Objavljen je video koji pokazuje zastrašujući trenutak pucanja sajle na dizalici golemog broda dizalice Saipem 7000, koji se dogodio jučer ujutro u Norveškoj, prilikom testa opterećenja.
Podsjetimo, divovski semisubmersible brod dizalica Saipem 7000 nagnuo se tijekom operacije podizanja tereta u kanalu Åmøyfjorden, sjeverno od Stavangera u Norveškoj. U trenutku incidenta na brodu se nalazilo 275 osoba. Svi su evakuirani, a srećom nitko nije ozlijeđen.
Prema preliminarnim podacima istrage, glavna sajla dizalice pukla je prilikom testa opterećenja, koji se odvija svakih pet godina. Teret, odnosno dvije barže koje je Saipem 7000 podizao pale su u more, a ubrzo nakon toga su potonule.
Saipem 7000 nagnuo se nakon nesreće, no brod se na sreću vratio u sigurnu i stabilnu poziciju.
Viking Star, Island Princess, Arethusa, MSC – samo su neka od imena plovećih giganta i kompanija čija je redovna ‘stanica’ bila Boka kotorska u periodu od ožujka do prosinca, do početka epidemije koronavirusa.
Svaki od njih podjednako zaustavlja dah dok ‘jezdi’ Bokom ka kotorskoj luci, naročito kad presijeca tjesnac Verige, te uz asistenciju remorkera, manevrira dalje ka Kotoru, piše Feral bar.
Malo je onih koji ostaju ravnodušni na ‘otmjene džinove’, kao što je malo i onih koji sebi mogu priuštiti krstarenje i uživati u svemu što kruzer nudi.
Većina zabilježi po koji kadar sa obale. No, kako izgleda biti na zapovjedničkom mostu dok jedan od ovakvih gorostasa uplovljava u Boku?
Taj doživljaj možemo imati, makar virtualno, zahvaljujući Novljanki Jovanki Savović, koja zajedno s bratom Lazarom, plovi na kruzerima više od deset godina.
Na snimci koji je proslijedila Novskom portalu, ‘plovimo’ Bokom na kruzeru Holland America Koningsdam, kompanije Holland America Line. Snimka je napravljena prilikom jednog od putovanja 2020. godine.
Što nudi Holland America Koningsdam?
Koningsdam je prvi, novi brod Holland America Line u posljednjih osam godina, navodi se na portalu Cruisecritic. „Koning“ na nizozemskom znači „kralj“.
To je najveći, tehnološki najnapredniji i najluksuzniji brod Holland America Line-a ikad napravljen. Koningsdam najavljuje i novu klasu (Pinnacle) i novu eru za HAL.
Porinut je 2016. godine. Ima smještajni kapacitet za 2.650 putnika koje poslužuje 1.036 članova posade. Obilazi Aljasku, meksičku rivijeru, Kaliforniju, Monterey, Honolulu, Seattle, La Paz, Tahiti, Havaje i druge destinacije.
Isplovljava iz Vancouvera i San Diega. Najniža cijena putovanja je od 95 dolara pa naviše. Do sada je imao 420 putovanja.
Na brodu se osjeća luksuz: debeli tepisi, kožne stolice, puno skupih umjetničkih djela koja krase zidove i javne prostore, skulpture pop zvijezda, glazbenika i instrumenata.
Koningsdam je direktno usmjeren na „premium“ klijentelu: pronicljive, bogate koji mogu platiti stvari u kojima uživaju u životu, kao što je dobra boca vina ili omiljeni viski.
Kabine i javni prostori su kao vrhunski hotel, obavezan je dress code. Brod posjeduje i tavernu u francuskom stilu, Lido Deck na dva kata sa staklenim krovom, gdje se prikazuju večernji filmovi; ogromnu pozornicu s ogromnim surround ekranom; obiteljske i solo kabine, koje se uklapaju u brend HAL.
Hrvatska je kao počasni i jedini inozemni gost gost sudjelovala na festivalu Ecsale a Marseillan, a udruge Palagruza i Cronaves svojim bogatim programom predstavile su hrvatsku maritimnu baštinu, piše Otvoreno more.
Festival mora u Marseillanu trajao je od 8. do 10. travnja, a okupio je desetak sudionika, predstavnika svojih tradicijskih brodova i zanata, predstavnika lokalnih proizvođača vina, sira i kamenica, a sve je popratila glazba, putujući trio iz Kalabrije i marseillanska limena glazba
Marion Vindel iz ureda gradonačelnika Marseillana rekla je kako joj je vrlo drago što je hrvatska sudjelovala, a posebno je pohvalila radionice brodogradnje udruge Palagruza.
„Kako je ovo novi festival, bilo je izazovno organizirati sve, no iznimno nam je drago što smo ugostili naše prve inozemne goste“.
Radionice brodogradnje pobudile su veliki interes najmlađih stanovnika Marseillana i okolnih sela. Udruga Palagruza održala je radionicu gradnje gundule pod vodstvom Tea Lovrića, djeca su tijekom radionice sastavljala gundulu i stjecala osnovna znanja brodogradnje, a posebno ih je uveselilo kad je jedna takva gundula zaplovila Marseillanskom lukom.
Foto: Velimir Bešić / Otvoreno more
Udruga Palagruza u Komiži je pronašla gundulu staru oko sto godina koju je dao izraditi prvi vlasnik tvornice za preradu ribe Mardešić. Nasljednici su gundulu čuvali godinama, a udruga Palagruza je brodicu dokumentirala i izradila replike na kojima se djeca uče brodogradnji i veslanju.
