Na tlu Republike Hrvatske, koplja se ne prestaju lomiti oko toga treba li primiti dozu toga misterioznog cjepiva ili ne, no broj ljudi koji podržava cijepljenje je značajno porastao.

U početku je cijepljenje podržavalo manje od petine stanovnika Hrvatske, a danas ta brojka već vrluda oko polovice. Što je tomu razlog? Pa vjerojatno su stanovnici Hrvatske zaključili da će se tim prije vratiti životu na kakav su navikli, što se brže cijepe.

Jedna posebna skupina hrvatskih građana su svakako pomorci. Polovica njih je, sudeći po komentarima na društvenim mrežama i forumima, još na samom početku pandemije bila za cijepljenje čim cjepivo bude dostupno. Oni su već tada bili svjesni da drugačije ići neće, a i svi pomorci se cijepe bez pretjerane pompe protiv raznih bolesti koje prijete u različitim dijelovima svijeta. Prema najnovijoj anketi portala Pomorac-net, broj onih koji su za cijepljenje je i službeno premašio one koji za cijepljenje nisu, te one neodlučne. Tako je na reprezentativnom uzorku čak 52,6% pomoraca bilo za cijepljenje, 10,5% je bilo neodlučnih, a 36,9% se i dalje protivi cijepljenju.

Cijepljenju je sklonija mlađa populacija, a dolaskom novih doza s prvim danom ožujka, čini se da će pomorci biti među prioritetnim grupama iz cjelokupne populacije koja će se cijepiti kako bi nesmetano mogla raditi svoj posao miljama daleko od hrvatske obale.

U Hrvatskoj ta skepsa oko cijepljenja sve više opada, ljudi su željni društvenoga života, a kampanja za cijepljenje je u rangu predsjedničkih kampanja na prethodnim izborima.

Članovi Vlade su ovoga puta doslovno zasukali rukave, no ne zbog radne akcije, već zbog akcije cijepljenja i demonstrirali puku kako je cjepivo potpuno bezopasno. Onda su se opet počele širiti različite teorije da im je ubrizgana obična voda, ali eto, gospodin Andrej Plenković se još uvijek nije pretvorio u Aquaman-a, pa je za pretpostaviti da se ipak cijepio s onom dozom na kojoj je Krunoslav Capak sjedio kao umorni kadet na kašeti piva nakon četiri sata piketanja.

I tako se pokrenuo taj tsunami želja za cijepljenjem koji se upravo približava žalu hrvatskoga zdravstva i namjerava ga zapljusnuti toliko jako da će pobrisati sve što se u bližoj hrvatskoj povijesti dogodilo. U žaru spremanja za dolazak toga tsunamija, u 2020. godini izvedeno je preko 110 000 medicinskih zahvata manje nego lani, to jest bolnice su bile dostupne samo za veoma urgentne slučajeve i za one koji surfaju na valovima nepotizma. I tako su mnogi ostali u mukama, bolovima i neizvjesnosti, a takvo stanje traje još uvijek, pa je alegorijsko pitanje baš kao i ono u stvarnosti – hoće li više ljudi umrijeti od straha i žara odmicanja sa obale ili od same poplave koju tsunami nosi.

Još nismo naišli na odgovor na to pitanje, no naišli smo na druge zanimljive podatke, a oni nam govore o tome kako je egzistencija mnogih ovisna o državi, odnosno sustav im pruža samu egzistenciju, pa i ne mogu protiv toga sustava. S druge strane, veliki broj osoba ovisi o turizmu, pa će se i one cijepiti kako bi poduprli Covid-Free turističke destinacije. I u konačnici imamo one željne provoda koji bi za provod dali sve, te one kojima će dosaditi nositi tu neudobnu, vruću i znojnu masku, pa će ulazak u visoku procijepljenost biti puno lakši nego što se to u početku, u oku nekoga promatrača sa strane, činio. U drugu ruku, imamo zemlje u kojima svi jedva čekaju da se cijepe, poput Izraela koji cijepi brzinom zavarivanja limova u Brodosplitu, pa to ubadanje u rame izgleda više rutinski nego li kada šezdesetogodišnji Zapovjednik broda izvede Williamsonov manevar.

