Brodari balansiraju između rasta i rizika, s pogledom usmjerenim prema potencijalno turbulentnoj drugoj polovici godine
Hapag-Lloyd je u prvom kvartalu 2025. ostvario dobit od 1,1 milijardu dolara, dok je operativna dobit iznosila 500 milijuna dolara. Glavni razlog rasta leži u većem obujmu prijevoza i višim prosječnim vozarinama. Tvrtka je prevezla 3,3 milijuna TEU-a uz prosječnu cijenu od 1.480 dolara po kontejneru, što je 9% više nego u istom razdoblju prošle godine, piše gCaptain.
Unatoč snažnom početku, iz Hapag-Lloyda poručuju da ostaju oprezni zbog brojnih tržišnih izazova. „Godinu smo započeli snažno, ali tržišno okruženje je i dalje obilježeno mnogim neizvjesnostima,” izjavio je predsjednik uprave Rolf Habben Jansen.
Kompanija zadržava konzervativnu prognozu za 2025. – očekuje ukupnu dobit između 2,5 i 4 milijarde dolara, uz mogućnost da operativna dobit varira od 0 do 1,5 milijardi dolara. Najveći izazovi ostaju nestabilne cijene vozarina, sigurnosna situacija u Crvenom moru te globalna ekonomska neizvjesnost.
Sličan ton stiže i iz tvrtke Ocean Network Express (ONE), koja je poslovnu godinu 2024. zaključila s prihodom od 19,2 milijarde dolara i neto dobiti od 4,2 milijarde. No, za 2025. ONE očekuje znatno slabije rezultate, s mogućom dobiti u rasponu od 250 milijuna do 1,1 milijardu dolara, ovisno o stanju na tržištu i kretanju vozarina.
Iako su u prvom kvartalu 2025. zabilježeni pozitivni trendovi – poput rasta prometa Azija-Sjeverna Amerika za 13,4% i Azija-Europa za 20,2% u siječnju – nakon Kineske nove godine potražnja je oslabjela.
Industriju dodatno pritišću zagušenja luka u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi zbog vremenskih nepogoda, štrajkova i manjka radne snage. Brodovi i dalje izbjegavaju Crveno more zbog sigurnosnih prijetnji, što povećava troškove i produžuje plovidbene rute.
Iz ONE-a poručuju da trenutna geopolitička situacija i nove carinske mjere uvedene u travnju dodatno otežavaju planiranje poslovne godine, a stabilna prognoza za 2025. postaje sve neizvjesnija.
Brod Carpathia u luci New York / Izvor: Wikimedia commons
Dana 18. travnja 1912. godine, u večernjim satima, njujorškom lukom zavladala je tišina. RMS Carpathia uplovila je na Pier 54, pristanište Cunard Linea, donoseći 705 preživjelih s potonulog Titanica.
Samo tri dana ranije, 15. travnja, luksuzni putnički brod Titanic udario je u santu leda i potonuo na svojoj prvoj plovidbi. S više od 2200 ljudi na brodu, više od 1500 ih je izgubilo život. U tim ranim satima, u hladnom i mračnom oceanu, preživjeli su plutali u čamcima za spašavanje – a nada im je stizala s jugoistoka.
Zanimljivo je da je Carpathia, prije nego što je primila poziv u pomoć, bila na putu prema luci Rijeka, koja je u to doba bila dio Austro-Ugarske. Bila je to uobičajena transatlantska linija Cunard Linea, no sve se promijenilo u jednom trenu.
Kapetan Carpathije, Arthur Rostron, nije dvojio ni sekunde. Čim je primio SOS poruku, zapovjedio je punu brzinu – iako brod nije bio građen za toliku snagu. Parni strojevi radili su do krajnjih granica, a posada je bez odmora pripremala brod: grijali su prostorije, pripremali zalihe i liječničku pomoć. Plovili su kroz opasna ledena polja, no strah nije bio opcija.
Kapetan A.H. Rostron i časnici s broda “Carpathia” / Izvor: Wikimedia commons
Carpathia je stigla na mjesto nesreće oko 4 sata ujutro, 15. travnja 1912. Titanic je već bio potonuo. Putnici koji su završili u ledenoj vodi nisu preživjeli – spašeni su samo oni koji su uspjeli ući u čamce za spašavanje. Na mjestu nesreće, Carpathia je satima ukrcavala preživjele – izmučene, pothlađene, izgubljene.
Kad su 18. travnja uplovili u New York, grad je stao. Čamci za spašavanje s Titanica prvi su spušteni na obalu – još uvijek blatnjavi, razbijeni i mokri, nosili su priču o tragediji. Za njima su kročili preživjeli, dočekani uz suze, tišinu i jecaje.
