Čedomir Jevtić: Pomorci su ljudi pozitivnog duha, otvoreniji u komunikaciji i suvremeniji u razmišljanjima i stavovima

Svaki odlazak na brod iziskuje određenu pripremu. Spremanje prtljage, radne odjeće, dokumenata, elektronike neophodne za komunikaciju s obitelji, slatkarija koje žena ili mater ubaci u torbu kako u trenucima odmora ne bi nedostajalo štogod slatkoga i uvijek ono pitanje je li to sve. U cijeloj toj pripremi ostaje malo vremena za razmišljanje kako doći do zračne luke i koji prijevoz odabrati. Kako se pomorci, uz sve svoje poslove ne bi i time opterećivali, u Rijeci već dugi niz godina postoji taksi služba, specijalizirana upravo za njihov prijevoz do zračnih luka. Vlasnik obrta VIP CAR, 61-godišnji  Čedomir Jevtić, svoj je posao podredio upravo pomorcima. Po struci inženjer strojarstva cijeli se život, točnije od 1983. godine kada je otvorio obrt, bavi taksi prijevozom. Njegov vozni park odradio je  milijunske kilometraže, a sve kako bi pomorci sigurno stigli do njihove zračne, a potom i morske luke. Posao koji obavlja je zahtjevan i naporan, ali njemu donosi iskreno zadovoljstvo jer, kako ističe, pomorci su posebni ljudi i ugodni suputnici, a tijekom godina dobro ih je upoznao i danas vozi već i  nasljednike nekih od njih.

Možete li nam za početak reći kako je uopće došlo do ideje da otvorite obrt VIP CAR, namijenjen taksi usluzi prijevoza pomoraca?
Po završetku fakulteta našao sam se u situaciji da je nešto „pod hitno“ trebalo započeti raditi jer je u formiranju bila obitelj koja se i danas nalazi na okupu i koja je sa mnom prošla zaista sve faze moga „poslovnog odrastanja“.

Nono moje supruge bio jedan od prvih riječkih taksista pa se to nastavilo na slijedeću generaciju sinova, a na kraju smo u to ušli i mi iz treće generacije, bilo kao direktni nastavljači obiteljske tradicije, bilo kao „priženjeni“ članovi. Isprva se posao sastojao iz klasičnog autotaksi prijevoza s  povremenim radom za ondašnje pomorske agencije koje su obavljale agenturu brodova u riječkom lučkom bazenu. Početkom devedesetih kada su se počele pojavljivati agencije za crewing i kada su naši pomorci sve više otkrivani kao pouzdani i dobro školovani kadar, počelo se otvarati i to tržište jer pomorac mora otputovati do ukrcajne luke ili se s broda mora vratiti kući, a sastavni dio tog putovanja je i prijevoz do/iz zračne luke.

Kao treća generacija taksista u Rijeci pretpostavljam da ste vrlo cijenjeni u svom poslu. Primjećuje li se to u vašem poslovanju?
Koliko sam cijenjen u mom poslu o tome neka sude drugi. Ne radim posao klasičnog taksi prijevoza  pa me dobar dio riječkih taksista, posebno sada nakon eksplozije novih taksi prijevoznika, niti ne poznaje. Činjenica je da moji kolege koji su sebe našli u dijelu tržišta koje se bazira na radu s unaprijed poznatim putnicima i klijentima dobrim dijelom potječu iz moga obrta i da su nekad radili kod mene. Nakon toga osamostalili su se, krenuli svojim putem, ali i danas se redovito čujemo, sastajemo, a ja im nekako dođem kao mentor za većinu pitanja koja se tijekom obavljanja posla pojavljuju. Na taj način i uz jedan „gentlemanski“ sporazum, nikada nam se ne događa situacija da se posao ne može obaviti zbog popunjenosti kapaciteta jer uvijek je netko iz grupe spreman „uskočiti“.

