“Ljudi u moru!” uzviknuo je Rafaele Iorio, narednik za vezu s talijanskog minolovca RD-22, u rano jutro 11. veljače 1942., pokazujući u smjeru gdje je maloprije vidio dva manja plovila natovarena dalekozorom.
Mali minolovac odmah je svom snagom krenuo i krenuo u smjeru Jadranskog mora, dvadesetak milja sjeveroistočno od talijanske luke Bari. Jedan od promatrača s tog broda uočio je neobičan prizor na površini mora, piše Boka News.
Približivši se, posada RD-22. ugledala je dva mala splava za spašavanje. Na njima je, promrzlo i iscrpljeno, bilo ukupno 23 brodolomca i leš još jednog nesretnika koji nije izdržao tri dana borbe za život i spas u hladnim vodama Jadrana.
Među onima koje je posada minolovca izvukla sa splavova i uvela u toplo potpalublje svog broda gdje im je pružila medicinsku njegu i okrjepu tolim napicima, bio je i jedan visoki časnik talijanske vojske – general Carlo Tucci, zapovjednik 18. pješadijske divizije „Messina“ koja je tada bila glavna talijanska okupatorska snaga u Crnoj Gori.
Tri dana prije nego što su ga mokrog i polusmrznutog, izvadili iz mora na pučini južnog Jadrana, general Tucci je zadovoljno stajao na rivi u Kotoru – glavnom gradu talijanske pokrajine Cattaro, kako je fašistička Vlada Benita Mussolinija nazvala Boku Kotorsku. Kraljevina Italija Boku je naime, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u kratkom travanjskom ratu 1941., odvojila od jugoslavenske države i pripojila sebi. U sljedeće nešto više od dvije godine iz Boke i Kotora krenut će gotovo sve talijanske vojne snage koje su do rujna 1943. okupirale obližnju Crnu Goru, a gotovo sve opskrbe i logističke potrebe te vojske također su išle brodovima i preko Kotora.
General Tucci, čiji su vojnici zauzeli crnogorska brda iznad Kotora, početkom veljače 1942. dobio je toliko željeni odmor pa je slobodne dane odlučio provesti s obitelji u Italiji. Spustio se u Boku i 7. veljače navečer ukrcao se na putnički parobrod “Duino”, koji je tog dana stigao u Bokun s posebnim zadatkom: ukrcati talijanske vojne osobe koje se vraćaju u domovinu.
Malim parobrodom od 1340 tona, dužine 72,5 metara, koji je pripadao tvrtki “Adriatica di Navigazione” iz Venecije, zapovijedao je kapetan duge plovidbe Mario Olivoto iz grada Mestre. “Duino”, izgrađen 1923. godine u Trstu, imao je kabine za 85 putnika i tri stupa za prijevoz s ukupno 562 tone tereta, a u godinama prije Drugog svjetskog rata obavljao je linijski promet na Jadranu, povezujući luke u Italiji s onima u Jugoslaviji i Albaniji. Izbijanjem rata “Duino”, koji je mogao razviti maksimalnu brzinu od 15 čvorova često se koristio i za vojni prijevoz uz redovite linije za civilni prijevoz, kao što je bio slučaj hladnog 7. veljače 1942., kada je parobrod isplovio u Boku sa zadatkom da u Kotor ukrcaju vojnike i civile koji su odavde trebali biti prebačeni u Bari. Na brodu su bila 44 člana njegove redovne civilne posade, za tu priliku pojačana s još 12 pripadnika pričuvne mornarice talijanske ratne mornarice (Regia Marina) koji su bili zaduženi za rukovanje oružjem privremeno postavljenim na “Duin”. U Kotoru se na parobrod ukrcala još 161 osoba: uglavnom pripadnici talijanske vojske, ali i nekoliko domaćih civila koji su iz raznih razloga morali otputovati u Italiju. U zoru, 8. veljače u 6 sati ujutro, “Duino” je pokrenuo strojeve i polako se odvajao od kotorske rive, na njemu je bilo ukupno 217 duša. Očekivalo se da će parobrod još iste večeri, oko 19 sati, bez većih problema isploviti u Bari. No, brod nikad nije stigao na drugu stranu Jadrana…
“Duino” se u Bariju nije pojavio ni tri sata nakon termina u kojem se očekivao njegov dolazak. Ni nakon ponoći 8. veljače brod nije stigao u tu luku. No, u pomorskom zapovjedništvu Barija nisu se pretjerano zabrinuli jer su kašnjenje “Duina” opravdali lošim stanjem trupa koji je bio obrastao algama i školjkama jer brod dugo nije bio privezan. Stoga mu je brzina plovidbe značajno pala, pa je “Duino” prethodnih mjeseci znao da i nekoliko sati u odnosu na očekivano vrijeme dolaska kasni na odredište kamo je krenuo. Međutim, kada sljedećeg jutra, 9. veljače, od broda nije bilo “ni traga ni glasa”, zapovjedništvo Barija se zabrinulo, ali su nisu slutili veće zlo od toga da je brod možda doživio neku nesreću zbog koje se morao vratiti u Boku.
