Krešimir Aleksić: Godine nisu prepreka ako znaš šta želiš u životu

Svatko u životu ima neki svoj san koji želi ostvariti. Nekada je to ostvarivo u kraćem vremenskom roku, no nekada su potrebne i godine da se postigne ono što si čovjek zacrta. Do ostvarenja tog sna prođu i godine i tek onda čovjek postane svjestan da je već možda kasno. A možda i nije… Upornost, volja i želja za znanjem bile su vodilja danas 45-godišnjem Krešimiru Aleksiću iz Šibenika koji je postigao ono što je oduvijek želio – biti pomorac. Kao mladić je krenuo tući more, no spletom okolnosti na nekoliko je godina ostavio more i radio raznorazne poslove na kraju da bi sam u sebi odlučio da napreduje i dođe do bolje pozicije na brodu. Danas je Krešo chief officer na standby brodu „VOS Innovator“ i uhvatili smo ga gotovo na samom odlasku u sjeverni Atlantik jer za koji dan leti za Aberdeen, iako mu je inače ukrcaj u Scallowayu na Shetlandu. Kako kaže: „Dosta je odmora, more me zove! Četiri tjedna brzo prođe, bilo na moru, bilo doma.“

-Zapravo san pomorac posta sasvim slučajno. Bija san završija dvi godine strojarstva pa se prebacija u vozače i nakon rata vozija špediciju. Kako san se htija malo smirit i maknit iz grada odlučio san krenuti na brod. Tako san se 1996. ka mornar ukrca na brod Slobodne Plovidbe. Prvi ugovor san odradija na jednom od njihovih najnovijih tzv. multipurpose brodova, „Torm America“, koji je prevozija kontejnere i generalni teret. Kako san uša u to svidija mi se način života i posal ka posal. Na „Tormu“ san plovija zapadnom obalom Afrike i istočnom obalom Amerike i bilo je to iznimno iskustvo za mene kao mladog momka.

Na tom ste prvom brodu odradili sedam i pol mjeseci. Što je uslijedilo dalje?
Da, bila su to tri ugovora u svojstvu mornara na „Tormu“, a kad san se iskrca napravija san pauzu od četiri miseca i onda se ukrca na „Prominu“, također Slobodne Plovidbe. Na njemu san bija dva miseca, isto ka mornar. Poslije toga san bija na „Kninu“ i tamo proveja osam miseci dok nisu zatvorili Slobodnu Plovidbu. S tim san brodom obaša skoro cili svit.

Na „Knin“ san se, u svojstvu v.d. kormilara, ukrca u Norveškoj pa smo išli za sidrište Ko Si Chang isprid Bangkoka, a potom u škver u Singapuru. Naime, u to je vrime trebalo dvi godine biti mornar da bi moga položit ispit za kormilara. Dalje nas je čekao porat Pasir Gudang gdje smo ukrcali mekinje za Liverpool. Sićan se da smo u toj luci imali veliku smjenu posade i 18,19 ljudi je išlo kući, a na njihovo misto je došla nova ekipa.

Kad smo to odradili plovili smo za Švedsku i posjetili tri porta – Uddevalla, Oskarshamn, Norrköping i utovarili drvo za Alexandriju. S teretom smo nastavili prema izraelskoj luci Ashdod gdje smo pak ukrcali tri, četiri vrste fosfora i išli dalje za Brazil. Od tamo smo u  Argentini krcali soju za Abukir, luku u istoimenom zaljevu Sredozemnog mora, sjeveroistočno od Alexandrije. To mi je bija posljednji porat i letija san kući. Kako san reka na tom san brodu proša dosta mora i destinacija, no da me pitate koja mi se luka najviše svidjela ne bih zna odabrati. Svaki je porat novo iskustvo, nova kultura, novi ljudi i novo viđenje svijeta.

Kad san završija ugovore za Slobodnu plovidbu preko pok. kapetana Barake san se ukrca na Talijana i dvaput zaredom ukrca na isti brod koji se zva „Kestrel“. Prvi ugovor na tom brodu bija sam na poziciji kormilara i noštroma, a na drugom putovanju san bija kormilar. Kako san ima neku ozljedu to je utjecalo na moju daljnju plovidbu.

