Branko Rameša: Panici na moru nema mjesta, ona potapa brodove i guši ljude

Cijeli život uz more i s morem, punih 37 godina obavlja posao lučkog kapetana u Murteru, a za razonodu jedriličar. Sve je to u jednoj osobi – Branku Rameši, ujedno jedinom Hrvatu koji je ikada nominiran za prestižnu nagradu „Vladimir Maksimov“ Svjetske federacije za spašavanje na moru (IMRF), i to za životno djelo u sektoru SAR – Search and Rescue. Rođen u Puli 1953. godine, djetinjstvo i prvi doticaji s jedriličarstvom vežu ga za Split, da bi se na kraju ipak skrasio u mjestu odakle su mu roditelji i odakle potječe njegovo prezime.

– Živjeli smo po ciloj obali jer mi je otac bio kapetan, a kako nam je bio uzor, pokojni brat i ja smo krenuli navigavati, dok je sestra odabrala medicinu. Mater je bila dežurni policajac, bila je i mati i otac. U Splitu san završija Srednju tehničku školu u Splitu, a kasnije san se prebacija na pomorstvo i završija Višu pomorsku školu u Piranu u Sloveniji. Kao jedriličar san zapravo ponikao u Splitu gdje san jedrija dok se nisam ozbiljno počeja baviti pomorstvom. A ljubav za more… to je išlo još od djetinjstva. Pokojna mater me naučila jedriti u našoj staroj gajeti i odatle ta ljubav prema jedrenju. Nju san prenija i na sina Tonka koji je u regati dva puta u misec dana bija prvak države.

Krenimo od početka. Nakon škole ste li krenuli na brod, kada je to bilo?
Da, nakon škole sam krenija na brod na slovenskoj Splošnoj plovbi i onda san kasnije bija na šibenskoj Slobodnoj plovidbi. Kadeturu san odradija na brodu „Korotan“ Splošne plovbe i usput naučija slovenski jezik. Zatim san odradio državne ispite, a u međuvremenu diplomirao na Višoj pomorskoj školi jer u to vrijeme nije bilo fakulteta. Počeja san navigati u svojstvu časnika, a zadnji brod na kojemu san bija je bio „Šubićevac“ i to 1979. godine. U međuvremenu san se oženija, dobija sina i prekinuo s navigacijom. Kako su u to vrijeme moji roditelji napravili kuću tu u Murteru ja san s obitelji doša amo i javija se na natječaj za radno misto lučkog kapetana. Posao san dobija iz prostog razloga što se nije bilo drugih kandidata. Tako san na ovom poslu osta do danas i nakon 37 godina staža u Kapetaniji i 42 godine ukupnog staža iduće godine u veljači iden u mirovinu.

Još dok ste navigali sjećate li se gdje ste sve plovili?
Plovija san vanka i teže mi je reći di nisan bija. Bili su to brodovi za opći teret, a danas takvih brodova takoreći više i nema. Sve su to danas, više manje, specijalizirani brodovi, a opći su, moglo bi se reći, nestali. Oni su nekad prevozili i automobile, i kamen, i raznorazne terete, umjetno gnojivo, pšenicu, nema šta nisu prevozili. Brodovi na Splošnoj su bili linijski i imali smo unaprijed određene luke i terete, a na Slobodnoj plovidbi, brod je išao tamo gdje ga je čekao teret.

Kakav je bio osjećaj ploviti na takvim brodovima?
Onda je bilo puno lipše. Bilo je manje automatike, u luci se stalo danima tako da je čovik mogao izać vani i nešto i vidit, dok danas je sve to trka. U minutu se dolazi, u minutu se počinje krcavat, terminali su van gradova, pogotovo ako su to chemical tankeri. Danas van treba par sati da odete do grada i ljudi doživljavaju te gradove preko aerodroma. Nema više te romantike, sve je to uništila kompjuterizacija. Kako na brodu tako i u mom poslu na kopnu. Više papira se troši otkad je kompjuterizacije nego kad se sve radilo ručno. Na brodovima ste non stop online s nekim, odgovarate na mailove, naručujete, dopisujete se, vodite rezervne dijelove, motori i navigacija sve je to danas preko kompjutera. Prije ste morali uzet ključ i kacavidu i poć ručno rastavit nešto. Nije bilo alarma nego ste bili prisiljeni slušati kako radi stroj. To je razlika nebo i zemlja. Možda je bilo teže, ali je bilo lipše.