No iz Boke su odgovor dobili tek nakon punih 20 sati – 10. veljače u 4.10 sati iz Tivta je stigao radiogram u kojem Marina Teodo javlja da je “Duino” 8. veljače u zoru isplovio iz Kotora, kako je planirano, ali da od tada nemaju vijesti o brodu. “Duino”, kako stoji u radiogramu, nije uputio SOS poziv u pomoć, niti je bilo komunikacije s brodom otkako je isplovio iz Kotora.
Tek nakon ove vijesti iz Tivta, zapovjedništvo mornarice u Bariju diglo je uzbunu 10. veljače ujutro – dva dana nakon što je brod napustio Kotor i pokrenulo akciju traženja nestalog parobroda. Iz Barija, ali i iz Kumbora s druge strane Jadrana poletjeli su talijanski zrakoplovi sa zadatkom da prelete rutu kojom je “Duino” trebao putovati iz Boke u Italiju, a uzbunu je dobila i talijanska obalna straža stanice u Viesteu i Lagosti čija su plovila takođe krenula u potragu. Do kraja dana, međutim, ništa nije pronađeno, a misterij sudbine “Duina” samo se produbljivao. Sljedećeg jutra, 11. veljače, ponovno su poletjeli zrakoplovi i s talijanske i s bokeljske obale Jadrana, no gusta magla koja se nadvila nad južnim Jadranom znatno je otežavala tragače. Iako su zrakoplovi sletjeli na samo 50 metara visine iznad valova ne bi li njihove posade kroz gustu maglu mogle makar nazreti što se dešava na moru ispod njih, nije nađeno ništa.
Ipak, pred suton toga dana, pojavio se tračak nade: parobrod „Anna Martini“ koji je u 14.30 toga dana iz Barija isplovio prema Albaniji, javio je da je na oko 17 milja sjeveroistočno od te luke, na pučini Jadrana, uočio dva splava sa brodolomnicima na njima. Ljudi su mahnito mahali i vikali, pokušavajući privući pažnju posade parobroda koja je prolazila u njihovoj blizini pa ih je srećom “Anna Martini” uočila, prišla im i spasila ih. Na palubu broda stupio je 21 promrzao i iznemogao čovjek, nakon punih 72 sata provedenih u malim splavovima na moru, bez hrane i vode. Bili su to preživjeli sa parobroda „Duino“ – svi muškarci.
Sljedećeg dana, prema položaju gdje je “Anna Martini” zatekla prve brodolomce iz “Duine”, isplovili su torpedni čamac “Insidioso”, RD-22 milonolov i dva patrolna čamca Obalne straže, a jedan avion im je pomogao iz zraka promatrajući morsku površinu. Nije prošlo dugo prije nego što je RD-22 uočio još dva splava i 23 preživjela brodolomca, uključujući generala Tuccija. Bili su posljednji živi od njih 217 koji su četiri dana ranije isplovili iz Kotora na “Duinu”. Nekoliko dana kasnije more je izbacilo još nekoliko leševa na obalu kod Otranta, gdje se 22. veljače nasukala i jedna olupina čamca za spašavanje. U njemu su pronađena dva beživotna tijela, od kojih je jedno identificirano kao inženjer iz “Duine”. Ukupno stanje tragedije bilo je 44 preživjela i 173 žrtve.
