Zašto industrija još uvijek ne zna koje će gorivo pobijediti

Zamislite da danas naručujete brod. Taj brod neće ploviti samo sljedećih nekoliko godina – on će raditi i za tridesetak godina, negdje do 2050-ih. 

Za to vrijeme svijet oko njega će se nekoliko puta promijeniti: pravila o emisijama postat će stroža, cijene goriva će skakati, a tehnologije koje danas djeluju obećavajuće možda će zastarjeti. Ipak, brod se mora graditi već sada, s tehnologijom koja postoji danas. To je u srži jedan od najvećih problema s kojima se pomorska industrija trenutačno suočava.

Problem počinje s pitanjem goriva. Godinama se govori o tome koje će gorivo na kraju preuzeti vodeću ulogu u smanjenju emisija u brodarstvu. Na stolu su najmanje četiri ozbiljne opcije. Ukapljeni prirodni plin, poznat pod kraticom LNG, već se koristi i ima niže emisije od klasičnog teškog loživog ulja, ali i dalje je fosilno gorivo. Metanol i amonijak mogu se proizvoditi iz obnovljivih izvora energije, pa se smatraju dugoročnijim rješenjem, no proizvodnja u velikim količinama tek treba zaživjeti. Vodik obećava najniže emisije, ali zahtijeva potpuno drukčiju infrastrukturu za skladištenje, i na brodu i u lukama. 

Nijedna od te četiri opcije još se nije jasno nametnula kao pobjednik, i realno, možda se to neće ni dogoditi u sljedećih deset godina.

Kad izbor pogrešnog goriva postane skup problem

Za vlasnike brodova ta neizvjesnost nije samo akademsko pitanje. Ona ima vrlo konkretnu cijenu. Ako danas naruče brod prilagođen isključivo jednom tipu goriva, a to gorivo se pokaže manje uspješnim izborom, ostaju s brodom koji je skuplji za pogon, teže ga je prilagoditi novim propisima, a njegova tržišna vrijednost pada brže od očekivane. S druge strane, čekanje da industrija donese konačnu odluku o gorivu također nosi rizik – dok se čeka, propušta se vrijeme u kojem se moglo raditi na učinkovitosti i smanjenju troškova.

Zbog toga se pitanje u industriji postupno mijenja. Umjesto “koje gorivo trebamo odabrati”, sve češće se postavlja pitanje “kako izgraditi brod koji neće ostati zaključan u pretpostavke za koje se za desetak ili dvadeset godina ispostavi da više ne vrijede”. 

Drugim riječima, fokus se pomiče s pogađanja pobjednika na građenje otpornosti na neizvjesnost.

Ideja: motor koji radi dva posla

Jedan od pristupa koji se pojavljuje kao odgovor na taj problem ne pokušava riješiti pitanje goriva – umjesto toga, mijenja način na koji se energija na brodu proizvodi i koristi. Središnja ideja je jednostavna, iako tehnički zahtjevna za provedbu: umjesto da glavni motor broda služi isključivo za pogon, on postaje i glavni izvor električne energije na brodu.

To se postiže tako da se na osovinu motora doda generator, zajedno sa spojkom koja povezuje osovinu s propelerom, te baterijskim sustavom za skladištenje energije. 

Rezultat je da motor može nastaviti proizvoditi struju čak i kada propeler ne radi – na primjer dok je brod usidren u luci. Baterije zatim pokrivaju kolebanja u potražnji za energijom na brodu, što motoru omogućuje da radi u svom najučinkovitijem rasponu, umjesto da se stalno prilagođava trenutačnim potrebama. Posljedica je manja ovisnost o manjim pomoćnim motorima koji bi inače morali pokrivati te potrebe.

Zašto to donosi više fleksibilnosti

Ovakav sustav ne donosi korist samo kroz nižu potrošnju goriva, iako je i to važno – prema navedenoj analizi, u pojedinim primjenama moguća je ušteda i preko tisuću tona goriva godišnje. Jednako je važna i fleksibilnija energetska arhitektura koju sustav omogućuje.