Sad kada se ovako prisjećate tih vremena je li vam možda žao što niste ostali navigati?
Možda s ekonomske strane jer ima bi sređenu financijsku situaciju, a ovako je malo teže s državnom plaćicom. No, nisam ni žedan, ni gladan i zadovoljan san time što iman.

Plovili ste sedam godina. Možete li se sjetiti nekog događaja iz tog perioda dok ste bili na brodu?
Koliko pamtin, hvala bogu nije bilo nezgoda. Bilo je nevrimena, ali nije bilo nekih velikih opasnosti. Sjećam se dočeka nove 1978. godine na brodu „Promina“, plovili smo iz Australije i valjalo nas je jedno 15-16 dana. Mlatilo nas je dosta i u jednom smo trenutku imali veliki nagib broda od 40 stupnjeva. Bila je noć, čekali smo Novu godinu nije nam bilo nimalo ugodno. U jednom je momentu bilo stvarno kritično, no brod se uspio ispraviti i, hvala bogu, sad san tu di jesan.

Vratimo se na kopno. Kako je bilo kad ste počeli raditi kao kapetan ispostave?
Kad san došao u Kapetaniju prve tri godine ovdje nije bilo prostora pa san radija u Tisnom s kolegom Živkom Šokotom. Tu san napravija prve korake u Kapetaniji i imali smo jednu drvenu pasaru s motorom dužine šest metara. To nam je bilo službeno plovilo, a u Šibeniku je bio gliser od sto konja i time smo raspolagali u to vrijeme. Nautičkog turizma nije bilo toliko, samo manjih brodica kojima su Nijemci dolazili na odmor. Međutim kasnije, ’82., ’83. godine, došlo je do razvoja čarter flote i počele su se pojavljivati jedrilice od osam, devet metara, a sada takve jedrilice više nitko i ne gleda. Njihov prosjek danas je 13-14 metara. Mogao bih reći da je čarter flota stostruko narasla.

Koje sve poslove obavljate kao lučki kapetan te koje su vam dužnosti i nadležnosti?
U samom uredu imamo jutarnja izvješća i pripremamo se za rad sa strankama kojima su potrebne potvrde za plovidbu u moru RH za strana plovila ili je potrebno obaviti tehnički pregled brodica za prvi upis ili produženje plovidbene dozvole. Od poslova upisujemo i brišemo brodice kod promjene vlasništva, naplaćujemo, izdajemo raznorazne potvrde, ukrcavamo i iskrcavamo pomorce, vodimo financijsko-poslovni dnevnik i administrativne poslove, očevidnike. Po dojavi ili pozivu, ako se nekome nešto dogodilo, idemo na intervenciju službenim brodom iz marine. Taj brod uz to služi i za inspekcijske poslove. Uglavnom prvotna namjena Kapetanije je sigurnost plovidbe, traganje i spašavanje. Nadležnosti su nam luke i pomorsko dobro, glisiranja, kupači, plaže i koncesija.

U odnosu na vrijeme kada ste počeli raditi u Kapetaniji i danas, što biste rekli ima li više nezgoda?
Naravna stvar, više je plovila pa je i više nezgoda. Osim toga prije nije bilo toliko glisera. Jet skijevi nisu postojali, to su napasnici na moru, to nisu plovila. Toga je bilo daleko manje i bilo je manje prekršaja, a najviše ih je iz domena glisiranja. Ono je zabranjeno unutar 300 metara od obale, no problem je što je ponekad to teško dokazati jer digitalna fotografija nije dokaz, a laserski pištolj je na moru nemoguće odraditi. Ipak, samim time što smo na moru, naučili smo ljude da paze. Kad nas vide bar smanje brzinu. Loše je to što zbog obima administrativnih poslova ostane nam manje vremena da budemo na moru.

Vezano baš za te nezgode, traganja i spašavanja na moru nedavno ste se vratili iz Velike Britanije, budući da Vas je IMRF nominirao za prestižnu nagradu. Kako je došlo do toga i tko vas je predložio za to?
Budući da Ministarstvo ima dosta takvih akcija oni su me sami prijavili na taj natječaj Međunarodne organizacije za traganje i spašavanje na moru. Došao sam u finale zajedno s volonterskom udrugom iz Urugvaja. Volija bih da san dobija tu nagradu, hvala bogu, no ljudi koji su osnovali tu udrugu su zaslužili to priznanje. Njihov osnivač je preminuo nedugo prije, a osim toga kod stručnog žirija puno se boduje dragovoljni rad. Kad sam razgovarao s predstavnikom te volonterske udruge, Manuelom, njemu je pak bilo žao što ja nisam dobio nagradu jer kaže da sam ja ipak bio nominiran kao pojedinac, a to nije mala stvar. Naravno, nisam ni ja to postigao sam, uvik je bio netko uz mene. Kako god bilo nas je na moru malo. Sada se radi na tome da se plovila i oprema unificiraju i da to dođe na jedan viši nivo. Moramo bit svjesni da je ovo jedan od najbitnijh poslova, pogotovo ljeti.

