Pravo na kritički osvrt: iskustvo na palubi kao temelj za unapređenje akademskog modela obrazovanja

Sažetak

Pomorsko obrazovanje u Hrvatskoj ima višestoljetnu tradiciju koja je izrasla iz potreba jadranskih gradova za stručnim pomorcima i kapetanima. Od prvih pomorskih škola, preko viših pomorskih škola, do današnjih pomorskih fakulteta, sustav je prošao kroz niz reformi. 

Ovaj esej postavlja dva povezana pitanja. 

Prvo: prati li hrvatsko pomorsko obrazovanje dovoljno brzo promjene u svjetskoj pomorskoj industriji – digitalizaciju, automatizaciju, dekarbonizaciju i nove geopolitičke okolnosti? 

Drugo:  jednako je važno postaviti i sljedeće pitanje: ima li pojedinac koji je tijekom svojega profesionalnog rada obrazovao i osposobio tisuće časnika za samostalnu službu na brodu, i netko s višedesetljetnim iskustvom plovidbe i rada u pomorstvu, pravo javno i argumentirano ukazati na propuste ili neravnoteže u sustavu, a da se takvo djelovanje ne doživljava kao napad na institucije ili na struku, nego kao odgovoran doprinos njezinu unaprjeđenju?

Esej pokazuje da je odgovor na oba pitanja potvrdan, uz uvjet da se kritika gradi kao provjerljiva teza, a ne kao osobna optužba.

Uvod

Pomorstvo je jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti na svijetu – morem se odvija više od 80 % svjetske robne razmjene. 

Hrvatska, zemlja s više od tisuću otoka i dugom pomorskom tradicijom, oduvijek je razvijala pomorsko obrazovanje usporedno s razvojem pomorstva. Međutim, unatoč bogatoj pomorskoj baštini, danas raspolaže neznatno malim brojem trgovačkih (duge plovidbe – sea going) brodova u vlastitom vlasništvu koji vijore Hrvatsku zastavu.

No posljednjih tridesetak godina svjetsko se pomorstvo mijenja brže nego ikad: digitalna navigacija, autonomni brodovi, umjetna inteligencija, dekarbonizacija i nova geopolitička previranja iz temelja mijenjaju posao pomorca.

U takvim okolnostima prirodno se postavlja pitanje prati li hrvatsko pomorsko obrazovanje taj razvoj dovoljno brzo. No jednako je važno i drugo pitanje, rjeđe izgovoreno naglas: smije li se, i na koji način, o tome uopće kritički govoriti? 

Ovaj esej polazi od uvjerenja da svaki sustav – pa tako i obrazovni – ostaje otvoren za unapređenje jedino ako dopusti da se o njemu javno i argumentirano raspravlja, uključujući i glasove onih koji su ga proživjeli iznutra, na palubi broda, a ne samo u učionici.

Kratka povijest: od pomorskih škola do fakulteta

Organizirano pomorsko obrazovanje u Hrvatskoj postoji od XVIII. stoljeća, usko povezano s gospodarskim usponom jadranskih luka poput Dubrovnika, Splita, Zadra, Šibenika, Bakra i Rijeke. Prve škole bile su usmjerene na navigaciju, astronomiju, kartografiju, brodsku matematiku i pomorsko pravo. 

U doba Austro-Ugarske Monarhije hrvatski su pomorci bili cijenjeni na svjetskom tržištu rada, a obrazovni sustav ubrajao se među najmodernije u Europi.

Nakon Drugoga svjetskog rata više pomorske škole postupno prerastaju u pomorske fakultete u Rijeci, Splitu i Dubrovniku, čime obrazovanje dobiva akademsku dimenziju, ali uglavnom zadržava i praktičnu stručnost. 

Do kraja XX. stoljeća taj je sustav relativno uspješno pratio razvoj industrije, prilagođavajući se novim tipovima brodova i međunarodnim konvencijama poput SOLAS-a, MARPOL-a i STCW-a (Standards of Training, Certification and Watchkeeping – međunarodne norme o osposobljavanju i izdavanju svjedodžbi pomorcima). 

Problem nastaje s ubrzanjem globalizacije početkom XXI. stoljeća: mega-kontejnerski brodovi, LNG prijevoz, offshore industrija i digitalno upravljanje flotama pojavljuju se brže nego što obrazovni programi stižu reagirati.

Sukob dviju kultura: brod i institucija

Jedna od najosjetljivijih tema u hrvatskom pomorstvu jest odnos između akademskog obrazovanja i praktičnog iskustva stečenog na brodu. Generacije pomoraca koje su zvanje zapovjednika stjecale kroz plovidbu, stručne ispite i dokazano iskustvo, doživjele su postupni prelazak na fakultetski model kao promjenu pravila igre – dojam da formalna diploma počinje vrijediti više od godina provedenih na moru.

