Nismo stigli ni do iskrcajne luke u Americi, Port Neches, Texas kad smo primili slijedeće putovanje, ukrcaj u tri luke američkog juga za tri luke Kanade, od kojih za jednu, Stephenville nitko od nas nikad nije čuo, kamoli bio tamo. Nezadovoljstvo među posadom je bilo očito jer nam se nije išlo u oštru kanadsku zimu i temperature do čak –20 stupnjeva i niže. No, nije da se nas išta pita, jer tko zna gdje bismo završili da imamo mogućnost izbora.

          Posljednja luka ukrcaja bila je Baton Rouge (u prijevodu Crveni Štap) na rijeci Mississippi, ujedno najudaljenija luka do koje klasični morski brodovi mogu ići. Dalje se kreću samo teglenice i manji riječni brodovi, te povezanim rijekama i kanalima stižu sve do Velikih jezera.

          U međuvremenu nam je javljeno da ćemo se prvo zaustaviti u luci Halifax, na južnoj obali golemog kanadskog poluotoka Nova Scotia, gdje će nam izvesti preinaku sistema hlađenja glavnog brodskog stroja, u skladu s kanadskim zahtjevima za plovidbu u zimskom periodu njihovim teritorijalnim vodama.

          Prvo iznenađenje koje nas je dočekalo na prilazu Halifaxu bilo je prekrasno sunčano popodne, hladno ali s temperaturom iznad ništice, bez snijega ili leda. Čim smo se vezali, kako brod nije bio u operaciji oko tereta, nas trojica smo se uputili u dvadesetminutnu šetnju do centra grada, uz kratko zaustavljanje u Klubu pomoraca, koje na čitavom sjevernoameričkom kontinentu vode razne vjerske zajednice na čisto volonterskoj osnovi sufinancirajući se tko zna kojim sredstvima uz prodaju suvenira, bezalkoholnih pića i sitnica pomorcima. A kako je bilo vrijeme blizu Božića, donijeli su nam na brod za svakog člana posade kutiju za cipele omotanu u božićne ukrasne papire napunjenu sitnicama poput žileta, sapuna, čarapa, četkice i paste za zube …

          Slijedeće što me iznenadilo bila je veličina grada, koji je uistinu puno manji nego sam si ja stvorio sliku u glavi, ni sam ne znajući na osnovu čega. Možda jer mi je to ime Halifax zvučalo nekako egzotično, susretajući se s njime kroz nekoliko knjiga koje sam pročitao, kao i TV seriji u kojoj je glavna junakinja liječnica, forenzična patologinja. Kako god bilo, Halifax je uredan grad, naizgled ugodan za život, prepun ljudi svih rasa, boja i tekstura, kao i restorana s raznim nacionalnim kuhinjama poput japanske, kineske, vijetnamske, tajlandske, libanonske, ali nigdje nismo uspjeli pronaći restoran s tipičnom kanadskom kuhinjom, što je prilično razočaravajuće. No, da ne brinete, pronašli smo bez puno traženja vrlo solidnu pivnicu s vlastitom pivovarom, ili se kaže ipak pivovara s pivnicom. No, taj podatak je nebitan za ovu priču. Ono što je barem bitnije ako ne i bitno je da smo tu uspjeli popiti lokalnu halifašku pivu, nakon što nam je konobarica pokušala uvaliti američki „Budwieser“, koji smo s odlučnim gnušanjem odbili. Uz već spomenuto razočaranje, unatoč mahom mladim konobaricama, decentno iako malo oskudnije obučenih, doživjeli smo još jedno. Naime, od čitave gastronomske ponude u toj pivovari/pivnici sve što se nudilo bili su raznorazni hamburgeri i sendviči, tako da smo se nakon brzo ispijene pive, uz koju nismo smjeli ni cigaretu zapaliti, pobrali odonuda u daljnju potragu.

