Ante Domazet: Svjetlost svjetionika u noći daje mi snage da budem zvijezda vodilja ljudima na moru
More. Pučina. Hrid. Osama, ali ne i usamljenost. Prije pet godina to je bilo nešto nedostižno za Antu Domazeta, 52-godišnjaka iz malog sela Crivac u Dalmatinskoj zagori pored Čavoglava, a danas je to njegovo radno mjesto. Tada je Ante, po struci poljoprivredni tehničar za zaštitu bilja, dobio posao svjetioničara na Blitvenici, za njega najljepši posao na svijetu. Tri nautičke milje od otoka Žirja, na hridi, uzdiže se kameno zdanje koje svakih trideset dana postaje Antin dom i koji je, kako kaže, nešto najljepše što mu se moglo dogoditi u životu. Posao bez stresa, bez žurbe, daleko od gradske buke i užurbanosti, na samom moru, posao na kojem su mu radne kolege tek galebovi. Iako takvo radno okruženje ne bi odgovaralo svakome, Ante je upravo na svjetioniku pronašao svoj mir. On svaki dan spoznaje nove ljepote u suživotu s prirodom, morem, vremenskim prilikama i neprilikama.
-Budući da sam odrastao u kršu, more mi nije bilo blizu i ako sam htio na kupanje morao sam otići u Šibenik ili u Split, pedesetak kilometara u bilo kojem smjeru. Sanjao sam tada da se samo spustim po stepenicama i da je more preda mnom.
Godinama kasnije, gledajući emisije o našim svjetionicima, poželio sam da i ja postanem svjetioničar. Kako je to jedna posebna vrsta posla, na osami, zapravo pravi robinzonski život, htio sam vidjeti mogu li ja to. U to sam se vrijeme, naime, bavio uzgojem japanskih prepelica i imao mini farmu s proizvodnjom od tisuću jaja dnevno. No, to me više nije ispunjavalo i želio sam probati nešto drugo. Poslao sam svoj životopis i zamolbu tvrtki Plovput i nakon dužeg vremena primio sam njihov poziv za razgovor o zaposlenju. Tada je za mene počela nova avantura, posao o kojem sam samo mogao sanjati. Danas je to za mene raj na Zemlji.
Sada na Blitvenici imam svega pedesetak metara do mora i tako se ispunila jedna moja velika životna želja. Okružuje me blagodat ribe, a nekad sam morao otići kilometrima kako bih kupio kilo srdela.
Često kažem da se zvijezda spustila s neba i poslala me na svjetionik. Toliko sam sretan čovjek što imam čast biti svjetioničar i što imam jednu veliku odgovornost po pitanju sigurnosti plovidbe.
Sigurno su postojale neke predispozicije kojima ste morali udovoljiti da dobijete posao svjetioničara. Što je sve bilo neophodno?
Morao sam obaviti liječničke preglede jer je najbitnije da ste psihofizički zdrava osoba. Morate proći određene provjere zdravstvene sposobnosti i psihotestove. Nije svatko za takav posao jer ipak je to osama, izoliranost i nalazite se nasred mora na malom otoku. Morate za to biti spremni.
Dobili ste znači posao na svjetioniku. Kako je izgledao vaš prvi susret s Blitvenicom?
Ne mogu vam opisati taj trenutak. Nisam mogao dočekati taj prvi radni dan i odlazak na svjetionik, htio sam ga doživjeti bar tjedan dana ranije. Pošao sam iz Šibenika trajektom za Žirje, popeo se na vrh brda Straža i s tog mjesta dalekozorom gledao svjetionik. Iako sam prije toga gledao slike na Internetu, nisam vjerovao kako je to lijepo.
Kad sam prvi put došao blizu svjetionika gliserom Plovputa, tvrtkom koja održava svjetionike na Jadranu i čiji sam postao zaposlenik, nisam vjerovao da je to to. I dan danas kad idem na Blitvenicu, svaki puta proživim iste emocije i svaki puta idem sa sve većom radošću.
Pretpostavljam da ste morali imati određena znanja kako biste obavljali posao na svjetioniku. Što sve čovjek mora znati da bi mogao obavljati službu svjetioničara?
