Apsolutno najzahtjevniji i najsofisticiraniji, što se tiče operacija karigom*, te jedini od brodova kemikalaca* kategorije 1 na kojem sam navigal*. Istovremeno, brod s kojim smo doživjeli i odradili najveće ludorije u mojoj karijeri od, do sad, trideset godina po tankerima. Neću vas zamarati, tehnikalijama i zahtjevnostima, da mi ne zaspete na prvom pasusu. Iako tako rado bih, kako biste dobili potpuno sliku.

Ukrcao sam se početkom studenog 2003. godine u Kingstonu, na Jamajci, nakon noći provedene u iznenađujuće vrlo ugodnom i dobrom hotelu. Kompanija je imala pravilo za sve ofičale* koji su se ukrcavali nakon transkontinentalnih letova da im se omogući raniji dolazak i jedna noć u hotelu. Čitavo područje koje je zauzimao hotel, s popratnim sadržajima, bilo je ograđeno zidom i čeličnom ogradom, a na kapiji su se izmijenjivali naoružani stražari. Vozač koji me dovezao do hotela mi je naglasio da ni pod kojim uvjetima ne napuštam područje hotela. Pošto sam imao određena od ranije iskustva s Jamajkom ništa slično mi nije padalo na pamet. Jednim korakom van hotelskog područja je bila vidljiva bijeda i prljavština. Tko, kako i zašto, ne bih ulazio u diskusije. 

Mijenjao sam kolegu iz Zadra, koji je mene mijenjao tri godine ranije na drugom brodu druge kompanije. Doduše, tijekom njegovog ugovora na tom brodu sam bio zamoljen da skupa s njime odradim jednu inspekciju. Tako da sam se ukrcao u Ravenni i kao putnik dovezao do Torre Annunziata, nekakvih sat vremena odglumio Čifa* pokrivajući njega kome je nedostajala jedna svjedodžba, što je moglo nezgodno utjecati na tijek inspekcije. Poprilično glupa situacija za obojicu, ali pošto smo se poznavali i bili dobri, i to je prošlo dobro, na sveopće zadovoljstvo. Ovoga puta smo ostali skupa od Kingstona do Nassaua na Bahamima, kako bih se ja upoznao s brodom. Primopredaju smo, doduše, odradili prije dolaska u Nassau kako bih ja krenuo s pripremama za i samim iskrcajem kariga*. I tu su počeli prvi problemi sa Komandantom, Englezom, alkoholičarom. Praktički oduvijek osjećam krajnju odbojnost prema alkoholičarima. Ne smatram ih bolesnicima nego bijednim slabićima koji se ne znaju oduprijeti alkoholu. Jer, nitko ih nije natjerao na piće niti ih doveo u takvo stanje. Nebitno za priču.

Običaj je bio na kompaniji da se plan kariga* i balasta, bio ukrcaj ili iskrcaj, unaprijed pošalje nekome u kompaniji kako bi taj netko, valjda, odobrio. Ne psujem i pristojan sam. Uglavnom, moj kolega je pripremio plan iskrcaja i balastiranja prema vlastitom nahođenju i to je Komandant proslijedio na kompaniju. O čemu ja nisam imao blage veze. Ni da jesam, ništa se ne bi promijenilo, jer bih ja to odradio na svoj način. Ni jednom rječju ne dovodim u pitanje ili sumnju u kolegin plan. To jednostavno nije bilo kako sam ja to činio. A Komandant se na to poprilično uzrujao, jer otkud mi, uopće, ideja mijenjati nešto što je on već poslao. I dalje ne psujem i pristojan sam. Ako mi je to bila dobrodošlica na brod i kompaniju, razmišljao sam, čini mi se da ne želim ovdje ostati ni trenutka duže nego bude bilo neophodno. Ostao sam četiri i pol mjeseca od četveromjesečnog ugovora, a od čega gotovo četiri s tim likom.

