Analiza poremećaja opskrbe, mehanizama oporavka i strukturnih implikacija jednog od najvećih energetskih šokova u povijesti
Uvod
Rat između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela s jedne te Irana s druge strane, koji je započeo krajem veljače 2026. nakon napada na iransko teritorijalno i nuklearno zaleđe, doveo je do gotovo potpunog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, najvažnije pomorske žile globalne trgovine naftom i plinom. Tjesnac, kroz koji je u razdoblju 2024.–2025. prolazilo gotovo četvrtinu svjetske pomorske trgovine naftom i otprilike petinu globalne potrošnje nafte i naftnih derivata, postao je istovremeno vojno bojno polje i poluga ekonomskog pritiska, a njegovo zatvaranje izazvalo je ono što je Međunarodna agencija za energiju (IEA) opisala kao najveći poremećaj opskrbe u povijesti naftnog tržišta.
Ovaj rad analizira putanju koju je IEA u svojim mjesečnim izvješćima tijekom 2026. ocrtala za globalno tržište nafte – od akutnog deficita i rekordnog pražnjenja zaliha u prvim mjesecima rata, preko sklapanja primirja i postupnog otvaranja tjesnaca sredinom godine, do projekcije značajnog viška opskrbe u 2027. Posebna pažnja posvećena je pitanju zašto se oporavak ne očekuje trenutan te kakve strukturne i politike implikacije nosi prijelaz iz deficitarnog u prekomjerno opskrbljeno tržište.
Geneza poremećaja: rat i zatvaranje tjesnaca
Prema podacima koje navodi Kongresna služba za istraživanja (Congressional Research Service), referentna cijena Brent nafte porasla je za osam posto u samo dva trgovinska dana oko početka sukoba krajem veljače 2026., što je bio tek uvod u znatno izraženiju volatilnost koja je slijedila. Tijekom ožujka cijene su nastavile rasti, dosegnuvši razine iznad 110 američkih dolara po barelu uz pad globalne proizvodnje na četverogodišnji minimum, dok su pojedini proizvođači u regiji, uključujući Kuvajt i Irak, bili prinuđeni na izravne rezove proizvodnje zbog nemogućnosti izvoza.
Travanj i svibanj 2026. obilježila je iznimna cjenovna nestabilnost, uvjetovana naizmjeničnim signalima o mogućem diplomatskom rješenju i nastavku vojnih operacija. Referentna sorta North Sea Dated zabilježila je raspon od preko 140 do ispod 100 američkih dolara po barelu, ovisno o tome jesu li pregovori između Washingtona i Teherana djelovali obećavajuće ili su se urušavali pod pritiskom novih ultimatuma i prijetnji infrastrukturi. OPEC+ je u tom razdoblju reagirao tek simboličnim prilagodbama proizvodnih kvota, dok je istovremeno upozoravao da bi ratna šteta na energetskoj infrastrukturi mogla imati dugotrajne učinke na opskrbu i nakon prestanka neprijateljstava.
Prema IEA-inu izvješću za svibanj 2026., izvoz sirove nafte i kondenzata iz zaljevskih luka pao je za oko deset milijuna barela dnevno u odnosu na razine prije veljače, dok su kumulativni gubici opskrbe premašili milijardu barela, a više od 14 milijuna barela dnevno proizvodnje ostalo je obustavljeno.
Mehanizam poremećaja: rizik pomorskog grla i granice supstitucije
Slučaj Hormuza dobro ilustrira teorijski koncept rizika pomorskih grla (chokepoint risk) u energetskoj geopolitici: kada se velik udio globalnih tokova robe koncentrira kroz jednu usku i geografski ranjivu točku, sustav gubi otpornost čak i ako ukupni kapaciteti proizvodnje ostanu nepromijenjeni. Alternativni kopneni pravci, poput cjevovoda iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata prema Crvenom moru i Fudžajri, ili naftovoda ITP iz Iraka prema turskom Ceyhanu, mogli su tijekom krize preusmjeriti samo ograničen volumen – procjenjuje se između 3,5 i 5,5 milijuna barela dnevno, što je znatno manje od količina koje su prethodno prolazile kroz tjesnac.
Posljedično, tržište se nije moglo osloniti na supstituciju ruta, već je apsorbiralo šok kroz tri kanala: ubrzano pražnjenje komercijalnih i strateških zaliha, destrukciju potražnje uzrokovanu visokim cijenama (najizraženiju u sektorima nafte, LPG-a i kerozin goriva), te djelomično preusmjeravanje azijskih kupaca prema alternativnim izvoznicima nafte izvan Zaljeva, poput Brazila i Sjedinjenih Država. Upravo ta tri mehanizma objašnjavaju zašto je, unatoč obustavi više od 14 milijuna barela dnevno proizvodnje, stvarni jaz između opskrbe i potražnje bio znatno manji od bruto izgubljenog volumena – tržište je, prema IEA-i, ulazilo u krizu već u stanju strukturnog suficita, što je djelomično amortiziralo udar.