Bilo je dosta akcija spašavanja u vašem životu, više od 200 zato ste i nominirani za nagradu. Koja vam je nekako najbitnija i kakav je to osjećaj pomoći čovjeku na moru u nevolji?
Ajme bilo ih je stvarno puno! Nešto je najlipše dati čoviku ruku u nevolji to ne može nitko platit. Nema tih novaca koji mogu platiti kad vi date ruku nekome u nevolji i spasite mu život. Poželija bi da svatko doživi takav osjećaj.

Kad vas netko probudi noću u dva sata, a vanka je nevrime treba sačuvati brod i onoga koji je s vama, trebate doći tamo i pomoći. Morate jako dobro poznavati svoje područje, jako dobro znati to što radite i znati što i kako napraviti. No najbitnije je to raditi potpuno hladne glave. Ako to nije tako onda ćete sami sebe dovesti u nevolju i neće nikome pomoći.

Što se tiče tih situacija spašavanja dvije su mi u srcu i obje su se dogodile 2005. godine. Bilo je to potonuće ribarice „Orijak“ kad su spašena četiri ribara po orkanskome jugu. Ona je bila najzahtjevnija. Te smo noći na Kornatima odradili jedan jako, jako težak manevar. S otočića smo ljude po nevrimenu spašavali kad ih je razbilo, a oni su isplivali na taj otok. Druga je bila na jesen iste godine kada smo spašavali posadu s jedrilice „Ana“ koja se dogodila za vrijeme regate Jabuka po buri od 40-45 čvorova. Na toj regati je bilo mnogo oštećenih jedrilica, a njima je bura slomila kormilo. Bio sam na brodu „Šibenik“ koji je napravljen za traganje i spašavanje tako da smo cijeli dan skupljali jedrilice sa slomljenim jarbolom ili rasparanih jedara. Jedrilica „Ana“ je ostala posljednja jer smo pomagali ostalima. Ocijenili smo prioritete i oni nisu bili životno ugroženi, ali moglo je biti. Bura ih je odnila na polovinu Jadrana gdje je more bilo četiri, pet metara visine i bilo im je nemoguće prići i spasiti te ljude. Pošto je to zona u kojoj idu veliki brodovi zaustavili smo jedan kontejnerski brod koji je stao između nas i bure i mi smo u njegovoj zavjetrili izvršili spašavanje. Bilo je zahtjevno i trebala je suradnja drugih da obavimo svoj dio posla. Kako je regata bila medijski popraćena i neposredno pred blagdan sv. Nikole dobili smo Plavu vrpcu Vjesnika.

Što kad se netko nađe u nevolji na moru i koje su najčešće greške koje ljudi rade?
Panici na moru nema mjesta, panika potapa brodove i guši ljude. Treba biti što smireniji i pokušati napraviti ono što se može napraviti i, najbitnije od svega, slušati onoga tko vam dođe pomoći.

Problem je u tome što ljudi ne prate prognozu i ne prate područje gdje se plovi. Ljudi se prepuštaju elektronici. Na svakoj elektronskoj karti kada je upalite piše vam da nije pouzdana za navigaciju i da uz nju morate koristiti klasičnu kartu. Ako se ljudi toga ne drže dogodi se da se nasuču. Onda netko padne, udari, nešto pukne, dođe do prodora mora i nastaju problemi. Ljude treba izvući, treba angažirati nekog da ukloni tu jedrilicu, a kasnije ide onaj administrativni postupak – prijava pomorske nezgode pa kazneni postupak. Tu je i nepraćenje prognoze – ljudi se opuste, malo se zagrije pa dođe nevrime i onda im stane motor. U nevrimenu treba biti dovoljno daleko od obale da vas ne baci. Ako vidite da vas baci onda treba u more baciti sve šta imate – sidro, konope i usporiti brod dok čekate pomoć. Najgora stvar je panika. Sjećam se jednog slučaja prije 15 godina. Bilo je nevrime i jedrilica je bila na sidru u uvali Smokvica, no čak ni to nevrime nije bilo strašno jer je brod bio zaštićen u uvali, međutim malo mu je podoralo sidro. Motor mu je radio, no čovik je ispalio raketu kao da gubi život. Sve je štimalo na brodu, no što se dogodilo. Ta je raketa pala na kraj i zapalila cili otok. Eto što radi panika, jer ništa mu se stvarno nije moglo dogoditi. Trebao je samo dignuti sidro i poći dublje u uvalu i ponovno baciti sidro.