Morao sam položiti određene ispite kako bih mogao obavljati taj posao. Uredno sam položio sve ispite kako bih mogao obavljati svjetioničarsku službu. Morate poznavati proceduru oko rada agregata, rada elektronike te poznavanje meteorologije. Uz to je neophodno znati voziti brodicu, no najvažnije od svega je sposobnost da možete sami preživjeti i snaći se u mogućim prilikama i neprilikama na svjetioniku.
Nakon položenih testova bili ste osposobljeni za samostalan rad i boravak na svjetioniku. Kako je bilo ostati sam na hridi okruženom morem?
Foto: Pomorac.net
Ostati sam na morem okruženom kamenu izuzetan je doživljaj. Nešto što morate proživjeti kako biste mogli o tome pričati. Jedno je ostati sam na kopnu, u gradu ili na selu, uvijek je netko tu, ljudi su negdje u blizini. No, na svjetioniku ostajete sami s galebovima i morem. To je posebno okruženje. Mirnoća i spokoj obuzme vas u potpunosti, pogotovo kad padne noć. Vi ste zapravo samo jedno svjetlo uz tisuće zvijezda koje vidite na nebu. To je nešto najljepše što sam doživio u svom životu. Imate slobodnog vremena i uživate u pogledu na more. To je jedan doživljaj koji je neponovljiv, a kad tako živite dulji niz godina, jednostavno postanete sastavni dio te divote: surove i netaknute prirode koja vas okružuje.
Krenimo od početka, odnosno od vašeg ukrcaja na brod Plovputa i odlazak na radno mjesto gdje ćete provesti od petnaest do mjesec dana, ovisno o vremenskim prilikama. Kako to izgleda?
Foto: Pomorac.net
Na posao krećem s Jadrije, odakle ima 18 nautičkih milja do Blitvenice, tako da sam za 45 minuta na svjetioniku. Voditelj brodice i motorist mi pomognu ukrcati i iskrcati stvari. Dok se vozimo pričamo o vremenskoj prognozi, raznim doživljajima, imamo svoje „morske priče“. Kad gledate ove aplikacija na mobitelima vezane za vremensku prognozu, ne mora nužno vrijediti da je na Blitvenici vrijeme kakvo je prognozirano na susjednom Žirju. Te tri milje su problem jer je su Blitvenici za 50% veći valovi nego iznad Žirja. Na Blitvenici nema veza. Brod se ne gasi, nego preko prove skačemo i prebacujemo stvari. Kad sve prebacimo ja uključim struju i agregate, provjerim svjetionik i tek kad vidim da je sve u redu, a onda se ekipa Plovputa vraća natrag na Jadriju.
Tada ostajete sami. Kako izgleda vaš radni dan?
Moj radni dan počinje ujutro u sedam sati i prvo što moram je podignuti hrvatsku zastavu. Mi smo prvi na braniku Jadrana. Svjetionici su najisturenije točke i moja je najveća čast što mogu obaviti taj ritual svaku jutro. Nakon toga slijedi javljanje mom kapetanu Anti Prginu u Šibeniku s prognozom vremena. Prema rasporedu koji dobivam po dolasku na smjenu znaju se zadaci koji su predviđeni za obavljanje tijekom boravka na svjetioniku.
Radovi redovnog održavanja su uređenje motornice, podmazivanje dizalice, održavanje svjetioničarske zgrade i pomoćnih objekata, a nađu se tu i drugi poslovi oko održavanja objekta i okoliša urednim i čistim. Znači, svaki dan odredim što ću odraditi taj dan. Jedno jutro je to pituravanje, drugo je čišćenje, zavisno od perioda kada sam tamo. Pituravanje i uređivanje je uglavnom ljeti, dok je zimi na rasporedu rad u radionici gdje uvijek nešto popravljam i obnavljam kako bi sve bilo spremno za toplije dane. Stalno ima nekog posla, a tu je i vrt kojeg treba održavati, te barka koja zahtjeva da se i o njoj vodi briga. Ima posla cijeli dan, i ljeti i zimi.
U podne slijedi ponovno javljanje kapetanu s prognozom vremena i tako završava moje javljanje tog dana. Subotom, nedjeljom i praznikom javljam se signalnoj postali Jadrija. Navečer imam obvezu da u svom vidokrugu kontroliram ispravnost ostalih svjetala i o tome obavještavam mog rukovoditelja, kapetana Antu Prgina. Važno je da su sva svjetla u redu jer je i to vrlo bitno za sigurnu plovidbu.