Putanja prema oporavku: od primirja do otvaranja tjesnaca
Sporazum između Sjedinjenih Država i Irana o okončanju rata, sklopljen sredinom lipnja 2026., predviđa ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca i ukidanje američke pomorske blokade iranskih luka. IEA u svom izvješću za lipanj 2026. naglašava da bi se, ako sporazum bude održiv, izvoz i proizvodnja iz Zaljeva trebali postupno oporaviti, djelomično i zbog toga što se iranski izvoz nafte može u potpunosti nastaviti nakon ukidanja blokade.
Pridjev „postupno“ nije stilska odluka, već odraz operativne stvarnosti: agencija upozorava da operativna i politička ograničenja ostavljaju rizik pada u odnosu na bliskoistočne prognoze unatoč sklopljenom sporazumu. Tankerska flota mora se preusmjeriti natrag prema zaljevskim lukama, osiguravajuća pokrića za plovidbu kroz područje bivšeg ratnog rizika trebaju se ponovno ugovoriti, a kupci koji su tijekom rata izgradili nove opskrbne lance prema izvan regionalnim izvoznicima neće nužno odmah napustiti te aranžmane samo zbog formalnog okončanja sukoba.
Američka Uprava za energetske informacije (EIA) u svojem je tromjesečnom izvješću već ranije pretpostavila sličnu putanju: ako tokovi kroz tjesnac počnu postupno oživljavati od trećeg tromjesečja 2026., proizvodni i trgovinski obrasci u regiji vratit će se na razine slične onima prije sukoba tek početkom 2027., pri čemu dio proizvođača u Zaljevu vjerojatno neće uspjeti vratiti proizvodnju na prijeratne razine ni do kraja prognoziranog razdoblja.
Od deficita do suficita: projekcija za 2027.
U svom prvom pogledu na 2027. godinu, IEA projicira rast globalne opskrbe naftom od osam milijuna barela dnevno, nasuprot rastu potražnje od samo dva milijuna barela dnevno, što rezultira suficitom od preko pet milijuna barela dnevno – stanjem koje agencija opisuje kao „značajan višak“ na tržištu.
Taj se obrat ne smije tumačiti isključivo kao posljedica oporavka zaljevskog izvoza. Ključno je da se globalno tržište nafte, prema IEA-inim ranijim analizama, već nalazilo u stanju strukturnog suficita prije izbijanja rata, uvjetovanog rastom proizvodnje izvan OPEC+-a, posebice u Sjedinjenim Državama i Brazilu, te umjerenim rastom potražnje uslijed energetske tranzicije i slabijeg gospodarskog rasta u dijelu azijskih gospodarstava. Povratak zaljevskog izvoza u 2027. godini tako se nadograđuje na već postojeću neravnotežu, umjesto da tržište jednostavno vraća u prijeratnu ravnotežu – rezultat je izraženiji i dugotrajniji višak nego što bi se očekivalo samo na temelju normalizacije Hormuza.
Ekonomska logika takvog razvoja prati klasičan uzorak nakon energetskih šokova: visoke cijene tijekom razdoblja deficita poticale su dodatna ulaganja u proizvodne kapacitete izvan kriznog područja, a istodobno su ubrzale obnovljive i alternativne izvore energije te mjere energetske učinkovitosti, čime se trajno smanjuje rast potražnje za naftom i nakon što se cjenovni šok povuče.
Implikacije za energetsku politiku i strateške rezerve
IEA u svom izvješću izričito povezuje predviđeni suficit s mogućnošću da zemlje obnove iscrpljene komercijalne zalihe ili izgrade nove strateške rezerve, dok istovremeno revidiraju svoje energetske strategije kao odgovor na krizu.
Ova formulacija nosi dvostruko značenje. S jedne strane, riječ je o tehničkoj prilici: nakon rekordnog pražnjenja zaliha tijekom 2026. godine, razdoblje nižih i stabilnijih cijena u 2027. omogućuje uvoznicima da po povoljnijim uvjetima ponovno popune skladišne kapacitete, smanjujući tako izloženost budućim poremećajima. S druge strane, riječ je o strukturnom signalu: države uvoznice nafte vjerojatno će krizu iz 2026. koristiti kao argument za diversifikaciju izvora opskrbe, ubrzano investiranje u domaću proizvodnju i alternativne energente te eventualno povećanje obvezujućih razina strateških rezervi, slično kao što su prethodni energetski šokovi (1973., 1979., 1990.) trajno promijenili energetsku politiku zapadnih gospodarstava.