Prema vašim pričama kažete da ste vezani uz brod „Lavsa“. Kako dođe do toga da vam jedan brod tako uđe pod kožu?
To je nastariji brod u floti, klasično građen, od drveta, a napravljen je 1988. godine ovdje u Murteru. Projektant broda je Vodičanin Miro Perajić, a napravila ga je Marina Hramina i dan danas je u funkciji. Ime je dobio po otoku u kornatskom arhipelagu. Ja sam zajedno s projektantom razrađivao neke detalje u tom brodu. Pratio sam ga od rođenja, odnosno od gradnje do danas. Cijelo vrime smo zajedno i družimo se.

Rekli ste da ste jedriličar, sin vam je u tim vodama i pratite regate. Koja vam je najdraža?
I sam sam uključen u neke regate, tako i u Latinsko idro u kojoj sam sudac, a evo kako je počelo. Grupa entuzijasta iz Murtera sa šufita je izvukla ta jedra i to je krenulo spontano prije dvadesetak godina, a danas je to takvih razmjera da imamo 70-80 brodova. Tradicija je oživljena i ne samo u Murteru nego je tu i Betinska regata, pa su je pokrenuli i otoci Prvić i Zlarin, a raširilo se i na otok Pašman. Ove godine je čak bila regata i na Starigradu na Hvaru. Na Murteru je ipak najmasovnija flota jer je leut i gajeta tradicionalni brod ovih krajeva, pogotovo što su Murterini bili težaci, ribari, stočari, a Betinjani zanatlije tako da se to danas zove betinska gajeta, ali uglavnom se to gradili za Murterine.

I Murterini i Betinjani imaju tzv. prekomorske posjede kako mi kažemo kolonije koja je na sedam milja. To su naši Kornati koji su u vlasništu Murterina 95 posto. Taj prekomorski posjet upravo je održao taj kraj i virujte mi, nema boljega broda za to. Stabilan je i za ribanje i za prijevoz tereta, brz je, jednako ide i na motor i na jedra ako je povoljan vitar, naravno.

Zadržala se ta tradicija i zadržali su se i kalafati. Svojedobno je u Murteru bila inicijativa da se osnuje brodograđevna škola za drvenu brodogradnju. Prostora ima ovdje u osnovnoj školi u Murteru dovoljno, međutim ideja nije zaživjela. Mislim da je to trebalo napraviti bez obzira koliko to košta jer to je jedan zanat koji je vrijedan i ne smije izumrijeti. Isto tako, gdje ćete naučiti klesati kamen ako ne idete na Brač. Tako bi trebalo i ovdje napraviti.

Imate titulu Guvernera otoka Jabuka. Kako je došlo do toga?
Prva regata Jabuka bila je prije 15 godina i kako je to vodička regata, odnosno njihova je ideja, ja san i tu uključen pošto imam iskustva u jedrenju. Naime, od 1985. sam organizirao neke regate koje i danas žive, npr. Kornati kup. Tako san tada Vodičanima organizirao tu regatu i, kako treba kontrolirati otoke, iša san s drugim sucima. Iskrca san se na Jabuci i održao dosta šaljivi govor o tome kako san sritan da san se tamo iskrca i da su mi prvi susjedi galebi i čigre te su me proglasili guvernerom.

Baš je nedavno održana ta tradicionalna regata i vaš je sin sudjelovao u njoj. Hoće li i on jednog dana krenuti vašim stopama?
Neće, Tonko je završija Višu pomorsku školu u Splitu, časnik je trgovačke mornarice i kapetan na jahtama, no previše dobro je plaćen da bi došao ovdje na kopno. U svakom slučaju krenuo je mojim stopama što se tiče mora i jedrenja.

Iako ste dugo na kopnu i ne navigate, sigurno ste upoznati s idejom o autonomnim brodovima. Hoće li to zaživjeti u doglednoj budućnosti?
Sve se to može napraviti danas jer su satelitske veze tu. Jedino što se ti brodovi neće moći u dogledno vrijeme sami voziti, potreban je netko, ali mogućnost postoji. Logistika mora biti jaka za taj brod, gorivo, ulje, sve što je potrebno brodu za navigaciju. Mi već danas imamo spremne automatizirane strojne pogone, autopilot postoji odavno, elektronske karte postoje, pozicija je dostupna u svakom trenutku, postoje računala koja već sam izbjegavaju sudare s drugim brodom i vi ćete imati časnika za navigaciju doma za kompjuterom koji će preko kompjutera voziti brod. Sve je to potpuno izvedivo i to može biti već sutra.