Razlog je sljedeći: brodovi danas sve češće rade u uvjetima koji odstupaju od onih za koje su izvorno projektirani. Sporija plovidba, radi uštede goriva ili zbog regulative, sve je raširenija, a to znači da stvarni operativni profil broda često izgleda drukčije od onoga što je predviđeno u fazi projektiranja. 

Hibridni sustav koji kombinira pomoćne motore i baterije pomaže izbjeći precijenjenu, prevelike instaliranu snagu, a istovremeno zadržava mogućnost brzog odgovora u trenucima kad je potrebna veća snaga. Ukratko, brod postaje prilagodljiviji stvarnim, promjenjivim uvjetima rada, umjesto da je optimiziran samo za jedan zamišljeni scenarij.

Zašto je pristup neovisan o vrsti goriva

Ono što ovaj koncept posebno izdvaja jest da ne veže vlasnika broda uz jedno konkretno gorivo. To je namjerna odluka, a ne slučajnost. Time se vlasnik broda ne mora rano i neopozivo opredijeliti za LNG, metanol, amonijak ili vodik – sustav je zamišljen tako da može raditi bez obzira koje gorivo na kraju prevlada. 

To izravno smanjuje investicijski rizik, jer odluka o glavnom pogonskom gorivu može pričekati dok tržište i regulativa ne postanu jasniji, dok korist od učinkovitijeg korištenja energije postoji već od prvog dana rada broda.

Otpornost nije samo pitanje emisija

Postoji i dodatni argument koji se u ovoj priči često zanemaruje, a tiče se sigurnosti i pouzdanosti. Kako brodovi postaju sve elektrificirani – to jest, kako sve više njihovih sustava ovisi o električnoj energiji – pouzdanost opskrbe strujom postaje ključna. Održavanje dostupnosti električne energije u kritičnim uvjetima nije samo pitanje troškova ili učinkovitosti, već i pitanje sigurnosti posade i operativnog kontinuiteta broda. Elektrifikaciju stoga ne treba gledati isključivo kao dio priče o dekarbonizaciji, nego i kao način da brod postane otporniji na kvarove i neplanirane situacije.

Zaključak: graditi za neizvjesnost, ne protiv nje

Šira poruka koja proizlazi iz svega ovoga jest da industrija možda traži sigurnost u razdoblju koje je po svojoj prirodi ne može ponuditi. 

Čekanje na jasan odgovor o pobjedničkom gorivu nosi rizik – dok se čeka, propušta se vrijeme za djelovanje. 

No prerano i usko opredjeljenje za jedno rješenje nosi drukčiji rizik – stvaranje broda koji brzo zastari ili postane manje konkurentan od onih koji su građeni fleksibilnije.

Praktičniji put, čini se, jest projektiranje brodova oko tri načela: fleksibilnosti, učinkovitosti i otpornosti. 

Energetsku tranziciju u brodarstvu vjerojatno neće dobiti samo oni koji točno pogode koje će gorivo na kraju prevladati – dobit će je i oni koji izgrade brodove sposobne zadržati svoju vrijednost dok se ta budućnost bude oblikovala pred njima. 

Za vlasnike brodova, ta se sposobnost prilagodbe može pokazati kao jedna od najvažnijih konkurentskih prednosti u godinama koje dolaze.

Na kraju, priča o brodovima budućnosti zapravo je priča o tome kako donositi dobre odluke usred nepotpunih informacija. 

Nijedna analiza danas ne može sa sigurnošću reći koje će gorivo za dvadeset godina pogoniti svjetsku flotu, koliko će koštati ili gdje će sve biti dostupno u lukama. 

Ono što se, s druge strane, može predvidjeti s dosta sigurnosti jest da će brodovi koji su projektirani da uče, mijenjaju se i prilagođavaju – umjesto da su zaključani u jednu tehnologiju – lakše preživjeti sve te promjene. 

U tom smislu, fleksibilnost prestaje biti samo poželjna osobina i postaje osnovna strategija upravljanja rizikom u industriji koja tek ulazi u desetljeća velike energetske preobrazbe.

Milo Miklaušić, kap.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!