O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 81

BP i Eni udružuju snage za nova bušenja u istočnom Mediteranu

0
Foto: Screenshot X/BP

Britanski BP i talijanski Eni potpisali su novi sporazum s egipatskim partnerima kojim kreću u zajedničko istraživanje nafte i plina u istočnom dijelu Sredozemnog mora. Cilj je povećati egipatsku domaću proizvodnju fosilnih goriva i ojačati energetski sektor zemlje.

Sporazum su potpisali čelnici EGPC-a (Egyptian General Petroleum Corporation), EGAS-a (Egyptian Natural Gas Holding Company), kao i predstavnici BP-a i Enija. Fokus aktivnosti bit će na koncesijskom području Temsah, gdje se uskoro očekuje početak bušenja istražne bušotine, navodi Offshore Energy.

Egipat planira do 2030. izbušiti ukupno 586 bušotina za naftu i plin, u okviru šire strategije jačanja investicija u energetski sektor. BP već duže vrijeme jača prisutnost u zemlji, a nedavno je osnovao zajednički pothvat s ADNOC-om pod nazivom BP-XRG JV.

Eni, koji u Egiptu djeluje godinama, nedavno je izveo novu bušotinu pomoću platforme tvrtke Saipem te najavljuje skoru eksploataciju bušotine Zohr 13, koja bi mogla dnevno davati do 55 milijuna kubičnih stopa plina.

Ministar nafte i mineralnih resursa Egipta, Karim Badawi, nazvao je novi sporazum „ključnim korakom prema otkrivanju dodatnih podmorskih resursa“ te najavio pojačane aktivnosti u Sredozemlju. Posebno je istaknuo ulogu BP-a i Enija u prenošenju tehnoloških znanja i ubrzanju istraživačkih procesa.

Na potpisivanju ugovora u New Alameinu sudjelovali su i čelnici resornih ministarstava, EGPC-a, EGAS-a, kao i predstavnici naftnih kompanija. Istaknuto je da koncesija Temsah predstavlja rezultat višegodišnje suradnje i tehničkih analiza među partnerima.

Ovaj sporazum dolazi u trenutku kada Egipat pojačava licenciranje novih istražnih područja – sedam u Mediteranu, tri u Crvenom moru i tri u Zapadnoj pustinji.

Zajednička CIC inspekcija Paris i Tokyo MoU-a od rujna cilja BWM sustave

0
Foto: Splash247.com

Svi brodovi koji plove kroz nadležnosti Paris i Tokyo MoU mogu očekivati detaljnu provjeru balastnih sustava, dokumentacije i obuke posade u nadolazećem razdoblju.

Od 1. rujna do 30. studenog 2025. godine provest će se nova Koncentrirana Inspekcijska Kampanja (CIC) u organizaciji Port State Control režima, s fokusom na usklađenost s međunarodnim propisima o upravljanju balastnim vodama (BWM). Kampanju provode Paris i Tokyo MoU, a očekuje se sudjelovanje i ostalih PSC režima, piše Safety4Sea.

Balastne vode već godinama predstavljaju ekološki i sigurnosni izazov, a novi ciklus inspekcija bit će usmjeren na provjeru ispravnosti balastnih sustava, evidencije u brodskom dnevniku te obuku i spremnost posade. Kao i svake godine, PSC inspekcije neće biti ograničene isključivo na ovu temu, no svi brodovi mogu očekivati da će se BWM sustavi detaljno provjeravati već pri prvom zaustavljanju u luci članici MoU-a.

Najčešće uočene nepravilnosti

Prema podacima DNV-a za 2024. i 2025., inspektori su najčešće pronalazili sljedeće nedostatke:

  • Upotreba elektroničkog balastnog dnevnika bez odobrenja zastave
  • Pogrešni, nepotpuni ili neusklađeni zapisi u balastnom dnevniku
  • Neusklađenost između zapisa u dnevniku i stvarnih operacija sustava
  • Korištenje zastarjele verzije dnevnika
  • Kvarovi BWMS sustava koji nisu prijavljeni nadležnima
  • Nedostatak dokumentiranih mjera u slučaju kvara sustava
  • Zastarjele ili nedosljedne informacije u BWM planovima (npr. kontakt osobe, metode tretmana, luka upisa)

Poseban naglasak inspektori će stavljati na operativne aspekte – kao što su sposobnost posade da objasni proceduru, pravilno vođenje zapisa te planiranje alternativnih mjera u slučaju kvara sustava.

