Kad se u rujnu okrenemo i pogledamo iza sebe, ljeto 2026. godine na hrvatskom dijelu Jadrana neće nam se ukazati kao bezbrižna turistička razglednica. Bit će to opsežan i uznemirujući popis pitanja na koja obalna zajednica, struka i mjerodavne institucije, unatoč svemu što se dogodilo, i dalje nemaju jasne ni dugoročne odgovore.

Bilo je to ljeto obilježeno rekordnim brojem pomorskih nesreća s ljudskim žrtvama, opterećenom i mjestimično posustalom infrastrukturom, mjerljivim padom kvalitete mora te nizom upozorenja koja su, kao i toliko puta prije, dočekana bez konkretnih i sustavnih poteza.

Ono što slijedi nije osobna presuda niti emocionalni izljev, nego pokušaj da se iz onoga što su ovog ljeta bilježili novinari, stručnjaci, izvješća institucija, portali i svakodnevna praksa na terenu posloži cjelovita i nemilosrdno iskrena slika.

Cilj je tu sliku prevesti na jednostavan i otvoren jezik te pokazati kako je sezona 2026. do krajnjih granica, a mjestimično i preko njih, testirala izdržljivost obalne infrastrukture, prirodnih resursa i sustava sigurnosti na moru.

Svake se godine, u osvit sezone, postavlja isto pitanje: koliko ljudi, plovila i građevinskog volumena hrvatska obala i Jadransko more mogu podnijeti u stotinjak dana vršnog opterećenja?

Odgovor koji nam je ponudilo ljeto 2026. postaje sve neugodniji i sve teže obranjiv. Podaci Državnog zavoda za javno zdravstvo i najnovije europsko izvješće o kvaliteti voda za kupanje pokazuju trend koji se više ne može gurati pod tepih: prema izvješću Europske agencije za okoliš (EEA), objavljenom u lipnju 2026. za sezonu 2025., udio hrvatskih kupališta s ocjenom „izvrsno“ pao je na 86,2 posto, dok je u ranijim godinama redovito prelazio 95 posto. Hrvatska je time u ukupnom europskom poretku čistoće mora skliznula na 12. mjesto – nezgodan pad za zemlju koja se desetljećima predstavlja kao sinonim za čisto more.

Hrvatski dio Jadrana u prosjeku je i dalje među čišćima u Europi, no taj pad na ljestvici jasno govori jedno: gubimo utrku s vlastitim, nekontroliranim rastom, i to ubrzano.

Uzrok te pojave nije nikakva tajna. Ekološki otisak obale dijeli se na dvije jednako kritične cjeline: otisak domicilnog i otočnog stanovništva koji traje tijekom cijele godine, i ekstremni turistički otisak koji se koncentrira u svega sto ili manje dana masovnog pritiska.

Infrastrukturni sustavi — prvenstveno kanalizacijske mreže i uređaji za obradu otpadnih voda — u pravilu su projektirani i dimenzionirani za broj stanovnika koji na obali živi izvan sezone, ako postoje. 

Kada nastupi ljetni vrhunac, taj se broj u pojedinim mjestima udeseterostruči. Tamo gdje sustavi uopće postoje, oni najčešće nemaju riješeno tercijarno zbrinjavanje crnih i sivih voda; a ima i mnogo mikrolokacija gdje kanalizacije jednostavno nema, pa otpadne vode završavaju u poroznom krškom tlu i, izravno ili posredno, u moru.

Dodatnu dimenziju problema čini neodgovorno odlaganje otpadnih ulja, kemikalija i lijekova u komunalne mreže koje nisu opremljene za pročišćavanje takvog sastava otpadnih voda.

Tome se izravno pridružuje i pritisak nautičkog turizma: iako sve jahte i brodice moraju imati spremnike za crne i sive vode, nadzor nad njihovim pražnjenjem na za to predviđenim mjestima u praksi gotovo da ne postoji, prvenstveno zato što adekvatnih prihvatnih stanica u lukama i marinama jednostavno nema.

Posljedice su ovog ljeta bile više nego vidljive, i to na najprometnijim, najsimboličnijim kupalištima. Rijeka je uvela pojačano, svakodnevno testiranje kakvoće mora na plažama Kantrida – istok i Kantrida – zapad nakon što su nalazi pokazali povišenu koncentraciju bakterije E. coli, a ta se lokacija već četiri sezone zaredom bori s nezadovoljavajućim ocjenama. Prema europskoj Direktivi o vodi za kupanje, pet uzastopnih „crvenih“ sezona povlači obvezu trajne zabrane kupanja — scenarij koji se u Hrvatskoj do sada nije dogodio nigdje, ali koji za Kantridu sada realno visi u zraku. 

