Uvod
Vijest koju je objavio TradeWinds, specijalizirani brodarski i energetski portal, govori o odluci Iraka da sirovu naftu i naftne derivate izvozi preko sirijskih mediteranskih luka Baniyas i Tartus, zaobilazeći time Hormuški tjesnac. Riječ je o reakciji na rat između SAD-a i Irana koji je tijekom 2026. godine ozbiljno narušio promet kroz tjesnac, ključnu izvoznu arteriju za naftu iz Perzijskog zaljeva. Ovaj esej stavlja tu vijest u širi kontekst, uspoređujući kako o istom događaju izvještavaju drugi novinski i strukovni portali te što o sličnim infrastrukturnim i geopolitičkim pitanjima govori dosadašnja akademska i analitička literatura.
Kriza Hormuškog tjesnaca kao pokretač
Prema podacima koje navodi Wikipedijin pregled krize iz 2026. godine, kroz Hormuški tjesnac u normalnim uvjetima prolazi otprilike petina svjetske pomorske trgovine naftom, pretežno prema azijskim tržištima. Zemlje koje nisu mogle zaobići tjesnac – među njima Irak, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati – zabilježile su pad prihoda kada je promet kroz tjesnac bio ugrožen, dok su zemlje s alternativnim cjevovodima, poput Saudijske Arabije, prihod uspjele povećati. Međunarodna agencija za energiju (IEA) u svojim analizama tjesnaca ističe da Irak, zajedno s Iranom, Kuvajtom, Katarom i Bahreinom, gotovo u potpunosti ovisi o toj ruti za izvoz nafte, te da postoji tek ograničen kapacitet alternativnih cjevovoda u regiji – uglavnom saudijski Petroline prema Crvenome moru i emiratski vod prema Fudžajri.
Irak, prema iračkom ministru nafte Basimu Mohammedu, u travnju 2026. godine zabilježio je pad izvoza kroz tjesnac od gotovo 90 posto u odnosu na razdoblje prije krize, što ga je gurnulo u traženje hitnih alternativa.
Kako o tome izvještavaju drugi portali
Specijalizirani energetski portal OilPrice.com prenosi da iračke vlasti namjeravaju zadržati sirijsku rutu i nakon što se Hormuški tjesnac normalizira, što sugerira da Bagdad u tome ne vidi samo privremeno rješenje nego trajnu strategiju smanjenja ovisnosti o jednom geografskom grlu. Portal Egypt Oil & Gas navodi izjavu glasnogovornika iračkog ministarstva nafte Saleema al-Rikabija da državna marketinška organizacija SOMO nastavlja razgovore sa Sirijom o širenju suradnje, čak i uz očekivanja da bi tjesnac uskoro mogao ponovno biti prohodan. Portal Cryptobriefing ukazuje na to da je za zemlju u kojoj naftni prihodi čine oko 90 posto državnog proračuna, ova ruta pitanje ekonomskog opstanka, a ne strateškog hira, dok upozorava da bi se isti sukob koji je zatvorio Hormuz mogao proširiti i na kopnene rute kroz Siriju. Drugi izvori bilježe i da je tijekom svibnja 2026. ponovno otvoren granični prijelaz Al-Yarubiyah, zatvoren prethodnih trinaest godina, te da je njime prošla prva veća kolona iračkih cisterni prema sirijskom mediteranskom pojasu, što tržišta tumače kao znak postupne diversifikacije izvoznih pravaca. Zajednički nazivnik u svim tim izvještajima jest ocjena da je riječ o nuždi nametnutoj sukobom, a ne o unaprijed planiranoj infrastrukturnoj strategiji – barem ne u svom trenutnom, kamionskom obliku.
Povijesna i akademska perspektiva: cjevovod Kirkuk-Baniyas
Aktualna epizoda ima dugu povijesnu pretpostavku koju akademska i analitička literatura redovito ističe. Washington Institute u svojoj analizi podsjeća da je cjevovod Kirkuk-Baniyas, dugačak oko 825 kilometara, izgrađen sredinom 20. stoljeća te je od tada više puta obustavljan – tijekom Sueske krize 1956., zatim od 1982. do 2000. kada je Hafiz al-Asad zaustavio protok podržavajući Iran u ratu protiv Iraka, te konačno 2003. nakon američke invazije na Irak, otkad je ostao neaktivan. Portal Karam Shaar (Syria in Figures) procjenjuje da bi obnovljeni cjevovod kapaciteta i do 1,5 milijuna barela dnevno mogao Siriji donijeti i do 200 milijuna dolara godišnje od tranzitnih naknada, čime bi Sirija postala tranzitni koridor i prema libanonskim lukama. Istodobno, analize upozoravaju da takva infrastrukturna obnova nosi visok politički rizik: krhka poslijeratna sirijska država, nedovršena obnova oštećenih postrojenja te ovisnost o teritoriju s neriješenim sigurnosnim pitanjima predstavljaju ozbiljne prepreke.
