Dana 26. prosinca 1943. godine došlo je do posljednjeg pomorskog sukoba velikih brodova Njemačke i Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu.
Njemački brod Scharnhorst proslavio se u dotadašnjem tijeku rata potopivši 1941. britanski nosač aviona ”Glorious”, i to pogodivši ga granatom na udaljenosti od 24 kilometra (jedna od najvećih postignutih udaljenosti pri direktnom pogotku); piše Povijest.hr
Uoči navedenog dana Scharnhorst je isplovio iz Norveške u pravcu sjevera kako bi napao savezničke konvoje koji su tim putem prevozili pomoć Sovjetskom Savezu. Naime, budući da je velike dijelove SSSR-a okupirala Hitlerova Njemačka, put koji je sa sjevera zaobilazio Skandinaviju bio je najpraktičniji za dovoženje pomoći sovjetima. Sjeverno od rta Nordkapp Scharnhorst je dočekala britanska grupa ratnih brodova, predvođena bojnim brodom ”Duke of York”.
Došlo je do bitke, u kojoj su oba broda pucala jedan po drugome, više puta pogađajući cilj. Nakon što je Scharnhorst barem trinaest puta pogođen granatama i četiri puta torpedom, počeo je tonuti. Od njegovih 1.968 članova posade samo je 36 izvučeno iz ledenog mora, a ostali su poginuli.
Kapetan duge plovidbe Paval Botica iz Ploča imao je odlučujuću ulogu u spašavanju preko 800 migranata u vodama Mediterana, što je drugi najveći broj spašenih ljudi otkada se, pojavom izbjegličkih valova iz Afrike, organiziraju akcije spašavanja!
Prava drama vodila se polovicom listopada ove godine u Mediteranu, 20 milja istočno od Tripolija i 17 milja prema sjeveru, izvan libijskih teritorijalnih voda, piše Dubrovački vjesnik.
S broda SEA-EYE 4, čiji je kapetan Paval Botica, primijećeno je sedam manjih brodova različitih tipova poput gumenjaka, plastičnih gumenjaka i drvenih brodova s vanbrodskim motorima prepunih ljudi, koji su s libijske obale krenuli u pravcu Sicilije s nadom da će tamo doploviti ili će ih primijetiti neki od brodova koji krstare tim područjem. Očajnici s tih plovila često šalje signale za spašavanje, ne bi li bili primijećeni, a na brodu koji se nalazi u vlasništvu tvrtke SEA-EYE sa sjedištem u Regensburgu, blizu Munchena, nekoliko ljudi neprekidno dalekozorom nadgledaju horizont. Za ovaj susret presudna je bila dojava od obalnih stanica za spašavanje koje su dale točne pozicije brodica.
Kapetan Paval Botica u spašavanju migranata; Foto: Dubrovački vjesnik / Privatni Album
Nakon što su se približili na oko milju udaljenosti, s broda SEA-EYE 4 upućena su dva gumenjaka prema manjim plovilima čime je započela akcija spašavanja. Svaki gumenjak može prevoziti deset ljudi, a uvijek je u pogonu samo jedan dok posada drugoga za to vrijeme smiruje situaciju, jer su ljudi očajni, nervozni, premoreni i izgladnjeli. U takvim situacijama uvijek prijeti opasnost od panike ili pokušaja tih nesretnika da se plivajući pokušaju domoći broda, kojega, nakon prethodno preživljene agonije, doživljavaju kao spas. Mnogi od tih ljudi nisu iz Libije nego iz cijele Afrike, a prije nego su završili u vodama Mediterana preživjeli su višednevna putovanja kroz pustinju.
Ovaj put situacija je bila dodatno otežana zbog velikog broja ljudi u gumenjacima i drvenim brodovima. Naime, brod za spašavanje dugačak je 54 metara, širok 11,5 metara, ima 1.053 BRT i može primiti 350 ljudi, a njih je bilo, kako se ispostavilo nakon završetka akcije, preko 800. U takvim okolnostima mnoge stvari mogle su krenuti po zlu, no za kapetana iz Ploča dileme nije bilo, odlučio je spasiti sve ljude. Na kraju je brod bio pretrpan silnim mnoštvom, među kojima su bile i dvije trudnice u osmom mjesecu trudnoće, četrdesetak djece i veliki broj maloljetnika.