Slična upozorenja o povišenom fekalnom onečišćenju zabilježena su i u Stonu, dok su mediji tijekom ljeta izvještavali o nizu drugih lokacija diljem obale i otoka na kojima je kupanje privremeno bilo nepreporučljivo. Sve to ponovno otvara pitanje: jesmo li doista iskreni sami prema sebi i prema drugima kada govorimo o kvaliteti mora, zaštiti okoliša i sigurnosti kupača? 

Posebno u turističkoj zemlji poput Hrvatske, takve pojave ne bi trebalo promatrati kao prolazne incidente koje treba što prije zaboraviti, već kao upozorenje da se sustavu odvodnje, pročišćavanju otpadnih voda i nadzoru kakvoće mora pristupiti ozbiljno i svi ti slučajevi svjedoče o jednostavnoj i neugodnoj istini: 

turistički pritisak traje stotinjak dana, ali stvoreno opterećenje ostaje u tlu, moru, kršu i svakodnevnoj kvaliteti života lokalnog stanovništva tijekom cijele godine.

Dok se već projektiraju novi kapaciteti za sezonu 2027., pitanje kamo će sva ta voda i otpad na kraju otići i dalje ostaje bez pravog odgovora – a svaka nova „strateška“ najava zvuči sve prazniji.

More krvi, ne samo mora otpada: sigurnost plovidbe kao najbolnija tema sezone

Osim ekoloških izazova, sigurnost plovidbe pokazala se najdramatičnijom i najbolnijom temom ljeta 2026. Povećanje broja plovila dovelo je do iznimno visoke gustoće prometa — danas se na Jadranu bilježi oko 700.000 uplovljavanja i isplovljavanja godišnje — no taj rast nije pratio odgovarajući razvoj sustava nadzora, edukacije i prevencije. Rezultat je crni niz koji je obilježio cijelu sezonu.

Crni niz započeo je već 4. lipnja u pulskoj luci, kada je austrijska brodica u ranim jutarnjim satima, pri dobroj vidljivosti, punom brzinom udarila u propisno označen i osvijetljen lukobran star više od stoljeća. Prema podacima Lučke kapetanije Pula, plovilo se kretalo brzinom između 20 i 30 čvorova — u zoni gdje je ograničenje svega pet čvorova, dakle i do šest puta brže od dopuštenog. Posljedica: jedan mladi Austrijanac je poginuo, drugi je teško ozlijeđen i danima se borio za život. Glavni urednik portala Morski.hr javno je upozorio da tri nova broda Lučkih kapetanija, izgrađena dvije godine prije roka, mjesecima nisu preuzeta u državnu flotu upravo u trenutku kad se na moru gine, dok je mjesto državnog tajnika za pomorstvo u nadležnom ministarstvu ostalo nepopunjeno u jeku najprometnijeg dijela godine — slika raskoraka između stvarnih potreba i sposobnosti sustava da im pravodobno odgovori teško da bi mogla biti zorniji.

Deset dana kasnije, 14. lipnja, dogodila se i najteža pomorska nesreća sezone: u Splitskim vratima, kod otočića Mrduje, putnički katamaran s 118 putnika i sedam članova posade sudario se s jedrilicom pod francuskom zastavom na kojoj je bilo osam osoba. Jedrilica je potonula gotovo trenutačno. Poginulo je četvero čeških državljana, a istragu o okolnostima sudara vode Ministarstvo mora, DORH i Agencija za istraživanje pomorskih nesreća prema pravilima COLREG-a o izbjegavanju sudara na moru.

 Kada se tome pridodaju uobičajeni ljetni rizici — poput iznenadnih udara bure koji su ove godine uzrokovali povećan broj utapanja neiskusnih kupača i nautičara — jasno je zašto su i inozemni mediji počeli pisati o Jadranu kao o moru u kojem se, uz sve veću gužvu, nižu teške nesreće.

Anatomija tih nesreća razotkriva duboke strukturne nedostatke. Dok pomorski promet nezaustavljivo raste, modeli upravljanja i inspekcijskog nadzora suštinski se nisu mijenjali desetljećima.

Hrvatska statistika o pomorskim nesrećama i dalje nije u potpunosti usklađena s europskim standardima, što onemogućuje kvalitetnu analitiku i donošenje ciljanih propisa, dok akcije pojačanog nadzora na moru prečesto djeluju kao jednodnevne manifestacije za medije, a sustav izvan tih nekoliko sati pred kamerama jedva funkcionira.

