Mateo Udovičić: Trojac iz Rijeke spreman za prvo uplovljavanje kruzera „Seabourn Encore“ u tu jadransku luku

Pomorsku karijeru započeo je krajem 1997. godine, a to nimalo ne čudi jer budući da potječe iz pomorske obitelji, bilo je sasvim ‘normalno’ da se i Mateo otisne na more. Nakon završene Elektrotehničke škole u Rijeci krenuo je, kao i svi mladi, u potragu za poslom. U ono vrijeme jedina opcija bile su domaće kompanije koje su zapošljavale vježbenika električara, a kao i danas, bilo je izuzetno teško naći ukrcaj. Nedugo nakon odrađenog prvog ugovora Mateo dobiva šansu na reeferima, gdje ostaje punih devet godina, a potom ga put vodi na kruzere i kasnije u offshore na platforme za bušenje. Spletom okolnosti 2014. ponovno se vraća brodovima za krstarenje te je danas Chief Electrotechnical Officer na brodu „Seabourn Encore“ kompanije Seabourn Cruises.

Upravo danas, 31. svibnja, njegov će brod uploviti i u njegovu rodnu luku – Rijeku. Kruzer danas po prvi puta dovodi svoje goste, njih ukupno 552, u luku na sjevernom Jadranu kako bi im približio ljepote Kvarnerskog zaljeva, a možda čak i više radosti očekuje četrdesetogodišnjeg Matea te njegove sugrađane kapetana Krešu Volarića i pilota Sinišu Matulića, koji će imati tu čast uvesti i izvesti kruzer iz riječke luke.

Kako je zapravo počela njegova pomoračka priča od mladosti do danas, sad već zavidne dvadesetogodišnje karijere pitali smo Matea, koji već broji minute kada će vidjeti svoju obitelj i rodni grad.

-Za svoju ljubav prema moru ‘okrivio’ bih oca koji je i sam bio pomorac. Još kao dijete gledao sam slike i snimke te slušao o događajima s brodova i pretpostavljam je to bio okidač cijele ove priče. Jednom smo zgodom i bili kod njega na brodu nekih 15-20 dana i meni je bilo odlično. Naravno, nakon što sam se otisnuo na more shvatio sam da to i nije baš tako zabavno niti lako.

Moj prvi brod bio je kontejneraš „Zagreb Express“ domaćeg brodara Croatia Line. U to vrijeme kompanija je bila pred krahom pa je to, nažalost, bio moj prvi i zadnji ugovor na toj kompaniji. Prvog odlaska sjećam se i dan danas kao da je jučer bilo, odlazak kasno navečer 4. studenog 1997. kombijem ispred zgrade Croatia Line-a na rivi, vožnja cijelu noć do Livorna. Ujutro se ispred mene ukazao ogroman plavi brod pun kontejnera i tu su krenula moja prva iskustva. Drago mi je da sam bio okružen našim ljudima jer su nas mlade nesebično učili i usmjeravali na pravi put. Iako je potrajalo samo pet i pol mjeseci stekao sam osnove koje i danas primjenjujem i pokušavam prenijeti na mlađu generaciju. Bilo je tu i zezanja i podvala nama mladima i neiskusnima, ali to je bila neizbježna rutina i to ti ostaje zauvijek u sjećanju.

Nakon prvog broda na Croatia Line-u i, rekao bih, naučenih osnova krenuo sam na prvi reefer brod preko agencije Techmar iz Rijeke, koja je kasnije prerasla u veliku kompaniju CMA brodovi. U to vrijeme konkurencija je bila velika, a ja sam bio mlađi i godinama i iskustvom pa sam se svojski morao boriti da bi se izborio za brod. Tako sam odradio tri ugovora na Ferryjima između Belgije i Engleske da bi tada dobio sasvim slučajno poziv iz Splitske agencije SSM. Oni su imali moje podatke i tražili su električara s iskustvom na reeferima. Prihvatio sam taj poziv i zadržao se tamo neke dvije godine, sve dok je trajao ugovor između SSM-a i brodovlasnika. Tu su počele moje avanture na brodovima koji su prevozili banane, u tih šest godina koliko sam proveo na reeferima ne znam ni sam koliko puta sam samo prošao  Panamski kanal jer smo banane krcali u Ekvadoru i Panami, a iskrcavali u Europi. Putovanja su nam trajala 42 dana, a ugovor bi mi bio na brodu 6-7 mjeseci a doma koliko se ”zalomi”, nekad mjesec, nekad dva… U to vrijeme sam se sve više i više bavio mišlju kako se prebaciti na kruzere zbog privlačnog ugovora od 3 mjeseca i, naravno, bolje plaće. A, iskreno, i banane su mi se zamjerile u tolikoj mjeri da su godinama bile zabranjene u mojoj kući.