„Nevjerojatan je osjećaj kada čovjek vidi takve prizore. Ne možete ostati ravnodušni. S jedne strane osjećao sam jaku emocionalnu bol vidjevši toliki broj očajnika u potrazi za boljim životom, a s druge strane osjećao sam se ponosan isretan što smo uspjeli spasiti tolike ljude. Nikada prije nisam doživio nešto slično iako sam na moru proveo pune 22 godine. Do sada sam bio na kontejnerskim brodovima i ovo mi je bio prvi zadatak na novome poslu. Presretan sam što smo te ljude doveli u sigurnu luku, a sve što će se događati kasnije izvan je naše moći“, rekao je kapetan Botica.
Foto: Dubrovački vjesnik / Privatni Album
Foto: Dubrovački vjesnik / Privatni Album
Foto: Dubrovački vjesnik / Privatni Album
Ovaj posao, za razliku od kontejnerskih brodova za koje i sada ima ponude, omogućuje kapetanu Botici da više vremena provodi na kopnu sa svojim najbližima. Godišnje se, naime, rade tri misije u trajanju između tri i četiri tjedna, a tome prethodi uvježbavanje i pripremanje ljudi za spašavanje na moru. To se obavlja u Španjolskoj ili u nekoj od luka na Siciliji. Brod ima 23 člana posade, od toga je 11 profesionalaca i 12 volontera. Volontere čine liječnici, medicinske sestre, kuhari, prevoditelji i dva novinska djelatnika, koji slikama i pisanim sadržajem svakodnevno izvještavaju svjetsku javnost o dramatičnim spašavanjima na moru, kako bi kod pravnih osoba i ljudi dobre volje osigurali dovoljan broj donacija za daljnji rad, jer se cijeli ovaj projekt temelji upravo na donacijama.
Nakon ukrcaja na brod najprije se obavlja provjera sigurnosti. Ljudi predaju sve predmete koji se stavljaju u kesicu označenu brojem. Isti broj nalazi se na narukvici što im se stavlja na ruku. Slijedeći korak je brzi antigenski test. Zanimljivo, nitko nije bio pozitivan, što je potvrdio i test djelatnika Crvenog križa u talijanskoj luci Trappani blizu Palerma. Onda se podijele vreće za spavanje, deke i madraci, kojima su, u ovom slučaju, bile pretrpane palube broda. Hrana koju pripreme dvojica kuhara dijeli se dva puta dnevno, obično je riječ o riži, a osigurane su i velike količine voća i povrća. Usprkos tome, na brodu je prisutna nervoza, dok se ne pronađe luka koja će primiti te ljude.
Za to je zadužen kapetan Botica koji komunicira s obalnim stanicama.
„Čekali smo tri dana dok nismo dobili sigurnu luku u kojoj će biti dostupna medicinska skrb, hrana, voda, garderoba i sve ostalo. Kada smo ljude obavijestili da je za njih osigurana sigurna luka nastalo je pravo ludilo. Pokušajte zamisliti da Hajduk osvoji Ligu prvaka. Sat vremena su nas nosili na rukama, skakali od sreće, vikali, igrali afričko kolo. Nastala je potpuna preobrazba do tada iscrpljenih ljudi, od kojih su neki imali lomove noge ili druge ozljede“, prisjeća se junak iz Ploča, koji se već priprema za slijedeću misiju zakazanu za početak ožujka 2022.godine.
Zanimljivi posjetitelj Dubrovnika nakon Drugog svjetskog rata je bio brod ANKARA u vlasništvu Turkish Maritime Lines.
