Uvod

Pomorski promet jedan je od najvećih pojedinačnih onečišćivača zraka u priobalnim gradovima jer brodovi tijekom veza u luci najčešće ne gase glavne i pomoćne motore, nego ih koriste za proizvodnju električne energije potrebne za rad brodskih sustava, takozvani hotelski teret. Rješenje koje se posljednjih desetak godina nameće kao standard jest opskrba brodova električnom energijom s kopna, poznata i pod nazivima cold ironing, shore power ili shore-to-ship connection. 

Umjesto da brod tijekom veza troši vlastito gorivo, on se putem posebnog kabela i visokonaponskog priključka spaja na kopnenu elektroenergetsku mrežu, gasi motore i time gotovo u potpunosti uklanja lokalne emisije stakleničkih plinova, dušikovih oksida i čestica u luci. U ovom se radu razmatra u kojoj se mjeri navedena tehnologija uvodi u Hrvatskoj, koliko je energije za nju potrebno s obzirom na različite tipove plovila, može li domaći elektroenergetski sustav zadovoljiti tu potražnju te kakav je regulatorni okvir Europske unije koji cijeli proces ubrzava.

Regulatorni okvir Europske unije

Uvođenje priključka s kopna u europskim lukama više nije stvar dobre volje pojedinog koncesionara, nego zakonska obveza. Uredba o infrastrukturi za alternativna goriva (AFIR), usvojena 2023. godine kao dio paketa Fit for 55, propisuje da glavne europske luke uključene u transeuropsku prometnu mrežu (TEN-T) moraju do 1. siječnja 2030. godine osigurati dovoljne kapacitete opskrbe strujom s kopna za najmanje 90 posto godišnjih pristajanja kontejnerskih i putničkih brodova, uključujući brodove za kružna putovanja, bruto tonaže veće od 5 000. 

Usporedno s tim, Uredba o pogonskim gorivima u pomorstvu (FuelEU Maritime) obvezuje iste kategorije brodova da se od istog datuma stvarno i priključe na kopnenu mrežu u glavnim lukama, čime se zakonska obveza izgradnje infrastrukture na strani luka izravno povezuje s obvezom korištenja na strani brodara. Prema procjenama Međunarodnog vijeća za čist prijevoz (ICCT), Europska unija trenutačno raspolaže s tek nešto više od 300 megavata instalirane snage priključka s kopna u pedesetak luka petnaest članica, što znači da će do 2030. ukupni instalirani kapacitet trebati utrostručiti ili učetverostručiti kako bi se zadovoljile postavljene obveze.

Financiranje tog golemog infrastrukturnog pothvata dijelom se oslanja na sustav trgovanja emisijama (ETS), koji je od 2024. proširen i na pomorski promet. Trgovačko udruženje Interferry, koje zastupa interese trajektnih operatera, javno je zatražilo da se sredstva prikupljena kroz ETS namjenski usmjere u razvoj infrastrukture za opskrbu strujom s kopna, upozoravajući da ulaganja brodara u baterijske i hibridne brodove nemaju smisla ako u lukama ne postoji mjesto na kojem se ti brodovi mogu napuniti. 

Europska komisija je u okviru revizije ETS-a najavila izdvajanje dijela emisijskih jedinica upravo za tu svrhu, no politički je proces spor jer se sredstva dijele između više prometnih sektora, a obalna infrastruktura mora se opravdati i zdravstvenim i industrijskim argumentima, ne samo klimatskim.

Potrebna snaga različitih tipova plovila

Zahtjev za priključkom s kopna nije jednak za sve vrste brodova. Istraživanja pokazuju da kontejnerski brodovi tijekom veza troše relativno umjereno, obično između jednog i dva megavata, dok RoPax trajekti zahtijevaju sličan raspon snage, ovisno o veličini i broju putnika. Najzahtjevniji su veliki putnički brodovi za kružna putovanja, čija potrošnja u luci može doseći i 15 do 16 megavata, što stručnjaci iz sektora uspoređuju s trenutačnom potrošnjom cijelog manjeg europskog grada s oko 10 000 stanovnika. Tankeri i brodovi za ukapljeni prirodni plin (LNG) nalaze se negdje između tih krajnosti, no njihova je specifičnost što uz uobičajene sustave često imaju i vlastite rashladne ili regasifikacijske uređaje koji dodatno povećavaju potrebnu snagu tijekom stajanja u luci. Za usporedbu, generatori na pojedinim modernijim putničkim i teretnim brodovima koji plove Jadranom mogu imati snagu i do 6,5 megavata, što je usporedivo s potrebama manjeg naselja od nekoliko tisuća stanovnika. Ta razlika u zahtjevima znači da luka koja istodobno prima nekoliko velikih brodova, primjerice na dan smjene putnika na kružnim putovanjima, mora osigurati kapacitet koji je usporediv s potrošnjom srednje velikog grada, što bitno mijenja način na koji se planira lokalna elektroenergetska mreža.

