Akademski esej – Milo Miklaušić, kap.  svibanj 2026.

Uzroci, posljedice i odgovornost ŽLU i Marina

Sažetak

Ovaj rad istražuje temeljni operativni problem koji se javlja u lukama pod nadležnošću Županijskih lučkih uprava (ŽLU) i u marinama nautičkog turizma: posada plovila i nerijetko samo osoblje lučke infrastrukture ne razlikuje zahtjeve MARPOL 73/78 konvencije od sustava komunalnog prihvata otpada koji osiguravaju jedinice lokalne samouprave (JLS). Rad analizira uzroke ove konfuzije — terminološke, institucionalne i edukacijske — te argumentira da upravo ravnatelji marina i  ŽLU snose primarnu institucionalnu odgovornost za uspostavu sustava koji tu razliku čini operativno vidljivom i svakodnevno primjenjivom. Posebna pozornost posvećena je svim šest aneksa MARPOL konvencije, s fokusom na konkretne obveze koje generiraju za kopnenu infrastrukturu, te na pravne, ekološke i ekonomske posljedice njezinog nefunkcionalnog prihvata.

Uvod: Konfuzija koja ima ime

U gotovo svakoj ŽLU, marini na hrvatskoj obali Jadrana odvija se isti razgovor. Vlasnik plovila pita gdje odložiti otpad. ŽLU, marina ga usmjerava prema kontejnerima na „kraju gata“. Zauljene vode? “Pitajte recepciju.” Sanitarne otpadne vode? “Ne znamo, nije naš problem.” Ovaj dijalog nije anegdota — on je simptom sustavnog problema koji ima ime: nerazlikovanje između MARPOL obveza i komunalnog sustava zbrinjavanja otpada.

MARPOL 73/78 — Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja mora s brodova — generira specifičan, tehnički precizno definiran sustav lučkih prihvatnih uređaja

koji nije ni komunalni kontejner, ni reciklažno dvorište JLS-a (općine, grada, naselja). On je zaseban, posebno normiran sustav s obvezama koje se razlikuju po kategorijama tokova otpada, po zonama ispuštanja, po tehničkim standardima prihvata i po dokumentacijskim obvezama. Ta razlika postoji u pravu, u tehnici i u ekologiji — ali ne postoji u svakodnevnoj praksi ŽLU, marina koje su je apsorbirale kao nevidljivi problem.

Ravnatelji ŽLU ,marina su ključni akteri koji tu razliku mogu — i moraju — učiniti operativno vidljivom. 

Ovaj rad analizira zašto to nije slučaj, koje su posljedice te praznine, i kako institucijama koje upravljaju lučkom infrastrukturom pristupiti sustavnom rješavanju problema kroz prizmu svih šest aneksa MARPOL konvencije.

Dva sustava, jedna obala: MARPOL vs. komunalni prihvat JLS

Što je komunalni sustav JLS i čemu služi

Komunalni sustav zbrinjavanja otpada koji organiziraju jedinice lokalne samouprave (JLS) — općine,  gradovi i naselja — temeljen je na Zakonu o otpadu (NN 84/21) i relevantnim podzakonskim aktima. Obuhvaća prikupljanje komunalnog otpada iz kućanstava i gospodarskih subjekata, razvrstani prihvat u reciklažnim dvorištima, odvoz miješanog komunalnog otpada i obradu u skladu s planovima gospodarenja otpadom.

Za ŽLU  i luku nautičkog turizma Marinu, komunalni sustav JLS relevantan je za otpad koji generira kopnena infrastruktura marine same po sebi — uredski otpad, otpad ugostiteljskih sadržaja, komunalni otpad zaposlenika. Taj otpad ne dolazi s plovila i nije predmet MARPOL regulacije. Komunalni kontejneri na gatu nisu MARPOL prihvatni uređaji — oni su komunalna infrastruktura koja nema niti jedan od tehničkih uvjeta koje MARPOL propisuje za prihvat brodskog otpada.

