Hrvatska svoju budućnost u pomorstvu neće graditi količinom radne snage, nego kvalitetom znanja koje može ponuditi svijetu

Uvod

Kad god se u Hrvatskoj otvori tema pomorstva, rasprava brzo skrene na isto pitanje: nedostaje li nam pomoraca? To je razumljivo pitanje, ali pogrešno postavljeno. Ono zatvara raspravu prije nego što počne, jer pretpostavlja da je rješenje jednostavno – obrazovati i poslati na more što više ljudi. 

Stvarnost pomorske industrije danas je puno složenija, a upravo zato i zanimljivija za zemlju poput Hrvatske.

Ovaj rad polazi od druge teze: hrvatski izazov nije povećati broj pomoraca, nego povećati broj visokoobrazovanih i specijaliziranih pomorskih stručnjaka, sposobnih za rad u digitaliziranom i dekarboniziranom pomorskom sektoru. Ta razlika nije kozmetička. Ona određuje hoće li Hrvatska za dvadeset godina biti zemlja koja izvozi radnu snagu ili zemlja koja izvozi znanje i stručnost.

Tekst je pisan tako da bude razumljiv i koristan dvjema vrlo različitim skupinama čitatelja – ljudima koji žive od mora i s morem, i onima koji o pomorstvu odlučuju u uredima daleko od luka. 

Obje skupine moraju razumjeti istu stvar: prilika koja se otvara neće čekati. Ako je Hrvatska ne iskoristi, iskoristit će je netko drugi.

Dva pogleda na isti problem

U stručnoj i akademskoj literaturi o manjku pomoraca postoje, pojednostavljeno, dvije škole mišljenja, i korisno je upoznati obje prije donošenja zaključka.

Prva teza: stvarno nedostaje pomoraca

Ovo je dominantan stav krovnih pomorskih organizacija, poput BIMCO-a (Baltic and International Maritime Council) i ICS-a (International Chamber of Shipping). Njihovi periodični izvještaji o radnoj snazi u pomorstvu upozoravaju da svjetska flota raste, da brodovi postaju tehnički sve složeniji, te da energetska tranzicija traži posve nove vještine. Procjene koje ove organizacije objavljuju govore o manjku desetaka tisuća certificiranih časnika već danas, te o potrebi za više od sto tisuća dodatnih časnika do 2030. godine. Zaključak ove škole mišljenja jednostavan je: obrazovni sustavi ne proizvode dovoljno kvalificiranih ljudi dovoljno brzo.

Druga teza: ne nedostaje ljudi, nedostaje dobrih uvjeta

Ovaj stav dolazi prije svega od sindikata, dijela akademske zajednice i samih pomoraca, a oslanja se na istraživanja autora kao što su Olaf Chresten Jensen, Despena Andrioti Bygvraa, Marina Liselotte Fotteler i Raphaël Baumler. Njihov je zajednički fokus radno vrijeme, odmor, psihofizičko opterećenje i provedba Konvencije o radu pomoraca (Maritime Labour Convention, MLC). Argument ove škole mišljenja glasi: ljudi ne napuštaju pomorstvo zato što ih nema, nego zato što duga razdvojenost od obitelji, sigurnosni rizici i opterećenje na brodu sve teže konkuriraju poslovima na kopnu, gdje se za slične kompetencije može zaraditi usporediv novac uz neusporedivo bolji svakodnevni život.

Istraživanje objavljeno u časopisu Marine Policy (2022.) o učinku plaća na dostojanstven rad ide korak dalje: pokazuje da same veće plaće nisu dovoljno rješenje ako se ne poboljšaju uvjeti rada. Drugim riječima, novac liječi simptom, ne uzrok.

Obje strane su djelomično u pravu

Flota stvarno raste i stvarno traži nova znanja – to industrijske organizacije ispravno uočavaju. Ali ljudi stvarno odlaze zbog uvjeta rada – to akademska i sindikalna strana ispravno uočava. Problem nije u tome koja je strana u pravu, nego u tome što obje gledaju samo jedan dio iste slike.