Osim gundula, udruga Palagruza dovela je i sandulu, ribarski brod duljine 4-5 metara i blago nagnutih bočnih stranica te ravnog dna, a služio je za plovidbu i ribarenje u blizini komiške vale.
Na sandulama se uglavnom veslalo i to sjedeći, stojeći ili po gondolijersku, s krme s jednim veslom, no na sandulama se nekad i jedrilo i to koristeći jedro s dvije lantine. Udruga Palgruza opremila je sandulu jedriljem, a u sklopu radionica i sveukupne prezentacije u Marseillanu joj je dignuto jedro.
Foto: Velimir Bešić / Otvoreno more
Posjetitelji festivala mogli su uživati i u izložbama fotografija Velmira Bešića i Borisa Kragića, ali i dobiti sve potrebne i zanimljive informacije o našoj maritimnoj baštini.
Zanimljivost festivala bilo je i natjecanje u otvaranju kamenica, u kojem se okušao član udruge Palagruza, Mate Stanojević.
Impresivno je bilo vidjeli teglenicu Tourmente čija je posada unutrašnjost broda pretvorila u izložbeni prostor i šank za degustaciju domaćih proizvoda. Pažnju je plijenila i džunka, kineski drveni jedrenjak s četiri jarbola.
Po završetku ovog festivala, Palagruza se uputila u Sete gdje će idućih sedam dana sudjelovati na poznatom festivalu Escale a Sete.
Velimir Vrzić, podvodni istraživač – ekolog u dvije je godine očistio more od sto pedeset tona starih ribarskih mreža koje su potom reciklirane. Pronašao nekoliko brodskih mina, brod s amforama, stotine avionskih bombi, a 2020. nominiran je za nositelja Plave vrpce Vjesnika. S ovim zaljubljenikom u naše podmorje u Drugom dijelu dana družio se HRT.
Velimir je u razgovoru s Dubravkom Družinec Ricijaš, jednom od urednica i voditeljica Drugog dijela dana, slušateljima Drugog programa otkrio kako trenutno istražuje podmorje oko Trsta, te usprkos lošoj vidljivost mora i muljevitom dnu snima jednu malu, ali turistički vrlo popularnu potopljenu džepnu podmornicu.
Foto: Velimir Vrzić / HRT
– Cijeli život sam pod morem. Evo, otkad pamtim moj otac me vodio na more, uvijek je ronio ispod kupača, otkrio nam je Velimir Vrzić, podvodni istraživač – ekolog koji se u razgovoru prisjetio djetinstva, ali i jedne male metalne kutije u kojoj je njegov otac skupljao sve što je izronio (poput različitog nakita), radi čega je kao dječak vjerovao kako se više zlata nalazi na plažama, nego na potopljenim brodovima.
Ovaj Riječanin ne skriva ponos na svojeg oca koji ga je uveo u svijet podmorja, te ističe kako je otkad pamti za sebe, ispod mora.
– To je nešto što jednostavno imate u sebi. To vas tjera, goni – izjavljuje Velimir koji je cijeli radni vijek proveo kao policijski istražitelj pomorske policije.
Velimir je otkrio i što je to “kurenat”, kakva je tišina pod vodom, ali i kakvim se “nadzemnim” istraživanjima bavi dok je jugo.
Foto: Velimir Vrzić / HRT
Ovaj zaljubljenik u more i podmorje osim što istražuje, uz pomoć drugih volontera i udruga također i čisti naše more. Tako je tijekom prošle dvije godine očistio naše more od sto pedeset tona starih ribarskih mreža koje su potom reciklirane. – Lijepo je biti koristan, izjavljuje Velimir Vrzić te upozorava na opasnost koju predstavljaju zaostala minsko-eksplozivna sredstva, ali i stare ribarske mreže koje se kriju u našem podmorju.
U podmorju uvale Pržna u Krtolima kod Tivta, pronađeni su ostaci većeg drvenog plovila, ali i materijal koji datira iz vremena od antike do srednjeg vijeka, pa je Crna Gora sasvim nenadano, dobila možda i najvrijedniji do sada hidroarheološki lokalitet koji je potrebno ozbiljnije ispitati, piše Boka News.
Ostatci drvenog broda pronađeni su sasvim slučajno u zapadnom dijelu uvale Pržna na mjestu gdje je proteklih nekoliko dana građevinska kompanija „Gugi Commerce“ iz Budve, bagerom bespravno kopala sitni morski pijesak iz plićaka i onda taj materijal damperom transportirala do plaže i kupališta Plavi horizont, gdje je pijesak potom razastiran po plaži. Radove čiji je investitor kompanija Qatari Diar Hotel & Property Investment“ iz Tivta koja je vlasnik velikog zemljišnog kompleksa u zaleđu ove plaže, u međuvremenu je obustavila Ekološka inspkecija, a reagiralo je i samo poduzeće Morsko Dobro koje je priopćilo kako nikada nije dalo suglasnost za ovakvo kopanje pijeska iz inače vrlo plitke uvale Pržna.