Što je MARPOL sustav prihvata i čemu služi

MARPOL 73/78 u svoja šest aneksa definira kategorizaciju tokova otpada i štetnih tvari s plovila te propisuje obvezu luka — uključujući luke nautičkog turizma i luke pod ŽLU — da osiguraju adekvatne prihvatne uređaje (Port Reception Facilities, PRF). Ta obveza normirana je Direktivom 2019/883/EU o lučkim prihvatnim uređajima, koja je u pravo EU preuzela i proširila zahtjeve MARPOL konvencije.

Ključna razlika između komunalnog i MARPOL sustava nije samo tehnička — ona je konceptualna. Komunalni sustav temelji se na otpadu koji nastaje na kopnu i koji se odvozi na kopnu. „MARPOL sustav propisuje da se otpad s brodova koji može zagađivati more, mora predavati na kopnu, umjesto da se ispušta u more.”

Bez funkcionalnog MARPOL prihvata, plovila nemaju pravnu i tehničku mogućnost da budu usklađena s konvencijom — bez obzira na dobru volju posade.

Zašto dolazi do konfuzije

Konfuzija između dvaju sustava nije slučajna — ona je strukturno generirana. Nekoliko faktora doprinosi njezinom nastanku i perpetuiranju:

– Terminološka sličnost: i komunalni sustav i MARPOL sustav koriste pojmove poput “otpad”, “prihvat” i “odlaganje”, ali s različitim sadržajem koji nije vidljiv bez tehničke specijalizacije.

– Fizička blizina infrastrukture: komunalni kontejneri i MARPOL prihvatni uređaji često su smješteni u neposrednoj blizini ili čak na istoj lokaciji, bez jasnog vizualnog razgraničenja.

– Institucionalna hibridizacija: marina istovremeno funkcionira kao komunalni subjekt (za kopneni otpad) i kao lučka infrastruktura (za brodski otpad), bez jasne interne podjele odgovornosti.

– Edukacijski deficit: posada plovila — posebno rekreativnih plovila i jahti — nije profesionalno educirana o MARPOL obvezama u mjeri u kojoj su to posade komercijalnih brodova koji podliježu „Port State Control inspekcijama“ (Inspekcijama Kapetanija i Ispostava).

– Nevidljivost posljedica: ispuštanje malih količina sanitarnih otpadnih voda ili krutog otpada u akvatorij nije neposredno vidljivo i ne generira trenutačnu reakciju sustava, što smanjuje percipiranu ozbiljnost neusklađenosti.

Posada koja ne zna razliku: uzroci i tipologije

Rekreativna plovila i “sivа zona” MARPOL primjene

MARPOL 73/78 u svom izvornom dizajnu pretežito cilja na komercijalna plovila bruto tonaže ≥ 400 GT ili plovila koja prevoze 15 i više osoba u komercijalne svrhe. Plovila malog rekreativnog nautičkog turizma — jedrilice, motorni brodici, mali katamarani — formalno su ispod praga primjene pojedinih aneksa, ali su unutar prostornog okvira posebnih područja i nacionalnog prava izjednačena s većim plovilima u ključnim aspektima, osobito glede zabrana ispuštanja.

Republika Hrvatska primijenila je strože nacionalne propise koji zabranjuju ispuštanje sanitarnih otpadnih voda sa svih plovila unutar zaštićenih akvatorija, bez obzira na tonažu. No ova nacionalna strogost nije praćena sustavnom komunikacijom prema posadi rekreativnih plovila koja, nasuprot profesionalnim pomorcima, ne prolazi MARPOL edukaciju u okviru stjecanja svjedodžbi sposobnosti.

Rezultat je karakteristična “siva zona”: posada rekreativnih plovila — vlasnici jahti, charter posade, jedriličari — ne znaju što se smije, a što ne smije ispustiti u akvatorij, gdje predati otpad s plovila, i kako je taj otpad različit od komunalnog otpada koji odlažu kad odsjede u hotelu.

