Gdje sam ono stao? Ah, pa da, stigao sam na Maltu usred noći i završio priču i figurativno i stvarno slijedećom rečenicom:

„U hotelu u gradu Saint Julian’s sam se smjestio malo prije dva ujutro 18og svibnja 2021. godine. No, o tom u nekoj drugoj priči.“

Iako vam je to poznato, čak ste to, možda, pročitali prije svega nekoliko minuta, ili kraće, da ne bi bilo zabune, ovo je ta „neka druga priča“.

Ulica u kojoj se nalazi hotel, čak ni usred bijela dana, ne ulijeva osobito povjerenje čistoćom ili bogatstvom sadržaja. Kakva takva utjeha mi je bila činjenica da je na Malti svaki upotrebljivi komadić prostora iskorišten za turizam. Stoga se hotela i hotela da pronaći i na čudnijim mjestima. Kao vrlo mlad sam čuo onu:“Ne sudi knjigu po koricama.“ Ne tvrdim da se baš uvijek i baš doslovno pridržavam te izreke.

Ušavši kroz automatska klizna vrata ugodno me iznenadila unutrašnjost. Izgledalo je kao pravi hotel. A, vjerujte, nagledao sam se hotelskih predvorja, recepcija i soba kroz godine provedene po brodovima. Zadnjih petnaestak godina, praktički, ne zaobiđe me noć (do nekoliko) prije ukrcaja, poslije iskrcaja ili oboje. Neki će reći, blaaago teeebi. Priznajem, nakon dugih transkontinentalnih letova i vremenske razlike od šest, sedam ili više sati, noć u krevetu, koji nije brodski, itekako dobro dođe. Ali, da ne grintam dalje jer već čujem komentare.

Za recepcijom je stajao mladi tamnokosi mladić. Pomislio sam, pogrešno, da je Maltežanin ili eventualno Talijan. Nakon što je pogledao u moju putovnicu, obratio mi se na „savršenom“ hrvatskom jeziku. Neće biti, misli su divljale u ranu noć, da je lokalni dečko, negdje, nekako, naučio hrvatski. Da skratim, momak je iz Mostara a na Malti radi, i živi, već nekoliko godina. A ima i djeda u Rijeci. Ali nije to sve, rekao mi je, u popodnevnoj smjeni radi cura iz Makedonije. Na maloj Malti zaposleno je pola mladosti s Balkana. Nije li to i lijepo i tužno istovremeno? Lijepo što imaju posao na otoku poput, predivne, Malte a tužno što ga nemaju kod kuće.

 Prošlo je dva ujutro kad sam se obrušio u hotelsku postelju, dugo ne mogavši zaspati. A jesam li želio doručkovati u miru i tišini, nije mi preostajalo nego ustati u šest i pol ili, ako vam je draže, u pola sedam. Naime, mama me (na)učila, kako je nju njezin tata učio:“Doručak pojedi sam, ručak podijeli s prijateljem a večeru daj neprijatelju.“ Ja, doduše, od svega sam prihvatio svesrdno samo dio s doručkom. Ostalo ne primijenjujem u praksi, iz savršeno egoističnih razloga. 

I jesam, nekako sam uspio zaspati, lakše od toga sam se uspio, na vrijeme, ustati te odlučno poslušao savjet svoga djeda. Barem prvi dio.

Vjerujem da svi poznajete, barem jednu, osobu koja uvijek i redovito kasni na dogovore, sastanke i ostalo. Kod mene je, negdje u jako ranoj mladosti, došlo do svojevrsnog deformacijskog poremećaja. Tako da, za razliku od spomenutih, ja uvijek i redovito ranim. Tako sam i tog utorka bio ispred hotela desetak minuta prije dogovorenih osam sati ujutro. U više navrata mi je bilo naglašeno da moram biti točan jer (isto tako)  moram stići na „covid“ testiranje u toliko ili onoliko sati. Neizgovoreno je ostalo kakve sve vrste kažnjavanja me čekaju budem li kasnio, koje sam pod svaku cijenu želio izbjeći, prepuštajući se mašti. Na, moju, žalost, nisu me upozorili da na Malti vrijeme ima donekle drugačiju dimenziju nego u većem dijelu svijeta. Sa sličnim fenomenom sam se, više puta, susreo u Meksiku, kao i zemljama središnje i južne Amerike. Tako je vozač, vjeran svojim korijenima i otočkoj tradiciji, stigao poslije osam i kvarat ili, ako vam je draže, osam i frtalj. Divljački zakočivši, u ulici poprečno od hotela, zaustavivši promet, izazivajući nervozno trubljenje vozača iza njega, vrhunac je ipak bio kad je, nervozno, počeo mene zazivati da požurim. Nisam se uspio vezati a već je autom divljao po uskim uličicama, bez ijedne riječi objašnjenja ili isprike zbog kašnjenja.