Na brodu, engleske kompanije, nas je bilo s raznih strana svijeta, Englezi, Filipinci, Gruzijac, Hrvati, Indijci, Rusi (s dalekog istoka) i Škot. I većina nas se uzajamno lijepo slagala. Tako da, naročito od onda, preferiram multinacionalne posade. I to što više različitih nacionalnosti to bolje. A kad kažem većina tu mislim da sam se ja sa, skoro, svima slagao. Dobro, izuzevši Komandanta, kojeg sam trpio i tolerirao njegove jeftine, zemljačke ispade. Kakva je to sirovina bila. Bio je moj rođendan, trideset i osmi, i podrazumijevalo se da će se „proslaviti“, kao da se nije slavilo svakog dana kad se nije bilo po portima ili u pranju tankova. Običaj je bio sljedeći, prije večere svakog dana, znači oko osamnaest i trideset sati bi se svi ofičali*, u uniformama, skupili u baru, gdje bi popili štogod. Obično je to bilo pivo. U devetnaest sati bi se premjestili u salon na večeru, gdje bi se, po želji, pilo vino. Potom bi se vratili u bar, pušači, zapaliti cigaretu uz nastavak pijenja ili pijuckanja ili pak apstinencije. Kvaka je bila nakon večere, prije dvadeset sati, se presvući u normalnu odjeću i vratiti u bar bez unifrome. Onaj koji bi se našao u „osmicu“ u baru u uniformi plaćao je kašetu pive, koju bi s radošću popili svi skupa. Nemojte mi ovo „svi skupa“ uzimati doslovno, jer je među nama bilo takvih koji smo pijuckali više reda radi kako bismo izbjegli grintanje, kao i onih koji su pili povremeno i rekreativno. A, tu su bili i oni koji su pili. I zbog svoje nadarenosti u izdržljivosti su se smatrali boljim, većim i muževnijima od nas „curica“ koji nismo mogli popiti više od dvije pive. Da se, ipak, vratim na proslavu svog rođendana. Ne samo što me, uz pomoć istomišljenika, navukao da uzmem i treću pivu te večeri nego sam se morao i natjecati u brzini ispijanja. S kime nego s njime. Shema je bila okrenuti limenku pive naopačke, pri dnu probušiti otvor od cca. jednog kvadratnog centimetra, okrenuti limenku, staviti otvor na usta, brže bolje otvoriti limenku i usisati pivu u sebe. Bez prolijevanja, naravno. Ja sam se sav zalio, naravno. I svi smo se smijali, naravno. Iako mi nije bilo smiješno. Ali, nastojao sam ne biti „party breaker“. Nismo svi za sve.

Među tim šarenilom nacionalnosti našao se, kako sam spomenuo ranije, čak i jedan Gruzijac, Primo Makine*, koji je, doduše, živio u Vladivostoku na dalekom istoku Rusije. I osim što je bio izuzetno simpatičan, neodoljivo me podsjećao na Staljina i to ponajviše zbog brčina. 

Također iz Vladivostoka su bili veliki i mali Slava, kratko od Vyacheslav. Stanoviti kuriozitet je bio to što su obojica bili jako do nepodnošljivo antipatični ostatku posade. Barem je tako bilo kad sam se ukrcao i bio upozoren od kolege kojeg sam mijenjao o velikom Slavi, s kojim je održavao isključivo najnužnije neophodnu komunikaciju. Na njega me upozorio i Komandant. A, izgledalo je, da ga, uistinu, nitko ne voli. Govorili su o njemu da je bezobrazan, arogantan, otresit i zločest.