Profesionalne posade i rutinska normalizacija

Paradoksalno, problem nije nepoznavanja MARPOL-a samo kod rekreativnih posada. Čak i kod profesionalnih posada manjih komercijalnih plovila — putničkih brodica, ribarskih plovila, trajektnih veza — postoji rutinizacija ponašanja koja ne odražava nužno stvarna MARPOL zahtjeva specifičnog lučkog akvatorija. Posada koja je navikla na određeni sustav prihvata u matičnoj luci podrazumijeva isti sustav u svakoj luci, bez provjere lokalnih uvjeta.

Lučke kapetanije provode Port State Control (PSC) inspekcije komercijalnih plovila, ali PSC protokoli fokusirani su na brodsku dokumentaciju i brodsku infrastrukturu — ne na ponašanje posade u marinama i malim lukama. Stoga posada može biti “PSC čista” ali istovremeno neusklađena s konkretnim obvezama u specifičnoj luci.

Osoblje ŽLU i marine: stručna praznina

Osoblje ŽLU i marina — od posade i djelatnika recepcije do tehničkih voditelja — redovito nije edukacijski opremljeno za razlikovanje MARPOL kategorija od komunalnih kategorija otpada. Posada koji prihvaća plovilo ne zna je li plovilo predalo sanitarne otpadne vode, jesu li kaljužne vode adekvatno tretirane, niti zna gdje se nalazi pumpna stanica ako postoji. Sustav operativnog znanja o MARPOL-u ne postoji na razini ŽLU i marine kao organizacije.

Ravnatelji ŽLU i marina, koji su krajnje odgovorna tijela, nalaze se u sličnoj poziciji: MARPOL se tretira kao “pomorska stvar” — odgovornost zapovjednika plovila, a ne odgovornost kopnene infrastrukture. Ova je percepcija regulatorni mit koji je Direktiva 2019/883/EU eksplicitno razorila: luka je dužna osigurati prihvat, a ne plovilo osigurati da ga nema gdje predati.

Šest aneksa, šest dimenzija odgovornosti

Svaki od šest aneksa MARPOL 73/78 generira specifične obveze za kopnenu infrastrukturu ŽLU luka i marina. Redukcija na Aneks I — onečišćenje uljem — koja je karakteristična za nepotpune studije utjecaja na okoliš, jednako je karakteristična za nepotpuno operativno razumijevanje menadžmenta marina. U nastavku se svaki aneks razmatra kroz dimenziju koju generira za ravnatelje ŽLU i uprave marina.

4.1. Aneks I — Onečišćenje uljem: temelj koji varira po kvaliteti

Aneks I naj prepoznatljivi je segment MARPOL-a — onečišćenje uljem vidljivo je, politički eksponiranom i medijski praćeno. Većina marina ima neku formu prihvata zauljenih voda, no kvaliteta tog prihvata varira između tehničke usklađenosti i formalne prisutnosti uređaja bez funkcionalnog korištenja.

Status Jadranskog mora kao posebnog područja (Special Area) prema Aneksu I znači apsolutnu zabranu ispuštanja zauljenih voda — uključujući i ispuštanje s ≤ 15 ppm koje bi inače bilo dopušteno izvan posebnih područja. ŽLU i Marina koja ne osigurava funkcionalan 24-satni prihvat zauljenih voda nije neutralna prema toj zabrani — ona je aktivan uzrok njezinog kršenja, jer plovilo koje nema gdje predati takve vode ima faktičnu “dozvolu” za ispuštanje.

Praktična implikacija za ravnatelje ŽLU i  marina: prihvatni uređaji za zauljene vode moraju biti dimenzioniran prema maksimalnom broju vezova i strukturi plovila, moraju biti operativni izvan radnog vremena recepcije, i usluga mora biti dostupna bez diskriminacije prema tipu plovila.