Rijeka i okolica su jaki pomorski centri, ali nemaju svoj aerodrom. Koja je najčešća zračna luka u koju vozite pomorce?
Aerodrom na Omišlju je uglavnom sezonskog karaktera i jednostavno je preblizu Zagrebu da bi postojala ekonomska opravdanost leta na toj relaciji, stoga naš kraj gravitira ka četiri najbliža aerodroma – Zagreb, Trst, Ljubljana i Venecija. U početku, dakle devedesetih godina, zbog ratnih zbivanja bili smo uglavnom upućeni na rad s aerodromom u Trstu, ali se to prestankom rata i posebno nakon kompletiranja autoceste Rijeka – Zagreb potpuno promijenilo pa sada mogu reći da se oko 80% posla veže uz Zagreb, što mislim odgovara svima.

Svaki transfer zakazuju klijenti. Da li su to agencije za ukrcaj pomoraca, brodari ili sami pomorci?
Isprva se radilo na više načina i komunikacija je išla uglavnom telefonom. Tu se nekako sa sjetom prisjećam dana kada sam kući imao „najsuvremeniju“ telefonsku sekretaricu za snimanje poruka i kada se je ipak sve uspijevalo obaviti na vrijeme. Nakon nje došli su i prvi mobilni telefoni, isprva oni koji su zbog svoje veličine i težine mogli poslužiti kao solidne fitness naprave pa do ovih današnjih koji omogućuju potpunu komunikaciju u realnom vremenu. Na taj način došlo je i do promjene načina komunikacije s klijentima pa se narudžbe rade gotovo isključivo mailom, a u manjem obimu i uglavnom kada se radi o kakvoj hitnoći, telefonom.

Moji su klijenti  uglavnom agencije za ukrcaj pomoraca. Nešto posla dolazi i od putničkih agencija, ali opet onih koje su na neki način vezane uz pomorstvo, dakle onih koje izdaju avionske karte. S te strane dolaze i narudžbe prijevoza koje uvijek sadrže i raspored letova. Po dobivenoj narudžbi u moj „opis posla“ ulazi kontakt s putnikom, dogovor oko mjesta preuzimanja putnika, vremena polaska i ostalih pojedinosti, ako ih ima. U novije vrijeme su i tvrtke čiji zaposlenici često putuju, pronašle interes u ovakvoj organizaciji prijevoza koja u konačnici svima pruža veću udobnost, sigurnost, a ne nužno i povećane troškove, već dapače, ponekad su klijenti vrlo ugodno iznenađeni konačnom računicom. Brodari uglavnom prepuštaju taj dio posla agencijama s kojima surađuju. Postoji i jedan dio tržišta koje se bazira na direktnom dogovaranju s pomorcem, no u mom slučaju se tu radi o vrlo  malom udjelu u ukupnoj količini posla. Uglavnom su to ljudi koji su ranije imali organizirani prijevoz putem „mojih“ agencija pa su promjenom poslodavca ostali bez toga. Kako su već navikli na benefite koje takav servis donosi, jednostavno to žele zadržati.

Za posao taksi prijevoza potreban je i dobar vozni park i pouzdani vozači. Koliko imate vozila i je li to dovoljno ili se možda namjeravate još širiti?
Vozila koja se koriste u ovom poslu moraju na neki način biti „dimenzionirana“ za to. Zato u mom voznom parku postoje obična vozila, karavani, monovolumeni, vozila s pogonom na sve kotače i kombi vozila. Ono što je bitno to je da su vozila ispravna i sigurna, da se redovito servisiraju i obnavljaju. Njihov broj varira jer se redovito i često nabavljaju nova. Vozači su u ovom poslu posebna priča. Posao koji obavljaju moji vozači u svakom slučaju donekle „tereti“ privatan život. Zato je tu moja dužnost da oformim ekipu koja će biti zadovoljna svojim poslom jer će se to onda odraziti i na kvalitetu obavljanja radnih zadataka. A to zadovoljstvo moguće je postići samo međusobnim fer odnosom, dobrom stimulacijom i mojom umješnošću da čim bolje u danim uvjetima zaštitim i poštujem privatno vrijeme mojih vozača. Činjenica da jedan od mojih vozača kod mene radi već 19 godina ipak nešto govori. Po pitanju širenja tu sam na razini razmišljanja većine naših privatnika. Kako se širiti uz naše zakone i poreze?