Iskrcao me ispred bolnice/klinike, čega li, gdje je nekoliko ljudi stajalo u redu, i nestao autom dalje. Cijela priča o točnom terminu zakazanom za testiranje se uspostavila kao smiješna, jer sam, isto tako, mogao doći sat dva prije ili kasnije. Po završetku, naravno, vozača nije bilo u blizini. Nazvao sam agenta koji mi je rekao da će vozač doći po mene za pola sata. Došao je nakon dva puta pola sata. I ovoga puta bez riječi objašnjenja ili isprike. Tako to valjda funkcionira na Malti, razmišljam si i dalje.

No, da ne pomislite da me to imalo uzbuđivalo. Jer, nastojim, ponekad i uspijevam, ne opterećivati se stvarima na koje nemam utjecaja. Predamnom je bio čitav dan samo za mene, da ga provedem kako i gdje želim. Letio sam dalje tek slijedećeg jutra. Doduše, rano. Točno znam što vam se sad mota po glavi.

A rano je značilo da avion polijeće u sedam i pol a ja se moram ustati u 5icu. Sve to je bila dječja igra znajući što slijedi.

Na vrijeme sam ustao, prije vremena se spustio do recepcije zbog odjavnih formalnosti. Za pultom je i ovoga puta bio mlad tamnokosi mladić, iako ne isti kao prošlog jutra. Ovaj me zato odmah pozdravio s dobro jutro da nisam uspio odoljeti porivu te sam ga upitao otkud je on. Pa kad mi je rekao da je iz Beograda, moja reakcija je bila kako imam ja prijatelje u Beogradu. I on je, čak i duže od, nekoliko godina na Malti, rekao mi je. U svakom slučaju, dva vrlo simpatična i ugodna, iako kratka, susreta s mladošću iz susjedstva. Što me, ponovo, potiče na razmišljanje kako se „današnja omladina“ kudikamo jednostavnije odlučuje na odlazak u druge države zbog posla i školovanja nego što smo to radili mi u njihovim godinama. Podrazumijeva se da su im danas neusporedivo dostupnije informacije putem interneta i društvenih mreža, što mi nismo imali. Ipak, čini mi se, da su ili oni smjeliji od nas ili smo mi bili preveliki „ziheraši“, da ne kažem kukavice.

A vezano za gore spomenutu dječju igru i što slijedi, čekao me jednosmjeran let do Amsterdama i smještaj u još jednom hotelu, na šest dana. No, pošto su preostale mogućnosti bile gore od ove, smatrao sam se pravim sretnikom. Ne da su mi mogućnosti bile dane na izbor pa sam ja, kao mudar, se odlučio za najpovoljniju.

Sa tople i sunčane Malte sletio sam na hladnu i kišom okupanu amsterdamsku zračnu luku. Ipak sam se smješio sam sa sobom. Jer, za osmijeh nikoga ne tražim dozvolu. Kao i to da sam bio premoren od posljednjih nekoliko dana neredovitog spavanja i prevoženja brodom, autima i avionima, da su hladnoća i kiša bile apsolutno nebitne u odnosu na misao o toploj i suhoj hotelskoj sobi. Aha, najedamput volim hotelske sobe!? Ne, naprotiv, ali pošto je moglo biti kudikamo gore, bilo je odlično. Prije nego sam se iskrcao s prošlog broda „Sloman Themis“, jedna od mogućnosti je bila prekrcaj na brod „Sloman Hermes“, negdje na dalekom istoku. Ima li potrebe za daljnjim objašnjavanjima zašto sam se osjećao privilegirano i odlično?

Taj prvi dan u hotelu, u gradu Hoofddorp, koji i nije baš centar ičega, prošao je krajnje nepamtljivo pa ga niti ne želim opisivati.

Zato je slijedeći bio iznimno pamtljiv. Bio je četvrtak, pretposljednji u svibnju ove godine 2021. što samo po sebi nema ama baš nikakvo značenje, iako ću ga ja pamtiti. Nadam se još jako dugo. 

Kako sam spomenuo već, doručke ne propuštam, nikad, ako imam pravo išta reći na tu temu. Najčešće imam. I tog jutra sam imao što reći. Unatoč ograničenjima vezanim uz epidemilošku situaciju u Nizozemskoj. Tako da se nije dopuštalo zadržavanje u restoranu nego bi se sa švedskog stola pohvatalo što se dalo i išlo se pojesti ili natrag u sobu ili na vanjsku terasu. Meni je draža privatnost sobe, jedenje prstima i mljackanje do mile volje u usporedbi s napetošću od osuđujućih pogleda i komentara ostalih gostiju. 