Devastacija podmorja međutim, neočekivano je rezultirala jednim od najvećih hidroarheoloških otkrića posljednjih godina u Crnoj Gori, jer su se ispod slojeva uklonjenog pijeska ukazali ostaci kostura za sada nepoznatog drvenog plovila. Ronioc iz Hratske koji je ovdje ronio par dana nakon što je bager „Gugi Commercea“ izašao iz mora, primijetio je ostatke debele drvene koblice, pramčane ili krmene statve, te jakih rebara nepoznatog plovila, u čijoj je blizini našao još i veći broj sitnijih artifakata – antičkog novca, ostataka hladnog oružja, ali i jedan manji srednjevjekovni brodski signalni top. Po dimenzijama drvenih greda koje čine kobilicu i rebra nepoznatog plovila izvjesno je da se ne radi o nekoj manjoj barci, već o ozbiljnijem brodu. Na snimkama lokaliteta, naslućuje se čak i nekoliko očuvanih madijera (trenica drvene oplate) pri samom dnu i kobilici broda koji još uvijek leže manje-više zakopani u pijesku.
Foto: Boka News
Nalazištu koje je na samo nešto preko metar dubine mora, sada međutim, prijete brojne opasnosti i izazovi zbog kojih je neophodna hitna i adekvatnija reakcija nadležnih državnih orana i službi – prvenstveno Centra za arheologiju i konzervaciju Crne Gore i Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore koje su odmah obaviještene o epohalnom arheološkom nalazu na Pržnoj.
O svemu je obaviješten i Pomorski muzej Crne Gore u Kotoru čiji je kustos pomorsko–tehničke zborke, Ilija Mlinarević, potrdio da im je ronioc iz Hrvatske predao sve artifakte koje je pronašao na novootkrivenom lokalitetu u mirnoj uvali na obali zaljeva Trašte.
„Artifakte je pregledao kotorski arheolog Miloš Petričević i sada očekujemo od nadležnih državnih organa da adekvatno postupe, zaštite i istraže ovaj hidroarheološki lokalitet. Naša ustranova u granicama svojih mogućnosti maksimalno će podržati i pomoći ovu akciju jer se radi o maritimnoj i kulturno-povijesnoj baštini od izuzetne vrijednosti, jer imamo indikacija da je ovo višeslojno arheološko nalazište s ostacima koji datiraju ne samo iz iz antike, već i iz srednjevjekovnog perioda.“- kazao je Mlinarević.
Specijalist za arheologiju antičke Grčke i Rima, Miloš Petričević iz Područnoj odjeljenja u Kotoru Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, kazao je da se u Pržnoj radi o izuzetno vrijednom i višeslojnom arheološkom lokalitetu na što ukazuju do sada otkriveni ostaci broda i drugi artifakti s ove lokacije.
„Pronađeni su primjerci rimskog novca – tzv. sestercije koje sam, po obliku i promjeru, grubo datirao na period iz I. stoljeća naše ere. Međutim, sami ostaci broda, odnosno način na koji su rebra spajana s kobilicom i četvrtasti metalni klinovi koji su za to korišteni, ukazuju da se najvjerovatnije, radi o dosta mlađem, ali također vrlo vrijednom plovilu iz srednjeg vijeka. Na ovo ukazuje i mali brodski signalni top koji je također nađen u blizini olupine. U svakom slučaju, riječ je o izuzetno vrijednom i važnom otkriću koje potvrđuje da se uvala Pržna od najstarijih vremena koristila kao pomoćno pristanište, odnosno mjesto gdje su još i antički pomorci, na meki, sitni pijesak namjerno nasukavali i onda iz mora izvlačili svoje brodove tokom većih nevremena, jer im je to svakako bilo jednostavnije i sigurnije nego da brodove drže na sidrištu obližne uvale Bigova gdje bi riskirali da ih valovi bace na stjenovitu obaklu i razbiju ih. Ovo je još jedan nalaz koji govori u prilog tezi o tome da se izgubljeni antički grad Acruvium možda nalazio na obali Donjeg Grbnlja – oko današnje Bigove, jer za njega znamo da je bio važna luka“- kazao je Petričević dodajući da ga brine to što, kako je kazao, Crne Gora nema gotovo nikakve kapacitete da adekvatno zaštiti, istraži i prezentira ovaj vrijedni arheološki nalaz u Pržnoj.
„Najmanje što se može i mora učlinuti je da se uzorci drveta sa ostataka broda datiraju metodom C14, a onda da se ovaj lokaliutet potpuno istraži i na najadekvatniji način zaštiti jer se nalazi u uvali koja je popularno kupalište i na vrlo maloj dubini mora“-kazao je Petričević dodajući da nije optimističan da će nadležne dravne institucije znati na pravi način pristupiti ovom poduhvatu „jer je Odjeljenje za podvodnu arheologiju Centra za arheologiju i konzervaciju Crne Gore na Cetinju, a ne na primorju, a mi doslovno nemamo nikakve tehničke kapacitete kako bismo obavili daljnja potrebna iskopavanja i uklanjanja velikih količina pijeska oko nalazišta, niti da sutra iz mora eventualno izvadimo ostatke broda, adekvatno ih konzerviramo i prezentiramo u nekom muzeju“.
Vrijenost neočekivanog arheološkog nalaza u podmorju Pržne potvrdio nam je i podvodni arheolog Darko Kovačević. On je predavač na sveučilištu u Malti, na programu pomorske arheologije i suradnik Općine Budva na projektu BlueMedplus, a trenutno je angažiran kao stručni suradnik na Pomorskom fakultetu u Kotoru na projektu “Zaštita podvodnog naslijeđa kroz digitalizaciju i valorizaciju, kao novi oblik turističke ponude” – WRECKS4ALL.