Dok Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) kvalitetno nadzire glavne međunarodne pomorske plovne pravce, uključujući i one koji povezuju ključne luke na Jadranu, nacionalna razina nadzora najopterećenijih područja pomorskog prometa i dalje je nedovoljno razvijena.

Napredni analitički alati, digitalno praćenje pomorskog prometa i tehnologije strojnog učenja, koji bi mogli pravodobno prepoznati rizična ponašanja na moru te upozoriti na potencijalne opasnosti prije nego što dođe do sudara, onečišćenja mora ili izlijevanja opasnih tvari, još se uvijek nedovoljno primjenjuju u praksi, pogotovo u obalnoj nadležnosti .

Zakoni na papiru, praznine na terenu

Problem očuvanja Jadrana ne leži samo u izvanrednim događajima, nego i u svakodnevnim rupturama u zakonskom i institucionalnom okviru. Zakoni i propisi formalno postoje, ali su često nedovoljno precizni, podložni slobodnim tumačenjima ili se jednostavno nedovoljno primjenjuju na terenu.

Posebno je osjetljivo područje pomorskog dobra: nejasnoće u provedbi zakona otvaraju prostor za bespravnu gradnju, neovlaštene zahvate u obalni pojas i manipulacije u koncesijskim područjima. Umjesto da bude besprijekorno zaštićeni javni resurs, pomorsko dobro nerijetko postaje predmetom pojedinačnih interesa i stihijskog gospodarenja.

Jednako je zabrinjavajući izostanak sustava spremnosti na iznenadna zagađenja većih razmjera. Hrvatska se u velikoj mjeri oslanja na međunarodne vježbe i europsku pomoć, no razrađen, operativno usklađen i čvrst nacionalni plan reakcije na izlijevanje naftnih derivata i opasnih tvari još uvijek zahtijeva znatna unaprjeđenja i konkretna ulaganja.

Do sada nas je pratila sreća što nije došlo do katastrofe većih razmjera, ali oslanjati se isključivo na sreću u moru s 700.000 prolazaka plovila predstavlja visok, neopravdan rizik. Uz to, obala se bori i s problemom „tihog zagađenja“ — starim, napuštenim i zapuštenim plovilima. Brojni dotrajali trupovi godinama trunu po uvalama, kršu i sekundarnim lukama; osim što narušavaju estetsku vrijednost obale, ta plovila polako otpuštaju opasne tvari, teške metale, ulja i zaštitne premaze izravno u morski ekosustav, dok se procesi njihove reciklaže i uklanjanja odvijaju iznimno sporo, bez jasnog nacionalnog modela zbrinjavanja opasnog nautičkog otpada.

Kada se na jedno mjesto stave ekološki pritisci, nedovoljno izgrađena komunalna infrastruktura, zastarjeli sustav nadzora plovidbe i rupe u zakonodavnom okviru, ne dobiva se slika namjernog uništenja, nego slika sustava koji je doveden do krajnjih granica svojih mogućnosti — a ljeto 2026. pokazalo je da su te granice već prekoračene.

Turizam donosi prihod koji je Hrvatskoj neophodan, ali istovremeno stvara sto dana ekstremnog stresa nad prirodnim okolišem i obalnom infrastrukturom.

More nije beskonačni spremnik za otpadne vode, niti je obalni prostor neograničen resurs koji se može bezrazložno pregrađivati i opterećivati. Svaki novi apartman, svaki novi vez i svaki dodatni gost traže svoju litru pitke vode, svoj priključak na odvodnju i svoju razinu sigurnosti na moru.

Ljeto 2026. ostavit će iza sebe imena poginulih u pomorskim nesrećama, plaže pod pojačanim nadzorom zbog fekalnog onečišćenja, pad u europskim ocjenama čistoće mora i nova obećanja o reformama.

Ključno pitanje koje se mora postaviti tijekom predstojeće jeseni i zime ne glasi hoće li se u sezoni 2027. ponoviti isti problemi, nego hoće li se išta poduzeti da se uzroci tih problema konačno počnu rješavati.

Budući razvoj priobalja i otoka ne smije se više mjeriti pitanjem koliko se još može izgraditi i zaraditi, nego jedinim održivim pitanjem: koliko naš prostor, naša voda, naša infrastruktura i naše more doista mogu podnijeti?

Dok god na to pitanje ne ponudimo iskren i hrabar odgovor, svako će novo ljeto stajati na sve tanjoj i sve opasnijoj liniji između turističke razglednice i ekološko-sigurnosnog upozorenja — a ljeto 2026. pokazalo je da smo toj granici bliže nego što smo bili spremni priznati.

Milo Miklaušić, kap.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!