Simpatičan i svakako koristan podatak je da hotel ima organiziran besplatan prijevoz kombijem do zračne luke i natrag svakih pola sata, počevši od kakvih šest ujutro do ponoći ili nešto slično tome. Tako da sam u devet i pol već, radosno i uzbuđeno, sjedio jedini u kombiju koji me za manje od 10 minuta dovezao do zračne luke. Tamo sam kupio trodnevnu kartu za neograničen broj vožnji prometalima javnog prijevoza, što uključuje vlakove, tramvaje, autobuse i trajekte. To se nije pokazalo kao osobito pametna investicija jer mi je apetit, očito, bio veći od mogućnosti, jer sam, pametnije, mogao kupiti jednodnevnu kartu, obzirom da sam samo jednom otišao do Amsterdama. Dijelom zbog vremena koje je bilo promjenjivo i nepredvidivo a, uistinu, većim dijelom zbog zatvorenih muzeja i obustavljenih turističkih obilazaka amsterdamskih kanala teglenicama. Zapravo se, opet, mogu smatrati sretnim jer je kakvih tjedan dana ranije sve bilo pozatvarano. Tako da od silnih planova posjete kuće Anne Franck, Rembrandtovog, Van Goghovog i muzeja voštanih figura nije bilo niti govora. Međutim, nitko mi nije branio da se, lijeno i opušteno, prošećem starim gradom među mrežom kanala i mostova što ih spajaju. Uspio sam i popiti kavu na jednoj od mnogih otvorenih terasa. Dok su mnogi drugi lokali, bez terasa, bili i dalje zatvoreni. Isto tako sam uspio prošetati zoološkim vrtom unatoč zatvorenim dijelovima i oblacima koji su se premišljali da li ili ne iskrcati svoj teret kiše. I konačno, premoren od hodanja, počastio sam se izvrsnim odreskom i lokalnom tamnom pivom na terasi restorana uz sam kanal. Ipak zadovoljan sam se uputio natrag prema hotelu, odlučan da ću se vratiti u Amsterdam drugom zgodom i u pratnji mojih najdražih.

Slijedeći dan, petak, bio je uglavnom hladan i mokar. Tako da izlazak van nije bila neka osobita ideja. Naročito ne u zabiti u kojoj se nalazio hotel. Jedino „uzbuđenje“ je bio restoran brze hrane stotinjak metara od hotela. Hvala ali ne hvala. Stoga sam se posvetio odmaranju, pisanju, čitanju i punjenju baterija za sutrašnji dan i iznenađenja.

Subota je osvanula jednako hladna i mokra poput petka iako je prognoza bila, barem, ohrabrujuća. Nakon svih odbavljenih jutarnjih rituala spustio sam se, prije vremena, ispred hotela kako bih u miru popio kavu i sačekao prijateljicu da dođe po mene. Nismo se vidjeli skoro pet godina, kad me došla posjetiti na brodu u Rotterdamu. A poznajemo se punih trideset i pet godina, od 1986. godine dok sam služio vojni rok u mornarici u Puli, a njih dvije prijateljice su došle na ljetovanje. Svi skupa smo bili malo više od djece, dok danas imamo djecu stariju nego smo mi u to vrijeme bili. Kad je stigla autom nije djelovalo kao da je prošlo pet godina od prošlog susreta. 