U širem akademskom okviru, raspravu o sirijskom teritoriju kao energetskom koridoru obilježavaju i stariji, kontroverzniji narativi. Tekstovi objavljeni na portalima kao što je Global Research zastupali su tezu da je sirijski sukob od 2011. nadalje barem djelomično bio posljedica sukoba interesa oko dva suprotstavljena plinovoda – katarskog, koji bi prolazio prema Europi preko Saudijske Arabije i Jordana, i iransko-iračko-sirijskog, poznatog kao “Prijateljski plinovod”. Takve teze, međutim, ozbiljno su dovedene u pitanje u analitičkim krugovima: portal Middle East Eye prenosi argumentaciju prema kojoj je teza o sukobu cjevovoda kao glavnom uzroku rata pretjerano pojednostavljena, budući da Iran zbog sankcija nikada nije imao tehnološke kapacitete za ozbiljan izvoz plina, a cijena transporta plinovodom do Europe bila bi znatno viša od cijene ukapljenog prirodnog plina (LNG). Wikipedijina natuknica o planiranom plinovodu Iran-Irak-Sirija također navodi procjenu Oxfordskog instituta za energetske studije iz 2012. da je projekt vrlo upitan zbog financijskih sankcija nad Iranom i Sirijom – ocjena koja se u osnovi nije promijenila niti danas.
Geopolitičko značenje za Siriju, Irak i regiju
Za Siriju, koja je nakon građanskog rata gotovo u potpunosti ovisna o uvozu energenata, tranzit iračke nafte predstavlja priliku za prihod od naknada i obnovu lučke infrastrukture u Baniyasu i Tartusu. Za Irak je riječ o smanjenju strukturne izloženosti jednom geografskom grlu kroz koje je, prema podacima IEA-e, prije krize prolazilo gotovo cjelokupno iračko izvozno tržište. Analize poput one portala Discovery Alert ukazuju na to da Irak, za razliku od Saudijske Arabije i UAE-a, u krizu 2026. nije ušao s funkcionalnom rezervnom infrastrukturom, što ga čini strukturno osjetljivijim od susjeda u Zaljevu, te da bi tek planirani naftovod Basra-Haditha, kapaciteta do 2,25 milijuna barela dnevno, mogao dugoročno značajnije smanjiti tu ovisnost. U tom smislu, sirijska ruta – bilo kamionima, bilo budućom obnovom cjevovoda – djeluje kao premosno rješenje dok se ne razviju trajnija infrastrukturna rješenja prema turskom Ceyhanu ili jordanskoj Akabi.
Šire, regionalni obrazac koji opisuju i OilPrice.com i IEA jest da gotovo sve zemlje Zaljeva, uplašene mogućnošću ponovne krize, ulažu u alternative Hormuškom tjesnacu – UAE u cjevovod prema Fudžajri, Saudijska Arabija u Petroline prema Crvenome moru, a Irak u sirijsku i tursku rutu. Time kriza iz 2026. djeluje kao katalizator dugoročnog preslagivanja energetskih koridora na Bliskom istoku, a ne samo kao privremeni poremećaj.
Zaključak
Usporedba izvještavanja TradeWindsa s drugim specijaliziranim portalima i akademskom literaturom pokazuje da je iračka odluka o izvozu nafte preko sirijskih luka dio šireg, dugogodišnjeg geopolitičkog obrasca u kojem se infrastrukturni projekti na sirijskom teritoriju isprepleću sa sukobima velikih sila, sankcijama i regionalnom sigurnosnom dinamikom. Dok suvremeni izvori naglašavaju hitnost i ekonomsku nuždu trenutka, povijesna i akademska literatura podsjeća da je ruta Kirkuk-Baniyas već desetljećima predmet prekida i obnove, ovisno o tome tko trenutno kontrolira sirijski teritorij i kakvi su odnosi između Bagdada, Damaska i Teherana. Hoće li sadašnja epizoda prerasti u trajnu infrastrukturnu promjenu ili ostati još jedna kratkotrajna improvizacija u nizu, ovisit će prije svega o tome koliko će dugo trajati politička i sigurnosna stabilizacija regije.
Milo Miklaušić, kap. 20-06-26
Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.
Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!
Izvori
Dixon, G. „Irak šalje naftu iz sirijskih luka kako bi izbjegao Hormuški tjesnac“, TradeWinds, 19. lipnja 2026.
Wikipedia. „2026 Strait of Hormuz crisis“, pristupljeno lipanj 2026.
International Energy Agency (IEA). „Strait of Hormuz“, IEA, pregled energetske sigurnosti.
OilPrice.com. „Iraq Is Keeping Its Syria Oil Route—Even If Hormuz Reopens“.
Egypt Oil & Gas. „Iraq Moves to Diversify Oil Exports via Syria Amid Hormuz Disruptions“.
Cryptobriefing. „Iraq to export crude and naphtha through Syria after Strait of Hormuz closure“ i „Iraq reroutes oil exports through Syria, bypassing Strait of Hormuz“.
Discovery Alert. „Iraq Oil Exports Through the Strait of Hormuz: Crisis 2026“.
The Washington Institute. „Syria’s Pipeline Dream Meets Hard Realities“.
Karam Shaar (Syria in Figures). „Iraq-Syria Oil Pipeline: Kirkuk-Baniyas Revival Costs“, veljača 2026.
Middle East Eye. „The ‘Pipelineistan’ conspiracy: The war in Syria has never been about gas“.
Global Research. „The Geopolitics of Gas and the Syrian Crisis“.
Wikipedia. „Iran–Iraq–Syria pipeline“, s navodom procjene Oxford Institute for Energy Studies.