          Iako već izgladnjeli, nastavili smo potragu odlučni da u tome i uspijemo dok nakon kakvih desetak minuta šetanja nismo ugledali ogroman neonski natpis „Baton Rouge“. Prilično neobično da smo naišli na restoran francuskog naziva u engleskom govornom području Kanade, razmišljali smo, nadajući se boljoj gastronomskoj ponudi. Zanimljivo je bilo i to što nam je zadnja luka ukrcaja, prije dolaska u Halifax, bio baš spomenuti Baton Rouge. Na samom ulazu su nas dočekale dvije nasmiješene (opet) mlade, rekao bih prije domaćice, pošto nisu posluživale, već nas je jedna od njih odvela do slobodnog stola, gdje nas je preuzela konobarica, izgledom nježna plavuša, oku vrlo ugodna, s diskretno predubokim dekolteom i lijepim (namještenim?) osmijehom. Obzirom da je uz ime restorana pisalo i „steak house“ nije bilo upitno da li smo se došli omrsiti sočnim goveđim odreskom. Jedina eventualna dvojba je bila oko vrste odreska, u čemu su se ukusi mojih kolega i mene razmimoišli. Naime, ja sam, bez konzultacije s bogatim jelovnikom, naručio „Filet Mignon“, dok su se kolege odlučili za većeg ali neukusnijeg i neplemenitijeg rođaka „New York Striploin Steak“. Što se tiče priloga, ni tu nije bilo osobitih nedoumica, barem s moje strane pošto odrezak volim jesti sa samim sobom (njime) jer bi bilo kakav prilog samo nemaštovito pokvario tu simfoniju okusa u ustima. Neumorna, već spomenuta, konobarica me bezuspješno nagovarala da uzmem prilog ovaj ili onaj, krumpir pripremljen na ovaj ili onaj način, što sam sve glatko odbijao, pokušavši joj objasniti da sam u duši, kad se radi o odrescima, mesožder na nivou pećinskog pračovjeka. Išlo bi uvjeravanje i nagovaranje vjerovatno u nedogled, sve dok mi nije predložila povrće, kad se umiješao i kolega rekavši joj:“Ne nudi mi hranu koju moja hrana jede.“ Definitvno nisam pogriješio odbivši ikakav prilog, te bih se usudio ustvrditi da je dotični odrezak apsolutno i definitvno najukusniji komad mesa koji su moji zubi ikad sažvakali. Kao što bih definitivno pogriješio da nisam uzeo desert, i ma kako mi čudno zvučala kombinacija, kolač od sira i maslaca od kikirikija je bio više nego dostojan završetak te kulinarske avanture.

          Da ipak ne pretjeram s reklamom, priznati ću da sam pojeo gotovo tako odličan odrezak na još nekoliko mjesta, o kojima nećemo sad razglabati, što se svakako ne može reći za, na početku priče spomenuti, Stephenville, gdje u, kako smo bili ljubazno obaviješteni, najboljem restoranu u gradu čak ni ne služe odreske, na naše apsolutno razočarenje. Što nas, ipak, nije spriječilo da se izvrsno zabavimo.

          Stephenville je smješten na južnoj obali (opet) golemog kanadskog otoka Newfoundland (s visoko uzlaznim naglaskom na samoglasnik „a“, u prijevodu Novopronađenazemlja) a stanovnici istog otoka se „od milja“ nazivaju „Newfy’s“ skraćeno od Newfoundlanders i dan danas imaju, iako jedva primijetan tek osjetljivom uhu, blagi britanski naglasak, ostao vjerovatno od samih početaka britanske kolonizacije. 

          Pored Stephenville-a je nekoć postojala američka vojna baza od koje su ostale samo uspomene i konzervirani aviončić jednosjed na ulazu u gradić. Ne smijte se što upotrebljavam umanjenice iliti deminutive jer Stephenville se teško može nazvati gradom, a u tu sićušnu letjelicu ne znam kojim čudom bi me uspjeli natjerati sjesti. Danas je to tek mali gradić, s lukom u koju godišnje uplovi svega nekoliko brodova i glavnom ulicom, što neodoljivo podsjeća na slične gradiće iz američkih filmova sa srednjeg zapada. Sve to i više nam je ispričao srdačni i razgovorljivi vozač taksija tokom petnaestminutne vožnje do grada. Danas, zapravo upravo sad, razmišljam da li je čovjek po prirodi tako razgovorljiv ili se jednostavno prepustio trenutku kad su mu u automobil sjeli trojica stranaca s drugog kraja svijeta, što sumnjam da mu se dešava često. Što se njegove srdačnosti tiče, tu već nema dileme jer s kime god da smo se susreli u Stephenvilleu, svi su bili iznimno srdačni i ljubazni (samo prema strancima?), iako ne na prvi pogled.

          Nakon što nas je provezao (skoro) do kraja glavne ulice, u kojoj se nalazi apsolutno sve, što bi nas trojicu moglo zanimati, iskrcali smo se, dogovorili kad da dođe po nas i krenuli u istraživanje, počevši s trgovinom svime i svačime, od odjeće do lokalnih suvenira, u kojoj su za blagajnama radile dvije sredovječne, vrlo (opet) srdačne i razgovorljive gospođe.

          Slijedeća postaja je bio, prema riječima vozača taksija, najbolji (mesni) restoran u gradu, uz najbolji (riblji) restoran smješten nekoliko stotina metara dalje, koji je u ponudi imao razne lokalne specijalitete od riba i morskih plodova, čiji nazivi nam nisu ulijevali osobito povjerenje, pa smo se ipak odlučili za mesni, jer govedina na svim jezicima svijeta znači isto, goveđe meso.

          Ulazak i prvi pogled na unutrašnjost restoran (najboljeg u gradu) je bio svojevrstan „deja vu“, iako ne u pravom smislu riječi već više kao već viđeno u ranije spomenutim američkim filmovima sa srednjeg zapada, s plastičnim stolicama, plastificiranim jelovnicima, neonskim reklamama za pivo i (sredovječnom) konobaricom na čijem licu se odražavala beskrajna dosada. Ne bi ni to bilo najgore od svega da su u ponudi imali, bilo kakav, odrezak. No, nije ga bilo pa smo se našli na sto čuda što pojesti i nakon dugominutnog proučavanja jelovnika i uzajamne konzultacije, pregladnjeli, konačno uspjeli odlučiti. Kolege su se hrabro odlučili za jednu od varijacija na temu hamburgera uz pomfrit sa sirom, po čemu su sasuli sve raspoložive vrste umaka, a ja (još hrabriji?) sam naručio pržena jetr(ic)a. I ovdje bih se ipak zaustavio, a vi se, hrabro i bez ustručavanja, prepustite vlastitoj mašti.