“Uvala Trašte je bila antičko sidrište jer je idealno zaštićena od jačih udara mora. Pijesak u uvali je pokrio sve što se ovdje tokom vjekova, “nataložilo” kao materijalni ostatak tih vremena i pomorsko-trgovačkih aktivnosti. Problem je međutim, što se nitko u Crnoj Gori ne bavi podvodnom arheologijom na pravi način i ne razumije u dovoljnoj mjeri ono što se zove site formation process – proces fiormiranja jednog arheološkog nalazišta. Ovdje se nitko nije zapitao gdje je bila antička obalna linija i kakvo je onda bilo morsko dno, u stvari nitko nikada nije studirao i proučavao obalu. Na žalost, malo je onih koji razumiju more i njegovu dinamiku, ali kad se neočekivano i pod spletom sretnih okolnosti dođe do ovakvih otkrića kao što je to sada slučaj u uvali Pržna, onda je dužnost svih nas, a države prije, svega, da ih adekvatno istražimo, zaštitimo i prezentiramo javnosti.”- rekao je Kovaćević.
Kuću u centru Murtera Udruga Latinsko idro dobila je od Župe sv. Mihovila na korištenje na deset godina, ugovor je potpisan 2019. godine te je prijavila projekt uređenja i nužne adaptacije preko FLAG Natječaja u okviru mjere 2.1.1. ‘Razvoj društveno kulturnog sadržaja povezanog s lokalnom ribarskom i pomorskom baštinom’. Projektu ‘Kuća Latinskog idra’ na tom natječaju dodijeljena je potpora u najvišem iznosu od 351.384,55 kuna što iznosi 100 posto sveukupnih troškova, piše Murter News.
Uređuje se jedan ured na katu, sanitarni čvor, malo spremište u kojem će čuvati opremu – jedra, bove i ostale stvari, te izložbeni prostor u prizemlju u kojem će izložiti sve nagrade, fotografije i sve ono što je reprezentativno za Latinsko idro, a nedostupno javnosti osim tijekom same manifestacije jednom godišnje.
Foto: Murter News
– Trenutno smo u prvoj fazi uređenja, što znači da su u tijeku nužni popravci i adaptacija kako bi se kuća dovela u funkcionalno stanje točnije, građevinsko obrtnički radovi s kojima smo započeli početkom rujna i sad smo već u poodmakloj fazi – rekla nam je Tina Skračić, tajnica Udruge.
Postavljene su instalacije struje i vode, novi prozori, pri završetku su i unutarnji građevinski radovi, a zatim slijedi i opremanje prostora kako bi prostor postao funkcionalan jer je kroz ovaj projekt predviđeno i financiranje osnovnog uredskog namještaja i sanitarija. U planu je i uređenje fasade te će završetkom ovog projekta Udruga Latinsko idro napokon imati, mali, ali reprezentativni prostor kakav je već odavno trebala imati.
Revitalizacija starih običaja, brendiranje tradicionalnih drvenih brodova, očuvanje maritivne baštine i oživljavanje puteva naših starih Murterina koji su oduvijek živjeli s morem i od mora ideja je osnivača Latinskog idra i dugogodišnjeg predsjednika udruge Željka Jerata koji nas je napustio 2019. godine i iza sebe ostavio snažnu ekipu, na čelu sa sadašnjim predsjednikom Jakovom Lovrićem, čiji je trud, ljubav i entuzijazam stvorio prepoznatljiv brend i manifestaciju kao zaštitni znak našeg mista.
– Projekt nam traje do kraja ove godine, ali planiramo i nadamo se da ćemo sve završiti do listopada i u sklopu 25. obljetnice Latinskog idra upriličiti svečano otvorenje. Mi smo jako sretni, mogu reći i uzbuđeni, da ćemo nakon svih ovih godina imati mjesto gdje ćemo se nalaziti, pripremati daljnje projekte, a najvažnije da ćemo na jednom mjestu imati sve naše stvari koje su trenutno, kao i naši sastanci, razasute po kućama, konobama, garažama..– kaže Tina.
Česti posjetitelji gruške luke početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bili su španjolski putnički brodovi CABO SAN ROQUE i CABO SAN VICENTE. Prvi je brod izgrađen 1957. kao novogradnja broj 75 za brodara Ybarra y Cia iz Seville u brodogradilištu Sociedad Espanola de Construccion Naval Bilbao. Bio je dug 170, širok 21 metar, imao je 14500 bruto tona dok su mu glavni Sulzer brodski strojevi ukupne snage 14600 KS preko dvije propele omogućavali plovidbu brzinom do 22 čvora. Prevozio je do 900 putnika, 230 članova posade i imao je pet malih teretnih skladišta. Dvije godine kasnije, za istog brodara, u istom brodogradilištu izgrađen je i brod blizanac CABO SAN VINCENTE, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
Emigracijske linije
CABO SAN ROQUE je zaplovio na prvo komercijalno putovanje 5. rujna 1957. iz Genove za Marseilles, Barcelonu, Montevideo i Buenos Aires. Redovnu emigrantsku liniju za Južnu Ameriku je održavao u paru s našim dobro znanim brodom MONTE UMBE (pisali smo o njemu u feljtonu broj 17), a dvije godine kasnije im se pridružuje i novogradnja CABO SAN VINCENTE. Plove iz Genove preko sredozemnih luka Barcelona, Palma i Algeciras, atlantskih Cadiz, Vigo, Lisabon i Tenerife do južnoameričkih Bahia, Rio de Janeiro, Rio Grande do Sul, Montevideo i Buenos Aires.
