Andi Marović: Poštuj svoje granice i poštuj samo more!

Gotovo da nema osobe koja ne voli more. Jednima je to samo užitak odlaska na godišnji odmor i vrijeme provode u kupanju, dok drugi pak vole sportove na vodi te se bave jedrenjem, surfanjem ili sličnim vratolomijama. Oni odrasli u gradovima uz more nekako ga odabiru kao svoju profesionalnu karijeru i kreću u pomorce. No, ima i onih koje neka nevjerojatna sila vuče u morske dubine. Takav je Andi Marović. Ljubav koja je najvjerojatnije potekla od oca, profesionalnog ronioca-koraljara, našla je svoj put i zauvijek zarobila 31-godišnjeg Andija. Iako je kao dijete gledao oca kako zaranja pod morsku površinu, nije sve ostalo samo na tome i mladi je Splićanin odlučio završiti Srednju pomorsku školu u rodnom gradu, odabravši smjer Nautičar. Godine 1998. otac Lorenz i njegova supruga, Andijeva majka, otvaraju ronilački centar „Manta“ u Komiži i tu počinje njegova prava podvodna priča. Andi se ronjenjem počeo baviti 2000., a šest godina kasnije ono dobiva profesionalnu notu.

– Ronilački centar je obiteljski posao, a danas imamo četiri djelatnika i bavimo se ronilačkim izletima, obukom ronioca te u zimskim mjesecima podvodnim radovima. Najviše posla imamo ljeti jer nam dolazi mnogo turista koje zanima podmorje Jadrana, posebno Visa, budući da je Vis poznat kao otok s mnogo olupina. U samom akvatoriju otoka ima deset potopljenih brodova te nekoliko aviona od kojih je najpoznatiji B-17 i to je ono što ronioce privlači u šetnje morskim dnom. Vodimo ih uglavnom da vide upravo te olupine, ali i spilje i zidove. Odlična vidljivost, raznolikost biljnog i životinjskog svijeta te brojne olupine su to što goste, ronioce, privlači na Jadran, priča nam Andi.

Spomenuli ste da se bavite i podvodnim radovima i pregledima brodova. Koliko često imate intervencije?
Na sreću ovakve intervencije su vrlo rijetke, ali ih ima. Kad se dogode mi smo spremni da se odazovemo i riješimo stvar najbolje što je moguće po brod i za morski okoliš.

Vaš zadnji pothvat zainteresirao je širu javnost kada ste prije petnaestak dana sudjelovali i spasili Jadran od mogućeg onečišćenja. Radilo se o havariji turskog broda „Haksa“. Kako ste dospjeli u tu priču?
Poziv da brod tone dobio sam od agenta. U nedjelju ujutro, 17. lipnja, nazvao me da 17 NM SE od otoka Jabuke brod „Haksa“ prima more. Pitao me možemo li otići procijeniti situaciju i eventualno zaustaviti prodor mora u unutrašnjost teretnog broda.

Kako je izgledala ta akcija spašavanja te da li je bilo nepredviđenih i opasnih situacija?
Sama vožnja 50 NM od Komiže nije mala stvar, pogotovo ako puše tramuntana kao što je bila situacija te nedjelje ujutro. Ako uzmete u obzir da brod koji treba pregledati tone, a vi radite ispod njega, odnosno ispod krmenog dijela natovarenog broda, to svakako nije nimalo ugodno.

Koliko dugo je trajala intervencija, da li je bilo fizički naporno i jeste li imali kakvu pomoć?
Sama vožnja je trajala tri sata u jednom smjeru, zaron oko sat vremena te povratak u luku još tri sata. Sama vožnja do lokacije gdje je bio brod bila je dosta naporna zbog vjetra i valova. Što se tiče intervencije na brodu najnapornije je bilo plivanje i postavljanje ploče kojom smo zatvorili rupu. Struje i vjetar su ga stalno okretale jer nije bio usidren, a moraš pod njim  „krpati“ oplatu. Nimalo lako, dapače izuzetno zahtjevno i iscrpljujuće. Jedina pomoć koju sam ima bila je kolegica Aniska koja mi je dodavala alat.

Koliko u prosjeku imate intervencija na većim brodovima koji plove Jadranom i da li se češće radi o hrvatskim ili stranim brodovima?
Prije dvije godine imali smo intervenciju na jednom stranom brodu koji je udario u Vis te je imao prodor mora. Na svu sreću ovakve intervencije nisu česte.