Preporuke za brodare

Vlasnici i upravitelji brodova trebaju:

  • Provjeriti tehničku ispravnost BWMS sustava
  • Osigurati da su svi zapisi ažurni, potpuni i potpisani
  • Osigurati posadi osnovnu i naprednu obuku vezanu za BWM postupke
  • Informirati kapetane i časnike o predstojećoj CIC kampanji

Očekuje se da će Paris i Tokyo MoU objaviti dodatni upitnik i smjernice početkom kolovoza, koji će detaljnije opisati točke provjere.

Panama ukida registraciju tankera i bulkera starijih od 15 godina

0
Foto: International Registry of Shipping

Panamski brodovni registar, drugi najveći na svijetu po broju brodova, donio je značajnu odluku – više neće prihvaćati tankere i bulk carriera starije od 15 godina za upis pod svoju zastavu.

Ova odluka dio je pojačane borbe protiv tzv. “tamne flote” – brodova koji plove bez transparentnog osiguranja, nadzora i često sudjeluju u prijevozu sankcionirane robe. Mnogi od tih brodova registrirani su upravo pod zastavom Paname, što je izazvalo žestoke kritike međunarodnih regulatora i organizacija za zaštitu okoliša, navodi Splash247.

„Davanjem prioriteta kvaliteti ispred kvantitete i uvođenjem strožih kontrolnih mehanizama, Panamski registar želi osigurati usklađenost s najstrožim međunarodnim standardima i time doprinijeti sigurnijoj i održivijoj industriji“, poručili su iz Panamske pomorske uprave.

U posljednjih godinu dana Panama je već krenula s odjavljivanjem brodova sumnjivih vlasnika i starijih plovila koji su povezani sa sumnjivim prijevozom ruske nafte mimo sankcija. Prema podacima S&P Global Market Intelligence, do kraja prošle godine više od 1.000 brodova bilo je pod sankcijama, a čak 800 njih nije imalo potvrđeno osiguranje.

Prosječna starost sankcioniranih brodova iznosi 21 godinu – znatno iznad globalnog prosjeka od 13 godina – što povećava rizik od pomorskih nesreća i potencijalnih ekoloških katastrofa.

Ovom mjerom Panama želi izbjeći nove reputacijske udarce i održati vodeću poziciju među pomorskim registrima, ali i zaštititi sigurnost svojih brodova i posada. Analitičari smatraju da bi ovakav potez mogao potaknuti i druge velike registre da postrože kriterije, pogotovo u kontekstu sve većih pritisaka na sektor zbog sankcija, klimatskih ciljeva i sve glasnijih zahtjeva za transparentnijim vlasništvom brodova.

Na današnji dan: Kolumbo isplovio u potragu za zapadnim putem do Indije

0
Foto: Wikimedia commons

Dana 3. kolovoza 1492. Kristofor Kolumbo isplovio je iz španjolskog grada Palos de la Frontera s ciljem da pronađe zapadni morski put do Indije. Iako mu cilj nije bio otkrivanje novog kontinenta, njegovo će putovanje označiti početak jedne od najvećih pomorskih epoha u povijesti.

Potaknut blokadom kopnene trgovine s Azijom, Kolumbo je uvjerio španjolske vladare, kralja Ferdinanda i kraljicu Izabelu, da podupru njegovu ekspediciju. Uoči isplovljavanja sklopljen je detaljan dogovor: ako otkrije nove zemlje, dobit će titulu admirala oceana, postat će potkralj i doživotni guverner tih teritorija, a nasljedne titule nosit će njegovi potomci. Imao je pravo predložiti tri kandidata za svaku upravnu funkciju, od kojih bi kruna birala jednog, piše Povijest.hr.

Osim časti i titula, dogovorena je i financijska korist – Kolumbo je mogao ulagati osminu sredstava u svaku trgovačku operaciju na novim prostorima i ostvariti osminu dobiti.

Na brodovima Santa María, Pinta i Niña, Kolumbo i njegova posada krenuli su prema zapadu, ne znajući da će se upisati u povijest kao pomorci koji su otkrili Ameriku. Ipak, Kolumbo do kraja života vjerovao je da je stigao do azijskog kopna.

