Četrdeset i peti ukrcaj, četrdeset i peti odlazak u neizvjesnost. Razmišljao sam o brojci koja ni po čemu ne djeluje osobita dok ju nisam proanalizirao i četrdeset i pet puta nabrojao prstima, kao školarac, kad već nemam sa sobom onu mjerku s kuglicama. Zaboravio sam kako      smo to zvali, ali sjećam se da sam kao dijete imao jednu sa svijetlo plavim kuglicama. No, i taj odlazak je prošao. Ipak, po ne znam koji put si postavljam pitanje bez odgovora: „Koliko odlazaka još prije nego prestanem odlaziti?“ Ne bi ni ovaj bio nešto drugačiji ili znakovitiji od ostalih, kad nije ni okrugli broj, da na odlaske i dolaske ne utječu drugi ljudi, kojima tuđi odlasci nisu nimalo osobni, kao i (ne)predvidive okolnosti. Naime, u vrijeme iskrcavanja s prošlog broda sam se dogovorio s kadrovskom službom da ću biti spreman za slijedeći ukrcaj nakon kakva četiri mjeseca tj. u prvoj polovici srpnja, znajući da se u navedenim mjesecima može svašta izdešavati. Da bih krajem svibnja primio upit ako dogovor vrijedi, na što sam, zadovoljno predući, odgovorio potvrdno. Kad barem ne bi bilo tih „ali“ i tih ljudi kojima tuđi odlasci nisu nimalo osobni. Pošto je moj kolega što sam ga mijenjao, tjedan dana ranije počeo mijaukati, što meni, a što kadrovskoj, da mu je krajnje vrijeme da se iskrca, tako mi se kadrovska ponovno javila ako bih mogao putovati ipak ranije, na što sam pristao ali ne prije 25og lipnja, zbog nedovršenih obaveza. Već vas čujem kako se smijuljite i u sebi komentirate što sam čekao zadnji tren s dotičnim obavezama. Priznajem da sam nešto svjesno i namjerno ostavio za kraj ali na drugo nisam nikako mogao utjecati. Taj petak je završio s pitanjima i odgovorima što lelujali su zrakom prema umirujućem vikendu. Osvanuo je ponedjeljak prepun iščekivanja a ništa se nije desilo, i tako redom dok nije došao i slijedeći petak kad se netko od već spomenutih ljudi dosjetio me pitati ako bih već sutra mogao putovati. Praktički, ta subota je bila 24i a ne 25i ali nije imalo smisla pretjerivati s cjepidlačenjem, unatoč tome što je trebalo pozavršavati stvari koje inače polako rješavam danima prije samog odlaska. Dakle, slijedećeg jutra u 7.30 h sam već sjedio u automobilu i vozio se prema tršćanskoj zračnoj luci.

          Sloman Helios je četvrti u floti blizanaca nazvanih prema starogrčkim božanstvima, uz Heru, Heraklesa i Hermesa, na kojima sam plovio po nekoliko puta a s Herom i isplovio na njezino prvo putovanje. Preuzet je pod drugim imenom na jesen 2016. godine od bivših vlasnika koji ga nisu osobito dobro tretirali pa ga i sad pomalo gledamo kao nedonošće iako je godinu stariji od ostalih. Ubijeđen sam da su se moji kolege s kompanije do sad prema njemu odnosili dobro, dok istovremeno tvrdim da se ja prema njemu odnosim s poštovanjem, ne zasluženim svojim božanskim imenom već time što je brod, znači meni i mojoj posadi privremeni dom.

          No, da se vratim na tu subotu, koja kao da se odvijala unatrag nekoliko godina a ne prije manje od deset dana. Osim malo dužeg čekanja na granici put u klimatiziranom automobilu, uz vozača s kojim se poznajem više od 10 godina, kroz koje me vozio prema i od zračnih luka Zagreb, Trst i Ljubljana, a 2016. godine me vozio čak u Split gdje smo preuzimali novogradnju, dvosatna vožnja je prošla sasvim ugodno. U toj prvoj etapi puta, ma koliko mi nije do razgovora i zapravo ničega, dobro dođe s nekime izgubiti vrijeme i postepeno prihvatiti činjenicu da sam opet otišao i početi s preobrazbom iz sebe u sebe. Pomorac je u jednom trenutku nečije dijete, supružnik(ca), otac/majka, prijatelj(ica) i tolike druge stvari koje na brodu nije i ne smije biti, osim u svojoj intimnoj samoći, a već u slijedećem je pomorac, manji ili veći stručnjak svog zanata i ništa od svega prije spomenutog. Ti trenuci tranzicije iz jednog u drugog sebe su potpuno nevidljivi ljudskom oku, osim što ostavljaju trajne posljedice na psihu a prije ili kasnije i na tijelo, i to ne samo na pomorca nego i njegove najbliže.