Vožnja do grada Zoetermeer (slatko jezero) od kakvih četrdeset i pet minuta je protekla u brbljanju, što je razumljivo. Dolazak u njihov dom, susret s njezinim mužem, nakon više od trideset godina, bio je jednako topao i simpatičan. Na način da smo obojica bili, neznatno, drugačiji nego se uzajamno sjećamo. A upoznao sam i njihova dva sina. Vrijeme uz, tipičnu holandsku, kavu proteklo je jednako tako u brbljanju. Vjerujem da su još uvijek u svojevrsnom šoku od mojih živih gestikuliranja i glasnih objašnjavanja. Što me vraća u 1989. godinu kad su njih četvoro, dva para, ljetovali u Opatiji pa smo neko vrijeme proveli u šestoro. Tako smo jedne večeri bili u gostionici „Jugo“ na Trsatu, gdje je danas jedna od najboljih, ako ne i najbolja, pizzeria u Rijeci „Pampas“. To je bilo vrijeme opuštenosti uz kockaste stoljnjake, stolna vina, jednostavnih primorskih jela, kartanja briškule i trešete te zvuke pjesme i gitare. U jednom trenutku smo moja današnja supruga i ja nešto komentirali ili objašnjavali, kad su ovo četvoro zabrinuto pogledali prema nama a netko nas je pitao zašto se svađamo. Sad je bio naš red da budemo zbunjeni, ako već ne zabrinuti. Mada nisu bili u potpunosti uvjereni, pokušali smo im objasniti da se nismo svađali nego samo, normalnim tonom i načinom, razgovarali. Toliko o temperamentnim južnjacima i rezerviranim sjevernjacima. Ipak, još jedan detalj u prilog ranije spomenutog. Nekoliko stolova dalje od nas je sjedilo društvo među kojem je bio i, danas pokojni, Arsen Dedić. U jednom trenutku su zapjevali uz pratnju dvije gitare, što je naše sjeverne prijatelje uistinu oduševilo. 

Vidi mi se da ova priča priča o svemu osim o brodu. No, da nije bilo prekrcaja s broda na brod ne bi niti nje bilo. Kao i da nisam bio tada u mornarici, da li bi se ikad upoznali i (p)ostali prijatelji za čitav život.

Dobro, nakon mog „monologa“ uz kavu krenuli smo dalje tramvajem, koji meni liči na vlak, do državnog političkog i administrativnog središta moći, Den Haaga. Vrijeme kao da nije imalo ni najblažu namjeru se popraviti. Ipak, nešto smo na brzinu pojeli na terasi restorančića brzajući jer je postajalo sve hladnije. Potom smo kratko obišli okolne suvenirnice. Pošto sam prvi, a moguće i posljednji, put u životu u Hagu morao sam kupiti bilo kakav suvenir za uspomenu. A što bolje nego napršnjake koje sam počeo skupljati, iz čisto praktičnih razloga, unatrag kakvih osam godina po Kanadi. Danas ih u kolekciji imamo više od stotinu i pedeset komada.

Nakon toga smo hopnuli na još jedan tramvaj, što podsjeća na vlak, i odvezli se do Madurodama, minijaturnog gradića s maketama „svih“ nizozemskih znamenitosti. Gdje nas je, iznenađujuće, tokom obilaska ipak pratilo lijepo vrijeme sa sramežljivim suncem. Nemojte propustiti Madurodam ako se ikada nađete u Hagu. Tamo ćete naći majušne vjetrenjače, zgrade parlamenta i kraljevske palače, kanale, teglenice, goleme tradicionalne zemljoradničke klompe i svega pomalo. Tamo je i minijaturna kopija roterdamske brane koja bi se stavila u funkciju u slučaju porasta morske razine, a njezino propuštanje bi potopilo dobar komad središnje Nizozemske.

Ponovna vožnja tramvajem i šetnja, uistinu, prekrasnim starim dijelom Haga. Iskreno, o Hagu nisam nikada razmišljao o kao mogućoj posjeti pa se nikada nisam niti potrudio saznati išta o gradu. U svakom slučaju, promijenio sam mišljenje i svakako je u planu detaljniji obilazak Hagom, kad nas put dovede do Beneluxa. 

Središnji trg u Hagu, zvan i znan kao Trg je napučen terasama a tog popodneva su terase bile prenapučene ljudima. Svaki pokušaj dobivanja slobodnog stola bila je nemoguća misija, ako niste imali vremena i strpljenja za čekanje uz prethodnu rezervaciju. Pošto je prošlo osamnaest sati i trebalo se vratiti do Zoetermeera, gdje je opet počelo kišiti, po auto pa autom do Hoofddorpa, iskrcati mene pa natrag, nije imalo smisla čekati.

Tako da smo se manje-više istim putem vratili do mjesta polazišta, sumornog i neprivlačnog parkirališta jednako nesimpatičnog hotela. Bilo je skoro osam sati navečer i taman vrijeme za večeru, golemu pohanu svinjsku šniclu.

Nedjelja, opet, hladna i mokra, uz umor od prethodnog dana, bila je, gotovo, savršena za ljenčarenje i pisanje.

Sedmicu dana nakon što sam se iskrcao s broda na Malti, ponedjeljak, nije bio nimalo ljepši od nedjelje. Što je, isto kao i pri dolasku, bilo krajnje nevažno jer sam se spremao za odlazak i iz ovog hotela i ukrcaj na slijedeći brod.

Amsterdam sidrište (Nizozemska), 06. VI. 2021.

Kapetan Aron Baretić – ABe