Što zapravo pokazuju podaci

Kad se podaci pažljivije pročitaju, pojavljuje se paradoks koji obje škole mišljenja nadilazi: za niže pozicije na brodu često nema manjka kandidata, dok za iskusne upravljačke i tehničke pozicije manjak postoji i raste. Istovremeno, industrija sve glasnije traži znanja iz digitalizacije, automatizacije, kibernetičke sigurnosti i novih vrsta goriva.

To znači da problem hrvatskog, ali i svjetskog pomorstva nije broj ljudi, nego struktura kompetencija. 

Pomorstvo ne traži više ljudi općenito – traži puno više ljudi jednog vrlo specifičnog profila, a taj profil danas gotovo da i ne postoji u dovoljnim količinama, ni u Hrvatskoj, ni u svijetu.

Pravi protivnik nije druga brodarska kompanija

Najvažnija promjena posljednjih desetljeća nije tehnička, nego tržišna. Nekada je vrhunski pomorski časnik imao u suštini dvije opcije: ploviti, ili ostati raditi u lokalnoj luci. Danas isti čovjek, sa istim znanjem, može raditi u offshore energetici, logistici, lučkim sustavima, brodarskoj analitici podataka, pomorskom softveru, kibernetičkoj sigurnosti ili upravljanju flotom na daljinu, iz ureda, bez napuštanja obitelji.

Pomorstvo dakle ne gubi ljude zato što pomorci nestaju, nego zato što postaju dovoljno obrazovani da mogu otići drugdje. To je, paradoksalno, znak uspjeha pomorskog obrazovanja, a ne njegovog neuspjeha. Pitanje koje bi Hrvatska trebala postaviti nije “kako zadržati ljude na brodu”, nego “kako postati zemlja kojoj se taj isti čovjek vraća, u bilo kojem dijelu pomorskog lanca vrijednosti”.

Gdje je prilika za Hrvatsku

Hrvatska nema realnu budućnost kao zemlja masovne proizvodnje pomoraca ili zemlja jeftine radne snage. Filipini, Indija i Indonezija u tom segmentu imaju i uvijek će imati prednost obujmom, brojem ljudi i cijenom rada. Pokušaj natjecanja na tom terenu bio bi gubitnička strategija.

Ali Hrvatska ima realan, i danas još neiskorišten, prostor za nešto posve drugo.

Elitni časnički kadar

Hrvatski pomorci, posebno zapovjednici i upravitelji stroja, imaju vrlo dobar ugled među svjetskim brodarima. To je tržište visokih kompetencija, ne velikih brojki, i upravo je takvo tržište teško kopirati. Reputacija se gradi desetljećima i predstavlja prirodnu prednost koju vrijedi sustavno njegovati, a ne prepustiti slučaju.

Dekarbonizacija koju vodi Međunarodna pomorska organizacija (IMO) znači da brodovi sve više koriste amonijak, metanol, vodik i baterijske sustave. Za te tehnologije trebat će potpuno novi profili pomoraca, a procjene govore da će stotine tisuća pomoraca širom svijeta trebati dodatnu edukaciju. 

Zemlja koja danas uloži u obrazovanje za ta goriva, za nekoliko godina ima stručnjake koje cijeli svijet traži, a malo tko ih ima.

Što to znači za ljude koji žive od mora

Za pomorce, njihove obitelji i pomorske gradove poruka ovog rada nije apstraktna. Znači da vrijednost dugogodišnjeg pomorskog iskustva ne pada, nego raste – pod uvjetom da se to iskustvo nadograđuje novim znanjem. Mladi koji danas razmišljaju o pomorskoj karijeri ne biraju između “mora” i “kopna”; biraju hoće li steći znanje koje vrijedi posvuda, na brodu, u luci, u uredu ili u tvrtki koja razvija pomorsku tehnologiju.

