Skrušeno priznajem da sam kroz trideset i sedam godina navigacije vrlo malo čitavih prosinaca tj. Božića i Novih Godina proveo po brodovima.
Zahvaljujući djelomično dobrom sjećanju, i unatoč ocu, koji mi je kao djetetu ponavljao kako „pametni pišu, a bedasti pamte“ ja podosta toga pamtim. Svjestan sam koliko paradoksalno zvuči prošla rečenica. I da, smijem se i ja sam sa sobom. Međutim, nekakvim genetskim „mirakulom“ obdaren sam dobrom memorijom, da se sjećam mnogih detalja, imena i lica pomoraca još sa samih početaka. Gdje početak je u kolovozu 1984. godine.
Paralelno s time, ma koliko me to očevo u to vrijeme zamaralo, vrlo rano sam počeo zapisivati i evidentirati sve što mi se čini(lo) zanimljivo, iz ovog ili onog razloga. Možda iz straha da ne pobedastim.
Tako se sjećam prvog Božića na brodu „Novi Vinodolski“, te znakovite 1984. godine, u kabini(čici) bez kupaonice, što smo ju dijelili dvojica “Opela“ (Kadeta). Uz nas dvojicu „domaćina“ ugurali su se još trojica, „Aso“ (Asistent telegrafije), treći „Opel“ i „Mali od kuverte“ (Mladić palube). To je bilo vrijeme desetljećima prije idiotarija poput „0,00 % alcohol policy“. A, sva sreća, mogli su se i „fineštrini“ otvarati da sav taj dim petorice pušača izlazi van.
Zadnji put kad sam imao kabinu s „fineštrinima“ na otvaranje bilo je 2002. Bio sam „Čif“ a kabina je bila po krmi.
Sljedeći Božić koji sam proveo na brodu bio je punih jedanaest godina kasnije, 1995. godine. Bio mi je to prvi ukrcaj kao „Čifu“, brod se zvao, vjerovali ili ne „Arun“, a šuljali smo se po Gvinejskom zaljevu, pretežno po Nigeriji. U to vrijeme je onuda život djelovao gotovo normalan.
Ipak, unatoč Božićima kroz godine navigacije štošta mi se izdešavalo upravo tijekom ovog ili onog prosinca.
Nakon kadeture, prvi sljedeći prosinac koji sam zamalo proveo na brodu bio je 1991. godine na mom prvom „kemikalcu“ s kojeg sam se iskrcao u Hamburgu nakon točno pet mjeseci, 1. prosinca. Ono čega se više, ipak, ne sjećam je kako sam došao do Rijeke. Toliko o mojoj odličnoj memoriji s početka priče.
Uslijedio je 5. prosinac 1996. godine, dakle dan prije blagdana Svetog Nikole, sam se ukrcao u Terneuzenu. Na tom brodu smo prvi puta imali kompjutor s tadašnjim „Windows 33“. Što i nije bila neka osobita radost obzirom da od nas trojice niti jedan nije imao blagoga pojma o kompjutorima. Donekle nam je pomogla Komandantova knjiga „Windows for dummies“. Pa, kako bi koji otkrio nešto novo brže bolje bi pokazao drugoj dvojici.
Mnogi među nama se sjećamo „milenijske groznice“ prijelaza s 1999. na 2000. godinu. Što nije toliko bitno za ovu priču. Bitno je nešto sasvim drugo.
20. ožujka 1999. godine, iskrcavamo se u Rotterdamu on i ja. On ide za Split, ja za Rijeku. Ni to nije bitno. Govori on meni kako nema žive sile koja će ga natjerati da bude na brodu za milenijsku Novu Godinu. Najmanje bitno je što sam mu na to odgovorio.
20. prosinac 1999. godine, ukrcan sam na brodu „Normanna“ koji je na sidru ispred Tarragone, čekamo vez i ukrcaj „Methyl Methacrylate Monomer-a“. Zvoni mi mobitel „Motorola“ koju sam kupio prošli ugovor u Ravenni. Na njima još nije bilo broja, a kamoli imena pozivatelja. Čujem poznati glas s druge strane:
„Prijatelju, di si?“
„Na brodu, Tarragona ankorađ. Kamo si ti?“
„Evo me na aerodoromu, iden nabrod!“
Između dva broda mu se izdešavalo nekoliko lijepih stvari koje su ga prisilile da ipak bude na brodu za tu milenijsku Novu Godinu.