Uz dnevne obveze rekli ste da imate i dosta slobodnog vremena. Kako ga provodite?
Nakon što obavim sve svoje dnevne profesionalne poslove rado čitam. Volim i kuhati i ribariti. Ribolov me u potpunosti ispunjava i mogao bih cijeli dan biti na moru. Nema ništa ljepše nego kad sami ulovite ručak. More je peškarija koja samo čeka da dođete i poslužite se. More odlučuje što ćete taj dan imati za ručak. Nekad je to oborita riba, nekad ugor, nekad bugve, nekad murina, nekad hobotnica, zavisi od toga koliko imate ribarske sreće.
Kako se opskrbljujete namirnicama? Da li vam ih netko donosi ili sami pribavljate?
Foto: Pomorac.net
Kad idem na smjenu kupim sve što mi je potrebno za boravak, no uvijek ponesem malo više iz razloga što nikad niste sigurni kad ćete se vratiti. Može to biti i za trideset dana, no može i za četrdeset ili više dana. Sve to ovisi o vremenskim prilikama. Može se dogoditi da vas zatekne nevrijeme i niste u mogućnosti otići sa svjetionika. Sa spizom nikad nije problem jer je uvijek more tu – najveća njiva i najdublja brazda, tako da nikad nećete ostati gladni.
Sad ću na svjetioniku biti mjesec dana i ponio sam četiri kile mesa. Kad sam tek došao, nosio sam puno više jer sam se većinom samo njime hranio. Kad sam shvatio koliko je morska hrana zdrava prešao sam na ribu. Tko može platiti tu ljepotu kad na gradele bacite friško ulovljenu ribu? Ili je lešate.
Pamtite li možda neki dobar ulov?
Foto: privatni album
Jednom sam prilikom ulovio murinu od 12 kila. To je bilo nešto zastrašujuće! Jedva sam je savladao i uspio izvući. Ipak, da me pitate što najradije lovim bile bi to lignje i pošto je upravo vrijeme za njih iskreno se veselim što sam na svjetioniku. Uglavnom lovim s kraja i ponekad ulovim jednu, dvije no zna se zalomiti i šest, sedam. Znaju biti „rukavi i čarape“. Ne lovim ih za prodaju, već za ručak ili večeru i ne treba mi mnogo. Veselim se što će svjetionik uskoro dobiti novi pristan pa ću moći ići na ribe i barkom koju imam na raspolaganju. Tako ću moći duže ostajati na moru i loviti.
Vaša smjena je petnaest ili trideset dana. Kakav je smještaj u svjetioničarskoj zgradi?
Foto: Pomorac.net
U sklopu svjetionika je stambeni prostor od preko 200 kvadrata i osjećate se gotovo kao da ste u hotelu. Zapravo je, moram to priznati, ljepše nego doma. Postoje dvije spavaće sobe, jedna je moja, a druga od mog kolege, koji je donedavno tu radio. Imamo staru i novu kuhinju koja je nedavno uređena, iako ja više volim onu staru. Tu je i dnevni boravak s televizorom te kupaonica. U spavaćim sobama su po dva prozora i imate pogled na cijele Kornate, na Velebit, Prominu te Hvar i Vis. Divota za buđenje. Tako mi dan započne ljepotom, mirom i svježinom koju ne možete imati u gradu.
Što je teže izdržati buru ili jugo?
Meni je osobno draža bura jer je puno zdravija i pokreće čovjeka dok jugo uspavljuje. Nešto što me posebno ispunjava su zalasci sunca na Blitvenici. To je nešto posebno lijepo.
Imate li neki hobi kojim kratite vrijeme?
Hobi mi je uređivanje i briga oko vrta. Kad god mi more dopusti lovim ribu, a takvih dana bude dosta u godini. U vrtu imam pomidore, krastavce, salatu, raštiku i mrkvu. Imam i smokvu tako da imam i sezonsko svježe voće. Ljeti nema tko zaliti vrt dok nisam na svjetioniku, pa se sve osuši. Svo povrće koje uzgojim zalijevam kišnicom koja se s krova skuplja u gusterni. Proizvedeno povrće je potpuno ekološki uzgojeno. Okus je drugačiji od povrća kojeg kupite u trgovini. Ovdje nema pesticida, nema ispušnih plinova, nema nikakvih zagađenja, samo čista priroda. Znate da jedete 100% zdravo.