Izgrađen je 1927. godine za Clyde Mallory Steamship Lines u brodogradilištu Newport News Shipbuilding and Drydock Co. USA, pod imenom IROQUOIS. Imao je 8660 bruto tona, duljine 125 i širine 19 metara, a parni stroj snage 8500 KS preko dvije propele omogućavao mu je brzinu od 17,5 čvorova. Bio je to brod blizanac nama nešto bližeg i poznatijeg broda SHAWNEE, kasnije naše prve PARTIZANKE koja je 1949. godine tajanstveno izgorjela u splitskom brodogradilištu; piše dubrovački dnevnik.hr
POD IMENOM IROQUOIS TIJEKOM 2. SVJETSKOG RATA
Slavu je IROQUOIS stekao tijekom Drugog svjetskog rata kada je kao brod-bolnica preplovio gotovo cijeli Pacifik i njegova bojišta. Rekviriran je 22. srpnja 1940. godine, rekonstruiran u Atlantic Basin Iron Works Brooklyn NY te je za US Navy plovio od 9. kolovoza 1941. godine pod imenom USS SOLACE ( AH-5 ) za prihvat 418 ranjenika. U preuređenju mu je uklonjena jedna od dvije originalne ciminjere.
Početak rata USS SOLACE je dočekao u Pearl Harbouru, gdje je 7. prosinca 1941. doživio vatreno krštenje u japanskom zračnom napadu spašavajući ranjenike s bojnih brodova Arizona, West Virginia i Oklahoma. Kasnije je sudjelovao u brojnim bitkama na Dalekom Istoku prevozeći ranjene američke vojnike do sigurnijih luka u Australiji, Novom Zelandu i Sjedinjenim Američkim Državama. Dovoljno je spomenuti da je bio sudionik legendarnih pacifičkih operacija kao što su bitke za Guadalcanal, Guam, Iwo Jima, Okinawa i druge, a za ratne zasluge je dobio brojna vojna odličja. Nakon što je okončao ove doista opasne, ali iznad svega humane plovidbe i pravim čudom izašao gotovo neokrznut iz pakla Pacifika, raspremljen je u Norfolku u ožujku 1946. godine.
Foto: dubrovački dnevnik.hr
Foto: dubrovački dnevnik.hr
SS ANKARA U VLASNIŠTVU TURKISH MARITIME LINES
Poslije pune dvije godine provedene na mrtvom vezu, kupio ga je 16. travnja 1948. Turkish Maritime Lines. Potpuno je preuređen u brod za kružna putovanja pod imenom ANKARA. Uglavnom je krstario zapadnim Sredozemljem na ruti od Istanbula preko Pireja, Napulja i Marseillea do Barcelone. Početkom 50-tih godina prošlog stoljeća kompanija Turkish Maritime Lines je osim ANKARE kupila još četiri starija američka broda te ih preuredila u brodove za kružna putovanja. Bili su to ADANA, TARSUS, ISKENDERUN i SAMSUN, a plovili su iz Istanbula uglavnom istim rutama Zapadnim Sredozemljem do Barcelone. Vrlo rijetko su zalazili u Jadran pa tako ni ANKARA u Dubrovniku nije bila čest gost.
Godine 1964. dva puta je dolazio u Dubrovnik, prvi put na dvotjednom kružnom putovanju s polaskom iz Venecije 27. travnja tičući luke: Katakolon, Iraklion, Rodos, Patmos, Izmir, Canakkale, Istanbul, Samothrace, Thassos, Volos, Delos, Mikonos, Pirej, Krf i Dubrovnik.
Drugi put je došao na kružnom putovanju koje je započelo u Veneciji 23. kolovoza tičući luke Katakolon, Iraklion, Rodos, Antalija, Patmos, Izmir, Delos Mikonos, Samothrace, Canakkale, Istanbul, Skopelos, Skiathos, Pirej, Krf, Dubrovnik s povratkom u Veneciju. U objavljenom programu putovanja ovoga broda iz 1973. godine također piše da je na dvotjednom kružnom putovanju isplovio iz Napulja tičući luke Messina, Olympia, Atena, Mikonos, Delos, Istanbul, Thassos, Kusadasi, Rodos, Iraklion, Krf, Dubrovnik i Venecija.
Jedno je vrijeme ANKARA plovila od Istanbula prema Aleksandriji, a konačno je raspremljena i razrezana 1981. godine na groblju brodova Aliaga blizu Izmira (Smirne) u Turskoj.
Philip Warren je odrastao u Velikoj Britaniji tijekom Drugog svjetskog rata i razvio fascinaciju za ratne brodove koje je svakodnevno viđao. Tri godine nakon rata bio je inspiriran da rekreira pomorsko plovilo koristeći samo šibice kao građevinski materijal. I tako je počelo…; piše Morski.hr
Warren je mislio da će jedan brod zadovoljiti njegov poriv, ali se prevario i tako je proveo život, točnije posljednjih 70 godina gradeći brodove Kraljevske mornarice od šibica.