Nakon nekoliko pokušaja i i raznih intervjua dobio sam posao na Norwegian Cruise Line-u u svojstvu Electrical Engineer-a i tu se zadržavam punih šest godina te napredujem u pozicijama. U ljeto 2012. godine, dok sam bio kući na odmoru, jednog dana zazvonio mi je mobitel i moj prijatelj Goran, koji je radio na platformi, me nazvao i rekao da im hitno treba električar i da me preporučio šefovima. Kroz dva dana sam imao intervju i nakon odrađenih potrebnih temeljnih treninga poletio sam helikopterom iz Aberdeena na platformu NTvL kompanije Noble iz Houstona. Nakon dvije i pol godine prelazim na konkurentsku firmu i onda odjednom cijeli posao pada u vodu jer je drillship na kojemu sam bio zaposlen ostao bez ugovora s klijentom i odlazi u warm stack.

Radili ste na raznim vrstama brodova no po stažu ste najduže bili na reeferima. U kojem ste svojstvu navigali, kakva je bila posada te gdje ste sve plovili?
U cijeloj svojoj karijeri plovio sam u svojoj struci, posada je bila raznolika u svim pogledima,  no najviše i najčešće od posade sam bio s Filipincima. Danas ćete rijetko naći kompanije gdje ih nema i, po mom mišljenju, oni su najzastupljenija pomorska nacija. S reeferima sam pretežno plovio od Ekvadora, Kostarike i Paname prema Baltiku i Mediteranu, no znalo se otići i do Sjeverne Amerike i Kanade ponekad.

Potom vas morski putevi vode na kruzere. Kako ste bili zadovoljni na kompaniji na kojoj ste radili i da li vas je taj posao više okupirao nego dotadašnji?
Karijeru na kruzerima, kao što sam spomenuo, započeo sam na Norwegian Cruise Line-u 2006. godine i tamo sam proveo punih šest godina. Najviše što me se dojmilo je bila činjenica da nisam bio jedini električar kao na cargo brodu, gdje sam uvijek bio sam i odgovoran za sve. Vrlo brzo sam polovio konce i priviknuo se na život u takvoj sredini i moram priznati da je puno lakše raditi u timu nego sam. U početku sam bio malo zaokupljeniji poslom zato što sam susretao s drugačijim sustavima u usporedbi s teretnim brodovima i cijela dinamika posla je potpuno drugačija. Sve je najednom bilo puno veće i kompleksnije, ali ipak smatram da sam se dosta brzo snašao.