Uslijedila je stanka od sedam godina koliko niste plovili, no to vas je samo dodatno potaknulo da razmislite o svojoj karijeri.
Da, na brod san ponovno krenija 2012. godine i to na kompaniju Vroon Offshore Services. U to vrijeme sam bija timunjer jer su kod njih uvjeti malo drugačiji. U isto san vrime završija i prekvalifikaciju za nautičara iako mi je i brodostrojarstvo bilo drago. To je bila kao večernja škola. Kako san vidija da mi to stvarno dobro ide upisa san studij nautike na Pomorskom fakultetu u Splitu kao izvanredni student i završija sve u roku.

Imali ste dakle iskustvo u plovidbi i odlučili se unaprijediti svoje znanje. Koliko ste imali godina kada ste upisali fakultet?
U vrijeme dok san bija mornar i timunjer svašta san naučija i to mi je masu pomoglo u poslu. Slobodno mogu reći da znan mnogo više od nekih drugih ljudi i upravo to mi je bio okidač da iden dalje i nastavim svoje obrazovanje. Jednostavno san htija više. Kad san upisa fakultet 2013. godine ima san 39 godina. Možda je to kasno zbog godina, no što se tiče predanosti dovoljno je da kažem da san bija jedan od najboljih studenata. Upravo zbog godina san bija ozbiljno shvatija šta želim. Zato uvijek kažen da nikad nije kasno. Bitna je samo volja i ljubav prema onome što te zanima i nije teško postići zadani cilj. Samo snagom volje i ustrajnošću čovjek može postići mnogo u životu i tada ni godine nisu prepreka.

Jeste li ikada osjetili neku vrstu diskriminacije zbog godina od strane poslodavca ili u vrijeme kad ste tražili posao?
Dok sam još bija na studiju uspija san riješiti kadeturu i položit poručnički ispit. Godine 2016. završija san fakultet i htija početi raditi kao časnik. Bilo je vrlo teško, ali ja san unatoč svemu odlučija dati otkaz na staroj firmi i više ne ići raditi kao kormilar jer su mi samo to ponudili bez obzira što san ima veći rank. Ima san sad svoje zvanje časnika i čeka san svojih pet minuta. Zna san da to jednom mora doći. Bija san strpljiv. Nedugo zatim preko agencije Kvarner Shipping Agency iz Rijeke naša sam posa časnika i ukrcavam se 28. siječnja 2016. na Handysize bulker kompanije SeaQuest Ship Management kao treći časnik palube.

Danas ste ponovno na kompaniji Vroon. Da li ste zadovoljni svojom pozicijom i poslom koji obavljate?
Na „VOS Innovatoru“ san danas prvi časnik palube i dosad me to zadovoljavalo, no isto mi je želja pronaći nešto novo. Nešto dinamičnije jer me ovo više ne zadovoljava. Nadan se samo da ću se uspjeti prebaciti na nešto drugo. Sada na svoj posal gledan drugim očima. Doka san bija kormilar to je bilo jedno, ali kao chief officer uopće ne radim svoj posao, ono šta bi ja tija radit. Nema tu nikakve dinamike. Sve se uglavnom svodi na papirologiju i osjećam se kao tajnica.

Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Ujutro se dižem u četiri sata, a operacije koje obavljamo na brodu uglavnom su vezane uz platforme. Moj se posao svodi na jednu platformu. Svaki dan treba provjeriti da li imaju kakve close standby operacije ili letove helikoptera pa mi moramo biti u blizini. To je prva smjena. U drugoj smjeni obično radim narudžbe preko programa Amos u kojem ima dosta grešaka i katkad se zna malo zakomplicirati. Uglavnom ujutro kad završim svoju gvardiju napravim đir po brodu i pogledam di šta triba. Iman dobrog noštroma, porijeklom iz Škotske, kojem virujem i odmah je nekako lakše raditi, no sve u svemu to nije ono što bi tija raditi.