Šezdesetih plovili kao kruzeri
Kako je posla na prekoatlantskim putovanjima zbog agresivnog razvoja zračnog putničkog prometa počelo biti sve manje, CABO SAN ROQUE i CABO SAN VICENTE su sredinom šezdesetih godina započeli ploviti na kružnim putovanjima većinom oko Australije i po Antarktiku, ali i sve češće u Sredozemlju. Već 1973. prvi put plove prema Malvinima (Falkland Islands).
Nakon što je u siječnju 1977. teško stradao u požaru, CABO SAN ROQUE je prodan ciparskom brodaru Growth Marines koji ga je u Pireju sljedeće godine kompletno preuredio i dao mu novo ime GOLDEN MOON. Međutim, pod tim imenom nije nikada komercijalno plovio jer je iste godine prodan na Kubu gdje je dobio i novo ime AFRICA CUBA. Što je radio na Kubi, nije baš jasno, ali je po svemu sudeći isključivo plovio prema prijateljskim lukama Etiopije i Angole, prevozeći kubanske vojnike koji su u to vrijeme bili izrazito angažirani u tamošnjim vojnim sukobima. Otpisani CABO SAN ROQUE je u srpnju 1982. konačno doplovio u Barcelonu gdje je i izrezan u staro željezo.
CABO SAN VICENTE je 1976. prodan indijskoj brodarskoj kompaniji Mogul Line Ltd. gdje je još neko vrijeme prevozio hodočasnike pod imenom NOOR JEHAN. Raspremljen je u veljači 1984. u Bombayu gdje je do kraja 1985. godine potpuno izrezan.
Foto: Dubrovački dnevnik
Njihovi dolasci u Dubrovnik
CABO SAN ROQUE i CABO SAN VICENTE su često uplovljavali u grušku luku. Prvi ovamo dolazi CABO SAN ROQUE na kružnom putovanju tičući luke: Barcelona, Tunis, La Valletta, Venecija, Split, Dubrovnik, Krf, Katakolon, Catania, Barcelona u vremenu od 17. srpnja do 1. kolovoza 1966. Sljedeće godine dolazi i CABO SAN VICENTE koji je u vremenu između 22. kolovoza i 7. rujna 1967. poduzeo krstarenje tičući luke: Barcelona, La Valletta, Venecija, Dubrovnik, Pirej, Delos, Mikonos, Barcelona.
CABO SAN ROQUE plovi na uskršnjim putovanjima 1968. s itinererom: Barcelona, Palma de Mallorca, Dubrovnik, Istanbul, Constanza, Haifa, Pirej, Napulj, Livorno, Barcelona. Sljedeće 1969. plovi s itinererom: Barcelona, Palma de Mallorca, Venecija, Split, Dubrovnik, Istanbul, Constanza, Pirej, Napulj, Livorno, Barcelona.
CABO SAN VICENTE se ponovo vraća na kružnom putovanju od 14. do 31. srpnja 1970. u plovidbi s itinererom: Barcelona, Dubrovnik, Split, Pirej, Yalta, Odessa, Constanza, Istanbul, Cagliari, Barcelona za što je po osobi trebalo platiti 18.400 pezeta. CABO SAN ROQUE se vraća između 14. i 30. srpnja 1971. na putovanju: Barcelona, Dubrovnik, Krf, Katakolon, Pirej, Odessa, Constanza, Istanbul, Barcelona te napokon posljednji put na dvotjednom krstarenju s polaskom 2. travnja 1974. tičući luke: Dubrovnik, Krf, Katakolon, Pirej, Istanbul i Kavala.
CABO SAN VICENTE poduzima krstarenje s polaskom 28. kolovoza 1972. iz Barcelone i uplovljava u luke: Dubrovnik, Split, Pirej, Istanbul, Delos i Mikonos, a na putovanju od 1. do 15. srpnja 1973. luke Dubrovnik, Split, Venecija, Krf, Katakolon i Pirej. Osnovna cijena dvotjednog aranžmana je iznosila 19.900 pezeta. CABO SAN VICENTE plovi između 10. i 22. rujna 1974. na krstarenju tičući luke: Barcelona, Itea, Venecija, Split, Kotor, Dubrovnik, Bari, Barcelona i konačno 1975. dolazi dva puta, prvi put od 17. do 31. ožujka tičući luke: Barcelona, Palermo, Dubrovnik, Split, Venecija, Krf, Pirej. Barcelona te posljednji put između 15. i 26. srpnja tičući luke: Barcelona, Krf, Dubrovnik, Split, Venecija, Malta, Barcelona.
Naš sugrađanin i ljubitelj kruzera gosp. Nevenko Bilobrk rekao je da se dobro sjeća kako su CABO SAN ROQUE i CABO SAN VICENTE u gruškoj luci znali boraviti i po dva dana i da je za njihove putnike organiziran bogati izletnički program. Između ostaloga putovali su čak i do Beograda, što u to vrijeme i nije bilo ništa neobično, s obzirom na to da mu je agent u Dubrovniku bio beogradski ”Putnik”.
Kada je luksuzni brod Oceanos 1991. godine zaplovio po uzburkanom moru, tijekom putovanja oko obale Južne Afrike, glazbenik Moss Hills i njegovi kolege iznenada su se našli odgovorni za sve na brodu, piše BBC.