U dobi od 87 godina Phillip Warren je izgradio sva 484 pomorska plovila koja su služila u Kraljevskoj mornarici od 1945. godine i ne pokazuje znakove usporavanja. Rekreirao je sve klase ratnih brodova koje koristi Kraljevska mornarica i nedavno je dovršio njihov novi supernosač RMS Queen Elizabeth za što mu je trebalo osam mjeseci.
Ova impresivna zbirka plovila od šibica našla je dom u muzeju. Phillip Warren voli svoju strast prema povijesti Drugog svjetskog rata dijeliti sa širom javnosti i ne planira prestati stvarati te brodove.
Odvojio je vremena i da o svojoj strasti nešto kaže i nekoliko riječi za Forces TV. Pogledajte niže ovu fascinantnu zbirku maketa od šibica.
Kad je isplovio, brod se zvao ”Pelican”, ali iduće godine Drake mu je promijenio ime u Golden Hind, jer se baš takva životinja, “Zlatna košuta”, nalazila u obiteljskom grbu Sir Cristophera Hattona, jednog od glavnih sponzora ekspedicije.
To je, najvjerojatnije, brod s najviše izgrađenih replika. Prva je na prijedlog Agathe Christie izgrađena za Britansku carsku izložbu 1924.
Druga replika napravljena je 1949. u zabavnom parku u Southend-on-Sea, da bi u Brixhamu bile izgrađene još dvije: prva 1963. za snimanje TV serije o Francisu Drakeu, a nakon njezina potonuća još jedna 1988. godine.
U Appledoreu je 1973. izgrađena još jedna replika koja je, za razliku od prethodnih, plovila svijetom. Dok 1996. nije došla u London, gdje je sada privezana kao brod-muzej, peta izgrađena replika oplovila je više od 140 tisuća milja.
Talijanski sud presudio je u korist putnika te naložio kompaniji Costa Cruises da mora isplatiti 92.700 eura odštete putniku koji je 2012. godine bio na brodu Costa Concordia kada se brod nasukao i prevrnuo kod Toskane. Riječ je o jednoj od rijetkih uspješnih privatnih tužbi putnika protiv kompanije, javlja Safety4Sea.
Sud u Genovi presudio je u korist putnika Ernesta Carusottija, koji je u tužbi tvrdio da mu je nesreća, u kojoj su poginule 32 osobe, uzrokovala duševne boli uslijed kojih je razvio posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
Iz kompanije Costa Cruises, koja je dio Carnival Corp. sa sjedištem u SAD-u, odbili su dati komentar na presudu.
Oko 4200 putnika i članova posade nalazilo se na brodu Costa Concordia kada je brod 13. siječnja 2012. godine udario u greben kod toskanskog otoka Giglio. Kapetan Francesco Schettino služi zatvorsku kaznu u trajanju od 16 godina, a osuđen je za ubojstvo iz nehaja, izazivanje brodoloma i napuštanje plovila dok su putnici i posada još bili na njemu.
Tijekom Schettinovog suđenja, kompanija je isplatila 84 milijuna eura odštete putnicima, posadi i obiteljima poginulih, prema tadašnjim izvješćima talijanskih medija. Dio njih odbilo je odštetu i pokrenulo tužbe.
Prema Codaconsu, koji je zastupao Carusottija, sud je odlučio da je kompanija Costa Crociere odgovorna ne samo za brodolom nego i za traumatično iskustvo koje je Carusotti doživio. Naložio je kompaniji isplatu 77.000 eura odštete te 15.692 eura sudskih troškova.