Uz Škota, ima li možda i Hrvata na brodu te za koje polje su vezane operacije „VOS Innovatora“?
Trenutno je na brodu momak iz Trogira koji je kormilar i kapo iz Rijeke, a ukupno nas je petnaest članova posade. Plovimo u sjevernom Atlantiku, najzapadnija pozicija platformi, a polje na kojem radimo se zove Foinaven. Prije je tu bio FPSO „Schiehallion“, no on je odveden u rezalište i na njegovo mjesto je dovedena nova FPSO jedinica „Glen Lyon“. Blizu nas je i DP platforma „Deepsea Aberdeen“.

Offshore u posljednjih nekoliko godina stoji relativno loše. Mislite li da postoji mogućnost oporavka ili će u budućnosti obnovljivi izvori energije imati važniju ulogu?
Ne znan, ali mislin da je to sve skupa jedna velika politička igra jer rezervi još uvijek ima. Zanimljivo je da je prije nekoliko godina, u vrime kad san ja da otkaz, došlo do jednog izmišljenog posla, a to je rastavljanje fiksnih platformi. Taj će posa, ovisno o samoj platformi, trajati određeni period od dvije, tri do pet ili čak desetak godina. Što se tiče samog offshorea mislim da još ima posla u tome samo što to netko kontrolira. Isto kao i same cijene. Tko zna šta će tu još biti. Energenti se mijenjaju, u Aberdeenu se gradi dosta vjetrogeneratora, a i baterije su budućnost. Kao energent je tu zanimljiv i plin i vjerujem da i on ima potencijal u budućnosti.

Autonomni brodovi. Imaju li i oni potencijala u budućnosti kako se govori i hoće li jednog dana zamijeniti posao pomoraca?
Sve mi je to još nekako predaleko pa i ti brodovi bez posade. Ima sustava koji rade bez ljudi, uzmimo za primjer kad sam 1996. bio na brodu koji je bio full automatic, ali se i dalje držala gvardija. Prije no što san se vratija na Vroon radija san na brodu za kompaniju s Farskih otoka, bija je to reefer izgrađen 1989. godine. Isto je pogon bio automatik, ali su strojari radili do pet sati i u navigaciji. Nije se držala gvardija, ali je bija dežurni od stroja koji bi obaša pogon. Autonomni brodovi bi mogli zaživjeti, no ljudi će uvik morati biti blizu.

Znači tražite nove izazove i novi posao. Kakav posao bi sada zadovoljio vaše apetite?
Trenutno san u potrazi za poslom na LNG brodovima jer mi tu sve odgovara, od rotacije do uvjeta. Čak da postoji mogućnost posla na bulkeru i to bih prihvatija jer mi i to odgovara. Osobno volin dinamičan posa. Volim taj ‘moving’ kad se nešto prekrcaje i iskrcaje, balast, sam način stabiliteta dok na offshoreu toga nema. Tu se ukrca 20,30, 50 tona i kad se to iskrca nema više dinamike koja mi nedostaje.

Možda je i do mora. Može biti da ste se zasitili zahtjevnog sjevernog Atlantika. Postoji li neka destinacija koju biste izdvojili kao najzanimljiviju?
Pa i tu ima istine. Sjeverni Atlantik je definitivno najčudljivije more. Nikad se tu ne zna na čemu si. Usred lita može doći do ogromne nevere. U Pacifiku se pak zbog njegove veličine mogu razviti dosta veliki sustavi nevere.

Ne mogu reći da bi mi neka destinacija ‘sjela’ bolje od druge jer meni je svugdi lipo. Di god sam bija meni je interesantno. Dosta san bija u Africi i istočnoj obali Sjeverne Amerike, a i Malezija i Singapur su me oduševili. Da zaključim cilu priču treba bih još obići Japan i Australiju jer jedino tamo nisan bija.

