca sam im na tome zahvalan.

Kad je prošao prvotni šok od saznanja da ste nominiranu, jeste li očekivali nagradu?

Znao sam da je veliki broj pomoraca za mene glasao, i to ne samo naši, nego i pomorci iz drugih država su zvali za mene i dali mi glas. Tako da sam znao da je bio velik odaziv. Svaki dan su mi govorili da zovu za mene pa sam imao i tremu i iščekivanje, pravi mix emocija.

Dugi niz godina radim na Kapetaniji pa mi se pomorci obraćaju sa „di si brate“. Postali smo braća i prijatelji. Ne svodi se sve na birokraciju, već je među nama nastalo veliko prijateljstvo, puno ljubavi i međusobnog poštovanja. Želim da sve teče što jednostavnije kad već imaju „kruh sa sedam kora“ pa da ne bude i „osma kora“, uvijek se trudim pomoći im.

Ako se smije znati, jeste li se nečim počastili kada ste osvojili nagradu?

Otplatio sam dio kredita, počastio sam kolege u Kapetaniji i obitelj i na taj način proslavio nagradu. Isto tako, počastio sam se malim sitnicama koje sam si priuštio, a prije nikada nisam mogao. No, na putovanje nisam išao jer si nisam mogao priuštiti godišnji odmor. Imao sam puno posla pa sam otišao na odmor samo tri dana, no ne mogu reći da sam umoran. Kad radim ono što volim, nikad nisam umoran.

Jeste li se ponosili samim sobom kad ste osvojili nagradu?

Naravno da jesam. Dalo mi je elan jer nekad u monotoniji posla, čovjek se pomalo i zasiti svakodnevice pa mi je ovo svakako bio poticaj za dalje. Ljudi su prepoznali moj rad, volju i želju da uvijek pomognem. Ja se vodim onim što je rekla Majka Terezija: „Neka vam nikada ne dosadi činiti dobro“.

Svaki dan donosi novi početak, a meni je nagrada donijela novu motivaciju i elan za radom jer inače se stranke samo izmjenjuju pa ne mogu vidjeti „feedback“ ljudi jesu li zadovoljni sa mnom i mojim radom. Stoga mi je bilo drago vidjeti da me ljudi vole i cijene te sam time dobio poticaj da nastavim, da se i dalje, i još više trudim i radim za svoje prijatelje pomorce.

Prošlo je skoro godinu dana od nagrade, je li se išta u Vašem životu od tada značajno promijenilo?

Ništa posebno, ali je lijepo da mi i nakon skoro godinu dana, pomorci koji me u tom periodu nisu vidjeli jer su plovili, čestitaju i kažu: „Vidio sam, glasao sam s broda za tebe“. To mi je stvarno prekrasno čuti. Da se i nakon godinu dana toga svi sjećaju.  

Poznati ste kao „legenda splitske kapetanije“. Je li vam drago čuti da vas pomorci tako zovu?

Sigurno da je. Ljudi su jednostavno prepoznali moj trud i rad. Tako sam vidio kad je bila nominacija, netko je napravio strip na kojem je bilo ispisano: „Zlatko je na godišnjem, što ćemo sad?“

To mi je bilo jako simpatično, sreća njihova što uzmem samo tri dana odmora. No, ponekad, ako bude ispit petkom, a subotom ljudi imaju ukrcaj, onda radim i petkom do kasno navečer i subotom jer tu se radi o poslu naših pomoraca. Želim pomoći svima i ne želim da nikome radi mene propadne ukrcaj pa se trudim na vrijeme da dobiju sve potrebne papire, a ne da idu korak unazad. Smatram ih prijateljima i želim im uvijek pomoći, ako vidim da mogu. Ponekad ostanem na poslu do deset navečer. Nerijetko se dogodi da dođe ponoć, a da od papira i ne primijetim koliko je sati. Najdraže mi je tako kasno raditi jer u zgradi tad nema nikoga pa mogu na miru sve papire riješiti.

Koliko godina radite ovaj posao i je li vam dosadio?