Njegovo isplovljavanje 1492. godine označilo je prekretnicu ne samo u pomorskoj povijesti, već i u globalnim trgovinskim i političkim tokovima, čiji se odjeci osjećaju i danas.

Na današnji dan: Povijesna plovidba USS Nautilus do Sjevernog pola

0
Foto: Wikimedia commons

Na današnji dan, 3. kolovoza 1958. godine, američka podmornica USS Nautilus postigla je povijesni podvig ploveći ispod arktičkog leda i dosegnuvši Sjeverni pol. Ovo je bilo prvo podmorsko dosezanje Sjevernog pola u ljudskoj povijesti, čime je USS Nautilus ušla u anale pomorske i istraživačke povijesti.

USS Nautilus bila je prva podmornica na nuklearni pogon na svijetu, što joj je omogućilo da ostane zaronjena znatno duže od dizelskih podmornica. Dok dizelski motori zahtijevaju zrak za izgaranje goriva, nuklearni reaktori ne ovise o zraku, što je Nautilusu omogućilo neprekidnu podvodnu plovidbu.

Podmornica USS Nautilus porinuta je 1954. godine, s istisninom od oko 4.000 tona u potpuno uronjenom stanju. Duga 98 metara, imala je preko stotinu članova posade, a njen nuklearni pogon revolucionirao je podmorničku tehnologiju.

Podmorski prolazak ispod leda na Sjevernom polu obavljen je u sklopu američke operacije Sunshine. Nakon što je uspješno prošla ispod leda na Sjevernom polu, podmornica je nastavila put prema Grenlandu, izronivši tek nakon prijeđenih 2.940 kilometara puta ispod leda, piše Povijest.hr.

1970: Ukinut besplatni rum u Britanskoj Mornarici, mornari u dubokoj žalosti

0
Foto: Povijest.hr

Britanska kraljevska mornarica (Royal Navy) godinama je održavala tradiciju davanja besplatne porcije ruma svojim mornarima. Ova praksa započela je kada su Britanci zauzeli Jamajku, otok bogat šećernom trskom od koje se proizvodi rum. Rum je zamijenio pivo zbog svoje izdržljivosti i sposobnosti dugotrajnog skladištenja bez kvarenja.

Na brodovima je postojala posebna bačva za rum, nazvana Rum Tub, ukrašena ornamentima i ojačana mjedenim okovima. Svaki mornar imao je pravo na pola pinte ruma dva puta dnevno. Kasnije je dnevna porcija smanjena na 0,7 decilitra jednom dnevno, između 11 sati i podneva, što se nazivalo “Up Spirits“. Mornari mlađi od 20 godina nisu dobivali rum, a apstinenti su umjesto ruma dobivali 3 penija dnevno.

Na kraju, besplatno davanje ruma konačno je ukinuto. Mornarica je ovu odluku objasnila time da alkoholiziranost može smanjiti sposobnost upravljanja teškim strojevima. Ovaj događaj izazvao je duboku žalost među mornarima. Mnogi su na taj dan nosili crne vrpce na nadlakticama, a na nekim brodovima održani su simbolički sprovodi za rum.

Druga strana Kanade

0
Foto: Aron Baretic

Nismo stigli ni do iskrcajne luke u Americi, Port Neches, Texas kad smo primili slijedeće putovanje, ukrcaj u tri luke američkog juga za tri luke Kanade, od kojih za jednu, Stephenville nitko od nas nikad nije čuo, kamoli bio tamo. Nezadovoljstvo među posadom je bilo očito jer nam se nije išlo u oštru kanadsku zimu i temperature do čak –20 stupnjeva i niže. No, nije da se nas išta pita, jer tko zna gdje bismo završili da imamo mogućnost izbora.

          Posljednja luka ukrcaja bila je Baton Rouge (u prijevodu Crveni Štap) na rijeci Mississippi, ujedno najudaljenija luka do koje klasični morski brodovi mogu ići. Dalje se kreću samo teglenice i manji riječni brodovi, te povezanim rijekama i kanalima stižu sve do Velikih jezera.

          U međuvremenu nam je javljeno da ćemo se prvo zaustaviti u luci Halifax, na južnoj obali golemog kanadskog poluotoka Nova Scotia, gdje će nam izvesti preinaku sistema hlađenja glavnog brodskog stroja, u skladu s kanadskim zahtjevima za plovidbu u zimskom periodu njihovim teritorijalnim vodama.