Pamtite li možda neko iskustvo na moru koje vam je ostalo u sjećanju?
U vrime kad san bija na brodu kompanije Vroon Offshore Services bija je na brodu jedan barba, inače bivši ribar. Naime, kako je engleska ribarska industrija tada bila u kolapsu, njegova bivša kompanija omogućila im je polaganje časničkog ispita da mogu raditi na standby brodovima i on se zaposlija na Vroona. Tog 13. rujna 2013. godine upali smo u neveru i počelo nam je ulaziti more u gorivo i nismo znali šta napraviti. Bija san u „pogonu“ gotovu čitavu noć jer smo bacali ća to gorivo. Moran reći da smo imali sriću da su motori bili nešto stariji pa su to sve skupa uspjeli izdržati. Taj nam je barba svojim savjetima dosta pomoga da sve to odradimo kako treba i preživimo to nevrime. Inače, taj je barba ranije imao svoj vlastiti brod koji je potopio zbog svog iskustva ili neiskustva, ne znam točno, ali u svakom slučaju ima je iskustva u lošim vremenskim uvjetima.

Vi ste rano krenuli u pomorstvo, a u malo kasnijim godinama ste se odlučili nastaviti školovati. Što biste savjetovali mlađim naraštajima koji imaju želju tući more?
Kao prvo svaki mladi čovjek treba biti načisto san sa sobom da li to voli ili ne voli. Dosta njih se gubi zbog materijalnih sredstava pa upišu školu i vide da to nije za njih. Iman dosta kolega, mlađih od mene, koji su se nakon završenog fakulteta ukrcali na brod, probali i iskrcali se. Virujem da se više nikad neće ukrcati. Smatran da ne treba olako donositi odluku o ukrcaju na brod, nije to za svakoga, ali oni koji osjećaju da to nose u sebi neka slobodno krenu.

Imate li savjet za one koji također imaju svoj nedosanjani san da postanu pomorci, a već su u zrelim godinama?
Ako stvarno imaju želju krenuti na more i isprobati pomorački način života, ima danas tih ubrzanih tečajeva, iako san se ja odlučija za fakultet jer san uistinu ima volju i želju za učenjem i stjecanjem znanja u toj struci. Ako čovjek radi i nema vrimena za cijeli studij, a zna da možda neće doći do željene pozicije zbog godina, zašto ne upisati to ubrzano obrazovanje. Mislin da je to sasvim dobro i da se s time može dogurati do određene pozicije.

Jeste li vi osobno danas zadovoljni svojom odlukom da krenete u pomorstvo ili mislite da ste možda pogriješili i da ste trebali izbrati neku drugu profesiju?
Moga san biti bilo što drugo, ali ovo mi je bila velika želja i ima san volje za napredovanjem u toj profesiji. Kad san krenija na more supruga nije vjerovala da će se to ikad ostvariti tako da me nije ni nagovarala, niti odgovarala od toga. Dok san bija kući sedam godina bavija san se pituravanjem, laminatom, pločicama i gips pločama. Takav san, što vidim očima to znam napraviti rukama i virujem da je biti takav od velike koristi, ali je i veliki teret jer te uvik netko vidi u tome, a ne u nečemu što možda sam želiš.

Rotacija vam je četiri tjedna on/off. Kako provodite vrijeme kad ste u rodnom Šibeniku?
Više-manje san sa ženom i dvi kćeri jer njima najviše nedostajem dok san na brodu. I to je jedan od razloga što želin promijeniti kompaniju. Htio bih više biti s njima jer znam da san im potreban dok odrastaju. Vrime dok san kući prođe brzo i nastojimo ga provesti na najbolji mogući način.

Nekad san ima i stari lajbot, ali trenutno neman vrimena za to, a to je, virujte mi, odmor za dušu. Nadan se da ću jednog dana to sebi moći priuštiti, mislin zbog tempa života.

Gdje se vidite za desetak godina? Da li je to more ili nešto na kopnu?
Vidjet ćemo kako će to dalje ići, ali ako će biti neki posao na kopnu zasigurno će biti vezan za more i brodove.

Piše: Andrea Zovko