Čamci za spašavanje s Titanika / Izvor: Wikimedia commons
Kapetan Rostron proglašen je herojem. Dobio je Zlatnu medalju američkog Kongresa i vitešku titulu britanskog kralja. Posada je također pohvaljena za izvanrednu hrabrost i ljudskost.
Carpathia je nastavila ploviti do 1918. godine, kada je potopljena tijekom Prvog svjetskog rata. Ipak, njezina uloga u spašavanju preživjelih s Titanica ostaje trajno upisana u povijest pomorstva.
Titanic je potonuo 15. travnja 1912. u 2:20 ujutro po brodskom vremenu.
“Ne postoji opasnost da će Titanic potonuti. Brod je nepotopiv, a putnici neće doživjeti ništa osim manjih neugodnosti”, neslavne su riječi potpredsjednika White Star Line-a, Phillipa Franklina, upućene rodbinama putnika 15. travnja 1912., uslijed obavijesti da je brod udario o ledenjak.
Na oko 370 nautičkih milja jugoistočno od obale Newfoundlanda i dubini od oko 4 000 metara, danas leži hrđava olupina RMS Titanica, razdvojene krme i pramca.
Zakašnjelo opažanje sante leda, neuspješan zaokret, nedostatak čamaca za spašavanje i posljedični gubitak preko 1.500 života (oko 70 % putnika i posade) ovjekovječen je u povijesti, postavši inspiracijom dokumentarnih filmova, televizijskih drama i hollywoodskih blockbustera, piše BBC.
Ono što uistinu daje najzanimljiviju sliku posljednjih trenutaka Titanica poruke su koje su poslane s njega. One prikazuju uznemirujuću sliku o tome kako su se radost i uzbuđenje pretvorili u užas i paniku u samo nekoliko sati. Prvo putovanje broda bilo je samo po sebi veliki događaj i izazvalo je popriličnu buku u medijima. Svi su bili uzbuđeni, puni nade i očarani Titanicovim sjajem. Prve poruke poslane s broda svjedoče o blaženoj atmosferi, piše History of Yesterday.
“Hey, Boy. Večeras sam s tobom u duhu, a srcem sam uvijek s tobom. Šaljem ti puno ljubavi, Tvoja Djevojka”, piše u poruci poslanoj u New York, odredište Titanica.
“Nema bolesti. Sve je dobro. Obavijesti sve zainteresirane za poker”, pisalo je u drugoj poruci, poslanoj u Los Angeles.
Bežični operateri koji su slali poruke također su bili raspoloženi i šalili su se s bežičnim operaterima drugih brodova, nazivajući jedni druge starcima.
No, atmosfera je nakon nekog vremena postala ozbiljnija. Nakon što je šest puta upozoren na sante leda, a nije usporio, Titanic se sudario s ledenjakom 14. travnja 1912. u 23:40. Sudar se dogodio samo 37 sekundi nakon što je promatrač Frederick Fleet uočio santu leda i povikao: “Ledenjak! Odmah ispred!”
U početku nije bilo velike uznemirenosti na brodu i brojni su putnici bili raspoloženi za šalu, ali kada je postalo jasno da će brod potonuti, poruke su postale ozbiljne, čak i mahnite.
“Dođite odmah. Udarili smo ledenjak. To je CQD, starče”, glasila je poruka Titanica Carpathiji, najbližem brodu.
“Prebacujemo putnike u male čamce. Žene i djeca su u čamcima. Ne možemo još dugo izdržati. Gubimo snagu”, poslano je kad je situacija postala kaotičnija.
“Dođite brzo. Strojarnica je gotovo poplavljena”, bio je posljednji poziv u pomoć upućen s Titanica, samo nekoliko trenutaka prije nego što je potonuo.
Poznato je kako je orkestar svirao dva sata dok se brod potapao. Posljednje riječi kapetana broda, Edwarda Smitha, bile su: „Pa dečki, izvršili ste svoju dužnost i izvršili ste je dobro. Ne tražim ništa više od vas. Oslobađam vas. Znate pravilo mora. Sada je svaki čovjek za sebe, Bog vas blagoslovio.” Kapetan je potonuo s Titanicom.
Nažalost, stotine života moglo je biti spašeno da SS Californian, koji je bio toliko blizu Titanica da su mogli vidjeti signalne rakete i svjetla, nije ignorirao njegove pozive u pomoć. Kapetan Californije, Stanley Lord, ušao je u povijest kao sramotan kapetan. S druge strane, kapetan Carpathije koja je eventualno pristigla u pomoć, Arthur Rostron, hvaljen je kao heroj i u Engleskoj i u Sjedinjenim Državama.