Odakle Hrvatska može osigurati potrebnu energiju

Postavlja se ključno pitanje raspolaže li hrvatski elektroenergetski sustav dovoljnim rezervama da bez poteškoća apsorbira dodatnu potražnju koju bi donijela masovna elektrifikacija luka. Prema podacima za 2025. godinu, ukupna proizvodnja električne energije u Hrvatskoj iznosila je otprilike 13,4 teravatsata, od čega je oko četvrtine, nešto više od pet teravatsata, dolazilo iz hidroelektrana, dok su ostali obnovljivi izvori, prije svega vjetroelektrane i sunčane elektrane, zabilježili snažan rast proizvodnje u odnosu na prethodnu godinu. Unatoč tome, Hrvatska je u istoj godini uvezla oko 3,1 teravatsata struje, što čini otprilike šestinu ukupne potrošnje, a udio uvoza posebno raste u razdobljima slabijeg vjetra i niskog vodostaja. Osim iz vlastitih hidroelektrana, vjetroelektrana i sunčanih elektrana, Hrvatska dio raspoložive energije bez emisija ugljika osigurava i preko polovičnog udjela u proizvodnji Nuklearne elektrane Krško, koja je u vlasništvu HEP-a i slovenskog GEN Energije. Zbrojeno s ostalim obnovljivim izvorima, oko 70 posto energije koju HEP grupa danas plasira na tržište dolazi iz izvora koji ne emitiraju ugljikov dioksid. 

Nacionalna Strategija energetskog razvoja do 2030. s pogledom na 2050. otvoreno upozorava da bilančne rezerve nafte, kondenzata i prirodnog plina u domaćim ležištima kontinuirano opadaju, pa se dugoročna energetska sigurnost zemlje sve više oslanja na obnovljive izvore, jačanje prekograničnih interkonekcija i, potencijalno, nove nuklearne kapacitete, a ne na fosilne rezerve. 

Za same luke to znači da priključak s kopna, ako se doista želi predstaviti kao ekološko rješenje, mora biti popraćen ubrzanom izgradnjom sunčanih i vjetroelektrana u priobalju te jačanjem distribucijske mreže, jer bi u suprotnom dodatna potražnja samo povećala uvoznu ovisnost i djelomično poništila klimatsku korist smanjenja emisija na moru.

Stanje u hrvatskim lukama

Najkonkretniji pomak zabilježen je u luci Rijeka, gdje je u sklopu projekta unaprjeđenja lučke infrastrukture predviđena ugradnja uređaja za opskrbu brodova električnom energijom s kopna na oba kontejnerska terminala – Adriatic Gate Container Terminalu i novom terminalu Rijeka Gateway. Time bi Rijeka, smještena na Mediteranskom koridoru transeuropske prometne mreže, postala jedna od prvih europskih luka koja tu tehnologiju uvodi istodobno na oba svoja kontejnerska terminala. Isti investicijski paket obuhvaća i obnovu lukobrana u luci Pula.

Ostale velike hrvatske luke, poput Splita, Zadra i Ploča, kao i Dubrovnik, kroz koje prolazi znatan dio kruzerskog, trajektnog i putničkog prometa te međunarodnih linija, zasad nemaju usporedivo razrađene i javno najavljene planove elektrifikacije vezova. Ipak, pritisak zakonskih rokova iz Uredbe AFIR te rastuća potražnja za kružnim putovanjima postupno se prenose i na te lokacije.

Stručni radovi objavljeni u domaćim pomorskim časopisima, upozoravaju da je jedna od glavnih prepreka bržoj primjeni visokonaponskog priključka upravo nedovoljno razvijena elektroenergetska infrastruktura u manjim lukama. Za razliku od velikih terminala, gdje se ulaganja lakše mogu opravdati zbog većeg broja pristajanja i potrebe za osiguranjem veće priključne snage, u manjim lukama troškovi izgradnje potrebne infrastrukture predstavljaju znatno veći izazov.