Ovdje treba biti precizan u ocjeni. Problem nije u tome što je uveden fakultetski sustav – suvremeno pomorstvo, sa svojim složenim tehnologijama, energetskim sustavima i međunarodnim propisima, ne može napredovati bez znanosti i sustavnog obrazovanja. Problem je, ako se pažljivije pogleda razvoj sustava, mogao nastati onda kada se izgradila kruta, jednosmjerna vertikala – srednja škola → fakultet → časnik →zapovjednik – umjesto fleksibilnijeg modela koji dopušta više paralelnih putova do istog zvanja: kroz pomorsku školu, plovidbu, ispite i iskustvo, ili kroz fakultet, kadetski program, plovidbu i ispite.

Zapovjedništvo broda nije nešto što se stječe isključivo završetkom studija. Ono je kombinacija znanja, karaktera, sposobnosti donošenja odluka pod pritiskom, upravljanja ljudima i godina iskustva u različitim situacijama na moru. Kad se stvori dojam da diploma zamjenjuje to iskustvo, umjesto da ga nadopunjuje, otvara se legitiman prostor za kritiku.

Ima li pojedinac pravo ukazati na grešku u sustavu?

Ovo pitanje zaslužuje izravan odgovor: da, svatko tko posjeduje relevantno iskustvo i tko je spreman svoju tvrdnju argumentirati ima pravo javno ukazati na propust u obrazovnom ili regulatornom sustavu. To pravo proizlazi iz same svrhe akademske i stručne rasprave – ona postoji upravo zato da bi se sustavi mogli propitivati, uspoređivati s drugim modelima i, kad je to opravdano, mijenjati. Šutnja iskusnih praktičara ne čini sustav boljim; ona ga samo lišava jednog od najvrjednijih izvora povratne informacije.

No pravo na kritiku nosi i odgovornost u pogledu načina na koji se ona iznosi. Postoji bitna razlika između vrijednosnog suda (“određena skupina ljudi uništila je pomorstvo”) i provjerljive akademske teze (“dio pomorske javnosti smatra da je proces reforme oslabio ulogu iskustva i pomorskog zanata u odnosu na formalnu kvalifikaciju”). 

Prva formulacija zatvara raspravu jer optužuje; druga je otvara jer poziva na dokazivanje, osporavanje i daljnje istraživanje. Akademski esej stoga ne gubi na oštrini ako se kritika prevede u hipotezu – naprotiv, dobiva na uvjerljivosti, jer postaje nešto što se može provjeriti, a ne samo osjetiti.

U tom duhu, kritiku procesa akademizacije hrvatskog pomorskog obrazovanja moguće je formulirati ovako:

„Dio pomorske javnosti smatra da je proces reformiranja pomorskog obrazovanja i upravljanja sektorom tijekom tranzicijskog razdoblja doveo do udaljavanja sustava od stvarnih potreba broda i pomorske prakse. Prema tom mišljenju, pretjerana administrativna i akademska orijentacija oslabila je ulogu iskustva, pomorskog zanata i autoriteta ljudi koji su najveći dio profesionalnog života proveli na moru.”

Ovako postavljena teza ne tvrdi da je nešto dokazana činjenica, nego otvara istraživačko pitanje: je li se pri modernizaciji sustava dovoljno slušao glas ljudi koji su doista vodili brodove? To je pitanje ravnoteže, a ne pitanje krivnje – i upravo je zato prikladno za akademski, a ne isključivo osobni, okvir rasprave.

Podjednako je važno priznati i drugu stranu argumenta: bez akademizacije hrvatsko pomorstvo teško bi moglo pratiti suvremeni razvoj tehnologije, međunarodne standarde sigurnosti i zahtjeve modernih brodova. Najjača moguća zaključna misao stoga ne glasi da je fakultetski sustav pogrešan, nego da hrvatsko pomorstvo nije oslabjelo zato što je uvedeno visoko obrazovanje, već zato što još nije pronađena ravnoteža između dva jednako vrijedna izvora znanja – akademskog znanja i iskustva stečenog na brodu. 

Pomorstvo koje izgubi vezu s brodom gubi svoju osnovu; pomorstvo koje odbija znanost i tehnologiju ne može odgovoriti izazovima budućnosti.

Kako to rade drugi: SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Japan

Sve četiri usporedive pomorske države – Hrvatska, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Japan – obvezne su primjenjivati istu međunarodnu STCW konvenciju Međunarodne pomorske organizacije (IMO), ali na vrlo različite načine dolaze do zvanja časnika i zapovjednika.