Što se tiče opskrbe vodom, koristim kišnicu za kuhanje, tuširanje i pranje, a za piće imam kupovnu vodu u bocama.
Na putu do Blitvenice ima jedan mali otok kojeg nazivate „tajnim vrtom“. Što je to?
Pošto mi nekad posolica ili suša uništi moj vrt, Bog mi je dao da imam svoj vlastiti vrt kojeg niti zalijevam, niti sadim. Na otoku Kosmrka raste raštika ili broska, koju su davnih dana sijali Žirjani dok su držali ovce na tom otoku. Samo mi je dužnost doći pobrati.
Ako berem tu raštiku ona se još bolje obnavlja. Samo sunce i priroda, a more ga posoli svojim kapima. Kad je dobro more uvijek me netko prebaci na otočić Kosmrku, a kada uskoro dobijem mul moći su ići svojim brodom u moj tajni vrt. Tu su stari Žirjani prije sto godina posijali sjeme blitve, raštike i divljeg luka jer je jedna strana otoka zaštićena od bure, a danas toga zimi ima u izobilju. Jednom sam prilikom uzeo to sjeme raštike, staro više od sto godina, i dao ljudima u mom selu tako da sada ljudi uzgajaju raštiku s Kosmrke. Znam da ovo nije prskano i znam da jedem čisto prirodno.
Vratimo se ponovno na Blitvenicu. Otočić je malen, imate li možda nekih životinja?
Imao sam kuniće koje sam dobio od Ivana Dobre s otoka Žirja. S vremenom su se razmnožili pa sam ih imao više od sto. Tada je nastao problem jer su pojeli sve zeleno na otoku pa smo ih morali ukloniti. Ostao je samo jedan, crni, i on je i dan danas skriven u kamenim procjepima otoka. Tu živi sam već tri godine.
Da je svjetionik veći, sigurno bih imao kozu od koje bih imao svježe mlijeko. To bi mi bilo najdraže, no na Blitvenici je to nemoguće jer je prostor oko samog svjetionika stvarno malen i nije prikladan za šetnju i držanje većih životinja. Površina oko svjetionika je oko 150 metara u dužinu i oko stotinjak metara u širinu te nije cijela pristupačna za hodanje. Postoje četiri staze po kojima se može šetati, a ostalo su opasne i oštre sike i morate biti oprezni jer se možete spotaknuti i pasti na stijene.
Nedostaje li vam više prostora za šetanje i hvata li vas katkad pomisao da ste zarobljeni na tom malom otoku?
Sjedinio sam se s tim svjetionikom, s tim morem i da je i triput manji isto bih mogao normalno raditi. Toliko sam ga zavolio. Kad su jaka i olujna juga, imate osjećaj da ste brod. U glavi imam dojam kao da plutam po tom moru, i to ima svoju posebnu čar.
Pamtite li možda neku takvu oluju koje vas je zatekla na svjetioniku?
Foto: privatni album
Sjećam se da sam jednom za takvog vremena morao poći do motornice napuniti akumulatorske baterije, no kad sam izašao van bila je takva snažna bura da me odmah zanijela i morao sam se vratiti unutra. Jednostavno nije bilo moguće izaći. Inače, kad je jugo i kad su veliki valovi, pjena i kapljice dolete ispred ulaznih vrata i znaju me zaliti. Doživio sam to nekoliko puta, no radovao sam se tim valovima jer sve je to priroda. Sve oko vas pljušti i pjeni, nešto predivno.
Srećom nisam imao slučaj da bi se netko po takvom vremenu uputio na more i tražio pomoć. Ljudi, Bogu hvala, prate meteorološke prognoze i poštivaju ih. Kad su izdana upozorenja pridržavaju se toga i isplovljavaju samo kad je dobro vrijeme.
Kakvi su dani, a kakve noći na svjetioniku?
Dani su divni i ljeti i zimi, ali ljetne noći su nekako posebne. Gledate s prozora u milijarde zvijezda koje su posute nebom, a ispod njih more i pučina. Budući da tada ima više brodica i jedrilica, i one imaju svoja svjetla, čini vam se kao da se nebo i more spoje u jedno. Predivan pogled! I onda kada znate da ste i vi jedno svjetlo koje sjaji svima njima, osjećate se ponosno i srce vam je puno. I vi ste dio tog mnoštva zvijezda.