Šest godina kasnije okrećete novu stranicu u svojoj karijeri i idete u offshore. Veliki preokret nakon putničkih brodova. Koliko vam je trebalo da pohvatate konce i uđete u potpuno novo radno okruženje?
Istina, u to vrijeme pružila mi se prilika ulaska u offshore i to baš u trenu kad sam dostigao vrh u svojoj karijeri. Puno puta sam se pitao jesam li tada pogriješio ali nisam nikada iskreno odgovorio sam sebi. Ulazak u offshore svijet je bilo nešto potpuno drugačije od života na kruzerima i doživio sam svojevrsni prvotni šok. Najednom sam se našao u situaciji da na posao i s posla putujem doslovno s ruksakom na leđima. Rad u 12-satnim smjenama, dijeljenje kabine s kolegom koji radi u suprotnoj smjeni, društveni život skoro da i ne postoji… Pošto sam radio na platformi za bušenje u UK sektoru i rotacije su mi bile 3 tjedna ON/OFF, doslovno sam znao raspored avionskih letova Zagreb-Frankurt-Aberdeen. Zanimljivo je i to da smo mi iz offhore-a već jedni druge prepoznavali na letovima pa su se i tu rodila i nekakva nova poznanstva i prijateljstva. Nije mi trebalo puno vremena da pohvatam konce što se samog posla tiče. Kompanija nas je slala i na dodatne kurseve za specifičnu opremu kojom se koristimo, a ono najviše na što se naglasak u offshore-u stavlja to je safety i tu iznimke nema, što u dotadašnjoj praksi nisam osjetio u toj mjeri. Mogu reći da sam se, sve u svemu, dobro uklopio i brzo prihvatio takav način života.

Vjerujete li u povratak offshorea i vidite li se ponovno možda u tim vodama?
Vjerujem da će se offshore vratiti i mislim da neće trebati još dugo vremena da se sve počne vraćati ”na staro”. Pratim stanje na tržištu i vidim da sve ide uzlaznom putanjom pa tako ni ne odbacujem opciju o povratku tamo gdje sam stao. Naravno, ukoliko bude dobra ponuda.

Kakvo se iskustvo stekli na tom poslu i da li vam možda pomaže u onome što danas radite?
Kao što sam spomenuo, naglasak na safety mi je nekako najviše ostao u glavi i u tom segmentu sam se promijenio, rekao bih, u pozitvnom smislu. Što se samoga posla tiče u mom slučaju nema baš neke prevelike razlike jer sam radio na platformi koja je tada bila stara 40-tak godina i usprkos raznoraznim upgrade-ovima ne može se mjeriti s današnjom tehnologijom kojom se koristimo na kruzerima.

Od reefera, kruzera i platformi prije tri i pol godine ponovno ste se vratili putničkim brodovima. Što vas je nagnalo na tu odluku?
Nažalost, odluka nije bila donesena s moje strane, dogodilo mi se ono što se dogodilo mnogim kolegama koji će se vjerojatno prepoznati u ovome, a to je kriza u naftnoj industriji.

Kriza koja je počela krajem 2014. godine ostavila je mene, a i mnoge moje kolege bez posla. Nije mi preostalo ništa drugo nego okrenuti novo poglavlje i krenuti u potragu za poslom. Iako su mi i prijašnje kompanije nudile povratak, moja sadašnja kompanija nudila je puno bolje uvjete pa je tako moja odluka prevgnula i prihvatio sam Seabourn. Moram priznati da sam imao sreće i sve se to odvilo dosta brzo.

Da li danas gledate drugim očima na cruise industriju i što se promijenilo u odnosu na prijašnje razdoblje?
Da, puno toga se promijenilo. Grade se puno veći i kompleksniji brodovi koji zahtijevaju visoko školovano osoblje. Ono na što se najviše naglasak stavlja u cruise industriji posljednjih godina je emisija ispušnih plinova i zaštita okoliša općenito. Ugrađuju se vrlo skupi i efikasni sustavi koji nam pomažu u smanjenju zagađivanja okoliša i ta se tehnologija konstanto razvija.

Kako izgleda jedan vaš radni dan i za što ste sve odgovorni?
Radni dan uglavnom započinje u 8.00 sastanakom s mojim timom od sedam ljudi gdje se dogovaramo o dnevnim poslovima i planovima te raspoređujemo tko će što raditi. Nakon toga imam sljedeći sastanak senior officera u 8.30  gdje svi iznosimo svoje dnevne planove kako bi svi bili upoznati tko, što i kada radi. Nakon toga se vraćam svojoj bolnoj točki – rad u  officeu. Pauza za ručak je od podne do jedan kad obično opet imam sastanak sa svojim timom gdje rješavamo moguća pitanja ili probleme i planiramo daljni dio dana. U 17.00 sati je pauza za večeru do 18.00 i onda se vraćamo na posao do 20.00 sati. Radno vrijeme je fleksibilno tako da se uvijek može uzeti pauza u toku radnog vremena, nije sve tako striktno kako zvuči.