Jeste li tijekom svih ovih godina razmišljali da otvorite možda neku podružnicu, npr. u Splitu ili nekom drugom pomorskom gradu?
O nekom širenju na druga područja nisam razmišljao. Vjerujem da se u svakom pomorskom središtu mogu naći ljudi koji su spremni i sposobni odgovorno obaviti ovaj dio ukupnog posla. Određena suradnja s nekim kolegama oduvijek postoji. Za suradnju s agencijama iz drugih pomorskih središta, a na poslovima prijevoza pomoraca iz ovog kraja uvijek sam otvoren.

Da li obavljate transfere pomoraca samo u Hrvatskoj ili imate i naloge za zračne luke u inozemstvu?
Najveći dio posla vezan je uz Zagreb, no u današnjoj situaciji ponude velikog broja letova i velikih razlika u cijenama istih, pojavljuje se i potreba transfera u inozemne zračne luke. Ponekad je neophodno pomorca odvesti direktno na brod bilo zbog kakvog hitnog slučaja, bilo zbog toga što je tako najjednostavnije i najjeftinije. Na primjer, iz Rijeke ići na ukrcaj avionom kada je brod u luci Ravenna je zaista teško provedivo i nemjerljivo skuplje.

Taksijem se do odredišta često prevozi i više ljudi odjednom. Jeste li kada vozili čitavu posadu nekog broda ili ste uglavnom orijentirani na pojedince?
U ranijim vremenima kada je na puno više brodova bila kompletna posada naša, obavljao se i prijevoz većih grupa. U vremenima kada ponuda letova i njihovih cijena nije bila tako bogata, obavljali su se čak i prijevozi smjena posada po cijeloj Europi. Kao kuriozitet navodim moju najdulju vožnju kombijem na relaciji Rijeka – Setubal – Rijeka. Danas se puno manje rade prijevozi kombijem jer su naši pomorci većinom časnici i putuju pojedinačno ili u malom broju.

Uz to što ste vozač, s godinama rada ste zasigurno postali i dobar psiholog. Kakvi su pomorci tijekom putovanja do zračne luke, više pričljivi ili radije šute?
Nikada nisam bio pomorac, ali kada s nekime 30-tak godina provodite nekoliko sati na dan i uglavnom u omjeru „jedan na jedan“ onda možete reći da ste dobro upoznali tu populaciju. I mogu sasvim odgovorno tvrditi da su pomorci ljudi uglavnom pozitivnog duha, otvoreniji u komunikaciji, suvremeniji u razmišljanjima i stavovima što vjerojatno proizlazi iz činjenice da su na brodu okruženi raznim kulturama i nacijama, da su ugodni sugovornici i suputnici. Rijetki su oni koji putem šute, dapače, razgovor im očigledno dobro dođe da malo lakše prebrode spoznaju da odlaze od kuće na dulji period.

Pričaju li o svojim problemima i što je to što vam povjere tijekom vožnje?
Priča se zaista o svemu i kako se kaže „ono što se reklo u autu, tu i ostaje“. Ponekad zaista treba biti dobar psiholog ili barem pažljiv i strpljiv slušatelj ili sugovornik, no uvijek se da naći ona prava mjera. Ima tu i razgovora o problemima, no oni su uglavnom tijekom vožnji nakon iskrcaja s broda kada su ljudi još „iscijeđeni“ od tempa kojim se danas živi i radi na brodu. Raduje činjenica da se politika sve manje spominje, a sve se više govori o svakodnevnom životu. Šale su također sastavni dio razgovora. Jedan moj vozač koji kod mene radi već 10 godina, i moram reći vrlo je omiljen kod pomoraca, kao zakleti hajdukovac, neiscrpan je izvor za šale, ali šale u onom njihovom ljepšem obliku. I dva sata vožnje prođe u tren oka u raspravi tko će ove godine u Europu.