Osim u literaturi i na ekranima, Titanic je ovjekovječen i u povijesti brodarstva. Prvo putovanje broda koje se završilo tragedijom, tada je dovelo do velikog preispitivanja brodskog dizajna i značajki. Kao rezultat toga, brodovi se danas grade bolji i sigurniji nego ikad prije. Svjetska trgovačka flota utrostručila se i trenutno sadrži preko 100.000 plovila, a gubici brodarstva značajno su se smanjili.
Mnoge strukturne promjene, koje su i danas s nama, napravljene su kao odgovor na potonuće Titanica. Brod je potonuo u roku od tri sata zbog visine svojih uspravnih pregrada, smještenih unutar trupa kako bi spriječili proboje na ostatak broda. Nakon udara u santu leda, 5 od 16 Titanicovih odjeljaka probijeno je, uzrokujući time potonuće pramca, što je onda potisnulo vodu u preostale odjeljke.
Upravo zbog toga, Titanicovi graditelji Harland i Wolff proširili su visinu pregrada sestrinskih brodova, HMHS Britannic i RMS Olympic. Napravljeni su tako da budu otporni na vatru, a ugrađen je i drugi unutarnji trup kako bi bili otporniji na udarce. Brodske pregrade također su izgrađene vodonepropusne sa svih strana.
Za razliku od današnjih čvršćih brodova, koji se izrađuju zavarivanjem montažnih dijelova, brodski trupovi poput Titanica konstruirani su od ojačanih čeličnih ploča koje su poput ljepila držale milijuni zakovica. Ojačani čelik korišten za trup Titanica možda je bio najnapredniji u svojoj dobi, ali metalurška i mehanička ispitivanja pokazala su da je bio lomljiv na niskim temperaturama, a počelo se sumnjati u kvalitetu zakovica. Moderni načini obrade čelika čine ga otpornijim na udare i oko 10 puta manje krutim, jer sadrže više razine mangana i niže razine sumpora, kisika i fosfora.
Ali, kako uopće osigurati da se brodovi ne sudare u sante leda? Godinu dana nakon Titanicove katastrofe, uspostavljena je International Ice Patrol (IIP) za nadgledanje Atlantskog oceana oko Newfoundlanda, u području zvanom Iceberg Alley, koja danas operira pomoću zračnih patrola i radara. No, vjerojatno najvažnija navigacijska inovacija je Global Positioning System, ili GPS. Tehnologija satelitskog pozicioniranja pruža najbržu i najtočniju metodu za navigaciju i određivanje lokacije te ne ovisi o vremenskim prilikama, za razliku od starih izračuna temeljenih na sekstantnim mjerenjima planeta i zvijezda.
Jednako važna, ako ne i važnija, bila su poboljšanja u komunikaciji. Titanic je nosio radio opremu s dometom od 200 milja, ali je snaga njegovog odašiljača ugušila signale koje su slali i primali brodovi u neposrednoj blizini. Danas vrlo visokofrekventni radio omogućuje brodovima komunikaciju s lučkim upravama i drugim brodovima u blizini, kao i emitiranje sigurnosnih informacija i poziva u pomoć.
Najstrašnije sjećanje na Titanicovu propast bio je nedostatak čamaca za spašavanje. Propisi Board of Trade zahtijevali su da britanski brodovi od preko 10.000 tona nose 16 čamaca za spašavanje s kapacitetom za 50% putnika i posade, a Titanic je imao čamaca za spašavanje 52% ljudi. Ova greška se nikada nije ponovila. Obavezno je osiguravanje čamaca za spašavanje za svih osoba na brodu, a potrebno je provoditi redovite vježbe i preglede čamaca za spašavanje te se svim putnicima mora objasniti postupak evakuacije.
U moderno vrijeme, računalno modeliranje i analiza zamijenili su nekadašnje dugotrajne i mukotrpne proračune korištene za projektiranje brodova. No, sve promjene dizajna, sigurnosti i regulacije na svijetu beskorisne su kada se dogodi ljudska pogreška. Prema dostupnim informacijama, ljudska pogreška zaslužna je za oko 80 do 90 posto pomorskih nesreća.
Prema službenim transkriptima istrage američkog Senata o Titanicu, 1.517 života izgubljeno je u sudaru koji se apsolutno mogao izbjeći. Dobra vijest je ta što je ova katastrofa revolucionirala sigurnost u pomorstvu, a loša je da je pred nama još dug put. Od ove povijesne nesreće koja se dogodila prije točno 112 godina, došlo je do brojnih sofisticiranijih inovacija i sigurnosnih značajki, ali jedno je sigurno: nitko se ne usuđuje ponoviti Franklinovo bezumno hvalisanje.