          Prvo iznenađenje koje nas je dočekalo na prilazu Halifaxu bilo je prekrasno sunčano popodne, hladno ali s temperaturom iznad ništice, bez snijega ili leda. Čim smo se vezali, kako brod nije bio u operaciji oko tereta, nas trojica smo se uputili u dvadesetminutnu šetnju do centra grada, uz kratko zaustavljanje u Klubu pomoraca, koje na čitavom sjevernoameričkom kontinentu vode razne vjerske zajednice na čisto volonterskoj osnovi sufinancirajući se tko zna kojim sredstvima uz prodaju suvenira, bezalkoholnih pića i sitnica pomorcima. A kako je bilo vrijeme blizu Božića, donijeli su nam na brod za svakog člana posade kutiju za cipele omotanu u božićne ukrasne papire napunjenu sitnicama poput žileta, sapuna, čarapa, četkice i paste za zube …

          Slijedeće što me iznenadilo bila je veličina grada, koji je uistinu puno manji nego sam si ja stvorio sliku u glavi, ni sam ne znajući na osnovu čega. Možda jer mi je to ime Halifax zvučalo nekako egzotično, susretajući se s njime kroz nekoliko knjiga koje sam pročitao, kao i TV seriji u kojoj je glavna junakinja liječnica, forenzična patologinja. Kako god bilo, Halifax je uredan grad, naizgled ugodan za život, prepun ljudi svih rasa, boja i tekstura, kao i restorana s raznim nacionalnim kuhinjama poput japanske, kineske, vijetnamske, tajlandske, libanonske, ali nigdje nismo uspjeli pronaći restoran s tipičnom kanadskom kuhinjom, što je prilično razočaravajuće. No, da ne brinete, pronašli smo bez puno traženja vrlo solidnu pivnicu s vlastitom pivovarom, ili se kaže ipak pivovara s pivnicom. No, taj podatak je nebitan za ovu priču. Ono što je barem bitnije ako ne i bitno je da smo tu uspjeli popiti lokalnu halifašku pivu, nakon što nam je konobarica pokušala uvaliti američki „Budwieser“, koji smo s odlučnim gnušanjem odbili. Uz već spomenuto razočaranje, unatoč mahom mladim konobaricama, decentno iako malo oskudnije obučenih, doživjeli smo još jedno. Naime, od čitave gastronomske ponude u toj pivovari/pivnici sve što se nudilo bili su raznorazni hamburgeri i sendviči, tako da smo se nakon brzo ispijene pive, uz koju nismo smjeli ni cigaretu zapaliti, pobrali odonuda u daljnju potragu.

          Iako već izgladnjeli, nastavili smo potragu odlučni da u tome i uspijemo dok nakon kakvih desetak minuta šetanja nismo ugledali ogroman neonski natpis „Baton Rouge“. Prilično neobično da smo naišli na restoran francuskog naziva u engleskom govornom području Kanade, razmišljali smo, nadajući se boljoj gastronomskoj ponudi. Zanimljivo je bilo i to što nam je zadnja luka ukrcaja, prije dolaska u Halifax, bio baš spomenuti Baton Rouge. Na samom ulazu su nas dočekale dvije nasmiješene (opet) mlade, rekao bih prije domaćice, pošto nisu posluživale, već nas je jedna od njih odvela do slobodnog stola, gdje nas je preuzela konobarica, izgledom nježna plavuša, oku vrlo ugodna, s diskretno predubokim dekolteom i lijepim (namještenim?) osmijehom. Obzirom da je uz ime restorana pisalo i „steak house“ nije bilo upitno da li smo se došli omrsiti sočnim goveđim odreskom. Jedina eventualna dvojba je bila oko vrste odreska, u čemu su se ukusi mojih kolega i mene razmimoišli. Naime, ja sam, bez konzultacije s bogatim jelovnikom, naručio „Filet Mignon“, dok su se kolege odlučili za većeg ali neukusnijeg i neplemenitijeg rođaka „New York Striploin Steak“. Što se tiče priloga, ni tu nije bilo osobitih nedoumica, barem s moje strane pošto odrezak volim jesti sa samim sobom (njime) jer bi bilo kakav prilog samo nemaštovito pokvario tu simfoniju okusa u ustima. Neumorna, već spomenuta, konobarica me bezuspješno nagovarala da uzmem prilog ovaj ili onaj, krumpir pripremljen na ovaj ili onaj način, što sam sve glatko odbijao, pokušavši joj objasniti da sam u duši, kad se radi o odrescima, mesožder na nivou pećinskog pračovjeka. Išlo bi uvjeravanje i nagovaranje vjerovatno u nedogled, sve dok mi nije predložila povrće, kad se umiješao i kolega rekavši joj:“Ne nudi mi hranu koju moja hrana jede.“ Definitvno nisam pogriješio odbivši ikakav prilog, te bih se usudio ustvrditi da je dotični odrezak apsolutno i definitvno najukusniji komad mesa koji su moji zubi ikad sažvakali. Kao što bih definitivno pogriješio da nisam uzeo desert, i ma kako mi čudno zvučala kombinacija, kolač od sira i maslaca od kikirikija je bio više nego dostojan završetak te kulinarske avanture.

