U jednoj od prijašnjih kolumni sam pisao o ovlaštenjima Zapovjednika u današnje vrijeme, a u drugoj da li i koliko posao utječe na našu osobnost te da li i koliko naša osobnost utječe na posao.
Negdje u tim tekstovima spominjem kako su pojedinci olako spremni okarakterizirati tuđi karakter prema poslu koji obavljaju na brodu. Podrazumijeva se da to redovito čine ljudi nižeg hijerarhijskog statusa karakterizirajući one višeg, poglavito direktno ili indirektno pretpostavljene. Pa su tako, najčešće, svi Komandanti zvijeri na brodu a miševi kod kuće.
Uglavnom, prije nekoliko dana sam „besposlen“ uhvatio se u razmišljanju o Komandantima s kojima sam imao što priliku, što čast, a što nesreću navigat kroz mojih prvih petnaest godina po plavome krugu, koliko sam bio Kadet i ofičal.
Tako sam razmišljajući shvatio da sam samo s dvojicom Nijemaca bio dva puta a s ostalih trideset i četvoricom sam bio samo po jednom u čitavoj karijeri. Naravno, nakon tih petnaest godina sam i sam avancal, te posljednjih dvadeset i jednu navigan kao Komandant.
Da, sjećam se svih njihovih lica, iako sam nekoliko imena zaboravio.
Meni, a vjerujem i mnogima među vama koji budete čitali ovaj tekst, samo od sebe se nameće pitanje, da li je moguće da smo svih nas trideset i sedmorica uistinu isti. Da li je moguće da se svi ponašamo jednako, kako nam to objašnjavaju spomenuti humoristi? Jesmo li svi mi po brodovima zvijeri a kod kuće miševi? Ma, naravno da nismo!
Sa apsolutnom sigurnošću tvrdim da su ova trideset i šestorica svi bili drugačiji jedan od drugoga i od ostalih. A bilo je tu svega…
Bilo je tu ljudi različitih nacionalnosti, kultura, odgoja i konačno životnih priča.
Bilo je tu divnih ljudi, kao i onih drugih.
Bilo je tu strašnih paničara, teških kukakvica, zločestih pokvarenjaka…
Bilo je među njima alkoholičara, ali i onih koji nisu pili ništa. Zlobnici su znali komentirati da su popili svoje.
Ipak, jedno im je svima zajedničko. Od svakoga od njih sam ponešto naučio. Od pojedinih sam učio dobre stvari, od drugih kako se nikad ne bih smio ponašati prema ljudima, brodu, poslu, sebi. Unatoč svemu, sve i jednome sam zahvalan na svjesnim i nesvjesnim životnim lekcijama koje su mi pružili. A, vjerujte, bilo ih je nemalo nedobronamjernih.
Moj prvi ukrcaj kao Kadetu, Komandant je bio postariji gospodin nekoliko godina pred mirovinu. Znači, otprilike mojih godina danas, ma kako se ja ne osjećao postarije. Bio je veseljak, prema meni Kadetu uvijek ljubazan i koliko se sjećam svima se obraćao s Vi, osim Čifu koji mu je bio školski kolega. Dio slobodnog vremena je često provodio u „Meštrovoj“ (brodski tesar) radionici, tko zna što stvarajući od drveta. Ne zaboravimo da pričamo o vremenu prije četrdesetak godina, kada su život na brodu, kao i hijerarhija bili neusporedivo drugačiji nego danas. Mijenjao ga je čovjek podosta mlađi i vrlo drugačijeg ponašanja.
Zatim, moj prvi ukrcaj kao Tercu trajao je tri mjeseca i promijenila su se opet dvojica Komandanata. Za prvoga su govorili da je previše mekan i dobar čovjek, za drugoga da je živo zlo. S prvim je bilo, naizgled, lako. Meni je bilo lakše s drugim koji me dobro „ošpotao“ kad bih zaslužio, ali si barem znao na čemu si. Onaj prvi, pokazalo se, bilo je svakojakih interpretacija.
Nikako ne smijem zaboraviti čovjeka kojeg sam s osobitim poštovanjem oslovljavao s Barba. Ja sam bio prvi puta Čif, s dvadeset devet godina, a on dvadeset jednu godinu stariji od mene. Držao me poput sina.
Bio je kasnije tu i Nijemac, isto kakvih dvadestak godina stariji od mene, a ja u trideset i prvoj. Taj mi je „uvaljivao“ dodatne poslove i „pješke“ računanja tereta s gazovima u različitim gustoćama vode, uživajući u mojim „mukama“. Ne jednom smo se posvađali i izvikali jedan na drugoga. Da bih saznao da me „gurao u vatru“ da vidi koliko znam. Pred kraj sam i ja shvatio da mi nije želio zlo te mi je ostao i nakon trideset godina u lijepom sjećanju.
I sad bih mogao u nedogled o svakom od spomenutih trideset i šestorici ponešto.
A, mogao bih i o sebi i svojih proteklih dvadeset i jednu godinu. No, to radije prepuštam svojim posadama, bez straha i bez imalo srama.
S kakvim god Komandantima navigali ili kakvi god Komandanti sami bili, neka vas uvijek prate dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Kapetan Aron Baretić – ABe
Flonnesflaket sidrište, Norveška, 13. lipanj 2026. godine