Potapanje Titanica u stvarnom vremenu možete pogledati na videu.
Zvukom brodskih sirena završen spektakularan međunarodni sajam nautike u Marini Baotić kojeg je od 10. do 13. travnja posjetilo više od 12 tisuća zaljubljenika u more i plovidbu
Da je Dalmacija dobila jedan od najatraktivnijih međunarodnih sajmova nautike u regiji, potvrdilo je drugo izdanje Dalmatia Boat Showa, završeno ovog vikenda na najljepši mogući način – zvukom brodskih sirena. Nema tog tko voli nautiku, luksuz i dobru zabavu, a da od 10. do 13. travnja nije bio u Marini Baotić u Segetu Donjem.
Više od 12 tisuća posjetitelja prošlo je kroz sajam na kojem se predstavilo 150 izlagača, 200 plovila, 72 brenda i čak 15 premijera. Dvije tisuće posjetitelja i 25 posto izlagača više nego prošle godine dokaz su iznimne kvalitete sajma, unatoč trenutnoj stagnaciji u nautičkom turizmu.
Foto: Boris Kačan
Prev
Next
„Još smo jednom pokazali da je Hrvatska jedna od najatraktivnijih nautičkih zemalja s dugom tradicijom u ovom sektoru. Dalmatia Boat Showom najavili smo novu nautičku sezonu i vjerujemo kako ćemo unatoč stagnaciji u nautičkom turizmu i trenutnoj geopolitičkoj situaciji i ove godine ostvariti odlične rezultate. Veseli me što su izlagači iznimno zadovoljni našim sajmom i što će se svi vratiti i iduće godine. Još jednom zahvaljujem svom timu na odlično odrađenom poslu, a ljubiteljima nautike najavljujem treći Dalmatia Boat Show u travnju 2026. Vidimo se!“, poručio je vlasnik Marine Baotić i inicijator sajma Željko Baotić, koji je u nautici već 35 godina i koji je u Segetu Donjem izgradio jednu od najsuvremenijih hrvatskih marina.
Od luksuznih plovila i automobila do vrhunske eno-gastro ponude, od bogatog glazbenog do zanimljivog poslovnog programa, Dalmatia Boat Show ponudio je za svakog ponešto, a vrhunac spektakla bio je raskošan vatromet koji je u subotu obasjao nebo iznad Segeta Donjeg.
Veliko zanimanje pobudila su ekološka električna plovila među kojima i premijera sedammetarskog otvorenog katamarana DeAntonio E-23, svi su željeli zaviriti u najskuplji brod sajma – 5,4 milijuna eura vrijednu jahtu proizvođača Absolute, slikati se na Europskoj jedrilici godine Hanse 360, velika je ponuda bila katamarana i gumenjaka te popratnih djelatnosti vezanih uz nautiku i nautički turizam.
Ni ove godine nije izostao snažan fokus na ekologiji i održivom nautičkom turizmu pa se uz panel diskusiju na temu Što, kako i kuda s napuštenim plovilima u marinama, organizirala i ekološka akcija čišćenja mora i malakološka radionica za osnovnoškolce iz Segeta Donjeg i Kaštela.
Dalmatia Boat Showom prošetala su i poznata lica – bračni par Ana Gruica i Boran Uglešić, Vanja Halilović i Frane Barbieri, skladatelj i producent Tomo Mrduljaš, glumac, komičar i voditelj Zlatan Zuhrić-Zuhra, direktor WTA Makarska Opena Feliks Lukas, pjevač grupe Cambi. Joško Tranfić, Gospodin Savršeni Šime Elez, Snježana Schillinger ex Mehun…
Vidimo se ponovo u Marini Baotić na trećem izdanju Dalmatia Showa.
CMA CGM Group, globalni lider u području pomorskog, kopnenog, zračnog i logističkog prijevoza s ponosom najavljuje pokretanje programa “She sails”, inicijative posvećene promicanju raznolikosti i osnaživanju žena u pomorskoj industriji. Prepoznajući nedovoljnu zastupljenost žena među pomorcima, ovaj program osmišljen je kako bi pomorske karijere učinio privlačnijima i dostupnijima ženama, jačajući tako njihovu ulogu na moru.
Pregled programa
“She sails” temelji se na tri ključna stupa:
Privlačenje: CMA CGM posvećen je nadahnjivanju žena da se odluče za pomorske karijere kroz ponudu praksi tijekom njihova obrazovanja, omogućujući im stjecanje praktičnog iskustva. Također, program mentorstva povezuje buduće pomorkinje s iskusnim ženama u industriji, pružajući im smjernice o karijernim putevima, izazovima i osobnom razvoju.