          Da ipak ne pretjeram s reklamom, priznati ću da sam pojeo gotovo tako odličan odrezak na još nekoliko mjesta, o kojima nećemo sad razglabati, što se svakako ne može reći za, na početku priče spomenuti, Stephenville, gdje u, kako smo bili ljubazno obaviješteni, najboljem restoranu u gradu čak ni ne služe odreske, na naše apsolutno razočarenje. Što nas, ipak, nije spriječilo da se izvrsno zabavimo.

          Stephenville je smješten na južnoj obali (opet) golemog kanadskog otoka Newfoundland (s visoko uzlaznim naglaskom na samoglasnik „a“, u prijevodu Novopronađenazemlja) a stanovnici istog otoka se „od milja“ nazivaju „Newfy’s“ skraćeno od Newfoundlanders i dan danas imaju, iako jedva primijetan tek osjetljivom uhu, blagi britanski naglasak, ostao vjerovatno od samih početaka britanske kolonizacije. 

          Pored Stephenville-a je nekoć postojala američka vojna baza od koje su ostale samo uspomene i konzervirani aviončić jednosjed na ulazu u gradić. Ne smijte se što upotrebljavam umanjenice iliti deminutive jer Stephenville se teško može nazvati gradom, a u tu sićušnu letjelicu ne znam kojim čudom bi me uspjeli natjerati sjesti. Danas je to tek mali gradić, s lukom u koju godišnje uplovi svega nekoliko brodova i glavnom ulicom, što neodoljivo podsjeća na slične gradiće iz američkih filmova sa srednjeg zapada. Sve to i više nam je ispričao srdačni i razgovorljivi vozač taksija tokom petnaestminutne vožnje do grada. Danas, zapravo upravo sad, razmišljam da li je čovjek po prirodi tako razgovorljiv ili se jednostavno prepustio trenutku kad su mu u automobil sjeli trojica stranaca s drugog kraja svijeta, što sumnjam da mu se dešava često. Što se njegove srdačnosti tiče, tu već nema dileme jer s kime god da smo se susreli u Stephenvilleu, svi su bili iznimno srdačni i ljubazni (samo prema strancima?), iako ne na prvi pogled.

          Nakon što nas je provezao (skoro) do kraja glavne ulice, u kojoj se nalazi apsolutno sve, što bi nas trojicu moglo zanimati, iskrcali smo se, dogovorili kad da dođe po nas i krenuli u istraživanje, počevši s trgovinom svime i svačime, od odjeće do lokalnih suvenira, u kojoj su za blagajnama radile dvije sredovječne, vrlo (opet) srdačne i razgovorljive gospođe.

          Slijedeća postaja je bio, prema riječima vozača taksija, najbolji (mesni) restoran u gradu, uz najbolji (riblji) restoran smješten nekoliko stotina metara dalje, koji je u ponudi imao razne lokalne specijalitete od riba i morskih plodova, čiji nazivi nam nisu ulijevali osobito povjerenje, pa smo se ipak odlučili za mesni, jer govedina na svim jezicima svijeta znači isto, goveđe meso.