Moje iskustvo je potpuno oprečno. Veliki Slava bio je stariji Sekondo* koji se pripremao za posao Čifa*. Uz to je bio i četiri godine stariji od mene. Kompanija je držala Čifove* u dnevnici a preostala 3 ofičala*, jedan Terco* i dva Sekonda*, su držali gvardije*. Nekoliko dana nakon što se kolega iskrcao, a ja sam bio u pogonu na sva četiri kotača, čovjek mi je prišao s jednostavnom rečenicom:“Arone, želim naučiti sve što ti znaš. Hoćeš li mi pokazati?“ Odgovorio sam mu da zna gdje sam i kako me pronaći. Rečenica koju sam toliko puta izgovorio mlađih ofičalima* kao Čif* a svim ofičalima* kao Komandant. Radi se o slijedećem, ja čak jako volim podučavati i prenositi znanje na mlađe kolege. Ali, ti mlađi kolege moraju pokazati volju i želju da ih se podučava. Stoga, toliko puta izgovorena rečenica:“Ne očekuj da će itko trčati za tobom!“ ima itekako smisla. Uglavnom, čovjek je pokazivao i dokazivao svakodnevno da ima i želje i volje naučiti. Često je dolazio ujutro poslije gvardije* kod mene u kontrolnu kabinu ili na kuvertu*, u navigaciji. A isto tako bi ostajao duže tokom ukrcaja i iskrcaja. U nekoliko navrata imali smo nesvakidašnje situacije kad je svaka pomoć bila dobro došla, i on je bio tamo. Podrazumijeva se da je sve to činio, ponajviše, zbog sebe, ali koga briga. Možda je sve to skupa bilo obično prenemaganje. A možda nije. Na kraju se broje mrtvi, kažu. Nakon što se iskrcao ostali smo u kontaktu povremenim emailovima još nekoliko godina. Kasnije je vrijeme učinilo svoje. Bilo je to doba prije društvenih mreža i aplikacija raznih „messengera“.

Mali Slava, Sekondo Makine*, s druge strane, bio je namršten i najčešće neraspoložen, te je slabo komunicirao s bilo kime. Nije ostao dugo na brodu a nije mi ni po čemu drugome uspio ostati u sjećanjima. 

Ostatak ekipe mi se, isto tako, nije uspio zadržati u sjećanjima po nečemu baš vrijednom pisanja. Što je, načelno, dobro jer su, znači, bili normalni ljudi.

Ipak, sjećanja naviru. Dvojice Kapa Makine*, obojice Engleza, se sjećam pak iz sasvim drugačijih razloga. Prvi je bio simpatičan čovječuljak, prečesto žedan da je u stopu pratio Komandanta. U čemu, očigledno, nije bio usamljen. Jednom prilikom se sjedilo i brbljesalo o svemu i ničemu. Kaže čovjek:“Kad moja supruga s curama izađe van piti …“ Ostatak rečenice, vjerujem, nisam ni čuo jer sam momentalno pomislio kako to supruga i cure idu van piti. Ne sjećam se da su moja supruga, ili da sam čuo za ičiju suprugu da su išle van piti. A možda nešto s nama nije u redu? O drugome je stigao glas prije samog ukrcaja da je zaslužio nadimak „stench“, prevedeno na hrvatski „smrad“ jer se, navodno, nikad ne pere. Dobro ajde, prenapuhana priča kao i tolike druge. Međutim, ljudi dragi, kako je taj smrdio, da smo ga svi izbjegavali. Ni inače nije bio nimalo simpatičan niti izgledom niti ponašanjem, što bi se donekle i dalo podnijeti. Ali smrad …  A nije da i on nije bio stalno žedan. Znali su otvoriti večeru pivom, nastaviti uz večeru vinom ta zaključiti uz kojekakav liker od čokolade ili lješnjaka.

U konflikte sa Komandantom sam upadao redovito, kad god je za to bilo prilike. Znam, ne vjerujete mi, ali ja uistinu nisam činio ništa kako bih ga isprovocirao. Dapače, nastojao sam komunicirati s njime isključivo kad je bilo neophodno. A možda upravo zbog toga. Radio sam svoj posao i odrađivao svoj ugovor. Očito sam ga iritirao vlastitom pojavom. A, uz to, odbijao sam s njime piti. I još jedna zanimljivost. Većini posade je bio simpatičan i drag, osim meni. Neću dalje analizirati ovu misao da ne dođem do kakvih neugodnih saznanja o sebi samom.