Prošli put kad smo se čuli, rekao mi je da čita moje kolumne. Baš me zanima da li će pročitati i ovu, i ako bude da li se sjeća sebe unatrag gotovo trideset godina.
Pa se iznova pitam koliko li je svatko od nas pomoraca kroz karijeru propustio blagdana, rođendana, godišnjica, i da ne nabrajam. A, opet, koji nas je „vrag“ tjerao „navigat“?
Da bih, ama baš na „Mikulu“, 6. prosinca 2001. godine odletio u Pirej. Bio je petak, a formalni razgovor za ukrcaj me čekao tek u ponedjeljak 9. Zašto sam letio toliko ranije i zašto su mi plaćali hotel dva dana duže, ostaje misterija.
Na žalost, od svih mojih planova kako ću vikend provesti šečući po Ateni nije se ostvarilo ništa. Kao da se sam „Olimp“ pobrinuo da kiša ne prestane padati čitavog vikenda.
U agenciji, sam potpisao ugovor četiri do pet mjeseci. U Pireju su mi rekli kako je normalan grčki ugovor šest mjeseci. Pristao sam bojeći se da će me u suprotnom vratiti doma. U utorak 10. prosinca sam letio preko Milana za Sao Paulo u Brazilu. Na brodu, građenom u riječkom „3. Maju“ sam ostao preko osam mjeseci.
Samo dvije godine kasnije, opet baš na „Mikulu“, 6. prosinca 2003. sam doletio u Kingston na Jamajci i sljedećeg dana ukrcao se na najzahtjevniji brod od petnaest koliko sam ih „napravio“ kao „Čif“.
Već sljedeće, 2004. godine, 15. prosinca, nakon prijašnjeg ugovora od četiri mjeseca i dopusta od trideset i pet dana letim za Mobile, SAD. Ne znam ništa o kompaniji, ne znam koga mijenjam, idem praktički na „put u nepoznato“.
Međutim, ne postavljam suvišna pitanja jer dan kasnije po prvi puta preuzimam zapovjedništvo, nakon primopredaje od cca. 8 sati. Kolega iz Kostrene se iskrcao sljedećeg jutra, a ja, ja sam tek tada shvatio da „sam ostao sam…“
Eh, nakon tog ukrcaja su se nanizali prosinački cirkusi.
Počelo je godinu dana kasnije kad smo se istog broda, sljedećeg ugovora, iskrcali „Kapo“ i ja, te dolaskom u Rijeku saznali da smo dobili otkaz. Itekakav božićni poklon.
No, godina je 2005., na svjetskom tržištu je golemi „višak“ brodova uz golemi manjak pomoraca, barem po tankerima. Što je rezultiralo time da smo obojica našli ukrcaj na drugim neusporedivo boljim kompanijama. Kako se kaže: “Život piše najljepše priče.“
I, nakon godinu dana, prosinac 2006. godine, ugovor mi ističe, ljubazno, pristojno i kulturno obavještavam kadrovsku u Mumbaiu da mi se bliži datum iskrcaja. Obzirom da sam bio jedini „neindijac“ na brodu, koji je vodila kadrovska od onuda, igrom sudbine ili čega već sam „pao“ pod njihovu kontrolu.
A, čovičić, glavni kadrovik je pretpostavljam naučio da on smije sve što mu padne na pamet. Tako je odlučio odignorirati moju poruku.
Nakon koje je uslijedila druga, ponešto manje pristojna, njemu i ostalima:
„Ukoliko mi se ne obezbjedi smjena do tog datuma, nisam voljan ostati na brodu duže.“
Na što dotično i dalje nije reagirao ni na koji način.
Konačno šaljem poruku njemu i ostalima:
„Ukoliko mi se ne obezbjedi smjena do tog datuma, neću ostati na brodu duže.“
Dobro, smjena mi je stigla nevoljko, tako da sam 21. prosinca 2006. se iskrcao i letio iz Venezuele.
Simptomatično, opet jednu godinu kasnije, u prosincu 2007. mi je najavljen ukrcaj kao „putnik/promatrač“ na desetak dana i nakon toga kreće preuzimanje broda od tadašnjih vlasnika. Imao sam avionske karte u ruci za 31. prosinac, katastrofa.