Jesu li više uzbuđeni kad odlaze od kuće ili kad se vraćaju svojim obiteljima?
E, to je lako pitanje ako se radi o pozitivnom uzbuđenju. Kada bi bili više uzbuđeni u odlasku, tu onda definitivno nešto ne bi bilo u redu. Još jedna zanimljiva stvar koju ja kao pasionirani ljubitelj životinja, posebno pasa, mogu reći. S koliko uzbuđenja i nestrpljenja pomorci pričaju o svojim kućnim ljubimcima koje nisu vidjeli nekoliko mjeseci, mnoge bi supruge postale pomalo ljubomorne.

Možete li s nama podijeliti neke od najzanimljivijih putovanja, odnosno neke njihove priče?
Ima tu svega i nabrajanje pojedinih slučajeva bi dugo trajalo. Od ljudi koji su zbog putovanja od 20 i više sati toliko dezorijentirani da ih doslovno za ruku morate voditi do auta, ljudi koji su iskrcani zbog bolesti ili ozljeda i potrebna im je pomoć, preko onih sretnika koji su zbog prinove u obitelji pušteni na nekoliko dana kući pa do, nažalost, onih koji zbog neke tragedije u obitelji dolaze kući, kada je vozač prvo poznato lice koje ugleda i prva osoba od koje dobije iskrenu sućut i svaku moguću pomoć. A takve se situacije zaista urežu u sjećanje.

Jeste li možda imali kakva loša iskustva tijekom vožnje u zračnu luku?
Jedan od razloga zašto sam sebe pronašao u ovoj vrsti posla je upravo smanjena mogućnost loših iskustava. Tu se moram prisjetiti jednog događaja iz moje karijere „običnog“ taksista kada sam doživio i čudom preživio pokušaj ubojstva davljenjem konopcem, kada sam bio vrlo ozbiljno ozlijeđen i bez svijesti 30-tak minuta. I kako nije svako zlo za zlo, taj me je događaj u potpunosti „gurnuo“ prema ovom poslu koji danas obavljam. Tako da danas vozim kulturne, unaprijed poznate putnike i nekih bitnih loših iskustava zaista nema.

A koliko je privatni posao ponekad nemilosrdan i treba mu biti u potpunosti predan dovoljno govori činjenica da sam samo tri dana nakon tog događaja i sa sunčanim naočalama da prikrijem krvne podljeve u 22 sata navečer čekao moje putnike na aerodromu u Trstu. Klasičnom „taksiranju“ se nakon toga više nisam vratio osim ako izuzmemo onih nekoliko mjeseci nakon povratka iz HV-a kada sam morao premostiti gubitak posla izazvan odsustvom na tržištu i kada je trebalo nešto vremena za „pokrpati mrežu“.

Vjerujem da imate i stalne klijente koji se voze s vama. Ima li neki pomorac koji je od samih početaka vaš klijent ili možda neki čiji nasljednici također koriste vaše usluge?
Kao što sam ja treća generacija u jednom poslu tako je i dosta mojih putnika svoju mlađu generaciju prepustilo „meni na brigu“ po pitanju prijevoza. Ima ljudi za koje zaista ne mogu pobrojati koliko puta su se vozili sa mnom ili s mojim vozačima. Zanimljivo je opet da ima jako puno ljudi s kojima sam proveo sate u telefonskoj ćakuli i dogovaranju prijevoza, za koje imaš osjećaj da ih poznaješ tko zna od kada i onda kada se dogodi da ga jednom voziš, zaključite da se fizički do sada nikada niste sreli.

Kažete da vaša usluga odgovara svima. Na koga točno mislite i na koji način im vaš servis pogoduje?
Pomorcima odgovara u svakom slučaju jer, pokušajte se zamisliti u situaciji kada vas npr. supruga vozi na aerodrom po zimskim uvjetima, snijegu, ledu, magli i vi se morate ukrcati na avion sa saznanjem da nju čeka taj isti put natrag. Stres odlaska od kuće je sasvim dovoljan, sve ovo drugo je previše.