U treći mjesec će biti 15 godina, a ovdje sam došao odmah nakon završenog fakulteta, ovo mi je bio prvi posao. Nekad se dogodi zamor od posla, ali opet kad vidim svako jutro da sam potreban pomorcima, dobijem snagu i neku novu nadu. Bude momenata da upadnem u rutinu, kao i u svakom poslu, ali mi volju daje to što se osjećam korisno.

Jeste li ikada doživjeli neki incident od strane pomoraca na poslu?

Nikad, ali kad se mijenjao pravilnik donesena je odluka Ministarstva mora, prometa i infrastrukture da se zamjene neograničeni breveti u ograničene, pa je u tom periodu u nas u Kapetaniji bila nenormalna gužva i taj period je bio, mogao bih reći, dosta težak.

Možete li izdvojiti neki posebno lijep trenutak od početka Vaše karijere, da Vam je ostao u sjećanju?

Vrhunac nakon 14 godina rada bila mi je sama nominacija te pozitivne reakcije pomoraca i kolega. Bio sam u iščekivanju i bio je prijenos online, pa su kolege iz pomorskog prometa gledali i navijali za mene. Kad sam im javio, rekli su mi da znaju da sam osvojio nagradu, da su me gledali online, a ja nisam ni znao da će biti prijenos. Poslao mi je video jedan naš kapetan s broda. Posada su mu bili Filipinci i napravili su mi plakat na kojem je pisalo „Zlatko number one“. Filipinci su vikali „Zlatko, Zlatko“. Tada su bili u Argentini. Bilo mi je jako emotivno vidjeti taj video. Na drugom kraju svijeta, članovi posade druge nacionalnosti navijaju za mene, a ne poznaju me. To mi je bila najveća moguća podrška i hvala im na tome.

Vaš je posao jako iscrpljujući i zamoran, dođe li vam ikada da krenete poslovno nekim sasvim drugim putem?

Dođe mi nekad kad je hrpa papira. Taman riješim jedno, a dođe druga hrpa, tako da, odgovor je da. Ponekad mi dođe, ali to me vrlo brzo prođe jer ovdje sam radi ljudi, a ne papira. Iza svakog tog imena i prezimena i broja breveta stoji čovjek od krvi i mesa, koji samo želi raditi svoj posao i zaraditi svoj kruh na brodu, a ja sam tu da im olakšam tešku birokraciju.

Opće je poznato među pomorcima da uvijek ostajete na poslu sve do kasno u noć. Odakle Vam tolika snaga i životna energija?

Navika mi je doći navečer raditi, a kad nekad ne dođem navečer, bude mi čudno. Svi smo mi u društvu povezani kao kolektiv, svi smo potrebni, od predsjednika, čistača, pekara, do prodavačice. Cijelo društvo funkcionira kao kolektiv kad svatko radi svoj posao. Ja se samo trudim odraditi onako kako mislim da je najbolje. Ujutro je puno mailova, poziva i stranki pa ne stignem riješiti papirologiju, a moj se čitav dan svede na papire. Onda dođem navečer na miru odraditi sve dok me ne ometa nitko, jer tad nema nervoze ni strke, pa ujutro imam čist stol i mogu započeti dan bez zaostataka od prethodnog dana. Tada mi je „mirna duša“.

Kako biste opisali sebe u tri riječi?

Rekao bih strpljiv jer ovdje imamo puno zahtjeva za brevete pa često čujem od pomoraca da kažu: „Zlatko, dobro Vi imate strpljenja za sve ovo“. Za druge dvije riječi, ne znam što bih rekao, ali često mi i pomorci i obitelj, pa čak i kolege kažu da sam skroman. Dok bih za treće rekao da sam marljiv, i poslovno i privatno.  

Što radite u slobodno vrijeme?

Zaista ništa posebno, jer u biti imam dvokratno radno vrijeme pa se opustim uz neki film ili odlazak u kino, ponekad i kazalište.

Na što najčešće upozoravate pomorce?