Slijedeći, i to gadan, okršaj, uz povišene glasove i bijesne poglede, zbio se nepunih deset dana kasnije. Tijekom iskrcaja u Houstonu sam rekao kompanijinu predstavniku da će nam za pranje tankova trebati kakva četiri dana. S čime se složio, računajući isto. Izašli smo van i počeli pranje. Ne baš, u potpunosti, prateći kompanijinu proceduru jer bi to bilo bespotrebno gubljenje vremena. Nego sam sve skupa skratio kako bismo se uspjeli i odmoriti prije pilotaže* i ukrcaja u Houstonu. Nakon više od osam godina i četrnaesti ugovor kao Čif*, znao sam podosta o pranju kemikalija. No, da skratim. S poslom smo bili gotovi navečer i ostavio sam na puntu* informaciju da ćemo biti spremni za ulazak sutradan u osam ujutro. Što je bilo četiri sata ranije od planiranog. Moji dečki i ja smo se pobrali na spavanje, polomljeni od posla, a čekao nas je ukrcaj s nekoliko promjena terminala u Houstonu. Sljedećeg jutra sam ustao i došao na punat* prije osam. Bili smo skoro na pilotskoj* stanici. Divljak me dočekao na puntu* s paljbom i vikanjem da šta si ja umišljam tko sam i zaustavljam brod preko noći. Malo je reći da sam podemonio. Momentalno mi je mozak otišao u ljubičasto, preskačući i zeleno i crveno. Zaurlao sam na njega kao bijesna, ranjena zvijer objašnjavajući mu da dolazimo četiri sata ranije, da je sve spremno za ukrcaj a i mi svi smo odmorni za daljnji posao. I na kraju sam mu rekao, doslovce i oprostite na rječniku:“Sad si ti jebeni heroj jer dolaziš ranije na ukrcaj, a ne moji dečki i ja. Dok si ti pio u kabini mi nismo spavali nego pripremali brod!“ Na to sam izašao s punta* prije nego potpuno izgubim kontrolu nad sobom. Jedino za čime žalim je što mu nisam mogao sve istresti u facu na našem lijepom hrvatskom jeziku. Kad smo se sreli kasnije u danu pravio se kao da se ništa nije desilo. Gmizavac.

Tijekom ukrcaja, na jednom od terminala, u Houstonu krcali smo istovremeno i s maone*. No, prije nego smo počeli a maona* je već bila vezana uz nas, s maone* su nam rekli da moramo zagrijati njihov karig*. Ukrcali su topao karig* koji je trebalo podgrijavati da se ne ohladi. Jer ako se ohladi ga više neće biti moguće pumpati. Inače, karig* bijel kao mlijeko i ne osobito opasan. Nije bio za umivanje ili konzumaciju, baš toliko bezopasan. Nisam nikad čuo za nešto slično, a ekipa na maoni* se ponašala kao, hoćete nećete, fućka se nama. Tako da smo moj Pumpman i ja uspjeli naći u njegovoj radionici spoj s različitim dimenzijama, obzirom da su naše cijevi za vodu jednog promjera a njihove cijevi za grijanje drugog. Ukratko, grijali smo more i preko cijevi pumpali u njihov sustav grijanja kariga* te grijali karig*. Za nagradu smo imali osobnu zadovoljštinu jer smo i taj problemčić riješili uspješno. Nije da nam se itko zahvalio za učinjeno. Ili da je itko osim nas dvojice i ekipe s maone* znao za to, dok su spavali snom pravednika. Uključujući Komandanta pijanduru.

Drugom prilikom bili smo u Le Havre u Francuskoj kad sam ga, nakon okršaja, pitao ako želi da se iskrcam. I neka me slobodno iskrca jer je iz Francuske vrlo jednostavno i jeftino stići do Hrvatske. Beskičmenjak, počeo se blesavo smijuljiti i pitao me zašto tako govorim.

I još jedna situacija, pa više neću o njemu da ne bi priča bila o pijancu umjesto o brodu tj. meni. Po iskrcaju fosforne kiseline u indijskom portu* Kakinada, trebalo je oprati tankove za slijedeći karig*. Pošto je specifična težina fosforne kiseline oko 1,5 u odnosu na vodu,  koja iznosi 1, imali smo ukrcanih samo, otprilike, polovicu od trideset i šest tankova kariga*. Osim toga pranje fosforne kiseline, koja je dobrim dijelom voda, je vrlo jednostavno. Ako nema sedimenata po tankovima. Ali, čak i onda se ne radi o kvantnoj fizici. Uglavnom, tankove smo prali nekako do sumraka a završiti ćemo sutra do popodneva. Uredno sam se pojavio u baru prije večere, u uniformi. Još uvijek mu vidim glupu, pripitu gubicu s iznenađenim izrazom lica, kad mi se obratio.