Ne moraju to biti samo loši vremenski uvjeti. Cesta je sama po sebi opasno mjesto. Tijekom karijere sam sebi uveo neka pravila, a jedno od onih na kojima najviše inzistiram je umanjenje potencijalnog rizika. Kada se nađete u situaciji da budete prvo vozilo koje je naišlo na tešku prometnu nesreću i kada prilikom izvlačenja ozlijeđenog putnika vidite da vozaču, na samo dvadesetak centimetara od vas, nema pomoći, onda vam se to sigurno duboko ureže u svijest. Upravo stoga moja supruga nikad nije putovala sa mnom na neke dalje relacije, iako sam na kotačima prokrstario cijelu Europu. Jednostavna matematika kaže da je podijeljeni rizik manji ili kako bi se reklo ne treba sva jaja držati u jednoj košari.

Agencijama pak odgovara jer jednostavno ne moraju voditi brigu i o tom dijelu ukupne usluge. Uspostavom suradnje sa stalnim i prokušanim prijevoznikom, dobivaju pouzdan servis, izvršitelja koji je spreman „pokriti“ mnoge nepredviđene situacije, dežurni mobilni telefon na koji se pomorci mogu javiti za slučaj kakvih problema prilikom dolaska kući i eventualno, u ovisnosti o količini posla, jednog zaposlenika manje kojega moraju plaćati, pošto prijevoznik preuzima sve poslove oko organizacije i dogovora oko prijevoza. A nije to samo nazvati i dogovoriti. Često se mora vrlo dobro voditi računa i nastojati predvidjeti klimatske uvjete zimi ili pak ljetne gužve na Lučkom, odnosno granicama pa pronaći alternativne pravce. Agencije dobivaju i dobar adut u pregovorima s potencijalnim partnerima jer potpisani ugovor i utvrđeni sigurnosni protokol lijepo izgleda kada se nastoji ugovoriti suradnja s nekim brodarom ili pak kod danas vrlo čestih kontrola od strane brodara.

Ranije sam spomenuo količinu i raznovrsnost ponude letova i cijena koja sada vladaju na tržištu. Kada se na to dodaju i svakodnevne stvari u današnjem brodarstvu, a to su iznenadne promjene ruta, najkraće moguće zadržavanje brodova u lukama i izražena želja brodara za uštedama na svim mogućim troškovima, ponekad opravdana, ali u dobrom dijelu čisto birokratska, tada dobijete situaciju da agencija vrlo često do zadnjeg časa ne može sa sigurnošću odrediti vrijeme polaska pomorca na brod. Ponekad u šali kažem da današnji pomorci pred ukrcaj žive kao trudnice u zadnjim danima trudnoće, borša uvijek mora biti spremna i nikad ne možeš biti siguran kad će trudovi, odnosno kad treba krenuti na put. I tu je onda izražena uloga stalnog, iskusnog i provjerenog prijevoznika s takvom organizacijom posla koja će moći „pokriti“ sve te izazove. Sve to čini moj posao sve težim i užurbanijim, s vrlo malo ili bolje reći nikakvim pravima na pogrešku. Dodatni problem, posebno izražen kod pomoraca u povratku kućama, je da su upravo u danima kada većina odmara tj. vikendima, blagdanima ili u sezoni godišnjih odmora i najveće mogućnosti iznenađenja i komplikacija jer mailovi se ipak kontroliraju neredovitije. Takvi problemi najbolje se preveniraju na način da pomorci imaju broj moga mobilnog telefona i u dolasku direktno sa mnom provjere da li im je organiziran prijevoz ili ako pak nije, ja imam ovlaštenje da im ga organiziram. Na to se velika većina „mojih“ pomoraca vremenom navikla i u mnogo slučajeva pokazalo se kao izuzetno korisno pravilo. To od mene zahtijeva stalnu dostupnost, ali tko mi je kriv, posao koji obavljam sam sam odabrao.