Otpadno jestivo ulje s plovila smatra se posebnim tokom otpadnog ulja te se mora odvojeno prikupljati i predavati ovlaštenom sakupljaču u okviru sustava gospodarenja komunalnim otpadom, pri čemu je zabranjeno njegovo ispuštanje u kanalizaciju, odlaganje u kruti otpad ili zbrinjavanje putem sustava za prihvat zauljenih voda; u praksi – da li se prikuplja?

Aneks II — Kemikalije: proceduralni minimum koji se preskače

Marina nautičkog turizma ne prima „kemikalce“ plovila u smislu Aneksa II, ali to ne znači da je aneks irelevantan. Plovila u marini redovito imaju na brodu odmašćivače, antikorozivna sredstva, otapala i sredstva za čišćenje trupa koji spadaju u kategoriju NLS (Noxious Liquid Substances).

Dodatno, u akvatoriju marina često su prisutni i servisi, brodogradilišta, pumpne stanice te druge servisno-operativne djelatnosti koje povećavaju vjerojatnost rukovanja s takvim tvarima ili njihovog slučajnog ispuštanja u okoliš.

Ravnatelj ŽLU i marine mora osigurati postojanje internog protokola za incidentni prihvat takvih tvari, kontakt-protokol za havarijsku situaciju te Plan upravljanja otpadom koji identificira ovlaštene tvrtke za zbrinjavanje opasnih tekućina u nadležnoj županiji. Izostavljanje ove procedure ŽLU i marina izlaže pravnoj neizvjesnosti u slučaju havarije — posebno u okolnostima gdje je „lučka uprava“ formalno odgovorna za upravljanje akvatorijom 

Aneks III — Opasne tvari u ambalaži: IMDG kod u kontekstu marine.

Aneks III relevantan je za marinu kroz kategoriju ambalažnog opasnog otpada s plovila: 

boje, antifouling premazi, pirotehnička sredstva sigurnosne opreme (signalne rakete, dimne baklje, stara vatrogasna oprema (aparati za gašenje požara)), istrošene baterije….ljekovi…

Ova kategorija otpada ne smije završiti u komunalnom kontejneru marine — zahtijeva poseban prihvat i predaju ovlaštenom sakupljaču opasnog otpada.

Posebno je kritično pitanje pirotehničke opreme: signalne rakete standardni su dio obvezne sigurnosne opreme plovila, imaju rok isteka, i moraju biti zbrinute kao opasan otpad. Marina koja nema proceduru za prihvat pirotehničkih sredstava, starih istrošenih baterija / akumulatora izlaže i sebe i posadu plovila operativnom i pravnom problemu — ispravno zbrinjavanje takve opreme nije trivijalno niti u komunalnom sustavu JLS.

Aneks IV — Sanitarne otpadne vode: najvažniji infrastrukturni propust

Aneks IV regulira ispuštanje otpadnih voda s plovila i dijeli ih na crne vode (fekalne vode iz sanitarnih prostora) i sive vode (otpadne vode iz kuhinja, tuševa i sudopera). Za projekte marina — i za operativno upravljanje marinama — ovaj aneks je potencijalno najvažniji i istovremeno najčešće podcijenjen.

Hrvatska nacionalna regulativa stroža je od MARPOL minimuma: zabranjuje ispuštanje sanitarnih otpadnih voda sa svih plovila unutar zaštićenih akvatorija, bez obzira na tonažu. ŽLU i Marina mora imati pumpnu stanicu za prihvat sanitarnih otpadnih voda (pump-out station) dimenzioniranu prema maksimalnom broju vezova, dostupnu 24 sata dnevno, s uslugom koja je uključena u cijenu veza bez posebne nadoplate — sukladno zahtjevima Direktive 2019/883/EU.