Kad sam tek počeo raditi trebalo mi je vremena da se uhodam u posao, a i Konvencija se mijenjala. Izmjene i dopune budu svako malo, tako je od 1995. godine pa sve do danas. Tako da kad se netko iskrca, uvijek pitam pomorce znaju li za te dopune i na što imaju pravo za polaganje breveta. Želim da budu sa svime upoznati i da znaju na što imaju pravo. Kad je netko strojar, kažem mu što se mijenjalo vezano za stroj, kad je paluba, naglasim pomorcima izmjene zakona koje su vezane za službu palube. Svakome ono što je za njega bitno.

Kadeti stroja i palube moraju voditi vježbenički dnevnik tijekom godine dana na brodu, a s obzirom na to da su to jako mladi, većina njih to ni ne zna pa krenu na brod bez dnevnika i netko im ga mora slati na brod. Zato čim vidim da je netko kadet, odmah ih upozorim da kupe dnevnik da se ne nađu u toj situaciji. Puno kadeta mi je tada reklo: „Hvala Vam, nisam imao pojma da moram imati dnevnik, spasili ste me“. Ponekad ljudi koji se prvi put susreću s ukrcajem pomiješaju pojmove pomorska knjižica i matrikula, pa mi nerijetko kažu izradio sam pomorsku knjižicu, sad mi treba matrikula. To mi uvijek bude smiješno.

Rijetko tko je danas odan svome poslu kao Vi. Čujete li ikad od kolega ili prijatelja da Vam kažu: „Zlatko, zašto tako puno radiš“?

Da, često to čujem od kolega, ali ja zaista svoj posao obožavam i svima izlazim u susret jer pomorce ne gledam kao broj u protokolu, nego kao svoje prijatelje.

Opće je poznato da ste čovjek koji će svakome pomoći, svakog pomorca saslušati, s mnogo strpljenja i tolerancije, te učiniti sve u Vašoj moći za druge. Zanima me postoji li možda nešto što biste poručili pomorcima i onima koji to tek žele postati?

Sve koji gaje ljubav prema moru potaknuo bih ih da plove jer smo mediteranska zemlja. Iako je to „kruh sa sedam kora“, to nam je u genima da plovimo. Svima njima poručio bih da se okušaju na moru. Kako kaže poslovica: „Ploviti se mora“. Zahtjevan je posao radi odvojenosti od obitelji, ali to je poziv i ljubav. Točno kad sam diplomirao smjer „Nautika i ribarstvo“ na Pomorskom fakultetu, na Kapetaniji je bio natječaj i prijavio sam se i dobio posao pa sam ostao u tome. No, uvijek sam se mislio bih li zaplovio ili ne, i na kraju ipak nisam. Drago mi je da je tako ispalo jer ovo što radim me ispunjava, a ipak je vezano za struku i pomorstvom. Na poslu rješavam probleme drugih, a to sam uvijek volio.

Recite mi, imate li tremu kad radite intervjue?

Da, imao sam tremu kad sam imao intervju za radio jer mi je uvijek lakše razgovarati sa strankama. S druge strane, kad pred mene stave mikrofon, uvijek imam veliku tremu i čim vidim mikrofon, odmah zaboravim ono što mislim reći od treme. Lakše mi je s mojim pomorcima raditi i čudno mi je čuti svoj glas na radiju. Imam dojam kao da govori netko drugi, a ne ja.  

I za kraj, zanima me. Prezime vam je Pisac, jesu li ikad ljudi radi toga mislili da ste zaista pisac?

Da, jako često mi se to događa. Čak je i čistačica na Kapetaniji to mislila. Kad netko ovdje kaže pomorcu „Otiđi kod pisca“, nerijetko se dogodi da dođu pomorci i pitaju me što ja to pišem, pa im uz smijeh objasnim da mi je to prezime. A bude tu i smiješnih situacija kad dođu ljudi i pitaju „Gdje je Zlatko Sudac“, umjesto Zlatko Pisac. Ponekad su tako zbunjeni od silnih papira i birokracije da ni ne znaju koga traže. Meni je sve to simpatično.

Katarina Mitrović