          Ulazak i prvi pogled na unutrašnjost restoran (najboljeg u gradu) je bio svojevrstan „deja vu“, iako ne u pravom smislu riječi već više kao već viđeno u ranije spomenutim američkim filmovima sa srednjeg zapada, s plastičnim stolicama, plastificiranim jelovnicima, neonskim reklamama za pivo i (sredovječnom) konobaricom na čijem licu se odražavala beskrajna dosada. Ne bi ni to bilo najgore od svega da su u ponudi imali, bilo kakav, odrezak. No, nije ga bilo pa smo se našli na sto čuda što pojesti i nakon dugominutnog proučavanja jelovnika i uzajamne konzultacije, pregladnjeli, konačno uspjeli odlučiti. Kolege su se hrabro odlučili za jednu od varijacija na temu hamburgera uz pomfrit sa sirom, po čemu su sasuli sve raspoložive vrste umaka, a ja (još hrabriji?) sam naručio pržena jetr(ic)a. I ovdje bih se ipak zaustavio, a vi se, hrabro i bez ustručavanja, prepustite vlastitoj mašti.

          Ubijeđen sam da razumijete zašto se nismo zadržali u restoranu trenutka duže no što je bilo neophodno. Tako da smo nastavili šetnju uz glavnu ulicu po hladnom popodnevu, što me upravo vratilo (mentalno) natrag u restoran gdje sam za šankom kupio jeftine (ali tako mi dobro stoje) sunčane naočale kako bih se zaštitio od blještećeg zimskog sunca nisko na nebu. I onda me susjed (ne voli me osobito) pita jednom prilikom zašto nosim sunčane naočale zimi.

          I posljednja postaja našeg popodnevnog obilaska, po mnogočemu, nezaboravnog Stephenville-a je bio lokalni kafić/noćni klub, ovisno o dobu dana, kao i danu u tjednu. Ulazeći u poveći zamračen prostor s plesnim podijem i rotirajućom kuglom, kakve su se viđale po našim diskotekama u nekom prošlom životu, desetak visokih stolova s barskim stolicama, drvenim šankom, za kojim su sjedila četvorica lokalnih, u rasponu godina od dvadesetak do šezdesetak i konobarica od kakvih četrdesetak godina, osjećali smo znatiželjne ispitivačke poglede na sebi uz sve osim dobrodošlice. Smjestivši se za jedan od stolova, ostali smo obučeni u jaknama za slučaj da moramo u brzini napustiti bar, strpljivo smo čekali konobaricu, kriomice pogledavajući tipove za šankom, sad već nam okrenute leđima. Nismo se dali zavarati, očekujući svaog trenutka da će nam jedan od njih prići s kakvim neumjesnim pitanjima. O tome smo razgovarali, smijući se glasno kao tri idiota dok nismo shvatili da konobarica neće doći do nas nego da će biti ipak obrnuto. A tko će nego ja, kao najstariji ili su me možda smješkajući uspjeli uvjeriti, najiskusniji, dok sam ja uistinu shvatio najšarmantniji, do šanka po pive uz ne tako glasne zvukove hrabrenja od strane mojih kolega. Upravo je nevjerovatno kako me ljudi uspiju uvijek dići na istu šprehu kao kad sam imao šesnaest godina.

          Prišavši šanku, namjestivši pogled nezainteresiranosti, kako se ne bih počeo smijati skupa s njima dvojicom, koji su mi iz sigurne udaljenosti i dalje dobacivali, uljudno sam pozdravio konobaricu na što mi je uzvratila isto tako, uz pitanje što bismo popili. Naručio sam tri pive i prije nego sam uspio izreći do kraja, prekinula me i ponudila (nećete vjerovati, američki „Budweiser“), na što sam, ne razmišljajući, izvalio kako neću valjda piti „american shit“ nego neka mi da nešto lokalno s poluotoka ili barem kanadsko. U trenutku je nastupila tišina za šankom kad je i moj mozak uspio procesuirati što sam izrekao, ali bilo je kasno za uzmicanje. No, već u slijedećem je nastupilo urlanje i odobravanje uz tapšanje po ramenima i lascivne komentare lokalaca na račun američkih piva i ostalog. Ipak, čini mi se kao da je i konobarica odahnula. Naravno, uslijedila su pitanja tko smo, otkud smo, šta radimo u njihovom gradu i tome slično. Malo smo popričali o općemuškobarskim temama pa sam se vratio kolegama koji su prštali od ponosa kako sam to dobro izveo, iako to nikad ne bi priznali ni sebi samima a kamoli meni ili vama. Sad dolazi najbolji dio jer sam, vjerovali ili ne, zaboravio ime pive koju smo pili, iako se sjećam da je etiketa bila crne boje s nacrtanom crnom glavom soba, jednog od zaštitnih znakova Newfoundlanda i Kanade. Na odlasku sam se pozdravio s, podrazumijeva se konobaricom, kao i dečkima za šankom rukujući se, uzajamno tapšući po ramenima uz izgovorenu nadu da se vidimo opet prvom prilikom, na istom mjestu u neko drugo vrijeme. Tu više nisu bili ponosni na mene nego samo ljubomorni, što bi još teže priznali.