Napredovanje: Nakon pridruživanja CMA CGM-u, žene imaju priliku raditi na modernoj, niskougljičnoj floti posvećenoj očuvanju bioraznolikosti. Tvrtka pruža kontinuirane obuke svim pomorcima i potiče jak timski duh kako na kopnu, tako i na brodu.
Zadržavanje: CMA CGM potiče žene da se prijave za više pozicije, osiguravajući jednake mogućnosti napredovanja i jednaku plaću za jednak rad. Sigurnost posade i zaštita od uznemiravanja su glavni prioriteti. Program također uključuje inicijative za razvoj liderskih vještina i menadžersku obuku.
Ambasadorice dijele svoja iskustva
Program “She sails” uključuje inspirativne ambasadorice koje dijele svoja iskustva:
Dajana Mršić, druga časnica u CMA SHIPS Hrvatska, ističe: “Još od Pomorske srednje škole znala sam da ću jednog dana biti časnica. Danas sam časnica, žena na kontejnerskom brodu. Čak i kada su mi mnogi govorili da neću uspjeti, da je to muški posao, znala sam da hoću. Ja sam žena, mogu postići sve što želim. Mogu natjerati ljude da promijene mišljenje. Za žene na brodu – budite spremne naporno raditi i dokazati da to zaslužujemo. Snažne smo, neovisne i hrabre.”
Nathalie Barbosa Barbato, glavna časnica u Mercosul Line-u, kaže:“Kada sam slučajno otkrila trgovačku mornaricu, očarala me mogućnost da kombiniram mir koji mi pruža ovaj ogroman ocean s mogućnošću da tijekom slobodnog vremena budem potpuno prisutna za svoju obitelj, radeći posao na koji sam ponosna.”
Indira Isa, glavna časnica u CMA SHIPS Rumunjska, napominje: “Jedna stvar koju mnogi možda ne znaju o mom poslu kao žene pomorca je jedinstvena povezanost i mreža podrške koja se često razvija među ženama u pomorskoj industriji. To zajedništvo može biti snažan izvor inspiracije i motivacije u često izazovnom radnom okruženju, pomažući nam da se suočimo s izazovima i proslavimo uspjehe.”
Pridruži se pokretu
“She sails” posvećen je svim ženama pomorcima, studenticama pomorskih studija i onima koje žele započeti profesionalnu karijeru ispunjenu avanturom, globalnim iskustvima i strašću prema moru. Ako ste zainteresirani za program ili želite više informacija, slobodno kontaktirajte ambasadorice programa za ovaj dio Europe: ???? Nataša Ivković – rjk.nivkovic@cmaships.com ???? Lovorka Paškvan – rjk.lpaskvan@cmaships.com
Kroz “She sails”, CMA CGM ponovno potvrđuje svoju predanost poticanju raznolikosti i jačanju uloge žena na brodovima, otvarajući put ka inkluzivnijoj pomorskoj industriji.
???? Više informacija o programu “She sails”: CMA CGM Group
Sredinom 19. stoljeća došlo je do drastične promjene u veličini i broju križnih jedara na jedrenjacima.
Za to treba zahvaliti Robertu Bennetu Forbesu (1804.-1889.), američkom kapetanu i brodovlasniku, autoru brojnih tekstova o plovidbi i prekomorskoj trgovini, te trgovcu porculanom i opijumom, piše Otvoreno more.
Do tada su jedrenjaci imali manji broj većih jedara, koja je Forbes, zaključivši da će se manjim jedrima lakše rukovati, zamijenio većim brojem manjih. Kako to često biva s novim idejama, Forbesova nije u početku bila šire prihvaćena.
No, kad se u praksi na Forbesovim jedrenjacima pokazala uspješnom, ideju o većem broju jedara manje površine prihvatili su i ostali brodovlasnici, pa je ubrzo osvojila jarbole na svjetskim morima.
O tome najbolje svjedoči telegram kapetana Smitha, zapovjednika jedrenjaka Mermaid, jednog od prvih s Forbesovim jedriljem, poslan nakon završetka plovidbe od Cantona do New Yorka:
“Ovakva jedra polako nalaze svoj put do raznih brodovlasnika, i kada se spozna njihova prednost, bit će univerzalno prihvaćena. To su prava jedra za velike klipere. Mermaid ih je testirao ploveći oko svijeta s manje članova posade nego da je bio opremljen uobičajenim jedrima”.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
U feljtonu Priče o moru i brodovima, Ivo Batričević piše o brodu Princesa Olga, bila je drugi najveći putnički parobrod koji smo ikada imali na našoj obali Jadrana
Parobrod PRINCESA OLGA je bio nešto manji od našeg najvećeg putničkog parobroda KRALJICE MARIJE kojeg smo ikada imali na našoj obali Jadrana. Zauvijek im je pripalo posebno mjesto u povijesti cjelokupnog pomorstva na našoj obali. Oba su imala luku upisa Dubrovnik.