Hrvatske tvrtke i inovacije u području cold ironinga

Iako je riječ o relativno mladom segmentu tržišta, nekoliko hrvatskih poduzeća već sudjeluje u razvoju rješenja povezanih s napajanjem brodova električnom energijom s kopna. Time se pokazuje da domaća elektrotehnička industrija raspolaže znanjem i iskustvom potrebnim za projektiranje i izvedbu složenih visokonaponskih sustava. Rade Končar, kao jedan od vodećih hrvatskih proizvođača elektroenergetske opreme, kroz svoja područja djelovanja u energetici, proizvodnji transformatora i elektromotornim pogonima tradicionalno je povezan s brodograđevnim sektorom, osobito u području opremanja plovila elektroenergetskim sustavima, generatorima i razvodnim postrojenjima. Takva tehnološka osnova može predstavljati podlogu i za razvoj infrastrukture potrebne za priključivanje brodova na kopnenu elektroenergetsku mrežu.

Hrvatska industrija pritom ne prati samo razvoj europskog regulatornog okvira, nego se, iako još uvijek u ograničenom opsegu, uključuje i u razvoj rješenja namijenjenih elektrifikaciji pomorskog prometa.

Zaključak

Analiza pokazuje da Hrvatska tek započinje sustavno rješavati pitanje opskrbe brodova električnom energijom s kopna, pri čemu je luka Rijeka trenutačno daleko najnapredniji primjer, dok ostale velike luke još nemaju usporedive konkretne projekte. 

Zakonski rokovi koje postavljaju AFIR i FuelEU Maritime, uz mogućnost sufinanciranja iz sredstava ETS-a za koje se zalaže i Interferry, stvaraju jasan pritisak da se to stanje promijeni do 2030. godine. Energetski gledano, Hrvatska trenutačno raspolaže rastućim udjelom obnovljivih izvora i pristupom nisko ugljičnoj energiji iz Nuklearne elektrane Krško, no i dalje je neto uvoznik električne energije, što znači da masovna elektrifikacija luka, posebno onih koje bi trebale opskrbljivati velike putničke brodove usporedive s potrošnjom cijelog manjeg grada, mora ići ruku pod ruku s daljnjom izgradnjom vjetroelektrana i sunčanih elektrana u priobalju, kao i s jačanjem prijenosne i distribucijske mreže. 

Domaća industrija, predvođena tvrtkama poput Sistema, Končar i iCat, pokazuje da postoji tehnološka osnova za takav razvoj, no za dosezanje europskih rokova bit će presudna brzina donošenja investicijskih odluka i osiguravanje financijskih sredstava kako na razini luka tako i na razini nacionalnog elektroenergetskog sustava.

Milo Miklaušić, kap.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!

Literatura

1. Vijeće Europske unije (2023). Uredba o infrastrukturi za alternativna goriva (AFIR). Dostupno na: consilium.europa.eu

2. International Council on Clean Transportation (2023). Shore power needs and CO2 emissions reductions of ships in European Union ports. Dostupno na: theicct.org

3. Sustainable Ships (2025). Shore power electricity demand in EU ports from 2030 onwards. Dostupno na: sustainable-ships.org

4. Lloyd’s List. Interferry wants ETS funds for shore power boost. Dostupno na: lloydslist.com

5. Lale, D. i dr. Survey of High Voltage Shore Connection. Naše more, 72(1)/2025. Dostupno na: hrcak.srce.hr

6. Novi list (2025). Riječka luka među prvima u Europi uvodi novu tehnologiju. Dostupno na: novilist.hr

7. Novi list (2024). Rijeka dobiva najmoderniju luku i terminal u Europi. Dostupno na: novilist.hr

8. Obnovljivi izvori energije Hrvatske – OIEH (2026). Hrvatska 2025.: više OIE, ali i veći uvoz električne energije. Dostupno na: oie.hr

9. Zelena energetska zadruga (2026). Rekordi u proizvodnji iz obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj. Dostupno na: zec.zagreb.hr

10. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja RH. Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. Dostupno na: mingo.gov.hr

11. HEP Opskrba d.o.o. Izvori energije. Dostupno na: hep.hr

12. CORDIS – Europska komisija. Ships powered up with dock-side green energy (LoCOPS). Dostupno na: cordis.europa.eu

13. Sistema d.o.o. Shore-to-Ship Power sustav za MKM Yachts. Dostupno na: sistema.hr

14. iCat. Iz medija. Dostupno na: icat.hr