Izborom između kršenja međunarodnih obveza i operativne neugodnosti u praksi se često stvara privid nepostojanja održive opcije, iako takvo postupanje predstavlja neusklađenost s propisanim režimom upravljanja otpadom u lukama i marinama. 

Upravo zato Direktiva (EU) 2019/883 o lučkim prihvatnim uređajima za isporuku otpada s brodova uspostavlja obvezu država članica da osiguraju funkcionalan i dostupan sustav prihvata otpada te da u nacionalnim propisima propišu učinkovite, razmjerne i odvraćajuće sankcije za nepoštivanje obveza predaje otpada, čime se operativna praksa postupno usklađuje s regulatornim zahtjevima i smanjuje prostor za izbjegavanje propisanih procedura.

Aneks V — Kruti otpad: apsolutna zabrana u posebnom području

Status Jadranskog mora kao posebnog područja prema Aneksu V ima radikalne implikacije: svako ispuštanje brodskog krutog otpada apsolutno je zabranjeno, bez iznimke na osnovi udaljenosti od obale ili kategorije otpada. Ovo uključuje i prehrambeni otpad koji bi prema globalnim pravilima bio dopušten na udaljenosti većoj od 12 nautičkih milja.

Za ŽLU i marinu to znači razvrstani sustav prikupljanja krutog otpada koji mora biti dostupan i funkcionalan na svakom gatu ili unutar razumne udaljenosti hoda, s kapacitetom za vršno sezonsko opterećenje. Plan upravljanja otpadom ŽLU i marine mora biti izrađen prema formatu Waste Reception and Handling Plan (WRHP) sukladno Prilogu 1. Direktive 2019/883/EU i mora biti dostupan posadi u minimalno tri jezika — hrvatskom, engleskom i talijanskom.

Razlika između ovog sustava i komunalnih kontejnera JLS nije samo formalna: WRHP mora biti registriran u informacijskom sustavu GISIS Međunarodne pomorske organizacije, a ŽLU i marina vodi elektroničku evidenciju prihvaćenih otpadnih količina po kategorijama. Komunalni kontejner nije dio GISIS evidencije — on ne postoji u MARPOL informacijskom sustavu, bez obzira na to što se u njemu faktički odlaže brodski otpad.

ŽLU i Marine prijavljujete otpad ?

Aneks VI — Emisije u zrak: shore power i BDN obveze

Aneks VI MARPOL konvencije regulira emisije brodskih pogona. Direktiva 2023/1804/EU (AFIR — Alternative Fuels Infrastructure Regulation) uvodi obvezu instalacije shore power sustava u novim i obnovljenim marinama s više od 100 vezova, s primjenom od 2030. godine. Shore power eliminira potrebu plovila za radom brodskih generatora na vezu, čime se neposredno smanjuju emisije NOₓ, SOₓ, čestica i buke u akvatoriju.

Mediteransko more razmatrano je za proglašenje ECA zonom (Emission Control Area) prema Aneksu VI, što bi uvelo strože granice za emisije SOₓ i NOₓ. Ravnatelji ŽLU i  marina moraju pratiti ove pregovore i anticipirati buduće zahtjeve u elektroenergetskoj infrastrukturi projektne dokumentacije.

Operator pumpne stanice goriva dužan je voditi BDN (Bunkering Delivery Note) dokumentaciju za svako gorivo koje se prodaje plovilima, s dokazom o sadržaju sumpora ≤ 0,50% m/m, koja se čuva minimalno tri godine sukladno pravilu 18 Aneksa VI.

Odgovornost ŽLU i ravnatelja marina: od ignorancije do akcije

Institucionalna odgovornost lučke uprave

Županijska lučka uprava nije samo administrativno tijelo koje dodjeljuje vezove i naplaćuje lučke pristojbe. Ona je, prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, upravljačko tijelo lučke infrastrukture koje je odgovorno za red i sigurnost u luci — uključujući ekološku sigurnost akvatorija. Ta odgovornost nije apstraktna: ona uključuje osiguranje funkcionalnih MARPOL prihvatnih uređaja kao preduvjeta legalnog priveza.