Brodarima je pak postalo jasno da su kvalitetni i kvalificirani pomorci tražena i dragocjena „roba“ i da nije dobra poslovna odluka zemaljski prijevoz prepustiti slučaju. U konačnici čak i budu zadovoljni ukupnim troškom jer se izbjegavaju nejednaki računi na istim relacijama, ogromni troškovi nastali zbog kašnjenja na let ili pak dvojba što je s ugovorom i pravima i obvezama iz istoga ako se eventualna nesreća dogodi s privatnim vozilom.

Uvijek se sjetim slučaja kada se je safety officer BP-a vozikao sa mnom tri dana kontrolirajući sigurnost prijevoza i pripremajući teren za posjet nekih njihovih top managera jer su njihove statistike govorile da se više radnih sati izgubi i više troška napravi zbog nesreća u prometu nego zbog nesreća na radu.

Često slušamo da su taksisti nezadovoljni jer nemaju dovoljno posla. Nekima pak smeta Uber. Jeste li naišli na to da vam žele preoteti posao i kako se branite od toga?
Ja sam svoj dio tržišta našao u jednoj posebnoj tržišnoj niši koja baš i nema veze s „običnim“ taksijem. Moji klijenti su navikli na punu sigurnost i pouzdanost uz umjerenu cijenu i mogu vrlo argumentirano reći da su mnogi kolege spremni ući u posao, ali da ga isto tako nisu spremni dugoročno i kvalitetno obavljati. Neki poseban način „obrane“ posla nemam osim ovog ranije rečenog. Puno veći problem predstavljaju naši ponekad zaista nebulozni zakoni, no to je već tema za neku drugu raspravu u kojoj sam uvijek spreman sudjelovati. Problem je što „druga strana“ odnosno zakonodavci smatraju da im iskustva slobodnog tržišta nisu potrebna pa te rasprave niti nema. Pritom mi prijevoznici „dijelimo“ s pomorstvom isto ministarstvo, ali ponekad izgleda da ti ljudi ne razgovaraju međusobno. Mogao bih o tome pričati satima.

Što se tiče Ubera i sličnih platformi i tu imam svoje mišljenje za koje smatram da je dovoljno objektivno upravo zbog razloga što se moj posao ne bazira na jednokratnim i povremenim poslovima. Ono što mogu reći je da je Uber u Hrvatskoj, nažalost, dobio ono čemu se ni u najoptimističnijim snovima nisu nadali, a to je ulazak u kompletno tržište u prijevozu putnika osobnim vozilima. Prvotna njihova namjera sigurno nije bilo takva. Sada Uber vozilo uz pomoć taksi oznake na krovu pruža svakome poruku „ja sam tu da te vozim, možeš me zaustaviti“. A ponavljam, to nigdje nemaju i sigurno se tome u početku nisu niti usudili nadati. Normalno je da će to prouzročiti nesigurnost tržišta, da će se pojaviti damping cijene, da će u igru pokušati ući kako ih ja zovem „kratkoročni igrači“, ali čvrsto vjerujem da se posla imanja i vođenja agencija nisu prihvatili ljudi koji će zagristi prvu udicu.

Možete li reći kakva je bila klijentela u samim počecima, znači ’90-ih godina, i kakva je danas?
Kada ja govorim o klijenteli onda govorim o pomorcima, a moje pozitivno mišljenje o njima sam već ranije jasno rekao. Normalno je da je došlo do određenih pomaka, uglavnom na bolje, što proizlazi iz same činjenice da su moji putnici uglavnom časnici. I da napomenem još jednu stvar – nisam sreo kategoriju ljudi koji više vremena provode „u školskim klupama“ od pomorskih časnika. Pa ti su ljudi stalno po nekim tečajevima, seminarima i treninzima!