Tijekom večere Moss Hills je počeo shvaćati koliko je oluja jaka. Konobari, inače poprilično vješti u prenošenju pića i hrane bez prolijevanja, mučili su se. Moss, gitarist iz Zimbabvea koji radi na kruzeru zajedno sa svojom suprugom Tracy, basisticom, nikada prije nije vidio da konobarima ispadaju pladnjevi.
Ranije tog dana, olujni vjetrovi i jaka kiša nekoliko su puta odgodili plovidbu za posljednji dio krstarenja prema Durbanu. No, s obzirom da nije bilo znakova da će se vjetar smiriti, kapetan je na kraju odlučio podići sidro. Oceanos je tako s 581 gostiju i članova posade zaplovio usprkos vjetru od 40 čvorova i valovima visokima i do 9 metara.
Moss i Tracy, oboje u 30-ima, obično su organizirali zabave na palubi pored bazena dok je brod isplovljavao iz luke. Tog je dana zabava premještena u zatvoreno, a Moss se mučio dok je svirao gitaru, pokušavajući održati ravnotežu dok se brod naginjao i valjao.
Foto: BBC
“Oluja je postajala sve gora i gora“, kaže Moss.
Za večerom je Tracy odlučila otići u njihovu kabinu kako bi spremila torbu za hitne slučajeve, za svaki slučaj. “Otišla je“, kaže Moss, “i odjednom – bum – sva su se svjetla ugasila.“
Kad se nitko od časnika nije pojavio da izda upute, Moss, iako inače nije plašljiv, počeo se osjećati nelagodno.
“Nalazite se na brodu, usred oceana, u mraku i noći, u strašnoj oluji“, kaže, “osjetio sam kako me steže u trbuhu.”
Kad su se upalila mala, prigušena svjetla za hitne slučajeve, Moss je otišao u salon provjeriti glazbene instrumente na pozornici. Stalci za mikrofone i činele bili su razasuti posvuda. Tada je iznenada shvatio da se više ne čuje stalna, pulsirajuća pozadinska buka motora. Brod je ostao bez pogona i usporavao.
Uskoro je Oceanos, dug 153 metra, plutao na valovima koji su se razbijali o trup.
Uznemireni gosti počeli su se slijevati u salon. Biljke u teglama, pepeljare i stolice klizile su nekontrolirano posvuda, a ljudi su morali sjesti na pod dok se brod divlje ljuljao s jedne strane na drugu.
Prošlo je oko sat vremena, a atmosfera u salonu postala je napeta. Moss je zgrabio akustičnu gitaru i počeo pjevati s drugim zabavljačima kako bi pokušao smiriti ljude. Ali kako je vrijeme odmicalo, Moss je primijetio da se brod naginje – ali se više ne vraća u prvotnu poziciju.
“Nešto se loše događa“, rekao je Moss svojoj supruzi Tracy.
Držeći se za rukohvate, Moss i još jedan zabavljač, Julian, mađioničar iz Yorkshirea, probijali su se kroz tamu u utrobi kruzera. Čuli su uznemirene glasove, koji su vikali na različitim jezicima. Časnici su trčali naokolo, neki su nosili torbe, neki su nosili prsluke za spašavanje, a neki su bili potpuno mokri.
“Svi su trčali razrogačenih očiju i izgledali su uspaničeno“, kaže Moss. “Pokušavali smo ih upitati što se događa, ali bilo je kao da ne postojimo.“
Julian i Moss nastavili su do strojarnice.
“Bili smo daleko ispod vodene linije, u mraku, sami – i nije bilo nikoga“, kaže Moss. “To se inače nikada ne bi dogodilo, čak ni kada smo usidreni.“
Debela metalna vrata, sigurnosna barijera koja sprečava istjecanje vode iz jednog odjeljka u drugi u slučaju poplave, bila su čvrsto zatvorena.
“Zvučalo je kao da se iza tih vodonepropusnih vrata čuje zapljuskivanje velike količine vode“, kaže Moss.
Oceanos je tonuo.
U salonu još uvijek nije bilo nikakvih naznaka ni informacija da se nešto događa. Moss je sreo direktoricu krstarenja koja mu je rekala da je kapetan rekao da će morati napustiti brod.
“Tada smo saznali da je jedan čamac za spašavanje s članovima posade, uključujući više časnike, već napustio brod“, kaže.
Moss i ostali nisu imali pojma kako evakuirati brod za krstarenje, niti kako porinuti čamce za spašavanje koji su visjeli visoko iznad palube duž svake od strana broda, no na brodu nije bilo nikoga tko je za to kvalificiran.
Foto: BBC
Jedan po jedan, počeli su spuštati čamce za spašavanje s desne strane broda. Nisu znali kako zadržati čamce mirnima dok su ljudi ulazili, pa je Moss improvizirao tako što je stajao s jednom nogom na palubi broda, a drugom na čamcu za spašavanje.
Svaki put kada bi se brod nagnuo udesno, Moss bi morao skočiti natrag na Oceanos prije nego što bi se čamac za spašavanje odmaknuo, otvarajući razmak od nekoliko metara. Čamac bi se zatim zaljuljao, razbijajući se takvom silinom o trup broda da su otpadali dijelovi čamca.
Moss i ostali koji su pomagali spuštali su u more redom svaki čamac za spašavanje, u kojima se nalazilo po čak 90 ljudi koji su vrištali od straha. Ali Moss nije imao pojma kako pokrenuti motore.