Britanski brodar Royal Mail Steam Packet Company je u sam osvit Prvog svjetskog rata u brodogradilištu Workman, Clark & Co. u irskom Belfastu naručio izgradnju putničko teretnog transatlantika od 8267 bruto tona. Brod je bio dug 137, širok 17,3 metara, a na porinuću 8. rujna 1914. godine kršten je imenom EBRO. Parni kotlovi četverostruke ekspanzije loženi ugljenom, ukupne snage 8000 KS omogućavali su mu preko dvije propele brzinu od 14 čvorova. Bio je namijenjen putničko teretnim plovidbama preko Atlantskog oceana. Imao je vrhunski uređen interijer za maksimalno uživanje putnika u plovidbi te je zato mogao prihvatiti samo 278 putnika u prvom i 328 u drugom putničkom razredu, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
NAKON SAMO JEDNE PLOVIDBE PREUREĐEN U RATNI BROD
Međutim, kako je iste godine započeo rat, EBRO je nakon samo jedne obavljene vožnje prema Karibima rekviriran u vojne formacije britanskog Admiraliteta. Preuređen je u pomoćni ratni brod naoružan sa šest topova od 152 mm. Svoje ratne plovidbe započeo je 1915. godine iz baze Scapa Flow (Orkneyski otoci u Škotskoj) redovnim ophodnjama sjevernim Atlantikom između Islanda te Farskih i Šetlandskih otoka. Uglavnom je zaustavljao i kontrolirao trgovačke brodove pod neutralnim zastavama. Po uspješno obavljenom poslu, EBRO je 2. listopada 1919. godine otpušten iz vojne službe i vraćen vlasniku.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
Ratni veteran je brzo obnovljen te mu je i ložište parnih kotlova s ugljena prebačeno na naftu. Ipak, zajedno sa brodom blizancem ESSEQUIBO, prodan je brodaru Pacific Steam Navigation Company koji ih je od 1922. godine uposlio na redovnoj pruzi tičući luke: New York, Havana, Cristobal, Balboa, Callao, Mollendo, Iquique, Antofagasta, Valparaiso.
RASPREMLJEN TIJEKOM VELIKE DEPRESIJE
Ova se pruga bez problema održala sve do 1930. godine kad je u Americi godinu dana ranije sve poremetila i započela velika ekonomska kriza (Velika depresija), te su oba broda raspremljena. Na mrtvom vezu sidrišta rijeke Dart ostali su punih pet godina, nakon čega je EBRO za 21000 tadašnjih engleskih funti prodan jugoslavenskom Lloydu koji je dobio i novo ime PRINCESA OLGA, dok je brod blizanac ESSEQUIBO za istu cijenu završio u Sovjetskom Savezu gdje je sve do 1957. godine plovio pod imenom NEVA.
Jugoslavenski Lloyd je bilo parobrodarsko poduzeće sa sjedištem u Splitu i upravom u Zagrebu. Nastalo je 1929. godine združivanjem parobrodarskih dioničkih društava Atlantska plovidba Ivo Račić i Jugoslavensko-amerikanska plovidba, a do 1941. djelovalo je kao dioničko društvo. Prema odluci o združivanju, početni kapital i flotu Jugoslavenski Lloyd preuzeo je od obaju parobrodarskih poduzeća. Razvio se u najveće jugoslavensko parobrodarsko poduzeće između dvaju svjetskih ratova. Najveći dioničar društva je bio Božo Banac.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
DUBROVNIK KAO NEZAOBILAZNA LUKA
PRINCESA OLGA je od travnja do studenog održavala dvotjednu turističku prugu s polaskom iz Trsta tičući luke Split, Pirej, Haifa, Aleksandrija, Dubrovnik i Veneciju i bila je najveći brod koji je mogao proći Korintskim kanalom. Zajedno s KRALJICOM MARIJOM potom bi povremeno plovila i na kružnim putovanjima Sredozemljem. U tim plovidbama Dubrovnik im je bio nezaobilazna luka, a velikom broju njih i luka ukrcaja – iskrcaja (home port). Za vrijeme boravka u luci Gruž dio putnika su manjim brodićima prevozili do Komolca na kušanje vina u vinariji Pera Kolića, a fotografije pokazuju kako su ih vodili i na izlet u Čilipe na tradicionalne folklorne plesove koji se i danas u ljetnim mjesecima održavaju za domaće i strane turiste.