Francuzi ne znaju ništa o vašoj novogodišnjoj francuskoj salati. Za njih, ona je ruska salata ili jednostavno salade Olivier, prema prezimenu chefa koji ju je izumio. Osim toga, francuska salata puno je popularnija u zemljama bivšeg istočnog bloka nego u zapadnoj Europi. Francuzi ipak imaju svoju verziju francuske salate. To je salade piémontaise, pijemontska salata, nastala iz ruske salate početkom 20. stoljeća; piše Kult Plave Kamenice
Zapisano je da je ruski car Nikolaj II. 1909 u dvorcu Racconigi posjetio talijanskog kralja Vittoria Emanuelea III. Ruski carski kuhari svojim su kolegama u Italiji tom prilikom proslijedili recept za salatu s majonezom, jednu od najomiljenijih delikatesa ruske aristokracije. Talijani su recepturu prilagodili sastojcima koje su imali na raspolaganju: koristili su mrkvu, mladi grašak, mahune i krumpir, a umjesto majoneze vrhnje.
Ova modificirana verzija ruske salate postala je jako popularna među pijemontskom aristokracijom i buržoazijom. Recept je dospio u Francusku, gdje su ga upotpunili kockicama kuhane šunke i preimenovali u pijemontsku salatu. Toliko o vezi naše francuske salate i Francuske.
Zapravo, priča o francuskoj salati počela je s jednim klasično školovanim francuskim chefom visoke kuhinje. Lucien Olivier rođen je 1838. vjerojatno u Belgiji. O Olivieru je malo toga zapisano. Sigurno se zna da je cijelu karijeru proveo u Moskvi. Povijesne i kulturne veze s Rusijom za klasičnu su francusku gastronomiju važne jednako koliko su njihove veze s Japanom bile presudne za modernu francusku kuhinju. Dio te francusko-ruske razmjene na Kultu su istražili u temi o tartar bifteku.
Mnogi elementi za koje se danas misli da su francuski izumi, poput posluživanja hrane u slijedovima ili organizacije brigade u kuhinji, u Francusku su stigli iz Rusije. Razmjena je, naravno, išla i u drugom smjeru. Strani chefovi u Rusiji su u 18. i 19. stoljeću bili zvijezde i statusni simbol. Trend je započeo car Petar Veliki koji je na ruski dvor donio niz zapadnoeuropskih običaja. Nakon njegova povratka sa Zapada bogati su Rusi počeli zapošljavati velik broj francuskih chefova. Trend je nastavila careva kćer Elizabeta, s kojom je u modu uveden francuski jezik, a ruska aristokratska kuhinja počela imitirati versajske navike, od posluživanja sve hrane odjednom do uživanja u bombonima i marmeladama.
Idući val francuskih chefova u Rusiju je stigao s francuskom aristokracijom koja je bježala od revolucije, pod zaštitu Katarine Velike. Francuzi su u rusku kuhinju donijeli nove kombinacije okusa, precizne recepte i nove tehnike poput mljevenja mesa. U terminologiju su ušli francuski izrazi, omlet, salata, mousse. Konačno spajanje francuske i ruske kuhinje donio je, zanimljivo, francusko-ruski rat 1812, kad se ruska aristokracija iz patriotskih razloga počela vraćati ruskim jelima, ali su francuski vojnici s okusima francuske hrane, sirevima, vinima, quichevima, upoznali ruski narod koji dotad o tome nije ništa znao.
Kad je Lucien Olivier u Moskvi 1864. s partnerom Jakovom Pegovim otvorio svoj slavni restoran Ermitaž, francuska je kuhinja još bila pojam. U Ermitažu, Olivier je u najvećoj tajnosti razvio recept za specijalnu salatu, koja je postala hit u Moskvi i potpisno jelo restorana. Olivieru se pripisuje i izum govedine Stroganoff, ali to je prilično sumnjiva teorija. Oko salate spora nema.
Foto: Restoran Ermitaž u Moskvi/Kult plave kamenice
Foto: Kult plave kamenice
Olivierova salata nije nastala slučajno. Chef je u restoranu imao malu prostoriju, svojevrsni laboratorij u koju se povlačio s namjerom da stvori jelo koje će poslati slavno. Prvu svoju salatu napravio je sa sitno rezanim kockicama kuhanog krumpira, filea jarebice i kiselim krastavcima. Nakon što je salata postala najtraženije Ermitaževo jelo, Olivier ju je nadograđivao telećim jezikom, kavijarom, repovima rječnih rakova, kaparima, dimljenom pačetinom i zelenom salatom, ovisno o sezoni.