          Iz Trsta smo poletjeli za Rim pa dalje Casablanca (bijela kuća) i konačno vožnja automobilom do luke Jorf Lasfar (žuta stijena). Iako sam u Maroku i konkretno Jorf Lasfaru bio dva puta ranije, u prosincu 1998. i u veljači 2001. godine s dva različita broda, „Lasbek“ i „Isola Atlantica“, nisam nikad bio na kopnu. Jedina poveznica između ta dva broda je to što smo u oba navrata krcali Fosfornu Kiselinu, s prvim čistu, bezbojnu za tvornicu „Coca Cola“ u Holandiju a s drugim dvije vrste zelene, koja se koristi za proizvodnju umjetnih gnojiva, za Indiju. Uglavnom, nisam bio osobito radostan što letim za Maroko i ukrcavam se u Jorf Lasfaru, unatoč uspomenama, koje su nagrnule, na brodove i ljude s kojima sam plovio na njima, ponajviše zbog trenutne situacije u pojedinim zemljama Islama. Moji strahovi su se ipak pokazali kao krajnje suvišni.

          Zračna luka Casablance je po mnogočemu slična ostalim svjetskim zračnim lukama s manje više sličnim oznakama smjera i sadržajima, tako da se nije bilo teško snaći. Kao i uvijek, nakon nekog vremena provedenog hodajući aerodromskim labirintima, prvo na što se naiđe je nekakva pasoška kontrola s nizom staklenih „žgabucina“ u kojima sjede uniformirani službenici najčešće ozbiljnih lica pa vam ikakva volja, želja, potreba za „dešpetima“ momentalno prisjedne. Ponašajući se sukladno trenutnoj situaciji, stao sam u red među ostalim suputnicima iz aviona, strpljivo se pomičući sve bliže ozbiljnim licima (ne)spreman na moguće neprijatnosti. Nakon iznenađujuće ne osobito dugog čekanja prišao sam jednom od njih s putovnicom i formularom uredno ispisanim u avionu. Čovjek policajac je pogledavši me pružio ruku, uzevši dokumente na pregled dok je grč u mom želucu bio sveprisutan. No, ne za dugo jer nakon minute dvije mi je vratio putovnicu te uz osmijeh rekao: “Dobro došao u Maroko.“ Podrazumijeva se da sam se uz osmijeh zahvalio i pohitao prema traci za prtljagu i dalje prema izlazu iz zračne luke.  

           Začudo, vozač koji me čekao i prevesti će me gotovo do broda čekao me ne unutra u klimatiziranoj zgradi nego ispred na temperaturi zasigurno blizu četrdeset stupnjeva. Uz to puhao je, naravno, vruć vjetar što me momentalno podsjetilo na istoimenu seriju Beogradskog TV-a s Ljubišom Samardžićem u glavnoj ulozi. Obzirom da je vjetar usto bio i suh, pretpostavljam da je dolazio iz pustinje, tako da unatoč vrućini nisam se uznojio na putu do auta. Prateći vozača preko velikog parkirališta pretrpanog vozilima, ogledavajući se uokolo, upijajući detalje, boje, mirise, sve pomalo drugačije od onoga na što sam navikao kod kuće, ugledao sam parkiran crni, „Porsche“ beogradskih registarskih tablica, pitajući se kojim poslom se dotični našao tamo i postoji li kakva veza između serije i automobila. Ušavši u pregrijani auto poželio sam izaći van na taj predivni pustinjski vjetar, a vozač vidjevši me sad već svog znojnog i na mukama, ponudio mi je bočicu vode koja se kuhala u kabini s ostatkom opreme te uključio je klimu kojoj je trebalo dobrih pola sata da počne hladiti. Ipak, kad je proradila pa nadalje vožnja je bila sasvim ugodna, unatoč monotonom polupustinjskom krajoliku ali i pokojem manjem krdu magaraca koji su neometano pasli nedaleko autoceste. Posljednji put sam vidio magarca unatrag kakvih 15ak godina na farmi u Istri a sjećam se kao dijete kako su ljudi na Trsatu, nasuprot „fratarskom“ držali magarca iza žice. Postoji i anegdota vezana uz tog magarca. Naime, imao sam kakvih pet godina, s roditeljima i sestrom sam se vraćao s Trsata. Sjećam se da mi je mama dala kockicu šećera kako bih ju dao magarcu kojeg sam se bojao kao da je bio barem tigar. Ipak, znatiželja je nadvladala strah i ja sam mu prišao otvorena dlana. Da li je moguće da se magarac prestrašio petogodišnjaka ili je ipak osjetio moj strah ne znam. Jedino čega se sjećam je kako je magarac, čim sam mu prišao, glasno zanjakao da sam se ja prestrašio i od straha izbezumljen plačući pretrčao cestu do sigurnosti zida. Nisam siguran jesam li mu ikad više prišao. Tako da mi je gledati toliko magaraca kako slobodno pasu bila svojevrsna atrakcija. Druga zanimljivost koja mi je privukla pozornost bili su nekakvi neobični znakovi na prometnim pločama uz autocestu, uz arapske i latinične nazive gradova tu se nalaze i berberski, čije pismo mi je bilo i ostalo potpuna nepoznanica. Isto tako me iznenadila činjenica da većinu stanovništva čine upravo Berberi, suprotno mom vjerovanju da su Arapi. Sve to i malo više sam saznao od mog ljubaznog vozača.