Što to znači u praksi? Hoće li biti isplativo?
To u praksi znači da će morati postojati neki interventni timovi koji će kad taj brod stane, iz ne znam kakvih razloga, možda kvara ili sudara, otkazivanja nekog dijela, netko će letjeti i skakati na taj brod.

Znate zašto vam je došla automatizacija na brod? Zato što vam za full automatic brod treba pola milijuna dolara, a samo skinite deset članova posade pa im dajte dvadeset godina plaću za taj brod pa ćete vidjeti di je računica. A gdje je hrana, odjeća, obuća, propisi, zaštita na radu, SOLAS konvencije, brodske kabine, a sredstva za spašavanje… Vlasnicima brodova se profit povećava, a troškovi smanjuju. To ne znači da će pomorstvo kao takvo izumrijeti jer ne može izumrijeti, ali svi traže smanjenje troškova.

Bogati ljudi žele vezu s morem, oni se žele opustiti i njima ne treba automatika. Oni ga žele doživjeti, a to se može samo na način da timun i konop držite sami u ruci. To je način opuštanja, način života, a ovo je posal.

Uvijek će biti trgovačke mornarice jer to je najjeftiniji način prijevoza robe dok se nešto drugo na izmisli. To je ono što će ostati sigurno, a ljudi… ljudi će uvik uživati u moru. Ljudi ulažu milijune dolara da bi imali nekakvu jahtu, jedrilicu i njihova gradnja je jedna isplativa grana industrije. Kruzeri su isto način opuštanja, mada i to počinje biti jedan veliki posao. Putničkih brodova praktički više nema, to su bili brodovi koji su vas vozili iz Liverpoola u New York ili iz Genove do Adelaide, a nema ih zbog avionskog prometa, no kruzeri su čisti turizam. Gastronomija, wellnessi, uživancija… iako se na njima ostavlja premalo vremena za posjet gradovima. Raspored je nabijen i ne stignete kupiti suvenir u Barceloni, no zato ćete ga kupiti na brodu. To je ciljano napravljeno da ga ne kupite u gradu nego upravo na brodu.

Sada kad odete u mirovinu jeste li možda razmišljali da odete na neko krstarenje?
Nemam baš volje za to. Ja uživam na moru, volim bit na moru, ali najviše bi volija sist u auto i pomalo poći putovati po Europi. To bi bija gušt. Kćer mi živi u Bruxellesu i prije dvi godine san iša preko Švicarske i Francuske, a vratija san se preko Njemačke.

Sudjelovali ste u nadzoru gradnje školskog broda „Kraljica mora“ u Veloj Luci i kasnije dok je taj brod jedrio. Treba li Hrvatskoj takav brod za obuku posade?
Dva puta nastupio s njim na Barcolani i obučavao neke studente i posadu da njime jedre. Čujem da on sada izgubio dozvolu za jedrenje, znači da vjerojatno snast nije u funkciji. Iako su mišljenja struke oprečna, mislim da je svaka pomorska zemlja, a Hrvatska to jest, mora imati jedan takav brod. Gledao sam regatu Volvo Ocean Race oko svijeta u Lisabonu im je njihov startni brod bio školski brod jedrenjak jer to je ponos svake mornarice. Poljaci ih imaju tri, četiri, Rusi isto tako, a o Englezima da ne pričamo. Upravo na takvim brodovima se nauči pravi pomorski život.

Mnogo je mladih koji žele jednog dana biti pomorci. Što biste im poručili?
Što više uče, bit će im lakše. Što više ulagati u sebe i ono što nauče nek primjenjuju na brodu. I još jedna bitna stvar – ono što ne znaš uvijek pitaj! U svakom slučaju ulažite u sebe, naročito u jezike.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Drago mi je da nešto tako specijalizirano postoji kod nas i da se o tome piše. Trebalo bi još više govoriti o problemima iz struke, o obrazovanju pomoraca. Pomorci dosta toga nađu na stranicama Ministarstva, no možda bi bilo dobro da imaju neki sažetak na vašim stranicama vezano za polaganje ispita, za obavljanje zvanja prvog časnika i slično. I još jednom, drago mi je da postoji takva stranica jer treba pisati o ljudima i njihovim pričama.

Tekst i foto: Andrea Zovko