No, brod je zapeo negdje da sam krenuo ipak tek 2. siječnja. U konačnici smo „Kapo“ i ja proveli s njima pet tjedana. Najlakše/najteže zarađen novac u životu. Nakon tjedan dana nismo više znali gdje bismo sami sa sobom po čitave dane.
I tako je nastupio mir sve do prosinca 2009. godine.
Nakon divljanja lučkih vlasti u dva nigerijska „porta“ tokom kojih su mi konfiscirali putovnicu i sedam „matrikula“ mojim ljudima, naplatiti „harač“, prijetili mi hapšenjem, odvođenjem, suđenjem i čime sve ne, konačno smo na putu prema civilizaciji i Mexicu.
Nama osmorici ističe ugovor „tih dana“. Obzirom na dosadašnja iskustva s kadrovskom i prosincima, odlučio sam se napraviti mudar.
Pošto jesmo i nismo trebali „bunkerat“ javljam operateru da bismo mogli stati na otoku St. Lucia, ali on govori da je bolje na Jamajci. Dogovoreno!
Potom javljam nabavi da nam treba i hrana, uz priču … da ne duljim.
I konačno kadrovskoj, obzirom da stajemo zbog goriva i hrane napravite smjenu. Nevoljko pristaju, ali imam čvrste argumente.
Sve se riješilo na naše sveopće zadovoljstvo. Iskrcali smo se s kingstonskog „ankorađa“ 17. prosinca.
Da bih nekoliko mjeseci kasnije bio optužen da sam namjerno zaustavio brod da bih bio doma za Božić. Što je bila istina koliko i nije. Naime, ja jesam mudrijaški poduzeo sve što se dalo da se iskrcamo prije Božića. Iako, budimo iskreni, kako sam ja to kao Komandant mogao zaustaviti brod bez ozbiljnih posljedica po sebe i brod sam.
2010. godine sam prosinac ipak proveo na brodu. Božić na „ankorađu“ kanadskog „porta“ Come by Chance,„Staru Godinu“ na „ankorađu“ ispod pilotske stanice Les Escoumins za rijeku Svetog Lovrijenca
Sljedećeg jutra, 1. siječnja 2011. smo u šest sati ukrcali pilota za Montreal. U Montrealu smo „Kapo“ i ja pronašli simpatičnu talijansku „trattoriu“ s finom hranom i jednako finom „grappom“.
Bilo bi dosadno predugo čekati, pa sam se tako prosinca 2011. godine iskrcao iz Durbana nakon pokušaja podvale od strane kadrovske. Ovoga puta iz Clydebanka.
Naime, čovičić, Finac koji me trebao mijenjati, navodno teški alkoholičar, je „rekli su mi“ nestao. I oni, siroti, nemaju nikoga drugoga. A, kako je brod nakon Durbana krcao u Richards Bayu za New Orleans, tako sam ja trebao ostati na brod još kakvih mjesec i pol do dva.
Ovoga puta sam poslao samo jednu poruku.
Misteriozno se čovičić pojavio „iz zemlje nedođije“, došao me zamijeniti, i ja sam se iskrcao 2. prosinca.
Po povratku sam nazvao kadrovika i zaželio njemu i ostalima dug život, bez mene u njemu.
Na trenutnoj kompaniji sam preko četrnaest godina. Jako daleko su od savršenstva, ali do sada nisam s njima imao prosinačkih cirkusa. Dapače, 2019. su me pustili doma prije kraja ugovora, 14. prosinca, iako načelno ne rade smjene u tom periodu.
Vidjećemo još što me čeka ovog prosinca. Tražio sam produžiti ovaj ugovor i čekam odgovor. Jer, ukoliko mi ne odobre, moraću natrag, u prosincu.
Znate li vi koliko ste prosinaca, Božića, rođendana, godišnjica ili vama bitnih datuma proveli po brodovima?
U svakom slučaju, ma koliko da ih je bilo ili će ih tek biti, kao i uvijek, želim vam dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Kapetan Aron Baretić – ABe
U navigaciji, Sjeverno more Antwerpen (Belgija) – Grangemouth (Škotska), 17. svibanj 2026. godine