Početkom 1940. godine PRINCESA OLGA je prodana portugalskom brodaru CCN (Companhia Colonial de Navegacao). Pod novim imenom SERPA PINTO od svibnja započinje ploviti na pruzi: Lisabon, Funchal, Sao Tome, Luanda, Lobito, Ciudad de Cabo, Louranco Marques, Beira, Mozambique. Uskoro prelazi na novi posao pa plovi iz Lisabona do brazilskog Santosa, tičući luke Funchal, Sao Vincente i Rio de Janeiro. Kako je Portugal u Drugom svjetskom ratu ostao neutralan, njegovi su brodovi slobodno plovili svim morima svijeta, pa je tako i SERPA PINTO povremeno poduzimao plovidbe prema Meksiku, New Yorku, Baltimoreu i Philadelphiji. Međutim Njemačke podmornice i brodovi američke i Kraljevske mornarice više puta su je zaustavljali usred Atlantika radi kontrole.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
NJEMAČKA PODMORNICA JE UMALO TORPEDIRALA
Dana 26. svibnja 1944. godine na svom putu iz Lisabona do luke Richmond u Philadelphiji, brod je u srednjem Atlantiku zaustavila njemačka podmornica U-541. Kapetan podmornice naredio je posadi i putnicima da napuste brod u čamcima za spašavanje i zatražio dopuštenje od Kriegsmarine stožera za torpediranje broda. Putnici i posada, osim kapetana koji je odlučio ostati na brodu bez obzira na odluku Njemačke, uredno su napustili brod u čamcima za spašavanje. Tamo su bili prisiljeni čekati cijelu noć dok je njemačka podmornica čekala odgovor na svoj zahtjev. Do zore je stigao odgovor od admirala Karla Dönitza, koji je odbio dopuštenje da potopi brod. Podmornica je tada napustila područje, a čamci za spašavanje s putnicima i posadom vratili su se na brod.
Po završetku rata, SERPA PINTO ostaje stalno ploviti na svojoj već dobro uhodanoj južnoameričkoj pruzi do Santosa. Za vrijeme Olimpijskih igara u Helsinkiju bio je vezan u tamošnjoj luci i služio za smještaj portugalske olimpijske delegacije.
Dana 9. srpnja 1954. godine isplovila je iz Lisabona na svoje posljednje putovanje iz São Vicente za Rio de Janeiro i Santos. Nakon svog posljednjeg putovanja, SERPA PINTO ostala je usidrena u Lisabonu do 5. rujna 1954. godine, kada je otišla tegljena za Antwerpen u Belgiji, gdje je konačno u rezalištu brodova izrezana.
Foto: Dubrovački dnevnik / Ivo Batričević osobna arhiva
Ove olupine nikada nisu pronađene iako se prilično precizno zna gdje bi se mogle nalaziti. Neke imaju povijesnu i kulturnu vrijednost, a neke nose i nezamislive količine zlata, ali usprkos tome dijele istu samotnu sudbinu.
“Brodovi su isti ka i ljudi”, deklamirao je Toma Bebić, “zlu moru daju život svoj.” Ta romantična, iako pomalo i strašna rečenica nekako se sama nameće na temu olupina…
Dok su neki brodovi – baš kao i ljudi – slavni, poznati i obasipani pažnjom, neki su posve zaboravljeni, piše Pun kufer.
Prema službenoj procjeni UNESCO-a, u oceanima, ali i jezerima i rijekama potopljena su oko tri milijuna olupina. One se ne traže samo ronjenjem i pretraživanjem dna, nego i temeljitim izučavanjem svega povezanoga s određenim brodom. Neke se pak nađu sasvim slučajno, kao što je pronađena olupina broda koji je potonuo u drugoj polovici 18. stoljeća – ispod ruševina WTC-a u New Yorku.
Izdvojili smo četiri nekada slavna, a danas izgubljena broda.
Nikada nisu pronađeni iako se prilično precizno zna gdje bi se mogli nalaziti. Neki imaju povijesnu i kulturnu vrijednost, a neki i nezamislive količine zlata, ali usprkos tome dijele istu samotnu sudbinu.
“Osta si sam, napušten brod”, rekao bi pjesnik s početka.
Santa María (1492.)