Ono za što sam ja odgovoran na brodu ima vrlo širok spektar. Naravno, svatko od ljudi u mom timu ima svoja zaduženja i odgovornosti, a ja to sve moram nadgledati i znati u svakom trenutku što se događa. Moja direktna zaduženja i ono o čemu se brinem na dnevnoj bazi mimo ostatka posla su propulzijski motori, automatika upravljanja i distribucija energetike, svakako da u tome svemu imam i svoju ”desnu ruku” a to je prvi elektro časnik, trenutno Robert Šegulja, također iz Rijeke. Kako se radi o putničkom brodu koji je u luci ili na sidru gotovo svakog dana, pored svega ovoga još imam i manovre odlaska i dolaska. To znači da smo stand-by u control roomu kao i časnici palube na mostu rano ujutro i navečer skoro svaki dan.

Postoje li možda problemi u svakodnevnim zadacima i kako se nosite sa stresom?
Pa problema i stresa ima, nije da ih fali ali zato smo tu i da ih riješimo. Svi smo mi različiti i svatko od nas se drugačije nosi sa stresom, ali uvijek se nekako gleda da onaj tko vodi svoj odjel mora razmišljati hladne glave i usmjeravati ljude u pozitivnom smjeru kad i ako do toga dođe.

Vjerujem da postoji neki događaj u vašoj karijeri koji vam se urezao u pamćenje. Možete li ga podijeliti s nama?
Tijekom svih ovih godina plovidbe skupilo se tu mnogo događaja. I onih lijepih i onih ružnih, ali izdvojio bih jedan smiješan od prije dosta godina. Bio sam na reefer brodu „Green Winter“  kojim je zapovijedao kapetan Marinko Milotić, o kojem ste i sami imali prilike pisati. Ekipa na tom brodu je bila odlična i uvijek je bilo nekih smicalica i šala, a ja sam bio mulac, materijal kao stvoren za njih… Uglavnom, jedno jutro me pozvao kapetan da dođem na most pogledati nešto na krilu mosta. Naravno, došao sam na most i izašao na krilo na ugodnih +30°C i krenem pregledavati. U jednom trenutku na mene se srušilo jedno 20 litara vode i leda i osjećao sam se kao da me vlak pogodio.

Naravno, kapetan Milotić i njegov chief officer Igor Laurenčić su to smislili i odradili jer su znali da sam ja taj dan po prvi puta prolazio Ekvator. Bilo je tu još kojekakvih smicalica tijekom dana jer to tako mora biti na taj važan dan. Iskreno im hvala na tome jer se i danas  sjećam svakoga trenutka, a i dalje smo u kontaktu nakon svih tih godina.

„Seabourn Encore“, ploveći mali grad na prvo je putovanje isplovio krajem 2016., no pri njegovoj izgradnji i vi ste imali značajan utjecaj. O čemu se radi?
Brod „Seabourn Encore“ je izgrađen u brodogradilištu Fincantieri Marghera u Italiji i  krenuo je na svoje prvo putovanje 1. prosinca 2016. Tijekom izgradnje broda bio sam član ”site team-a” odjela za elektrotehniku. Brod je sam po sebi vrlo kompleksan i koristi gotovo najmoderniju opremu navigacije i pogonskog postrojenja. Posao u brodogradilištu mi je bio interesantan jer sam imao priliku pratiti brod na kojem sad plovim od samog začetka pa sve do kraja i s njime krenuti na prvo putovanje. Ukoliko se opet ukaže takva prilika rado ću je prihvatiti.