• Hrvatska: gotovo isključivo akademski put – pomorski fakultet, propisana plovidbena praksa i ispiti Ministarstva mora.
• SAD: dva ravnopravna puta – završena pomorska akademija ili napredovanje iz posade, takozvani „hawsepipe” put, uz naglasak na dokazanom plovidbenom iskustvu.
• Ujedinjeno Kraljevstvo: kombinacija kadetskih programa, simulatorske obuke i usmenih ispita pred nadležnim tijelom (MCA), gdje praktična provjera kompetencija ima jednaku težinu kao i formalno obrazovanje.
• Japan: snažna suradnja nacionalnih pomorskih sveučilišta, školskih brodova i brodarskih kompanija, uz dugogodišnju plovidbu i kontinuirano stručno usavršavanje.

Ključna razlika, dakle, nije u samim STCW zahtjevima – oni su u osnovi jednaki za sve države – nego u filozofiji obrazovanja. Hrvatski sustav relativno rano usmjerava studenta prema jedinstvenom profilu časnika nautike, dok vodeće pomorske države razvijaju više paralelnih putova do istog zvanja i znatno razvijeniju modularnu specijalizaciju.

Treba li nam univerzalni časnik ili specijalist?

Tradicionalni model polazi od pretpostavke da jedan studijski program može osposobiti časnika za rad na gotovo svakom tipu broda. Takav je pristup desetljećima bio opravdan, jer su razlike među brodovima bile manje izražene. 

No današnja trgovačka flota iznimno je raznolika: brodovi za kontejnerski prijevoz, tankeri za sirovu naftu, LNG i LPG brodovi za ukapljene plinove, brodovi za rasuti teret, kruzeri, RO-RO brodovi te offshore plovila i za vjetroelektrane na moru – svaki od tih segmenata ima vlastite operativne postupke, sigurnosne zahtjeve i tehnološke sustave.

Upravljanje LNG brodom, primjerice, zahtijeva detaljno poznavanje kriogenih sustava i iznimno visokih sigurnosnih standarda, dok kontejnerski brodovi traže razumijevanje globalnih logističkih lanaca i digitalnog planiranja ukrcaja. Kruzing industrija naglasak stavlja na upravljanje velikim brojem putnika i krizni menadžment, a offshore sektor na poznavanje dinamičkog pozicioniranja i rada na energetskim postrojenjima. 

Postavlja se stoga legitimno pitanje: može li jedan studijski program u 21. stoljeću jednako kvalitetno pripremiti časnika za LNG tanker i za kruzer s više od 6.000 putnika? 

Sve više argumenata ide u prilog modelu koji bi, slično medicini ili zrakoplovstvu, kombinirao zajedničku temeljnu jezgru sa ranijom specijalizacijom – za LNG i alternativna goriva, kontejnersku logistiku, offshore industriju, kruzing ili digitalno pomorstvo.

Geopolitika i digitalna revolucija kao novi predmeti

Pomorac više nije samo navigator. Rat u Ukrajini, napadi na trgovačke brodove u Crvenom moru i napetosti u Južnome kineskom moru pokazuju koliko geopolitika izravno utječe na pomorske rute, sigurnost plovidbe i cijenu prijevoza – a hrvatski studijski programi tu temu još uvijek ne obrađuju sustavno, kao zasebnu interdisciplinarnu cjelinu.

Usporedno s tim, najveći svakodnevni izazov današnjeg časnika više nije klasična navigacija, nego upravljanje informacijama. 

Umjetna inteligencija, analitika velikih podataka, kibernetička sigurnost, digitalni blizanci brodova i autonomni sustavi postaju jednako važni kao stabilitet broda ili meteorologija. Klasični kolegiji poput navigacije i brodostrojarstva ostaju temelj obrazovanja, ali sami po sebi više nisu dovoljni za konkurentnost na globalnom tržištu rada.

Nova energetska tranzicija: dekarbonizacija

Međunarodno pomorstvo prolazi kroz energetsku promjenu usporedivu s prelaskom s jedara na parne strojeve. LNG kao prijelazno gorivo, metanol, amonijak, vodik te električni i hibridni sustavi postupno zamjenjuju klasična fosilna goriva. Časnik budućnosti neće biti samo navigator ili stručnjak za pogon, nego i osoba koja razumije energetske sustave, automatiku i sigurnosne rizike novih tehnologija. 

U tom području Hrvatska ima priliku razviti nove obrazovne programe povezane s energetikom, brodogradnjom i istraživanjem mora.