Što se zapravo dogodilo s parobrodom? Talijanske vlasti koje su pokrenule istragu dale su izjave preživjelih: nakon isplovljavanja iz Kotora i prolaska pored minskih baraža sjeverozapadno i južno od Boke, “Duino” je krenuo prema Bariju. Plovio je još sporije nego inače – kako zbog zaraslog trupa koji mu je trenjem smanjio brzinu, kako zbog vrlo slabe vidljivosti jer je bilo dosta magle. Posada je svjetionik kod Barija uočila tek oko 18.45 sati te večeri, kada je, prema prvotnom planu, brod trebao pristati i privezati se u toj luci. Kasno uočavanje svjetionika nije dalo dežurnoj straži na zapovjednom mostu “Duina” dovoljno vremena da utvrdi točan položaj broda, što je, kako se pokazalo, imalo tragične posljedice jer je brod nošen jakim jugoistočnim vjetrom bio mnogo sjeverozapadnije nego što je njegova posada pretpostavljala. Nekoliko minuta nakon što je dežurni navigator uspio utvrditi točan položaj broda i potom usmjeriti pramac “Duine” prema Bariju, strahovita eksplozija potresla je brod. Na lijevom pramcu trupa otvorila se ogromna rupa kroz koju je more jurilo u unutrašnjost broda. Parobrodu nije bilo spasa i “Duino” je zaronio s pramcem, potonuo za manje od tri minute i nestao s uzburkane površine Jadrana.
Brzina potonuća i činjenica da se u tom trenutku većina posade i putnika nalazila u potpalublju ili u nadgrađu gdje su večerali, dovela je do toga da je tek manji broj ljudi iz “Duine” uopće bio u situaciji da se spašava. Radiotelegrafiusta nije bio među njima – utopio se u brodskom restoranu u kojem se nalazio u trenutku eksplozije, večerajući, što objašnjava zašto “Duino” nikada nije poslao SOS poziv u pomoć. Poginuo je kapetan Olivoto kao i svi časnici broda, osim drugog časnika stroja.
Oni koji su uspjeli izaći na palubu dok je brod tonuo pokušali su s krme spustiti u more dva čamca za spašavanje, ali nisu uspjeli – dok su čamci, puni ljudi, još visjeli na raonicima, brod je potonuo i povukao njih samome sebi. Spašeni su samo oni koji su se bacili u more i kasnije iz brodoloma izvukli razne plutajuće ostatke, odnosno četiri splava za spašavanje koji su se otrgnuli sa zapovjednog mosta tonućeg broda. Tijekom naredna tri, odnosno četiri dana dok ih nisu našli spasitelji, na tim je splavovima od iscrpljenosti i hladnoće umrlo još nekoliko brodolomaca koji su prethodno uspjeli pobjeći s tonućeg broda.
Poginulo je ukupno 173 ljudi: 37 članova civilne posade “Duina”, devet privremeno ukrcanih pripadnika Regia Marine te 127 putnika. Među preživjelih 44-oro, bio je samo jedan putnik-civil.
U početku se nije pouzdano znalo što je uzrokovalo podvodnu eksploziju koja je uništila “Duino” – Regia Marina je prva posumnjala da je brod torpediran i da je za to odgovorna britanska podmornica “Upholder” koja je zbog svojih uspjeha bila na posebno zlom glasu kod Talijana tijekom Drugog svjetskog rata. Kasnija istraživanja pokazala su da je uzrok tragedije greška posade u vođenju navigacije koja je “Duino” odvela ditrektno u talijansko defanzivno minsko polje koje je sjeverno od Barija, još 21. lipnja 1940. položio talijanski razarač „Carlo Mirabello“. Bez mogućnosti da pravovremenim zapaženjem svjetionika na obali precizno odredi svoju poziciju, talijanski parobrod bio je osuđen na propast – udarac u vlastitu morsku minu koja je uništila “Duino” i ubila 173 ljudi – među kojima i neke od civila, članove talijanskih obitelji iz Boke.