Koje su značajke broda i kakav sve luksuz pruža svojim putnicima?
Brod je dužine 213 metara i nosivosti 40350 tona. S tehničkog dijela gledano, za proizvodnju električne energije na brodu zadužena su 4 diesel generatora Wartsila 12V32D sveukupne snage 23 MW, a brod pogone dva elektro propulzijska motora snage po 6MW . Brod je izgrađen po strogim Safe Return to Port (SRtP) standardima pa iz tog razloga imamo i dva Emergency generatora od kojih svaki ima 990kW kao i dodatni most za upravljanje navigacijskim sustavima (Emergency Wheelhouse) što je postalo uobičajeno za brodove novijeg godišta.

Što se hotelskog dijela tiče tu smo u odnosu na velike kruzere rekao bih ”mala beba”. Imamo četiri restorana od kojih su dva ‘specialty’, grill restoran na centralnom bazenu, četiri bara iako se piće služi po brodu gdje god su gosti, casino, duty free, Grand salon gdje putnici uživaju u raznim društvenim događajima, SPA wellness, fitness i još mnogo toga.

Seabourn je luksuzna cruise kompanija sa 6 zvjezdica na kojoj je putnicima dostupno gotovo sve, brodovi su manji pa stoga „Seabourn Encore“ ima ukupno 302 putničke kabine.

Odakle je klijentela koja uživa u njegovoj raskoši i kakve su njihove želje? Ima li zahtjevnih gostiju i koliko im uspijete udovoljiti?
Klijentela je iz cijelog svijeta i tu smatram da nema zastupljene nacionalnosti. Iz osobnog iskustva ne mogu puno reći o njihovim željama i prohtjevima, no ima ih manje i više zahtjevnih. Udovoljava im se 99%, a neke se želje ponekad jednostavno ne mogu ispuniti.

Gosti se na Seabourn vraćaju godinama i provode jako puno vremena na brodovima jer to je, usudio bih se reći, njihov lifestyle. Gosti imaju različite statuse koji se temelje dužinom boravka na brodovima pa je možda zanimljivo spomenuti da je s nama trenutno na brodu putnica koja je sveukupno provela 1683 dana na brodovima Seabourna. Kompanija ove godine slavi 30 godina postojanja i u tih 30 godina skupilo se gostiju koji imaju čak i dulji staž na našim brodovima od navedene putnice.

Koliko članova posade brine o putnicima i koje su nacionalnosti?
Sveukupno imamo 430 članova posade različitih nacionalnosti, zaista iz cijelog svijeta od Japana, Filipina, Južnoafričke Republike, Novog Zelanda, Južne i Sjeverne Amerike, Europe… Što se pak posla tiče, svi smo mi manje-više jednaki bez obzira odakle dolazimo. Tako i gledamo jedni na druge.

Kako provodite slobodno vrijeme na brodu?
Slobodno vrijeme najčešće provodimo u društvu ili u kabini. Mjesto za druženje je uvijek jedan i jedini crew bar, bar za posadu. Tu svatko bar jednom navrati. Naravno, postoji još i crew fitness i sauna u koje osobno ne zalazim osim ako se nešto nije pokvarilo, a i kad se pokvari onda prebacim posao na nekog drugog. Vremena se uvijek nađe za izaći u grad, shopping ili ako netko poželi uvijek postoji crew tour pa se posada može prijaviti za izlete i posjete znamenitostima.

Što biste naveli kao mane i prednosti rada na kruzeru?
Nekih mana osim odvojenosti od obitelji ne vidim, život na brodu je manje-više normalan. Uvijek se možeš javiti kući obitelji bilo putem interneta ili telefonom, može se izaći van skoro svaki put, hrana je dobra i izbora ima dosta. Naravno, ovo govorim iz svoje perspektive, postoje ljudi kojima je posao fizički puno naporniji pa sve to ne stignu, a nekima su i ugovori duži pa sve to mijenja na stvari.

Koje ste sve destinacije obišli i koja vam je ostala u najboljem ili najlošijem sjećanju?
Sad malo kad zavrtim film unatrag, mislim da mi je jednostavnije nabrojati destinacije na kojima nisam bio. Još mi fali obići dio Azije i to bi bilo to što se tiče svijeta i svjetskih mora.