Pomorci su specifična kategorija ljudi od načina života, do vrste posla koje obavljaju. Možete li reći da li su zahtjevni ili mislite da su turisti, VIP klijenti i ostali ‘teži’?
Svaki posao ima svoje zakonitosti i specifičnosti. Vozio sam i VIP klijente, i turiste, i „običan“ taksi, ali u vrijeme kada su ljudi bili nekako „normalniji“ i u svakom poslu je bilo boljih i lošijih strana. Ono što mogu tvrditi iz osobnog iskustva je da što je putnik „viši“ na položajnoj ljestvici uglavnom je i ugodniji putnik. A vjerujte da neodgovoran prijevoznik ili vozač može zaista puno toga uprskati, posebno kada se radi o prijevozu poslovnih partnera.

Ti prijevozi poslovnih partnera su posebno delikatni, ne samo zbog odgovornosti u vožnji već i zbog odabira tema za razgovor. Ne možete s poslovnim partnerom ili posebice s potencijalnim poslovnim partnerom „vaše“ agencije dva sata provesti u grobnoj tišini. Ljudi ponekad dolaze prvi put, žele sve doznati, žele se na neki način pripremiti za ono što ih očekuje, ponekad su jednostavno ljubopitljivi, a ponekad nastoje i izvući neke informacije i na osnovu njih se postaviti u dogovorima i pregovorima. E,  tu je potrebno naći onu granicu do koje se smije i može ići, a nakon koje vozač „više ništa ne zna jer je samo vanjski suradnik“. Prosipanje „crnila“ kojemu smo svi skloni u toj je situaciji definitivno kontraproduktivno. Tu je znači moja dužnost i odgovornost da poučim vozača i odredim mu te granice ili što je također često, da sam odvezem tu vožnju.

Trajanje putovanja do zračne luke najlakše se krati razgovorom. Postoje li neke teme o kojima ne želite razgovarati za vrijeme vožnje?
Tu je odgovor dosta jednostavan. Vjera i nacija su osobne stvari, uvijek sam spreman to saslušati, ali nikad neću pokušati na nikoga utjecati po tom pitanju.

Po pitanju profesionalnog dijela i tu je odgovor jednostavan. Tko je što na brodu uglavnom ne znam, ne interesira me i nastojim ne znati osim ako mi klijent to posebno naglasi. Ugovori i plaće su zabranjena tema kako za mene tako i za moje vozače. Rad za različite agencije koje uzimaju pomorce iz „istog bazena“ mi jednostavno diktira takav stav.

Pomorci su često u zračnim lukama i odredišta su im katkad nepoznata. Pričaju li vam o svojim iskustvima na inozemnim aerodromima i s kakvim se problemima susreću?
Pričaju dosta i tada mi je drago vidjeti da zaista nismo loši. Doživljaji posebno iz egzotičnijih zemalja, prijevozi koji traju po 7-8 sati, stanje, „miris“ i starost voznog parka, način odvijanja prometa i pridržavanja prometnih pravila, izgled, stanje, obučenost vozača ili agenata, „sjaj“  hotelskih zvjezdica, sve to daje mi za pravo da nas smjestim pri vrhu tablice kvalitete.

Život ljudi od mora je koliko težak toliko i zanimljiv. Jeste li ikada poželjeli da ste i sami pomorac?
Nisam o tome nikada ozbiljno razmišljao. Da sam pomorac vjerojatno bih i taj posao obavljao iskreno i s guštom. Ipak, mislim da je ona romantika pomorstva odavno završila.

I vaša kćer je u pomorskom svijetu. Hoće li ona jednog dana preuzeti vašu poziciju i nastaviti transfere, odnosno obiteljsku tradiciju?
To tek moramo vidjeti, ipak sam ja još mlad, evo tek sam prebacio 60. Ona je zasad „personnel officer“ u jednoj pomorskoj agenciji i temeljem njenog, a još više mog iskustva mogu poručiti pomorcima da se na pronalasku posla i dobrih uvjeta za njih „krvavo“ radi kao i da današnje agencije zaista nemaju dodirnih točaka s agencijama iz „sive“ zone od prije 25-30 godina.

Na kraju, zaželio bih svim pomorcima mirno more, a plovidbu autocestama neka prepuste nama.

Piše: Andrea Zovko