“Samo bimo ih pustili u mrak, a oni bi jednostavno otplutali u olujne valove“, kaže on.
Oceanos je tonuo sve više i naginjao se na desnu stranu. Bilo je gotovo nemoguće sigurno porinuti preostale čamce za spašavanje na lijevoj strani. Umjesto da se lagano spuste, čamci za spašavanje bili su priljubljeni uz bok broda sve dok sljedeći veliki val ne bi zakotrljao i nagnuo brod.
“Čamci za spašavanje odjednom bi propali po tri ili četiri metra, a ljudi bi gotovo završili u moru. Bilo je užasno“, kaže Moss. Na kraju je shvatio da je preopasno nastaviti, ali vrijeme je istjecalo.
Ostale su još stotine ljudi koje je još uvijek bilo potrebno spasiti. Moss i ostali popeli su se do zapovjedničkog mosta, nadajući se da će pronaći kapetana i preostale više časnike – da ih pitaju što dalje.
“Pogledali smo unutra, ali nije bilo nikoga”, kaže Moss, “Tada smo shvatili da smo sami.”
Narančastocrvena svjetla treptala su u tami, ali Moss nije imao pojma čemu služi većina opreme. Izmjenjivali su se pokušavajući upotrijebiti radio za slanje SOS-a.
“Zvao sam: ‘Mayday! Mayday! Mayday!’ i samo čekao da netko odgovori“, kaže Moss. Naposljetku je odgovorio dubok glas. Odahnuvši, Moss je objasnio da je na kruzeru Oceanos koji tone.
“Valjamo se, ogromna količina vode je u brodu, a desna strana tone“, rekao je Moss. “Još uvijek je najmanje 200 ljudi na brodu.”
“U redu. Kakva je vaša pozicija?”
“Vjerojatno smo otprilike na pola puta između porta East London i Durbana.”
“Ne, ne, ne, koje su vaše koordinate?” Moss nije imao pojma koje su njihove koordinate. “Koji si ti čin?”
“Pa ja nemam čin – ja sam gitarist“, rekao je Moss, nakon čega je uslijedio trenutak šutnje.
“Što radiš na mostu?”
“Pa, ovdje nema nikoga drugog – osim moje supruge i mađioničara.“
Sugovornik im je pomogao stupiti u kontakt s dva manja broda koja su bila u blizini Oceanosa. Rekli su mu da pronađe kapetana i odvede ga na most, no Moss nije imao pojma gdje se nalazi. Na kraju je pronašao kapetana, na krmi, kako puši u tami. Moss je objasnio da je potrebna njegova pomoć, i to hitno.
“Samo me gledao, razrogačenih očiju, isprazno govoreći: ‘Nije potrebno, nije potrebno’“, kaže Moss. “Mislim da je bio u dubokom šoku.“
Dva broda u blizini Oceanosa imala su samo po jedan čamac za spašavanje, tako da nisu mogli puno pomoći. Poslali su koordinate broda koji tone južnoafričkim vlastima koje su počele organizirati misiju spašavanja.
Dok je oluja i dalje nemilosrdno tukla po brodu, Moss i Tracy sjedili su zajedno u mraku, moleći se da pomoć stigne prije nego što bude prekasno.
“Mislim da će brod potonuti, a zajedno s njim vrlo vjerojatno i mi“, rekao je Moss svojoj supruzi. On i Tracy imali su 15-godišnju kćer Amber, koja je bila s njima na brodu Oceanos za praznike i iskrcala se samo nekoliko dana ranije.
“Ne može izgubiti oba roditelja“, prisjeća se Moss vlastitih riječi. “Jedno od nas mora se spasiti.“
Foto: BBC
Prošlo je više od tri sata prije nego je stigao prvi spasilački helikopter.
Dva ronioca mornarice spuštena su na palubu Oceanosa. Rekli su da im je potrebna pomoć da izvuku sve putnike prije nego što brod potone, a Moss je dobio petominutni tečaj o tome kako pripremiti putnike za evakuaciju helikopterom.
Jedan spasilac organizirao je spašavanje helikopterom na krmi, a Tracy i Moss trebali su voditi spašavanje na pramcu. No, kako je brod tonuo pod valove, ljudi su u panici počeli skakati s palube koja se naginjala.
Viseći u zraku sa sajli, ljude koje je Moss pokušavao spasiti jaki je vjetar nosio i oni su udarali o dijelove broda dok ih je helikopter podizao s tonućeg kruzera. Nije se znalo jesu li ozlijeđeni i Moss je na trenutak izgubio počeo očajavati. No, toliko ljudi još uvijek se nalazilo na brodu, a Moss je shvatio da nema izbora nego da nastavi.
Ukupno pet helikoptera pridružilo se misiji spašavanja, prevozći po 12 ljudi na sigurno do svitanja. Premoreni i iscrpljeni, Moss i Tracy bili su među posljednjima koji su evakuirani.
“Dok smo lebdjeli iznad broda, shvatio sam ozbiljnost situacije“, kaže Moss, “vidio sam da je ‘Oceanos’ u kritičnoj situaciji. Mogli smo vidjeti valove kako se razbijaju preko pramca gdje smo spašavali ljude.“
Kada je helikopter koji je prevozio Mossa sletio na kopno, putnici su potrčali su prema njemu radujući se i pružajući ruke da ga zagrle.