          Ubijeđen sam da razumijete zašto se nismo zadržali u restoranu trenutka duže no što je bilo neophodno. Tako da smo nastavili šetnju uz glavnu ulicu po hladnom popodnevu, što me upravo vratilo (mentalno) natrag u restoran gdje sam za šankom kupio jeftine (ali tako mi dobro stoje) sunčane naočale kako bih se zaštitio od blještećeg zimskog sunca nisko na nebu. I onda me susjed (ne voli me osobito) pita jednom prilikom zašto nosim sunčane naočale zimi.

          I posljednja postaja našeg popodnevnog obilaska, po mnogočemu, nezaboravnog Stephenville-a je bio lokalni kafić/noćni klub, ovisno o dobu dana, kao i danu u tjednu. Ulazeći u poveći zamračen prostor s plesnim podijem i rotirajućom kuglom, kakve su se viđale po našim diskotekama u nekom prošlom životu, desetak visokih stolova s barskim stolicama, drvenim šankom, za kojim su sjedila četvorica lokalnih, u rasponu godina od dvadesetak do šezdesetak i konobarica od kakvih četrdesetak godina, osjećali smo znatiželjne ispitivačke poglede na sebi uz sve osim dobrodošlice. Smjestivši se za jedan od stolova, ostali smo obučeni u jaknama za slučaj da moramo u brzini napustiti bar, strpljivo smo čekali konobaricu, kriomice pogledavajući tipove za šankom, sad već nam okrenute leđima. Nismo se dali zavarati, očekujući svaog trenutka da će nam jedan od njih prići s kakvim neumjesnim pitanjima. O tome smo razgovarali, smijući se glasno kao tri idiota dok nismo shvatili da konobarica neće doći do nas nego da će biti ipak obrnuto. A tko će nego ja, kao najstariji ili su me možda smješkajući uspjeli uvjeriti, najiskusniji, dok sam ja uistinu shvatio najšarmantniji, do šanka po pive uz ne tako glasne zvukove hrabrenja od strane mojih kolega. Upravo je nevjerovatno kako me ljudi uspiju uvijek dići na istu šprehu kao kad sam imao šesnaest godina.

          Prišavši šanku, namjestivši pogled nezainteresiranosti, kako se ne bih počeo smijati skupa s njima dvojicom, koji su mi iz sigurne udaljenosti i dalje dobacivali, uljudno sam pozdravio konobaricu na što mi je uzvratila isto tako, uz pitanje što bismo popili. Naručio sam tri pive i prije nego sam uspio izreći do kraja, prekinula me i ponudila (nećete vjerovati, američki „Budweiser“), na što sam, ne razmišljajući, izvalio kako neću valjda piti „american shit“ nego neka mi da nešto lokalno s poluotoka ili barem kanadsko. U trenutku je nastupila tišina za šankom kad je i moj mozak uspio procesuirati što sam izrekao, ali bilo je kasno za uzmicanje. No, već u slijedećem je nastupilo urlanje i odobravanje uz tapšanje po ramenima i lascivne komentare lokalaca na račun američkih piva i ostalog. Ipak, čini mi se kao da je i konobarica odahnula. Naravno, uslijedila su pitanja tko smo, otkud smo, šta radimo u njihovom gradu i tome slično. Malo smo popričali o općemuškobarskim temama pa sam se vratio kolegama koji su prštali od ponosa kako sam to dobro izveo, iako to nikad ne bi priznali ni sebi samima a kamoli meni ili vama. Sad dolazi najbolji dio jer sam, vjerovali ili ne, zaboravio ime pive koju smo pili, iako se sjećam da je etiketa bila crne boje s nacrtanom crnom glavom soba, jednog od zaštitnih znakova Newfoundlanda i Kanade. Na odlasku sam se pozdravio s, podrazumijeva se konobaricom, kao i dečkima za šankom rukujući se, uzajamno tapšući po ramenima uz izgovorenu nadu da se vidimo opet prvom prilikom, na istom mjestu u neko drugo vrijeme. Tu više nisu bili ponosni na mene nego samo ljubomorni, što bi još teže priznali.

          Kad smo izašli van iz bara, na dogovorenom mjestu nas je čekao naš vozač i odveo natrag do broda, umorne ali sretne i ispunjene.

          I za sam kraj, ovu priču posvećujem svojim dragim kolegama, suputnicima, ljudima što žive od mora i za more, Hansu i Kristijanu

.Na putu ušćem Rijeke Svetog Lovrijenca, Montreal (Kanada) – New York (SAD), 12. IX. 2015.