Za proizvođače, posebice zemlje OPEC+-a, najavljeni suficit predstavlja izazov suprotnog smjera: ako se projekcija ostvari, skupina će se vjerojatno suočiti s pritiskom za nove rezove proizvodnje kako bi spriječila prekomjeran pad cijena, što bi ponovno otvorilo pitanja unutarnje koordinacije unutar skupine – pitanje koje je već bilo izraženo tijekom rata, kada je Ujedinjene Arapske Emirate napustilo zajednički sporazum o ograničenju proizvodnje.
Ograničenja i rizici scenarija
Iako IEA-ina projekcija za 2027. predstavlja najvjerojatniji scenarij na temelju trenutno dostupnih informacija, vrijedi naglasiti uvjetni karakter analize. Sama agencija scenarij oporavka uvjetuje izrazom „ako sporazum bude održiv“, što implicitno priznaje da politička stabilnost sklopljenog primirja nije zagarantirana. Razvoj događaja tijekom samog rata – uključujući promjenu iranskog vrhovnog vođe u ožujku 2026. i ranije izjave o namjeri trajnog zatvaranja tjesnaca – pokazuje koliko se brzo politička situacija u regiji mogla promijeniti, što ostavlja prostor za scenarije u kojima se oporavak izvoza odgađa ili dodatno usporava.
Drugo važno ograničenje odnosi se na razmjer oštećenja energetske infrastrukture nastalih tijekom desetotjednog sukoba, koje OPEC+ izričito navodi kao mogući uzrok dugotrajnih posljedica na proizvodne kapacitete, neovisno o ishodu pregovora. Konačno, projekcija za 2027. počiva na makroekonomskim pretpostavkama o rastu potražnje koje same po sebi nose neizvjesnost, posebice u pogledu brzine gospodarskog rasta u Aziji i tempa energetske tranzicije, pa bi analitička slika trebala biti podložna redovitom ažuriranju u narednim mjesečnim izvješćima agencije.
Zaključak
Kriza Hormuškog tjesnaca iz 2026. godine predstavlja studij slučaja o tome kako koncentracija globalnih energetskih tokova kroz jedinstvenu geografsku tačku može pretvoriti regionalni vojni sukob u poremećaj svjetskih razmjera, ali i o tome kako tržišni mehanizmi – zalihe, supstitucija ruta i destrukcija potražnje – ublažavaju i u konačnici ispravljaju takve šokove. IEA-ina projekcija postupnog oporavka u drugoj polovici 2026. i prijelaza u značajan suficit tijekom 2027. sugerira da je najakutnija faza krize iza tržišta, ali i da povratak na prijeratno stanje ne znači povratak na prijeratnu ravnotežu – tržište koje izlazi iz krize bit će strukturno drugačije, s nižim cijenama, obnovljenim strateškim rezervama i, vjerojatno, trajno izmijenjenim pristupom energetskoj sigurnosti kod glavnih uvoznika nafte. Hoće li se taj scenarij ostvariti u predviđenom opsegu ovisi prije svega o održivosti tek sklopljenog mirovnog sporazuma, što ostaje ključna nepoznanica za sve buduće prognoze.
Milo Miklaušić, kap. 16-06-26
Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.
Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!
Literatura
Al Jazeera (2026) “OPEC+ announces symbolic oil output rise during Strait of Hormuz closure”, 3. svibnja 2026.
Capital.com (2026) “Crude Oil Price Forecast: Strait Of Hormuz Closure”, 19. svibnja 2026.
Congressional Research Service (2026) “Iran Conflict and the Strait of Hormuz: Impacts on Oil, Gas, and Other Commodities”, Congress.gov.
International Energy Agency (2026) Oil Market Report, travanj 2026.
International Energy Agency (2026) Oil Market Report, svibanj 2026.
International Energy Agency (2026) “IEA Expects Gradual Hormuz Recovery, Oversupplied Market in 2027” – izvještaj za lipanj 2026., prema prijenosu MarineLink, 17. lipnja 2026.
International Energy Agency (2026) “The Middle East and Global Energy Markets”, tematska stranica.
InvestingLive (2026) “IEA sees ‘significant overhang’ in oil market next year”, 17. lipnja 2026.
Trading Economics (2026) Arhiva vijesti o Brent sirovoj nafti, travanj–svibanj 2026.
U.S. Energy Information Administration (2026) Short-Term Energy Outlook: Global oil markets.