“Stegnulo mi se grlo i počeo sam jecati“, kaže Moss, “a potom sam izgubio svijest.“
Dana 4. kolovoza 1991. godine, otprilike 45 minuta nakon što je posljednja osoba s broda prebačena na sigurno, Oceanos je potonuo na dno. Svi koji su prebačeni u čamce za spašavanje spašeni su i začudo, svih 581 gostiju i članova posade je preživjelo, unatoč neodgovornom ponašanju kapetana i posade.
Moss i Tracy, koji sada žive u Liverpoolu, nastavili su raditi kao zabavljači na kruzerima dugi niz godina. Čak i tri desetljeća kasnije, Tracy ne priča o potonuću, niti razmišlja o tome koliko su svi bili blizu smrti.
Za razliku od nje, Moss, kojeg su mnogo puta pitali o Oceanosu, smatra da je pričati o tome katarzično. S velikim olakšanjem se osvrće na ono što se dogodilo, piše BBC.
“Nisam nepobjediv“, kaže Moss, “ali ako sam to mogao preživjeti, mogu sve preživjeti.”
Ekipa ronilačkog kluba Manta iz Komiže pronašla je u viškom podmorju, na 115 metara dubine, odlično očuvani avion iz Drugog svjetskog rata, bombarder B17 izvornog imena Tennessee Sunshine, drugog imena Garbage Cannie, piše Slobodna Dalmacija.
Vijest se proširila munjevitom brzinom u ronilačkim krugovima u kojima su Lorenz Marović i njegov sin Andy iz kluba Manta, itekako čuveni po otkrićima savezničkim aviona u dubinama oko Visa. Ovo im je kažu nam, deveti bombarder, a jedinstven je po tome što je gotovo neoštećen nađen na dnu mora. Bio je samo zapetljan u ribarsku mrežu, što su uspješno otklonili.
Foto: Sabine Kerkau / Slobodna Dalmacija
Foto: Sabine Kerkau / Slobodna Dalmacija
– Zaista je nađen u odličnom stanju, uz tek neznatna oštećenja, vide se rupe od mitraljeza. Preko Danijela Frke (stručnjaka za olupine brodova i ostatke aviona na morskom dnu, op.a.) rekonstruirali smo njegov put: poletio je iz Italije, 1945. godine, sa zadatkom da bombardira željeznički kolodvor u Zagrebu, kako bi spriječio povlačenje Nijemaca. Povratku iz akcije 4. ožujka najvjerojatnije ga je pogodila nacistička protuzračna obrana. Od deset članova posade, sedmero ih je preživjelo. Avion je konstruiran tako da može sletjeti na površinu neoštećen, kako bi se posada evakuirana gumenjakom, a onda je potonuo. Zato je i ostao neštećen. Kada se spustite do njega, djeluje kao da je parkiran na pisti. Bila je velika čast zaroniti do aviona i vidjeti uživo taj dijelić povijesti – ne krijući oduševljenje priča nam Andy kojem se eto, ukazala još jedna lijepa prilika za otkrićem iz morskih dubina.
Foto: Sabine Kerkau / Slobodna Dalmacija
Foto: Sabine Kerkau / Slobodna Dalmacija
Ronjenje na dubini preko sto metara traži posebne tehnike i opremu. S ekipom iz Mante bili su njihovi dugogodišnji prijatelji iz Njemačke Tom Baier, Stefan Pape, Sabine Kerkaj, Ralf Wupper, Markus Schuster, Thomas Zsulits, Corinna Krimme, Constantin Walz, Alan Calovs i Jorg Kleine-Piening, sve iskusni ronioci koji su napravili sjajne video i foto zapise.
Nalaz je prijavljen Ministarstvu kulture, odnosno Konzervatorskom odjelu, a kako to i biva s takvim nalazima, ostat će u podmorju, zabilježen u knjigama o nalazima. Ronioci su sa sobom ponijeli samo lijepe uspomene i hrpu fotografija.
Andy nam kaže kako je širi akvarorij Visa, tamo sve do Jabuke, pravo nalazište aviona iz Drugog svjetskog rata. Na otok koji nije bio pod njemačkom kontrolom, bi se spuštali prisilno ukoliko su imali kakva oštećenja. Pretpostavlja se da ih je u podmorju negdje između 40 i 50.
Divovski semisubmersible brod dizalica Saipem 7000 nagnuo se tijekom operacije podizanja tereta jutros u kanalu Åmøyfjorden, sjeverno od Stavangera u Norveškoj. Navodno je pukla jedna od sajli na dizalici, a teret je pao na palubu broda, navode lokalni izvori.
U trenutku incidenta na brodu se nalazilo 275 osoba. Svi su evakuirani, a srećom nema ozlijeđenih, javlja Salvage and Wreck. Norveška uprava za pomorstvo priopćila je kako će izvršiti inspekciju plovila čim to bude moguće.
Norveški mediji izvijestili su da su svjedoci događaja čuli glasni prasak oko 10.00 sati po lokalnom vremenu, malo prije nego što se brod počeo naginjati. Prema središnjem norveškom centru za spašavanje HRS Sor-Norge, barža koja se nalazila pored Saipema 7000 pretrpjela je veliku štetu i prevrnula se. Neki izvori navode da je navedena teglenica potonula te da je oštećeno još nekoliko plovila.
Saipem 7000, plovilo dugo 198 metara, nedavno je radilo na operaciji postavljanja temelja na offshore vjetroelektrani Seagreen od 1,075 GW na obali Angusa. Riječ je o zajedničkom projektu tvrtki SSE Renewables i TotalEnergies, piše Splash247.