          Kad smo izašli van iz bara, na dogovorenom mjestu nas je čekao naš vozač i odveo natrag do broda, umorne ali sretne i ispunjene.

          I za sam kraj, ovu priču posvećujem svojim dragim kolegama, suputnicima, ljudima što žive od mora i za more, Hansu i Kristijanu

.Na putu ušćem Rijeke Svetog Lovrijenca, Montreal (Kanada) – New York (SAD), 12. IX. 2015.

Aron Baretić - ABe
Foto: Aron Baretić – ABe

CHIEF OFFICER – BULK CARRIER

0
BULK
Foto: Pomorac.hr


RANK: Chief Officer
VESSEL TYPE: Bulk Carrier
SALARY: 8.000 USD
JOINING DATE: August 2025
TOUR OF DUTY: 4 months
ADDITIONAL INFO: Considerable candidates from Croatia , Montenegro & Serbia with experience on Bulk carriers. Greek company.

Send your application today to: crew@montecrew.me

Contact us directly at:
Office: +382 30 201 551
Mobile: +382 68 835 779
+382 68 835 780

APPLY NOW

CHIEF ENGINEER – TUG BOAT

0
Foto: pomorac.hr


RANK: Chief Engineer
VESSEL TYPE: Tugboat
SALARY: TBA
JOINING DATE: 05th of Aug
TOUR OF DUTY: 4 weeks on/off
ADDITIONAL INFORMATION: N/A

Send your application today: croatia@lighthaus-marine.eu

Contact us directly at:
Office: +385 51 89 81 30

APPLY NOW

‘Moby Drea’ stigao u Brodosplit: Azbest pod strogom kontrolom

0
Foto: Screenshot/X

Nakon što je brod ‘Moby Drea’ pristao u Brodosplit na planirane radove, brodogradilište je izdalo sljedeće priopćenje:

U vezi s objavljenim informacijama o prisutnosti azbesta na brodu ‘Moby Drea’, želimo javnost jasno informirati o stvarnom stanju i mjerama koje poduzimamo kako bismo osigurali potpunu sigurnost svih uključenih.

Azbest koji se nalazi na brodu ugrađen je unutar tzv. sendvič panela. Riječ je o materijalu u kojem je azbest čvrsto zatvoren između dva metalna sloja, debljine 2 cm. Takva konstrukcija onemogućuje slobodno ispuštanje čestica u okoliš, sve dok se paneli ne oštete ili mehanički obrađuju (npr. rezanjem, bušenjem ili lomljenjem).

Napominjemo da se takve radnje neće izvoditi – paneli će se isključivo skidati, omatati i predavati ovlaštenoj tvrtki na zbrinjavanje.

Važno je naglasiti da se ne radi o tzv. „slobodnom“ azbestu koji bi se nekontrolirano širio zrakom, već o fiksiranom, kompaktnom materijalu koji ne predstavlja neposredan zdravstveni rizik u svom postojećem stanju.

U potpunosti smo svjesni ozbiljnosti izlaganja azbestu. Čak i minimalna količina udahnutih čestica može dugoročno ostati u plućima, zbog čega su na snazi stroge sigurnosne i zakonske mjere koje ćemo dosljedno i bez iznimke provoditi.

Svi radovi koji uključuju uklanjanje ili demontažu panela izvodit će se isključivo od strane obučenih radnika za rad s opasnim tvarima, u zaštitnoj opremi za jednokratnu uporabu, uz nadzor ovlaštenih stručnjaka i uz pridržavanje svih propisa o zaštiti na radu i zaštiti okoliša.

Sigurnost radnika i svih osoba koje borave na ili u blizini broda naš je apsolutni prioritet.

Zahvaljujemo javnosti na razumijevanju te ćemo, kao i do sada, transparentno komunicirati sve važne informacije.