Zima pak s druge strane ima svoje čari. Hladnoća vam se uvlači u kosti, ali tama koja vas okružuje nije neprijatna. Ona je tu i vi ste dio nje, no svjetlo svjetionika vam daje snage jer znate da ste tu s razlogom. Tu ste da bi ljudima na moru bili zvijezda vodilja.
Topliji dani počnu već od Uskrsa i tada počinje jedno predivno razdoblje. Sve se budi, vidite prve brodice, prve turiste i počinju duži dani. Tada biste poželjeli da uopće nema noći nego da samo bude dan. Ja osobno već u svibnju počinjem s prvim plivanjem i znam plivati do početka studenog, kad je dobro vrijeme. More je kristalno čisto i da nije slano mogli biste ga piti.
Znači kreće ljetna sezona. Posjećuju li turisti vaš svjetionik?
Ljeti barem pet brodica dnevno svrati do svjetionika, a ako ne uspiju pristati obavezno će ga fotografirati iz daljine. Ako uspiju zamole me da li mogu bar pet minuta biti na svjetioniku kako bi se fotografirali. Presretni su što mogu doći na svjetionik jer je prije deset, petnaest godina to bilo zabranjeno. Uglavnom su to naši ljudi, no u zadnje vrijeme je sve više stranaca, a među njima prednjače Slovenci i Nijemci. U vrijeme ferragosta Talijani su redovni gosti sa svojim jedrilicama.
Rado bih poručio ljudima koji prolaze ovim područjem ili ih put nanese u šibenski arhipelag da svrate i pogledaju taj biser Jadrana, hrid Blitvenicu.
Nisu samo turisti ti koji vas iznenade i skrate vam vrijeme.
Tako je, moji gosti su i ribari koji navraćaju. Nude mi ribu koju često zamrznem jer mi ne treba toliko za mene samog, pa ponesem kući kad mi završi smjena. Iznenade me katkada svježim kruhom i kolačima, iako ja sam pečem kruh. Hrana ovdje na svjetioniku nikada nije problem, a ponekad mi ljudi koji svraćaju donesu i gotova jela.
Ima li neki događaj koji vas se posebno dojmio?
Foto: privatni album
Sjećam se kad sam se kupao jednog toplog listopadnog dana. Plivao sam sam i otprilike deset metara od mene skočila je tuna, a ja sam pomislio da je morski pas koliko je bila velika. Znam plivati navečer i nekad su blizu dupini i prave mi društvo. Zapravo su noći krcate, što dupina, što riba i ribara. Nikad niste u potpunosti sami. Ujutro kad se probudite, otvorite prozore i vidite ribare koji idu u dnevni ribolov, brodove koji idu na lov tuna. Međutim u suton oni se vraćaju kući i dolazi njihova smjena – plivarice za lov srdela. Tada počinje noćni lov. Noću se ispod Blitvenice put Kornata ili put Primoštena stvori gotovo jedno naselje, ako je suditi po svjetlosti. Preko sedamdeset plovila ide u lov. Imate osjećaj kao da vidite svjetla grada, kao da ste u Šibeniku ili Vodicama. Guštam gledati ta svjetla. Sa svjetionika imam odličan pogled i vidim sve što se događa sa svih strana. Posebno je lijepo ljeti kad vidite velike kruzere s toliko svjetla u tami na moru.
Već pet godina živite doslovno na moru. Da je li ono na neki način promijenilo vaše razmišljanje, pogled na život, vas osobno?
Ovo je za mene potpuno novi život. Ovdje sam naučio mnogo više cijeniti ljude i drugačije komunicirati s njima. Svjetionik je nešto što me vezalo za ljude na moru i sada shvaćam kakav je život pomoraca. Da sam sada u mlađim godinama i da upisujem srednju školu, upisao bih pomorsku školu i zasigurno bio pomorac.
Na svjetioniku ste u neku ruku izolirani od ljudi, društva i obitelji. Imate li ipak neki prozor u svijet?