Nova zanimanja i plavo gospodarstvo

Suvremeno pomorsko gospodarstvo odavno se ne svodi na trgovačku mornaricu. Hrvatska je jedna od vodećih europskih destinacija nautičkog turizma, pa se posljednjih dvadesetak godina otvorio čitav niz novih zanimanja: voditelji charter kompanija, operativni menadžeri marina, organizatori mini-kruzinga i jednodnevnih izletničkih putovanja, stručnjaci za pametne luke (Smart Ports) i digitalnu lučku logistiku, te koordinatori lučke i terminalne logistike.

Sve manje mladih želi provesti cijeli radni vijek na višemjesečnim plovidbama, dok sve više njih traži zanimanja koja omogućuju ostanak u Hrvatskoj uz korištenje stečenih pomorskih znanja. Zato pomorsko obrazovanje mora izaći iz uskog okvira „časnik palube i stroja” i pripremati stručnjake i za ta gospodarska područja – nautički turizam, charter industriju, lučki menadžment, logistiku i digitalne pomorske usluge.

Demografski izazov i potreba za nacionalnom strategijom

Ispod svih navedenih tema leži dublji problem – smanjeni interes mladih za pomorska zanimanja, uzrokovan dugotrajnom odvojenošću od obitelji, promjenom vrijednosti novih generacija i nesigurnošću karijernog razvoja. 

Rješenje nije samo promjena nastavnih planova, nego i promjena društvene percepcije pomorca – od osobe koja odlazi na more na nekoliko mjeseci, prema visokoobrazovanom stručnjaku koji upravlja složenim tehnološkim sustavima.

Hrvatskoj nedostaje dugoročna projekcija koja bi odgovorila na pitanje kakve pomorske stručnjake zemlja treba za 2035. ili 2050. godinu – za međunarodnu plovidbu, nova goriva, luke, marine i autonomne brodove. Bez takvog planiranja postoji stvarna opasnost da se obrazuje kadar prema potrebama prošlosti, a ne budućnosti.

Zaključak: tri razine budućeg sustava

Hrvatsko se pomorsko obrazovanje tijekom povijesti razvijalo usporedno s razvojem pomorske trgovine, razvojem i brojem brodova te je uglavnom uspješno odgovaralo na potrebe gospodarstva. 

Ipak, suvremene promjene u tehnologiji, geopolitici i globalnoj logistici razvijaju se znatno brže nego u prošlosti i zahtijevaju novu filozofiju obrazovanja.

Iz svega iznesenog proizlazi model koji ne odbacuje postojeći sustav, nego ga nadograđuje kroz tri razine:

• Prva je zajednička pomorska jezgra – navigacija, brodostrojarstvo, pomorsko pravo i sigurnost, STCW kompetencije, ali i digitalna pismenost te kibernetička sigurnost za sve studente. 
• Druga je specijalizacija – za LNG i alternativna goriva, offshore industriju, kruzing, charter, lučki menadžment i autonomne brodove. 
• Treća je cjeloživotno obrazovanje – mikro certifikati za nove teme poput vodika, umjetne inteligencije i održivosti (ESG), umjesto puke obnove STCW tečajeva.

STCW pritom treba ostati ono što po definiciji i jest – međunarodni minimum sigurnosnih kompetencija, a ne konačan cilj obrazovanja sam po sebi. 

Pravi izazov nije koliko pomoraca obrazovati za brod, nego koliko stručnjaka obrazovati za cijeli pomorski sustav 21. stoljeća – brod, luku, energetiku, logistiku, turizam i tehnologiju.

Vraćajući se na pitanje postavljeno u uvodu ovog eseja – ima li pojedinac pravo ukazati na grešku u sustavu obrazovanja – odgovor koji ovaj rad zagovara glasi: ima, i to je pravo dio zdravog funkcioniranja svake struke koja želi rasti. Problem hrvatskog pomorstva nije nastao zato što je uvedeno visoko obrazovanje, nego zato što još nije pronađena ravnoteža između dva jednako važna izvora znanja: akademskog znanja i iskustva stečenog na brodu. Rad je stoga moguće zaključiti provokativnim pitanjem koje otvara prostor za daljnju raspravu:

„Može li u 21. stoljeću jedan studijski program obrazovati jednako kompetentnog časnika za LNG tanker, autonomni kontejnerski brod, kruzer s više od 6.000 putnika, offshore plovilo za vjetroelektrane i luksuznu jahtu? Ili je vrijeme da hrvatsko pomorsko obrazovanje, poput medicine ili zrakoplovstva, prihvati model rane specijalizacije uz zajedničku temeljnu pomorsku jezgru – i uz punopravno mjesto za glas onih koji su svoje znanje stekli na moru?”

Milo Miklaušić, kap. 19. srpnja 2026.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!