Ravnatelji ŽLU koji ne poznaju razliku između MARPOL i komunalnog sustava prihvata nalaze se u situaciji u kojoj ne mogu valjano ocjenjivati studije utjecaja na okoliš za projekte u akvatorijima u svojoj nadležnosti, ne mogu postavljati ispravna pitanja projektantima i investitorima, i ne mogu vršiti smislen nadzor operativne usklađenosti luka i marina.

Prijedlog koji ovaj rad iznosi nije da ravnatelji ŽLU postanu MARPOL stručnjaci — to nije realno ni potrebno. On je da razviju dovoljnu institucionalnu pismenost da znaju kada pitati stručnjaka, koja su minimalna pitanja koja studija mora odgovoriti, i koja su institucionalna rješenja koja njihova nadležnost može i mora generirati.

Odgovornost uprave marine

Uprava marine odgovorna je za operativnu dimenziju MARPOL usklađenosti. Ta odgovornost nije jednosmjerna prema plovilima — ona je primarno prema vlastitom osoblju i prema infrastrukturi koja je ili nije sposobna prihvatiti različite kategorije brodskog otpada.

Ravnatelj marine koji ne osigura edukaciju osoblja o MARPOL kategorijama stvara uvjete u kojima posada koji prima plovilo ne zna koje pitanje postaviti posadi glede prihvata otpada. 

Ravnatelj marine koji ne osigura Plan upravljanja otpadom prema WRHP formatu onemogućuje posadi plovila pristup informaciji o tome gdje i kako predati brodski otpad u toj specifičnoj marini.

Praktični minimum koji svaka marina mora imati — a koji većina nema — jest: jasno označeni i adekvatno kapacitiran sustav prihvata brodskog otpada po MARPOL kategorijama, operativnu pumpnu stanicu za sanitarne otpadne vode, Waste Reception and Handling Plan dostupan na recepciji i na gatovima u barem dva jezika, i interno uputstvo za osoblje koje razlikuje MARPOL tokove od komunalnog otpada.

Ekonomski argument za sustavni pristup

Argument za sustavni MARPOL pristup nije samo ekološki i regulatorni — on je i ekonomski. Marine koje nisu usklađene s MARPOL obvezama izlažu se trostrukoj ekonomskoj kazni: troškovi naknadnog projektiranja i ugradnje infrastrukture višestruko su viši od troška integriranog projektiranja; potencijalne administrativne kazne i troškovi sanacije onečišćenja mogu biti kazneno-pravne prirode; reputacijski troškovi i potencijalni gubitak dozvola za poslovanje generiraju višegodišnje gubitke prihoda.

Paradoks jeftine studije i jeftinog upravljanja dokumentiran je u praksi marina na Jadranu: 

ŽLU i marine koje će naknadno biti primorane ugraditi dostatan broj pumpnih stanica za prihvat sanitarnih (crnih) voda, sustave prališta, uređaje za prihvat zauljenih voda te osigurati adekvatnu elektroenergetsku infrastrukturu, osigurat dovoljnu količinu vode (sanitarna, vatrozaštitna) suočit će se s bitno višim sanacijskim troškovima u odnosu na situaciju u kojoj bi takva infrastruktura bila integrirana u fazi inicijalnog projektiranja, što se u pravilu višestruko reflektira kroz povećane troškove izvedbe, rekonstrukcije i operativne prilagodbe postojećih sustava. Naprosto, ili će se uskladiti sa zakonom, ili će ih zakonodavac onemogućiti u radu kao neusklađene i okolišno neprihvatljive operatore.

Ravnatelj koji ne ulaže u sustavno MARPOL upravljanje ne štedi — on odgađa troškove s kamatom.