Glavna atrakcija Olivierove salate bio je dresing, takozvani francuski umak. Prema jednom zapisu iz 1884. bila je to majoneza napravljena s francuskim vinskim octom, francuskim senfom i maslinovim uljem iz Provanse. Normalno da su ovakvi sastojci Olivierovu salatu činili jedinstvenom u Moskvi. Recept je bio toliko tražen, a Olivier ga toliko ljubomorno čuvao, da su izdavači kuharica nudili ozbiljan novac za njega, a lopovi više puta provaljivali u Ermitaž nadajući se da će tamo naći zapisane tajne formule za Olivierovu salatu.
Olivierov kuhar Ivan Ivanov uspio se domoći točnog popisa sastojaka salate i prodati ga konkurentskom restoranu Moskva, ali njegova je verzija imala posve drugačiji okus od Olivierove jer nije mogao nabaviti neke sastojke iz Francuske ni pogoditi omjere. Sva ta tajnovitost bila je odlična reklama i za Olivierovu salatu i za njegov restoran.
Zapravo, nikada nitko nije uspio rekonstruirati originalnu Olivierovu salatu. Jer je Lucien Olivier iznenada umro u 45. godini. Ne zna se od čega. Zadnje što je zapisano o francuskom chefu je da se 1881. početkom ožujka u Moskvi ukrcao na vlak za Berlin, zajedno s kompozitorom Nikolajem Grigorijevičem Rubinsteinom, koji je nedugo nakon toga umro u Parizu. Olivier se vratio u Moskvu i tamo umro 1883. Pokopan je na moskovskom groblju Vedenski. Chefovi otada rekreiraju njegovu salatu pokušavajući pogoditi kakvog je zaista bila okusa, jer Olivier jer recept odnio sa sobom u grob.
No, život Olivierove salate nastavio se, buran i politiziran, i nakon njegove smrti. Ermitaž je radio još pune 22 godine, zatvoren je 1905. Onda je 1917. došla boljševička revolucija i Olivierovo su ime i salata postali tek još jedan simbol luksuza i buržoazije koje treba zatrti. “Jedi ananas, žderi jarebicu, bliži ti se posljednji dan, uši buržujska,” pisao je Vladimir Majakovski (slobodni prijevod).
Recept je s ruskim emigrantima otputovao u niz zemalja i raširio se svijetom, pod raznim imenima: ruska salata, moskovska salata, stoličnaja salata (salata iz prijestolnice), a Rusi je i danas zovu Olivierovom. Iz Olivierove salate nastalo je i jedno novo jelo, juha okroška, napravljena sa sastojcima koje je Olivier koristio za salatu, uz dodatak kvasa.
Pojednostavljeni recept Olivierove salate pojavio se i u velikoj Sovjetskoj kuharici 1939. koju je sponzorirao Kremlj, a uvod joj potpisao osobno Staljin. Punim imenom Sovjetska kuharica ukusne i zdrave hrane, knjiga je bila dijelom propagandni pamflet a dijelom prosvjetiteljski priručnik za narod. Za razliku od boljševičkog asketskog pristupa hrani u 1920-tima, Staljin je hranu koristio kao važan dio mita o napretku.
Uloga kuharice, u kojoj su ravnopravno prikazana jednostavna jela i pečeni odojci, brda kavijara, sireva i voća, nije bila samo uvjeriti narod u ideal Staljinova aspiracijskog socijalizma posutog buržoaskim simbolima, nego ga uvjeriti da već živi u boljem svijetu, iako su tridesete u Rusiji obilježile teške nestašice hrane.
Olivierova salata u takvom je, staljnističkom kontekstu, bila gotovo idealan recept. Ali u kuharici se ime Luciena Oliviera ne spominje, kao što ni u receptu nema ni jarebica ni dimljene pačetine, nema telećeg jezika ni ulja maslina sazrelih pod provansalskim suncem. Samo krumpir, jaja, grašak iz konzerve, hrenovke ili piletina, u najboljem slučaju konzervirana rakovica s Kamčatke. Ta je verzija najbliža onome što se u istočnoj Europi uvriježilo kao recept za francusku salatu.