• Šta ti radiš ovdje?
• Došao sam na večeru.
• Zašto ne perete tankove? Kad ćete s time biti gotovi? Znaš da u Port Klang moramo stići s čistim tankovima.
• Sutra tokom dana. Do Port Klanga imamo četiri dana navigacije. A u ta četiri dana možemo sagraditi novi brod, kamoli oprati tankove od fosforne kiseline.
• Ma, ne razumiješ, opereš tankove pa možeš na miru piti.

Tu sam zašutio. Istina je bila da tankovi nisu trebali biti spremni do Port Klanga u Maleziji, gdje je bila smjena posade, nego do Belawana u Indoneziji, gdje smo trebali krcati nekoliko vrsta palminih ulja i derivata. I jesmo ih ukrcali. I jesmo, na putu od Belawana do Mombase u Keniji, imali gadnih komedija s jednom pumpom kariga* kad nam se cca. trećina kariga* Palm Stearine pretvorio u nešto slično maslacu. Ma i to smo riješili.

   Poslije Mombase smo se spustili do Richards Baya u Južnoafričkoj Republici. Tamo smo opet krcali fosfornu kiselinu za Kandlu u Indiji. Što i nije nešto jako napeto u odnosu na činjenicu da se u Richards Bayu iskrcao Komandant. Mijenjao ga je opet Englez. Taj pak nije ništa pio pa su zlobnici govorili kako je već popio svoje. Je li ili nije, ostavljao je dojam mirna i staložena čovjeka, sa vrlo specifičnim smislom za humor. Dakle, lik bi izvalio nekakvu smijuriju da bi mi oko njega padali po podu od smijeha a on, mrtav ozbiljan, ne bi ni trepnuo. Kako smo u Kandli iskrcali fosfornu kiselinu, izašli van oprati tankove (neš ti posla) i vratili se natrag na ukrcaj ricinusovog i kikirikijevog ulja. Proveli smo što unutra, što vani sedmicu dana. A pošto mi je na dolasku u Kandlu istekao ugovor od četiri mjeseca, Komandant je došao na sjajnu ideju kako se našaliti na moj račun. Donio mi je ispisanu poruku od kadrovske kako me planiraju po završetku ukrcaja iskrcati. Smjena mi je bila na brodu. Mijenjao me Sekondo* iz Rijeke. Sve se uklapalo. Oni će partiti bez jednog Sekonda* do Sueza gdje će se novi ukrcati. Nije da mi se baš išlo doma iz Indije, a još manje iz nekakve Kandle na kraju svijeta. Sve to je on itekako dobro znao pa mi je pruživši papir, s gotovo tužnim pogledom u očima, saopćio da to nije sve. Pretpostavljao sam, ma znao sam da je spremio nekakvu spačku. I opet sam se dao uhvatiti. Kaže on meni kako ću od Kandle do Mumbaia morati vlakom, a put traje jako dugo jer staje kod svakog stabla i skuplja putnike. Temperatura i tlak su mi usporedno rasli. Ali, kaže, nije ni to sve. Dakle, kad me nije srce strefilo. Alo, što može biti gore od vožnje kroz pola Indije u nekakvom šinobusu, nitko ne zna koliko sati. Pitanja su mi se rojila primozgom. Od Kandle dok se vlak ne isprazni, ako se uopće isprazni, nema slobodnih sjedećih mjesta. Morati ću se voziti na krovu vlaka. Dobro, nastupio je tajac, srce samo što mi nije stalo. Gledam u njega, a on mrtav leden, čak faca, kao, neugodno mu je. Na kraju, magarac, nije ni on mogao izdržati nego se počeo smijati kao blesav. Naravno, i ja s njime. Došlo mi je da ga zadavim i zagrlim istovremeno.

Iskrcao sam se desetak dana kasnije iz Port Sueza, prije prolaska broda kroz kanal. Nekoliko sati autom do Kaira, nekoliko sati u dobrom hotelu i poslije ponoći let za Rim. Pa iz Rima let za Trst i autom do Rijeke. Nije mi bio nikakav problem ostati na brodu tih dodatnih desetak dana.   

Rotterdam sidrište (Nizozemska), 17. VI. 2021.