„Sa starim brodskim motorima do budućih majstora brodomehaničara“
Navigare necesse est, kaže stara rimska poslovica. S preko tisuću i sedamsto kilometara obale, ne računajući otoke, nije čudno kako je naš narod morao i mora ploviti. Uz more, od njega i na njemu su živjele i radile generacije naših predaka i nadamo se, generacije koje tek dolaze. Bez obzira kako s morem bili točno povezani, uvijek trebamo imati na umu kako ploviti se može ne samo zbog onih koji brodom upravljaju, pa niti zbog brodova kao takvih, nego zbog moćnog i snažnog stroja bez kojega, ma koliko se trudili, nećemo daleko stići. Ako je zapovjedni most mozak broda, motor je njegovo srce. Kada ono stane, možemo se samo nadati kako do nevere neće doći i brzo pronaći nekoga tko brodski motor zna popraviti.
Upravo tom umijeću tim profesora Industrijsko-obrtničke škole učio je generacije brodomehaničara. Voditelj školskih radionica, prof. Mačukat jedan je od tih entuzijasta koji ne dopuštaju da ih sporost reformi, manjak sredstava i ostalih boljki hrvatskog društva priječe napraviti ono što treba.
Paradoksalno je, smatra Mačukat, kako u državi s jakom pomorskom tradicijom i sve poznatijom kao nautičkom velesilom, učenici brodomehaničarskog usmjerenja nastavnim planom imaju svega 7 radnih dana godišnje da se tijekom nastave u školi nauče mehaničarskim vještinama.
Kako je uopće organizirana nastava stručnih predmeta za brodomehaničare u Vašoj školi?
Broj radnih dana koji su propisani programom i predviđeni za vježbanje učenika unutar predmeta struke u školi iznosi samo 7 klasičnih osmosatnih radnih dana godišnje. Odlično je što naši učenici pola tjedna provode na praksi van škole koju obavljaju kod majstora obrtnika. Učenici na praksi trebaju steći vještine i znanja koja će kasnije kao zaposlenici radom nadograđivati i pri tom čine greške koje obrtniku mogu izazvati velike troškove. Čim se takva situacija desi, učenicima se povjeravaju samo najjednostavniji zadaci ako ne i oni koji su posve nevažni za njihovu struku.
Nije li cilj vježbanja u školi da se pomogne obrtniku jer su pogreške sastavni dio učenja?
Naravno, glavni cilj i jest stjecanje. Da bi to postigli, učenicima treba biti omogućena prilika da vježbaju i čine pogreške bez ikakvog straha. Ako im to nije pruženo, motivacija im opada, a bez nje nema usvajanja znanja, razvoja vještina, stjecanja iskustva, a sutra niti majstora. Kroz naše školske radionice upravo to i želimo izbjeći. Stoga učenicima nastojimo osigurati da na siguran način, pod nadzorom, počine koliko god grešaka je potrebno, jer samo tako nešto mogu i naučiti. Osim toga, na određeni način, ovako pomažemo i majstorima kod kojih šaljemo naše učenike, jer upravo kod nas učenici počine one prve, često i najveće i najskuplje, pogreške. Intenzivno učenje počinje tek kada majstori kojima šaljemo učenike na praksu steknu povjerenje u njih da im neće napraviti štetu.
Jesu li školske radionice opremljene svim potrebnim alatima i opremom?
Kada je ova škola obnovljena, uložena su znatna sredstva u opremanje upravo školskih radionica. Mogu slobodno reći kako su naše radionice za učenike npr. vodoinstalaterskog usmjerenja (instalateri grijanja i klimatizacije, vodoinstalateri i plinoinstalateri) izuzetno dobro opremljene. Učenici imaju priliku raditi na funkcionalnim bojlerima i instalacijama, te ih održavati ispravnima. Nešto od toga je osigurano od strane države i same škole, ali što je cijena potrebne opreme viša, najčešće je dobiveno donacijama i upravo nas to najviše muči. Za školsku radionicu za brodomehaničare imamo samo oko 25% potrebne opreme.
Mogu li uopće budući brodomehaničari nešto i naučiti u uvjetima kada im u školi nije omogućeno niti vrijeme niti potrošna sredstva koja bi mogli uništiti da bi stjecali vještinu i praktična znanja?
S jedva sedam dana godišnje i s nepostojećom opremom za opisani način vježbanja to je jako teško. Zato smo i napravili projekt izgradnje i opremanja boksova samo za elektromehaničarske radove.
Što bi to sve obuhvaćalo?
U prosjeku upisujemo oko 12 učenika u brodomehaničarsko usmjerenje, što nam ne omogućava da vježbe izvodimo u dvije grupe, već to moramo raditi sa svih 12 učenika odjednom. Želja nam je opremiti dva manja boksa na kojima će učenici savladati najosnovnije tehnike. Planiramo učenicima omogućiti da, u paru i neovisno o onome što drugi parovi istovremeno rade, metodom pokušaja i pogrešaka, dođu do zaključaka i spoznaja o tome kako se, za početak, demontiraju brodski motori, vrše manje obrade i kako se motori uopće montiraju. Kao i u ostalim školskim radionicama za druga zanimanja, učenicima brodomehaničarima na raspolaganju će biti kompjuter povezan na Internet, te će i tako moći, uvidjeti gdje i u čemu griješe i kako to ispraviti. Uloga nastavnika bit će da ih samo nadgledaju.