To istovremeno znači da se mora ozbiljno shvatiti i druga strana priče – uvjeti rada. Bez stvarnog poboljšanja radnog vremena, odmora i ravnoteže s obiteljskim životom, nikakvo obrazovanje neće biti dovoljno da se ljudi zadrže na brodu. Stručnost se može izgraditi u učionici, ali odanost profesiji izgrađuje se na palubi, u uvjetima u kojima se s nekim postupa pošteno.

Što to znači za vlast i institucije

Za nositelje politika poruka je jednako konkretna. Ulaganje u pomorstvo ne bi trebalo biti mjereno brojem upisanih studenata na pomorskim fakultetima, nego brojem stručnjaka osposobljenih za sektore koji tek dolaze: digitalizaciju, automatizaciju, kibernetičku sigurnost i nova goriva. To zahtijeva tri vrste koraka.

Prvo, modernizaciju pomorskog obrazovanja kako bi sustavno uključivalo nove tehnologije i goriva, a ne samo klasične pomorske vještine. Drugo, sustavnu provedbu i nadzor standarda iz Konvencije o radu pomoraca (MLC), jer bez vidljivog poboljšanja radnih uvjeta svaka obrazovna investicija curi prema drugim zemljama i drugim sektorima. Treće, prepoznavanje i promociju Hrvatske kao zemlje elitnog pomorskog kadra, slično kako su druge male zemlje izgradile prepoznatljivost u uskim, ali vrijednim nišama.

Institucije koje redovito objavljuju relevantne analize i prema kojima se hrvatska politika može orijentirati uključuju Međunarodnu organizaciju rada (ILO), Međunarodnu pomorsku organizaciju (IMO), International Chamber of Shipping (ICS), International Transport Workers’ Federation (ITF) i World Maritime University (WMU). Praćenje njihovih izvještaja nije akademska formalnost – to je način da se hrvatska politika pomorstva ne donosi sa zakašnjenjem od nekoliko godina u odnosu na stvarnost tržišta.

Zaključak

Pitanje “nedostaje li pomoraca” zaslužuje da se prestane postavljati na taj način. Pravo pitanje je hoće li Hrvatska prepoznati trenutak u kojem se pomorska industrija mijenja brže nego ikad, i hoće li iskoristiti svoju postojeću reputaciju kvalitete da iz te promjene izađe jača, a ne slabija.

Budućim generacijama hrvatskih pomoraca ne treba samo more. Treba im obrazovni sustav koji ih osposobljava za sutrašnju, a ne jučerašnju industriju, i institucije koje su voljne sustavno štititi uvjete pod kojima rade. Ako se to dvoje uskladi, Hrvatska ne mora birati između broja i kvalitete pomoraca – može postati zemlja koja je sinonim za drugo, ne za prvo.

Milo Miklaušić, kap. 20-06-26

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!

Literatura

Napomena: popis odražava autore, studije i institucije navedene kao polazišne smjernice za ovu temu

Baumler, R. i suradnici (2025/2026). Ograničenja zaštite prava pomoraca, s posebnim osvrtom na radno vrijeme.

Fotteler, M. L., Bygvraa, D. A., Jensen, O. C. (2018, 2020). Radni uvjeti pomoraca i učinkovitost provedbe Maritime Labour Convention (MLC).

Marine Policy (2022). Compensation effect of wages on decent work.

BIMCO i International Chamber of Shipping (ICS). Periodična izvješća o manjku pomorskih časnika i posade (Seafarer Workforce Report).

International Labour Organization (ILO). Maritime Labour Convention (MLC) – radni standardi i socijalna zaštita pomoraca.

International Maritime Organization (IMO). Izvješća o budućim kadrovskim potrebama i energetskoj tranziciji u pomorstvu.

International Transport Workers’ Federation (ITF). Analize prava pomoraca, napuštanja posada i sigurnosti.

World Maritime University (WMU). Akademska istraživanja o održivosti pomorske radne snage.