Preporuke: kako razliku učiniti vidljivom

Za ŽLU, Marine, lučke kapetanije, Ispostave, komunalne lučke redare

Županijske lučke uprave trebaju razviti interni protokol provjere MARPOL usklađenosti luka i marina u svojoj nadležnosti. Ovaj protokol treba uključivati standardiziranu kontrolnu listu (checklist) s minimalnim elementima za svaki od šest aneksa, analogno kontrolnim listama koje bi  se trebale koriste u „Port State Control“ inspekcijama plovila, jahti, brodova.

Svakom projektu za koji se traži odobrenje ŽLU ili marine, sidrišta treba prethoditi provjera usklađenosti s relevantnim odredbama MARPOL konvencije u sklopu Studije utjecaja na okoliš (SUO). Edukacija čelnog osoblja ŽLU, Marine o temeljnim razlikama između MARPOL prihvata i komunalnog sustava JLS nije opcija — ona je preduvjet smislenog nadzora.

IMO razvija standardizirane edukacijske materijale kroz Integrirani tehnički program suradnje (ITCP) koji se mogu adaptirati za potrebe nacionalne edukacije lučkih tijela.

Za edukaciju posade

Nautičke škole i tijela koja izdaju svjedodžbe sposobnosti za rekreativne nautičare trebaju integrirati MARPOL osnove — s posebnim naglaskom na status Jadranskog mora kao posebnog područja i na razliku između MARPOL prihvata i komunalnog sustava JLS — u obvezni edukacijski sadržaj. Posada rekreativnih plovila ne prolazi profesionalnu MARPOL edukaciju poput profesionalnih pomoraca, i ta praznina mora biti adresirana na razini licenciranja.

ŽLU i Marine mogu proaktivno doprinijeti ovoj edukaciji distribucijom jednostavnih, vizualno jasnih informacijskih materijala pri prihvatu plovila. Jedna jasna info grafika koja pokazuje “što ide gdje” — s MARPOL kategorijama i lokacijama prihvatnih uređaja u toj specifičnoj marini — ima veći operativni učinak od stranica regulatornog teksta.

Zaključak

Razlika između MARPOL 73/78 sustava prihvata i komunalnog sustava zbrinjavanja otpada JLS nije semantička nijansa — ona je operativna, pravna i ekološka realnost koja ima mjerljive posljedice za akvatorije marina, sidrišta i luka na Jadranskom moru. Posada plovila koja ne zna tu razliku nije primarno odgovorna za njezinu nevidljivost: odgovorna je infrastruktura kopnene strane koja tu razliku nije učinila vidljivom, dostupnom i funkcionalnom.

Ravnatelji ŽLU i uprave marina su ključni institucionalni akteri koji imaju kapacitet i odgovornost za promjenu ove situacije. Njihova uloga nije da postanu MARPOL stručnjaci — ona je da izgrade institucijsku kulturu u kojoj MARPOL obveze nisu “pomorska stvar” nego infrastrukturna obaveza kopnene organizacije. Šest aneksa MARPOL konvencije generira šest dimenzija odgovornosti koje se ne mogu dijeliti na relevantne i nerelevantne — one su sustav, i kao sustav moraju biti jasne i primijenjene.

Jadransko more, kao posebno područje prema ključnim aneksima MARPOL-a, ne trpi parcijalni pristup. Njegova ekološka osjetljivost, ograničen kapacitet samo pročišćavanja i turistička vrijednost čine ga vodenim tijelom koje zahtijeva operativno znanje, a ne regulatorni minimalizam. 

To znanje počinje u uredu ravnatelja ŽLU, marine i u konferencijskoj sali ŽLU — a završava u čistim vodama akvatorija koji su mu povjereni na upravljanje.

LITERATURA

Međunarodni dokumenti i rezolucije IMO-a

IMO (2021). MARPOL — Consolidated Edition 2021. International Maritime Organization, London. ISBN 978-92-801-1700-6.