Francuska salata, masovno omiljeno, kvaziluksuzno novogodišnje jelo, nije, dakle, puno više od proleterskog izdanja slavne salate Olivier dopunjenog kojim sastojkom iz francuske varijante. Ali ova priča o njoj može poslužiti kao inspiracija za nove, zanimljivije i plemenitije verzije jednog važnog povijesnog recepta, bilo da želite maštati o raskošnim okusima carske Rusije ili stvarati vlastitu tradiciju.
Ovogodišnji božićni ručak prisjeo je pomorcima s broda M/V Ravni Kotari u vlasništvu Tankerske plovidbe. Dok su mnogi uživali u bogatoj božićnoj trpezi, u Facebook grupi “Lako njemu on je pomorac” osvanula je fotografija božićnog objeda koja je izazvala lavinu negativnih komentara na društvenim mrežama.
Zagoreni batak i nekoliko komada suhog peciva na tanjuru – objed je koji je pomorcima broda M/V Ravni Kotari poslužen na sami Božić, piše Morski.hr. U opisu fotografije stoji kako je za ovakav ručak odgovoran kapetan broda, tiranin, kako su ga nazvali, te da su škrti obroci koji se poslužuju pomorcima postali pravilo, a ne iznimka.
Božić je, nek se vidi raskoš; Takvima nije mjesto na brodu; Tuga i jad; Kapetan štedi kompaniji dolare; Ovo je sramota za firmu, a bogami i sramota za Zadar – samo su neki od komentara ispod objavljene fotografije, nakon čega se povela rasprava iz koje se moglo zaključiti da se siromašni obroci poslužuju pomorcima i na brodovima drugih kompanija.
U potrazi za odgovorima portal Morski.hr kontaktirao je Tankersku plovidbu, u čijem je vlasništvu navedeni brod, želeći saznati je li ovakva prehrana uobičajena za njihove djelatnike te jesu li im se pomorci ikada žalili na tretman kapetana.
U razgovoru za Morski.hr, član uprave Tankerske plovidbe Ivan Pupovac rekao je da je, nakon objave fotografije na društvenim mrežama, njihov Odjel sigurnosti, kvalitete i interne kontrole započeo s istragom kako bi se utvrdilo činjenično stanje.
Prema prvim nalazima istrage, s obzirom da dio posade ne ruča nego preferira raniju večeru, kuhar je u dogovoru sa zapovjednikom spremio laganiji ručak, a obilniju večeru. Međutim, kako dio posade nije bio informiran o istom došlo je do nezadovoljstva koje je kulminirao objavom na društvenim mrežama, istaknuo je Pupovac, navodeći kako budget za prehranu u Tankerskoj plovidbi prati standard industrije.
Štoviše on je i nešto veći, a uz to se na blagdane dodatno uvećava za 50%. Ručak na blagdane tako uobičajeno uključuje biftek ili pečenu janjetinu koja je ovaj put, uz kolače za desert, servirana za večeru, istaknuo je Pupovac.
Navodi kako se pomorci za bilo kakvo nezadovoljstvo stanjem na brodu ili zapovjednim kadrom mogu obratiti otvoreno ili anonimno Odjelu sigurnosti, kvalitete i interne kontrole, na način koji je definiran i međunarodnim standardima i internim procedurama kompanije. Kaže da u ovom slučaju, a ni ranije, nije bilo službene niti neformalne prijave, već samo objave na društvenim mrežama.
No, poručuje kako će Tankerska plovidba, s ciljem prevencije slične situacije, u sljedećem razdoblju dodatno usmjeriti nadzor inspektora prema ovom segmentu u floti.
Ro-Ro brod Sun Rio koji plovi pod zastavom Paname nesvakidašnjim je prizorom privukao pozornost prilikom dolaska u rusku luku Vladivostok.
Brod se prevozeći rabljene automobile na putu iz Japana u Vladivostok našao usred velikog nevremena u Japanskom moru. Nekoliko je dana plovio u ekstremnim uvjetima i temperaturama daleko ispod nule. Napokon je u ponedjeljak, 27. prosinca, uplovio u Vladivostok potpuno okovan ledom, piše FleetMon.
Odmah po dolasku u luku brod je postao prava atrakcija. Za razliku od promatrača, oduševljenje zasigurno nisu dijelili lučki radnici koji su s broda morali iskrcavati potpuno zaleđene automobile.