Prema vašem osobnom iskustvu prilikom angažmana na podvodnim intervencijama, što biste rekli u kakvom su stanju brodovi koji plove naši morem?Po mojoj procjeni brodovi nisu u lošem stanju. Svaki brod ima periodični pregled koji mora proći. Da je u lošem stanju zasigurno ne bi dobio dozvolu za plovidbu.

Da li su stari i dotrajali brodovi opasnost za morski okoliš i floru i faunu?
Stari i neodržavani brodovi svakako predstavljaju veliki problem za more i morski okoliš. Da se bilo što dogodi to bi značajno utjecalo na život u moru. Dovoljno je da se ljudi ne odnose s poštovanjem prema prirodi i bacaju sve u more. Plastika i bilo kakav otpad te vrste uništava morski svijet. Jednog dana postat ćemo svjesni što radimo, ali tada će biti kasno za popraviti situaciju.

Sjećate li se neke situacije koja vam je posebno ostala u sjećanju, bilo da je bila sa sretnim završetkom ili je pak bila iznimno opasna?
Najviše se sjećam ispumpavanja olupine grčkog teretnog „Vassiliosa“ blizu Komiže 2006. godine koji je počeo ispuštati gorivo te je trebalo dosta dugo da netko reagira i na posljetku da se gorivo ispumpa. Sam brod je potonuo 1939. godine, a bio je na putu za Veneciju s teretom ugljena kada se nasukao i potonuo. Kad je ispumpavanje završilo iz olupine je izvađeno desetak tona teškog goriva.

Spomenuli ste da vam je otac profesionalni koraljar. Kako izgleda njegov posao i što zapravo radi?
To je vrlo težak posao. Na moru ste kad vam god vrijeme dopusti, ronjenja su uglavnom dublja od 80 metara i sa specijalnim alatima skupljate crveni koralj. Samo ronjenje na toj dubini je opasno, a opasnijim ga čini to što je koralj pričvršćen za kamen te ga treba s njega i skinuti.

Nekada je otok Krapanj bio poznat po koraljarstvu, no danas je ljudi koji se bave tim poslom vrlo malo. Postoji li još interes za njihovim uslugama?
Interesa za crvenim koraljem ima jer se on najviše koristi kao nakit te je postao i poznati jadranski suvenir. Ljudi koji se bave vađenjem koralja je sve manje upravo zbog rizičnosti posla na tim dubinama i u takvim uvjetima. Nikad ne možete biti sto posto sigurni na toj dubini. Nalazite se gotovo u potpunom mraku i morate u svakom trenutku biti fokusirani ne samo na ono što radite, nego i na to što se s vama događa.

Ronjenje je relativno opasan sport i ima dosta opasnosti koje vrebaju u ronilačkom svijetu. Na što ljubitelji morskih dubina moraju posebno paziti?
Najbitnije pravilo u ronjenju je poštuj svoje granice i poštuj samo more. Ljudi nisu ribe i za nas more nije nas prirodan okoliš. Problem je što se ljudi previše zanesu i često zaborave na to.

Koja je bila vaša najveća podmorska avantura i da li ste ronili u nekim drugim morima?
Ronio sam nekoliko puta u Crvenom moru i na Velikom koraljnom grebenu u Australiji i moram priznati da je bilo vrlo uzbudljivo. Svaki ronilac osjeća neko poštovanje prema prirodi i osjeća divljenje kada se nađe na mjestu koje kao da je s nekog drugog planeta. Bogatstvo šarolikog ribljeg svijeta, predivnih boja i očaravajućih tvorevina koralja. Jedino što bih još želio probati je s mantama i kitopsinama.

Što je sve potrebno da se netko počne baviti ronjenjem? Da li je to samo fizička kondicija, dobar kapacitet pluća ili je potrebno još nešto?
Da bi se netko bavio ronjenjem najvažnije je da zdrav, a pod zdrav mislim da nije srčani bolesnik. Također ne bi smio imate neke teške bolesti kao što je epilepsija. Fizička sprema nije toliko bitna. Danas rone djeca od 8 godina, a nije rijetkost da dođu i stariji ljudi od 75 godina.

Što biste poručili svima koje zanima ronjenje?
Zaronite s nama u svijet tišine jer to je jedan sasvim nova dimenzija koja nije dostupna svakome. Oni koji zavole morske dubine svakim će zaronom otkrivati njegova skrovita mjesta i biti fascinirani onime što se nalazi na dnu mora, od životinja do biljnog svijeta i potpune tišine.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Dobar portal za sve koji vole more ili od njega žive. Vidim da su uz pomorske vijesti dobro popraćene i vijesti za one koji vole ronjenje. Drago mi je da postoji nešto takvo u hrvatskim medijima.

Piše: Andrea Zovko