Zapravo mislim da sam brže povezan s informacijama nego ljudi u nekim zabačenijim krajevima. Imam službeni laptop, mobitel i neograničeni Internet koji je također dostupan na svjetioniku. Imam sve, za razliku od mojih kolega prije dvadeset godina. Televiziju, četrnaest TV kanala, pokretnu i nepokretnu radio stanicu. Međutim, ne provodim mnogo vremena uz tv ekran, uglavnom samo zimi kada je vani manje posla i vremenske prilike vas prisile na to. Ljeti eventualno pogledam dokumentarne serije koje me zanimaju. Redovno pratim emisiju More na HRT 1 koju ne propuštam ni na slobodnim danima kod kuće. Na Blitvenici živite s prirodom. Galebovi su moji najdraži gosti i kad vidim da ih je mnogo, bacim vršu. Galebovi mi kažu da je tu riba. Trebate samo osluškivati što vam kažu ptice i imate informacije vezane za vrijeme, ribolov i sve ono što je bitno u prirodi.
Spominjete kolege koje su obavljali taj posao prije deset i više godina. Imate li saznanja kako je bilo njima?
Svjetionik je star 146 godina, izgrađen je za vrijeme vladavine Austro-Ugarske i na njemu je uvijek bila posada. Svjetioničari su sve do devedesetih godina živjeli ovdje i radili, ne petnaest ili trideset dana kao što ja radim, nego deset mjeseci, a s njima su bile i njihove obitelji. Nekada je to bio i jedan od glavnih uvjeta da biste mogli raditi na svjetioniku. Morali ste biti oženjeni. Žena je bila ta koja je itekako doprinosila radu svjetioničara i samom njegovom održavanju.
Nekada je na Blitvenici živjelo šesnaest ljudi. Tu čak postoji izgrađen i zog za balote. Sad zamislite koliko je to ljudi na tako malom prostoru. Oni su se tu družili i bili su kao jedna velika obitelj. Oduševilo me kako su se ljudi prije više poštivali, kako su zajednički dijelili hranu koju su imali. Sve se dijelilo za razliku od toga kako se danas živi: svatko gleda svoja posla. Na Blitvenici su imali skromne vrtove, ali su sve dijelili međusobno. Tih šesnaest ljudi zapravo su bile tri obitelji s djecom. Imali su kokoši i ribe u izobilju. Nisu imali frižidere i škrinje, ali su imali svježe namirnice. Nekad se u blizini svjetionika nije smjelo loviti tako da je bilo dosta ribe.
Isto tako znam priču da je na svjetioniku Prišnjaku kod otoka Murtera, udaljenom oko milju od kraja, žena svjetioničara počela rađati. Maleni se požurio i rodio se nasred mora te je dobio ime Jadran. U vrijeme kad su bili drveni brodovi, a ne gliseri kao danas, ljudi su sa svjetionika putovali daleko dulje do Šibenika. Bili su to posebno hrabri ljudi, psihički i fizički čvrsti. Odolijevali su prehladi, gripi, ljudi su bili kao stina na tim svjetionicima. Očvrsnuli su na buri, moru i ribi i nisu su tako često razbolijevali. More vas tome nauči.
Kakvo je danas stanje na plovnom području Šibenik?
Foto: Pomorac.net
Na našem području trenutno sam samo ja na Blitvenici. U kanalu sv. Ante na Jadriji imamo šest svjetioničara signalista. Oni tamo rade 24 sata dnevno zbog karakteristike posla. Na Jadranu ima 17 svjetionika s posadom na kojima radi 34 svjetioničara. Prije su svi svjetionici imali posadu. Danas to, nažalost, nije slučaj jer je došla automatizacija. Na svjetionicima bliže kopnu čovjek je sve manje potreban, ali mi na pučini smo neophodni. Može se dogoditi da se svjetlo ugasi i treba promijeniti žarulju i ukoliko je jako jugo ili bura niti jedan brod Plovputa ne može pristati na Blitvenici. Preko 170 dana u godini more zna biti toliko valovito da nitko ne može pristati. Stoga je izuzetno bitno da Blitvenica ima posadu. Ako se svjetlo onesposobi, mi to moramo u vrlo kratkom roku osposobiti. Na Brač je lako otići trajektom i promijeniti svjetlo, ovdje je to nemoguće. Upravo to što sam tu cijelo vrijeme čini me sretnim. Nadam se da ću tu i ostati.