Koja vam je sve oprema za projekt potrebna?
Potreban nam je veći broj neispravnih izvanbrodskih i unutarnjih motora koji imaju sve dijelove. U našoj školskoj radionici upotrebljavamo izvanbrodske motore Tomos 4 jer, strojarski gledano, zbog specifičnosti proizvodnje imaju tehnička rješenja idealna za osnovno podučavanje naučnika brodomehaničara: sparivanje klipa i cilindra, obrade prilikom montaže novog kliznog ležaja na bolcnu i klipnjači, kompenzacijski princip montaže i tako dalje. Iz istih razloga za rad na unutarnjem i dizelskom motoru trebamo Volvo Pentu MD1B ili MD2B koji zbog svoje robusnosti i jednostavnosti mogu potrajati i do 2-3 školske godine. Dok su kosturi boksova jednokratno ulaganje i imamo ih spremne, kronično nam nedostaju upravo navedeni motori. Na godišnjoj razini potrebno nam je tri-četiri Tomosa 4 i 1-2 Volvo Penta MD1B ili MD2B.
Učenicima, dakle, želite omogućiti da se u školi uče onome što bi, zapravo, možda trebali učiti na praksi?
Upravo tako, jer smo uočili kako učenike najbolje motivira upravo iskustvo rada na brodskom motoru kao cjelini. Koliko god u početku nevješti bili, tijekom tri godine školovanja stare i neispravne motore mogu rastaviti i sastaviti nekoliko puta, iako ih u tom procesu i uništili. Savladavajući najosnovniju vještinu potrebnu za budući samostalni rad, uče se zakonitostima međusobnih odnosa dijelova i sklopova motora pa sve do shvaćanja regulacijskih krugova. Priliku za rad na ispravnim motorima koje imamo učenici dobivaju tek kada sve prethodno dobro savladaju. Da bi, međutim, do tog nivoa došli, trebaju učiniti i one greške koje kasnije svakako ne bi smjeli činiti. Na ovaj način, barem dok se ne uvede dualni sustav školovanja za obrtnička zanimanja koji je dokazano najbolji, možemo prevladati manjak sati za praktični dio nastave u školi. Međutim, sve to pada u vodu ako ne uspijemo osigurati sve što nam treba.
Kako bi vam naši čitatelji, ako žele, mogli u tome pomoći?
Vjerujem kako među njima ima onih koji imaju takve stare motore. Možda su se čak na njima i sami učili, popravljali ih i o njima znaju sve, a više im ničemu ne služe. Ako navedene motore imaju, ne mogu ih popraviti niti ih mogu prodati ili su razmišljali da ih bace, puno bi nam pomogli ako ih doniraju Industrijsko-obrtničkoj školi u Šibeniku.
Ako osigurate neophodne donacije, koji bi vam bili sljedeći koraci?
Hrvatska je pomorska zemlja koja svakog ljeta ima sve veći nautički promet. Međutim, tek je nekoliko obrtničkih škola na obali koje imaju usmjerenje za brodomehaničare, a i one, kao i mi, muku muče s opremom. S kolegama iz drugih škola želimo s vremenom organizirati i natjecanja u kojima bi učenici pokazali što znaju. Isto tako, kada reforma školstva jednom bude uvedena i programom za brodomehaničare bude predviđeno više školskih sati za stručne vježbe, tada bi najbolji učenici dobili mogućnost podešavanja i puštanja u rad ispravnog motora i ispravnih elemenata tako da se sva oprema ugradi na jedan manji brod-učilo te pusti u rad. Jedino na ovaj način možemo omogućiti učenicima da steknu osnovne vještine i znanja brodomehaničarske struke kako bi, na praksi kod majstora obrtnika, dobili priliku da se pokažu i da im se doista omogući praksa u pravom smislu riječi. Sve to, naravno, kako bi s vremenom savladali i najmoderniju tehniku, te postali i sami majstori. U državi u kojoj u ljetnoj sezoni morem plovi po nekoliko stotina tisuća plovila, vrsni majstori brodomehaničari itekako su neophodni.
Već se dugo govori o potrebi ulaganja u obrazovanje kadrova u pomorstvu ponajprije stoga što, polako ali sigurno, ulazimo u neveru gubeći korak s drugim nacijama koje, ako i ne znaju više, barem koštaju manje. Pomorska tradicija kojom se tako često dičimo može opstati jedino ako se podigne kvaliteta obrazovanja. Za to su potrebna i sredstva i vrijeme i vizija koje ovise o političkoj volji i konsenzusu jer u dualnom obrazovnom procesu i majstor obrtnik sigurno mora dobiti pogodnosti i olakšice za školovanje naučnika. O tome, međutim, sustav školstva ne odlučuje. Čim se oni koji upravljaju brodom zvanim hrvatska pomorska tradicija dogovore i odluče kuda i kako dalje uopće ploviti, bit će svima nama bolje. Do tada se moramo osloniti na sve one koji svojim entuzijazmom pokušavaju održavati njegov pogonski sustav funkcionalnim.
U priloženom videu pogledajte kako profesori Industrijsko-obrtničke škole u Šibeniku zamišljaju i pripremaju projekt boksova za učenike brodomehaničarskog usmjerenja.
Više video zapisa profesora Mačukata pogledajte na youtube-u.