Za svoju top destinaciju bih izabrao Karibe. Čistoća mora, lijepe plaže i način života je to po čemu su me oduševili. Nekih loših sjećanja, iskreno, nemam. Gdje god sam bio bilo mi je dobro.

Danas ćete uploviti u Kvarnerski zaljev i pristati u Rijeci. Što to znači za vas osobno?
U svojoj pomorskoj karijeri nekoliko sam puta brodovima dolazio u Rijeku i jednom odradio dokovanje u brodogradilištu Viktor Lenac. Kao i prije, i ovaj put će to biti poseban osjećaj, ponajprije zbog posjete supruge Edite i mog 8-godišnjeg sina Vita koji su već imali prilike ploviti na ovome brodu prije godinu dana. S druge strane bit će mi i posebno zbog pilota koji će uvesti i izvesti brod iz riječke luke, a to je moj dragi prijatelj i susjed Capt. Siniša Matulić.

Na prvom uplovljavanju broda u Rijeku  brodom zapovijeda vaš sugrađanin. Znate li možda kako se on priprema za taj događaj i pripremate li možda neku feštu na brodu?
„Seabourn Encore“ posjećuje Rijeku 31.05. po prvi puta i brodom zapovijeda kapetan Krešo Volarić i vjerujem da je to i za njega izuzetno velika čast.

Ono što znam je to da će ovo biti dan za pamćenje i kad prođe svi ćemo svi biti iscrpljeni. Naime, ima nas tu na brodu još iz Hrvatske i iz susjednih država tako da će biti jako puno posjeta, a neki su  potegnuli iz daleka da bi došli u posjet svojima na brod. Za feštu mislim da neće biti vremena jer nakon Rijeke idemo za Kopar i onda za Veneciju gdje nekima završava, a nekima tek počinje putovanje i sve kreće iznova.

Hoćete li imati prilike „skoknuti“ kući?
Svakako, ali mislim da neću ići nikamo jer mi u posjetu dolaze brat s obitelji i moja supruga i sin, a klincima će to biti dan za pamćenje tako da ćemo dobar dio dana provesti u obilasku broda, a potom idemo negdje na ručak.

Rijeka se sve više spominje kao destinacija za kruzere. Kako vidite luku kao čovjek od struke i stanovnik tog grada?
Pa gledajte, reći ću vam samo kratko, ja smatram da se odavno nešto trebalo pokrenuti po tom pitanju u našem gradu. Mislim da imamo ogroman potencijal radi samog smještaja grada i svega što nas okružuje, imamo što pokazati i ponuditi putnicima, no na tome se jako malo radi. Moja mišljenja bi sad vjerovatno zašla i u političke sfere pa bolje da ostanemo na ovome.

Cruise industrija svakim danom sve više raste, grade se novi i sve veći brodovi. Smatrate li da je upravo ona budućnost u pomorstvu?
Pa ne bih se usudio reći da je cruise industrija budućnost u pomorstvu, no jedna od vodećih grana pomorstva svakako da.

Što biste poručili mladim pomorcima i onima koji će tek krenuti u te vode?
Mislim da nemate dovoljno prostora na portalu koliko bih ja mogao na tu temu prčati, ali ukratko bih mladima poručio neka razmisle o prednostima i manama pomorskog života ponajprije radi razdvojenosti od obitelji. U današnje vrijeme ima dosta mladih koji dolaze na brod s kompletno krivom percepcijom i onda nastaje problem, s druge strane ima i mladih koji su jednostavno rođeni za život na moru i odlično se uklope. Iako je posao na brodu dobro plaćen postoji i druga strana medalje o kojoj, nažalost, mladi danas baš puno ne razmišljaju.

Što mislite o portalu Pomorac.net?
Pomorac.net je portal gdje svaki pomorac mora svratiti. Pratim ga od samog začetka i jedno sam  vrijeme bio i dosta aktivan na forumu, ali u zadnje vrijeme sve manje. Mogu reći da se impresivno razvila cijela priča i ideja oko portala i foruma. Želim vam svima čestitati na svemu što i kako radite i poželjeti da samo ovako i dalje nastavite.

Piše: Andrea Zovko