Niña, Pinta i Santa María – svi znaju da su to brodovi kojima se Kolumbo uputio preko oceana. U Španjolsku su se vratile samo Niña i Pinta, a Santa María nasukala se u blizini Hispaniole na Božić 1492. godine. Nikada nije pronađena iako se zbog njezine kulturne i povijesne vrijednosti poduzimalo više ekspedicija. Zapravo, 2014. se nakratko činilo da je Santa Maria pronađena, ali UNESCO nije priznao to otkriće jer su na olupini otkriveni bakreni spojevi, koji se nisu koristili sve do početka 17. stoljeća.
Flor de la Mar (1511.)
Flor de la Mar od 1502. do potonuća plovio je od Portugala do Ormuza (u današnjem Iranu), Malacke (u Maleziji) i Goe (u Indiji). Godine 1511., kada se vraćao u Portugal iz Malacce, pretovaren i ljudima i zlatom, koje bi danas, prema pričama, vrijedilo oko dvije milijarde eura, za vrijeme oluje potonuo je kod Sumatre. Ako je istina koliko je zlata nosio, radi se o najskupljoj olupini na svijetu.
Merchant Royal (1641.)
Merchant Royal bio je britanski brod koji je potonuo negdje kod otoka Scilly blizu Cornwalla. Pretpostavlja se da je nosio zlato u protuvrijednosti većoj od milijardu eura. Godine 2007. doista je na tom području pronađena olupina – ali nosila je “samo” kojih 500 milijuna eura u zlatu, zbog čega se sumnja da je ipak riječ o nekoj drugoj olupini, a ne o Merchant Royalu. Vjerojatno je riječ o galiji Nuestra Señora de las Mercedes, koja je potonula 1804. – pa Merchant Royal i njegovo zlato još čekaju da ih netko pronađe.
Parobrod Arktik (1854.)
Parobrod Arktik bio je luksuzan i brz prekooceanski brod – mogao je prijeći Atlantik za samo deset dana. Plovio je od 1850. do 1854., kada se sudario s francuskim parobrodom u blizini Newfoundlanda, pri čemu je poginulo 300 ljudi, od kojih su većina bili žene i djeca – i to zbog toga što nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje. Brod nikada nije pronađen.
Zorović Maritime Services, vodeća riječka agencija za posredovanje u zapošljavanju pomoraca, obilježila je 20 godina poslovanja na svečanosti u Hotelu Royal u Opatiji. Od svojih početaka 2005. godine, ZMS je izrastao u snažnu pomorsku firmu koja danas broji preko 1.500 aktivnih pomoraca, od čega više od 1.200 dolazi iz Hrvatske.
Tvrtku su osnovali bračni par Mario i Vojka Zorović, koji i dalje zajednički vode poslovanje – on kao generalni direktor, ona kao direktorica ljudskih resursa. Njihova zajednička priča započela je još dok su radili u istoj kancelariji, a pretvorila se u poslovni i životni projekt.
„Zorović Maritime smo od početka gradili kao dom za ljude, ne samo kao ured za brodove. Pomorci su uvijek bili srce naše firme“, ističu Zorovići.
Foto: Sergej Drechsler/Novi List
Kroz dva desetljeća poslovanja, Zorović Maritime Services se razvio u više smjerova – uz posredovanje pri zapošljavanju, danas posluju i kao cargo survey agenti na LNG terminalu u Omišlju, imaju vlastiti centar za obuku pomoraca, te se bave i yachting segmentom. Posebno se ponose pokretanjem trening centra tijekom pandemije, u vrijeme kada je većina tržišta mirovala.
„Ulaganja u ljude, znanje i opremu su ono što nas je održalo. Imamo simulatore, učionice i kvalitetne instruktore, jer se pomorstvo stalno razvija, a mi s njim“, kažu iz tvrtke.
Mario Zorović jedan je od osnivača Hrvatske udruge posrednika pri zapošljavanju pomoraca (CROSMA), organizacije koja je zaslužna za brojne napretke – od zdravstvenih i mirovinskih prava do potpora za zapošljavanje kadeta.
Danas u riječkom uredu radi 31 djelatnik, a kroz godine su izgradili bazu vjernih pomoraca. Više od 350 njih s tvrtkom je 10, 15 ili čak 20 godina. Mnogi od njih okupili su se na obljetnici u Opatiji.
„Vjernost i povjerenje su naš najveći kapital. Nikad nismo davali prazna obećanja. Gradili smo odnose temeljene na poštovanju, a naši ljudi to osjećaju“, zaključuju Zorovići.
Na kraju, poručuju: „Hrvatski pomorci su naš najbolji izvozni proizvod. Mi to znamo – i radimo da to zna i ostatak svijeta.“