IMO Resolution MEPC.227(64) (2012). 2012 Guidelines on Implementation of Effluent Standards and Performance Tests for Sewage Treatment Plants (Aneks IV). International Maritime Organization, London.

IMO Resolution MEPC.295(71) (2017). Guidelines for Port State Control Under the Revised MARPOL Annex VI. International Maritime Organization, London.

IMO Resolution MEPC.219(63) (2012). 2012 Guidelines for the Implementation of MARPOL Annex V. International Maritime Organization, London.

IMO (2018). MARPOL: How to Do It — Manual on the Implementation of the MARPOL Convention. International Maritime Organization, London.

IMO. MEPC.1/Circ.881 (2022). Consolidated List of Operational Requirements Under MARPOL. International Maritime Organization, London.

ISO 8099-1:2019. Small craft — Toilet waste management systems — Part 1: Pumping-out systems. International Organization for Standardization, Geneva.

Europska regulativa

Direktiva 2019/883/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o lučkim prihvatnim uređajima za isporuku otpada s brodova, o izmjeni Direktive 2010/65/EU i stavljanju izvan snage Direktive 2000/59/EZ. Službeni list Europske unije L 151/116, 7. lipnja 2019.

Direktiva 2023/1804/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. rujna 2023. o uvođenju infrastrukture za alternativna goriva i stavljanju izvan snage Direktive 2014/94/EU (AFIR). Službeni list Europske unije L 234, 22. rujna 2023.

Uredba (EU) 2015/757 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2015. o praćenju emisija ugljikova dioksida iz pomorskog prometa, izvješćivanju o njima i njihovoj provjeri (MRV uredba). Službeni list Europske unije L 123/55, 19. svibnja 2015.

Hrvatska regulativa

Pomorski zakonik (NN 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15, 17/19, 83/23). Glava XII. — Zaštita morskog okoliša.

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/13, 26/15). Republika Hrvatska.

Zakon o zaštiti okoliša (NN 80/13, 153/13, 78/15, 12/18, 118/18). Republika Hrvatska.

Zakon o otpadu (NN 84/21). Republika Hrvatska.

Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja djelatnosti prihvata otpadnih tvari s brodova u lukama (NN 158/03, 55/07). Republika Hrvatska.

Zakon o zaštiti mora od onečišćenja s plovnih objekata (NN 74/94, 55/99, 47/01, 150/05). Republika Hrvatska.

Stručna i znanstvena literatura

Carpenter, A. (2019). Managing waste from ships and ports: The European perspective. Marine Pollution Bulletin, 141, 637–647. https://doi.org/10.1016/j.marpolbul.2019.02.055.

Gabric, O., Djordjevic, S. (2019). MARPOL Convention and Marine Environmental Protection: A Critical Analysis. Journal of Maritime Law & Commerce, 50(2), 123–167.

Hadjibiros, K., Katsiri, A., Andreadakis, A. (2008). Mediterranean coastal tourism and the impact of water quality standards on beach selection. Global NEST Journal, 10(3), 359–365.

Miklaušić, M. (2026). Površna primjena MARPOL 73/78 konvencije u studijama utjecaja na okoliš za projekte marina i luka nautičkog turizma: Pravni, ekološki i ekonomski troškovi nekompletne analize. Interni akademski tekst.

Molenaar, E. J. (1998). Coastal State Jurisdiction over Vessel-Source Pollution. Kluwer Law International, The Hague. ISBN 90-411-0634-9.

Paris MOU on Port State Control (2023). Annual Report 2022. Paris MOU Secretariat, Paris.

det Norske Veritas (DNV) (2023). Shipping 2050: Decarbonisation Pathways. DNV, Oslo.

**Mišljenja iznesena u tekstu ne moraju biti sukladna mišljenju redakcije, no to ne znači da nemaju pravo biti objavljena.**