          Na ulazu u luku sam morao proći još jednu policijsku kontrolu, zaradivši još jedan pečat u putovnici, ovaj puta crvene, dok je aerodromski bio crne boje. Uz pečat sam bio nagrađen još jednim osmijehom uz: “Dobro došao u Maroko.“

          Primopredaja je trajala svega tri sata jer je kolega žurio na avion a iste noći smo napustili Jorf Lasfar s instrukcijama da krenemo put sjevera i Gibraltarskog tjesnaca. Stigavši bliže odlučio sam ipak se ne uvlačiti u Sredozemlje prolazeći kroz jedno od najfrekventnijih morskih plovnih puteva, ujedno znajući da s unutarnje strane nećemo moći sidriti nego samo plutati i biti stalno na oprezu. Stoga smo pronašli lijepo mjesto sa sigurnom dubinom za sidrenje od JZ obale Španjolske i tamo čekajući daljnje instrukcije ostali dobra tri dana.

          Ipak, sve što je lijepo ne traje dugo, pa smo i mi krenuli dalje prema Rotterdamu praćeni lijepim vremenom. Iz Rotterdama smo se spustili natrag i ipak prošli kroz Gibraltar i stigli do Livorna gdje smo ukrcali ostatak tereta za četiri luke zapadne Afrike, Douala (Kamerun), Tema (Gana), Abidjan (Obala Bjelokosti) i Conakry (Gvineja). U svakoj od navedenih luka sam doživio priličnih neugodnosti s lučkim vlastima, do prijetnje odvođenja, ali o tome kao ni o strahu tokom plovidbe na zamračenom brodu kroz piratsko područje radije ne bih pisao jer i to je prošlo.

          Na povratku u „civilizaciju“ na kratko smo se zaustavili na sidru ispred Las Palmasa na Kanarskom otočju kako bismo ukrcali naftu i odbavili još neke tehnikalije ta produžili za luku Lavera na jugu Francuske. Tokom ukrcaja uspio sam jedne mirne subote izaći u šetnju do Martiguesa, vrlo simpatičnog i pitoresknog gradića kojeg nazivaju i Mala Venecija iako na fotografijama izgleda puno bolje nego u stvarnosti. Ipak, naći se u blizini, imati priliku a ne posjetiti Martigues bilo bi pogrešno.

          Put nas dalje vodi natrag sjevernije do Belgijske luke Gent, gdje smo iskrcali svu tu tekućinu iz Lavere i produžili preko prolaza Skagerak i Kattegat te Baltičko more prvo za Tallin gdje smo na sidru ukrcali naftu pa još nekoliko sati sjevernije do tankerskog terminala Porvoo u Finskoj.

          Nakon pet dana sidra i manje od jednog dana ukrcaja, tijekom kojeg nam se promijenila trećina posade, ljudi koji nikad nisu bili na tom ili brodu blizancu su se ukrcali, a čekao nas je nepredvidivi prelazak Atlantika do Kanade.

          Zbog jako lošeg vremena, suprotno od uvriježenog, ipak smo se spustili južno kroz Le Manche a nismo se zaputili sjeverno od Škotske. Dapače, po izlasku iz Le Machea primio sam instrukcije da se spustimo ravno u jug kroz Biskajski zaljev do sjeverne obale Španjolske, tamo stanemo i pričekamo da prođe uragan koji se kretao prema Velikoj Britaniji, što sam i učinio ali sam se kakvih dvanaest sati kasnije ipak odlučio okrenuti u zapad preko Atlantika, nadajući se da ćemo uraganu šmugnuti ispred nosa. Upravo to se i desilo, tako da nas je udario „malo“ u desni krmeni dio ali smo ipak najgore izbjegli. Da smo slučajno ostali „sakriveni“ na jugu Biskaja to čudovište bi prošlo a nama bi predstojalo prijeći danima nakon prolaska iskopano mrtvo more koje bi nas polomilo. Kako nam ipak ne bi manjkalo uzbuđenja, na putu do obale Kanade su nas pregazile dvije goleme ciklone, tako da se naše predviđeno putovanje produžilo za ukupno sedam dana, što zbog nepovoljnih struja a što zbog uistinu lošeg vremena koje nas nije napuštalo. Da mi je itko ikada prije rekao da ću se radovati dolasku u Kanadu proglasio bih ga luđakom. Stoga, nikad ne reci nikad…

          Iz kanadske luke Nanticoke na obali Jezera Eire sam se i iskrcao s Heliosa. Sukladno dogovoru i planiranju naše kadrovske službe trebao sam se na njega nakon cca. četiri mjeseca dopusta i vratiti ali zbog određenih administrativnih detalja se ukrcavam na brod blizanac Sloman Herakles, vjerovatno večeras.

Houston (SAD), 19. III. 2018.