Nekad se posao više-manje obavljao ručno, no danas je došla automatizacija. Koliko zapravo imate dnevno posla oko samog svjetla i signalizacije?
Foto: Pomorac.net
Nema toliko posla kao prije, no bitno da tijekom dana i navečer prekontroliram ispravnost uređaja. A tu je i sigurnosni faktor: ostaviti ovakav važan objekt bez ljudi može biti rizično. Najbitnija je redovita kontrola. Ako se nešto dogodi uvijek mogu reagirati, a ako je potrebno uskaču i moji elektroničari s kojima sam uvijek na vezi.
Dolazi li vam često vaš kapetan u posjet?
Foto: Pomorac.net
Moj kapetan, Ante Prgin, jedan je od onih koji, kad god ima priliku dođe na svjetionik. Zna čak desetak puta doći službeno u posjet za vrijeme dok sam u službi i tada prekontrolira ispravnost svjetionika. Kad god mi nešto treba on je tu na usluzi. Brine se o meni 24 sata. On je moj anđeo čuvar.
Čovjeku koji ne voli more i ne voli prirodu sigurno je teško izdržati i jedan dan na svjetioniku. Što je najbitnije kako biste mogli raditi taj posao?
Najbitnije je da u poslu svjetioničara nađete sebe. Ima ljudi koji rade na svjetioniku gotovo 30 godina i kada ih pitate da li bi mijenjali poziv dobit ćete negativan odgovor.
Bilo je ljudi koji su počeli raditi kao svjetioničari i kad shvate da nisu za to, već nakon par mjeseci se zahvale i kažu da nisu za taj posao. Za razliku od njih ja priželjkujem ostati ovdje do kraja života.
Čovjek kad boravi na nekom mjestu duži period stekne neku naviku, gotovo ritual koji prakticira. Imate li i vi nešto što vas veseli?
Foto: Pomorac.net
Kad sam prve godine došao na hrid od radosti nisam htio piti kavu ispred svjetionika, nego sam je pio na vrhu kule svjetionika. To mi je bila strast. I dan danas kad gore čistim stakla i kristale nosim kavu jer imam gore sjedalicu i sjedim vani.
Bliži se Božić i Nova godina. Jeste li koji doček proveli upravo na svjetioniku?
Ne jedan, nego sam čak tri Božića proveo na Blitvenici i dočekao Nove godine. Ove godine ću blagdane provesti kući. Do sredine prosinca sam na svjetioniku i onda ću biti kod kuće mjesec dana, pa se ponovno vraćam natrag na hrid. Ako mi opet vrate kolegu onda ćemo biti jedne godine jedan, druge godine drugi na Blitvenici za blagdane.
Kad sam prvi put ostao za Božić i Novu godinu mislio sam da ću biti sam, da nema nikoga, ali vjerujte mi, dođu ljudi iz Zadra, iz Zagreba, iz Šibenika, Vodica, Primoštena, Trogira sa svojim brodicama. Ne možete vjerovati, ali 1. siječnja ima ljudi oko Blitvenici i to je tako lijepo. Moj najvjerniji gost je profesor Jere Bilan, porijeklom s otoka Žirja, također zaljubljenik u svjetionik, a koji redovno, kad god mu vrijeme dozvoli, ribari oko Blitvenice. Upravo on me je podučio ribarskim vještinama. Jere Bilan je napisao i zbirku priča „Svjetionik“ koja je inspirirana upravo Blitvenicom.
Kada bi se netko odvažio i htio također postati svjetioničar što biste mu savjetovali?
Foto: Pomorac.net
Za svakog tko voli more, ovo je najljepši posao koji može obavljati. Svatko tko ima namjeru postati svjetioničar, trebao bi se preispitati da vidi je li je zaista sposoban za takav život. To je posao bez stresa, bez žurbe, ali vrlo specifičan. U tvrtki Plovput drže do vas kao do svetinje jer je svjetioničar vrlo bitna osoba. Biti među malobrojnim ljudima u Hrvatskoj koji rade ovaj posao izuzetna je čast i ponos. Ovim putem bi se posebno htio zahvaliti mom kapetanu Anti Prginu koji me je stručno i s puno strpljenja uveo u svijet svjetionika.
Piše: Andrea Zovko