I sada, kao krunsko pitanje, postavlja se ono – kako to da jedni hoće, a drugi neće? To je pitanje svih pitanja i primjenjivo u svim događajima, pa i u ovome pandemijskom. Obično oni koji se ne slažu sa sustavom iz istoga ispadaju i tretiraju se kao građani drugoga reda jer jednakost svih i svakoga tek je privid u državama poput Hrvatske. Postavlja se i jedno filozofsko pitanje – imamo li pravo umrijeti? Zašto je državi stalo da se baš svi cijepe i zašto neki ne bi ostali necijepljeni? Ako postoji pravo na život, postoji li i pravo na smrt? Realno je da se pravo smrti na brodovima ne baštini jer brod ostankom bez člana posade ostaje bez bitne karike u svom i tako kratkom lancu, pa je za očekivati da će se tražiti potpuna procijepljenost pomoraca kao ključnih radnika za nastavak procesa globalizacije koji je uvertira u novi proces – proces planetarnog umreženja. Ne onog klasičnog umreženja koje je počelo spajanjem modema računala i telefonske utičnice kabelom, već na umrežavanje gdje se sve kontrolira u svrhu što boljega napretka. Kontrola je ključan faktor uspjeha, bez kontrole se ne može, kontrola rađa junake. Hoćemo li i mi biti junaci vlastita vremena ili tek pokusni kunići mega-controllinga, ostaje još za vidjeti.

Ono što je presudno za kontrolu čovječanstva jest novac jer se upravo kroz novac moderni čovjek ostvaruje u slobodi. Rijedak je postotak stanovništva u modernim državama koji živi odvojeno od svojih duhovnih potreba nametnutim stoljećima žudnje, pa se tako Homo technicus teško odvaja od želje, od divljenja nedostižnom i od požude za onim što u realnim uvjetima ne može imati. Upravo financije stvaraju uvjete kojih nema, pa su se tako stanovnici čitavoga svijeta uvjerili kako novac mijenja štošta. Padale su vrijednosti dionica, stajali su nakrcani tankeri, rušile se burze… Sve zbog tog sićušnog virusa čija je pandemija u silaznoj putanji iz još uvijek nepoznatih razloga. Možda se, na primjeru Hrvatske, pokazalo da je kavu puno zdravije ispijati na otvorenom nego li u zatvorenim prostorima, a fenomen Bosne i Hercegovine još uvijek je nerazjašnjen misterij.

Najbitnije je da novac teče jer dok teče on ima moć. Baš poput krvi, on kola putevima razmjene dobara i usluga, a pomorci su poput malih leukocita koji čine taj krvotok globalizacije stabilnim. I zato je važno da budu zdravi, pa se sada stvara privid kao da će se sve riješiti cjepivom protiv jedne respiratorne bolesti, a zapravo je zdravlje pomoraca puno ugroženije no što je dok čekaju na svoj let u prostorijama aerodroma ili dok šeću po dalekim, tropskim lukama. Zdravlje pomoraca ugroženo je i direktno na brodu, nekada kroz fizičke stresore, a u godini koja je za nama bili su to pretežno psihički stresori.

Neizvjesnost, ograničenost prostorom i dugotrajna odvojenost od bližnjih doveli su mnoge pomorce do ruba pucanja, a smjene su najavljivane pompozno kao operacija slijetanja na Mjesec. Je li ova injekcija igla spasa i hoće li pomorci, ali i svi ostali, konačno moći odahnuti od ovoga sićušnog zlotvora – pokazat će budućnost.

Budućnost ne znamo, možemo samo vjerovati u nju, pa se tu račvaju one dvije grane pesimista i optimista, ali baš tako ne možemo s potpunom sigurnošću ni odgovoriti na pitanja o prethodnim događajima. Mnogi i ne vjeruju u korona virus, ali ne mogu znati ima li ga ili nema, baš kao što ni oni koji vjeruju da ga ima, a ne spadaju u stručnu zdravstvenu javnost, ne mogu znati sto posto da on postoji. I u tome je cijela ljepota ove priče. Sve se zasniva na vjeri, pa se pojavljuju razni gurui koji nas uvjeravaju da svojim pozitivnim mislima možemo utjecati na budućnost, ali čovjek je životinja koja je postala toliko okrutna u osvajanju svojega teritorija da je već zakoračila u živo blato beznađa, pa se tako stalno špekulira o nekom još jačem i gorem virusu koji će nas tek poharati.

Globalnom sustavu su potrebni zdravi ljudi, uronjeni u konzumerizam, koji vjeruju sustavu i spremni su se žrtvovati za nj, ljudi koji vjeruju u bolje sutra, ali su uvijek spremni na najgore, i ljudi koji su u stanju poslušati naredbe. Samo takvi ljudi mogu na svojim plećima iznijeti moderne izazove koji su pred planetu stavljeni, a vladari će, uz koji poklič i zanesenjački govor, i dalje ostati na prijestoljima, gledajući svoje male, poslušne prijatelje kako grade piramidu njima u čast, misleći da stvaraju vlastiti spomenik. I tako će, kontrolom financija, učinkovitijim zdravstvom i spremnošću malih prijatelja na slušanje velikih vođa, biti izgrađene nove piramide – piramide knjiga, ali ne i znanja, piramide satova, ali ne i kvalitetnoga vremena, piramide lijepog, ali ne i zdravog, te piramide – živih ljudi.