Komparativni pregled međunarodnih praksi i smjernice za dugoročno planiranje: ekologija, zelena tranzicija i MARPOL regulativa

Zemlje obuhvaćene analizom:

Francuska · Italija · Monako · Španjolska · Grčka · Dubai (UAE) · Egipat · Vijetnam · Tajland · Japan

1. Uvod i svrha dokumenta

Nautički turizam u posljednjih desetljeće postao je jedan od najbrže rastućih i strateški najosjetljivijih segmenata globalnog turizma. Istovremeno je izvor visoke gospodarske vrijednosti (potrošnja nautičkih turista u prosjeku je znatno viša od prosječne turističke potrošnje) i izvor rastućeg pritiska na obalne i morske ekosustave, kvalitetu zraka i mora te lokalnu infrastrukturu.

Ova strategija sažima kako deset relevantnih pomorskih i nautičkih destinacija – Francuska, Italija, Monako, Španjolska, Grčka, Dubai (UAE), Egipat, Vijetnam, Tajland i Japan – strukturiraju svoje dugoročne pravce razmišljanja do 2030., 2040. i 2050. godine, s naglaskom na ekologiju, zelenu tranziciju i regulatorni okvir MARPOL / IMO.

Cilj dokumenta nije doslovno prenošenje tuđih planova, nego identificiranje zajedničkih obrazaca razmišljanja – gdje se destinacije slažu, gdje se razlikuju te koje instrumente (regulatorne, infrastrukturne, financijske) koriste da bi nautički turizam ostao konkurentan u svijetu koji ubrzano dekarbonizira pomorski promet.

2. Pristup i horizonti planiranja

Analiza je strukturirana kroz tri vremenska horizonta koja se ponavljaju u gotovo svim promatranim strategijama:

• Do 2030. – uspostava regulatornog i infrastrukturnog temelja (elektrifikacija vezova, prve “zelene” marine, nacionalni cestovni, IMO međukorak smanjenja emisija).
• 2030.–2040. – standardizacija i skaliranje (alternativna goriva, vodik/metanol, globalna cijena ugljika u brodarstvu, digitalizacija marina).
• 2040.–2050. – ciljna neto-nula emisija u međunarodnom pomorskom prometu (IMO) i integracija nautičkog turizma u “nature-pozitive” modele razvoja obale.

Za svaku zemlju izdvojen je (a) ključni strateški dokument ili inicijativa, (b) glavni smjer razmišljanja vezan uz ekologiju i zelenu tranziciju te (c) konkretni instrumenti koje zemlja koristi.

3. Pregled po zemljama

3.1 Francuska

Feuille de Route Nautisme et Plaisance 2025–2030

Francuska je u rujnu 2025. u La Rochelleu službeno pokrenula prvi nacionalni cestovni za nautiku i rekreacijsku plovidbu, potpisan između Ministarstva za ekološku tranziciju i Konfederacije za nautiku i jedrenje (CNP). Riječ je o prvom jedinstvenom nacionalnom okviru za sektor koji izravno ili neizravno zapošljava gotovo 150.000 ljudi.

Razmišljanje francuskih vlasti gradi se oko tri stupa: energetska i ekološka tranzicija, privlačnost i sigurnost struke, te teritoriji i prakse. U okviru zelene tranzicije naglasak je na:

• dekarbonizaciji flote i infrastrukture kroz razvoj električnog i hibridnog pogona te alternativnih goriva (posebice HVO – hidrogenirano biljno ulje) koje se postupno uvodi u marine;
• certifikaciji “Ports Propres” (“Čiste luke”) koja postaje nacionalni standard za marine;
• razvoju sektora rastavljanja/recikliranja plovila na kraju životnog vijeka, kao odgovor na rastući broj napuštenih brodova;
• zaštiti osjetljivih staništa (livade posidonije) kroz jasnije zone sidrenja i digitalne aplikacije (Donia, Nav&Co) koje boraterima pokazuju gdje je sidrenje dopušteno.

Uspostavlja se i nacionalna nautička opservatorija koja će pratiti promjene u korištenju obale i predviđati buduće potrebe – signal da Francuska svoj dugoročni razvoj planira na temelju kontinuiranog praćenja podataka, a ne jednokratnih planova.

3.2 Italija

Piano Strategico dei Porti Turistici (2025.) i Piano Strategico del Turismo 2023–2027

Italija upravlja s približno 8.000 km obale, 285 marina i preko 161.000 vezova, što je regulatorno i infrastrukturno stavlja u red najvećih nautičkih sila Sredozemlja. Prvi strateški plan posvećen isključivo turističkim lukama predstavljen je u lipnju 2025. u suradnji s financijskom grupom SACE.

Talijanski pristup temelji se na tri paralelna „zelena“ fronta:

• energija – pojednostavljeni postupci odobravanja fotonaponskih sustava do 1 MW po luci te punionice za električna plovila;
• digitalizacija kao alat uključivosti – jedinstvena aplikacija za rezervaciju veza, praćenje potrošnje vode i struje u stvarnom vremenu te geolocirana upozorenja, čime marine postaju cjelogodišnji, a ne isključivo ljetni centri aktivnosti (trend “workation” i nautičkog digitalnog nomadstva);
• pozicioniranje marina kao strateške infrastrukture, a ne samo “parkirališta za brodove” – integracija s gastronomijom, kulturom i zaštićenim morskim područjima.

Talijansko razmišljanje posebno naglašava da bez zajedničkog nastupa gostoljubivih, modernih, tehnološki naprednih i – prije svega – održivih marina, Italija ne može zadržati vodeću poziciju u charter segmentu.

3.3 Monako

Monaco Capital of Advanced Yachting; SEA Index®; neutralnost do 2050.

Monako, iako teritorijalno malen, postavlja se kao globalni standard za održivi luksuzni jahting. Pod vodstvom kneza Alberta II. i Yacht Cluba de Monaco, strategija se temelji na mjerljivosti umjesto obećanja.

• SEA Index® – alat koji ocjenjuje i rangira ugljični otisak superjahti; već obuhvaća gotovo 50 vlasnika superjahti, a mreža luka (Marseille Fos, Korzika, japansko udruženje marina) počinje davati prednost vezovima plovilima s boljom ocjenom;
• Monako Yacht Show ima vlastiti plan prijelaza na ugljičnu neutralnost (60% smanjenje CO2 do 2025. u odnosu na 2022., u skladu s nacionalnom putanjom Monaka prema klimatskoj neutralnosti do 2050., s međukorakom od 55% smanjenja do 2030.);
• razvoj alternativnih pogona – metanolne gorive ćelije (npr. Sanlorenzo Almax), vodik, HVO gorivo bez fosilnih sirovina (Feadship);
• „Smart & Sustainable Marina“ inicijativa (M3 Monaco) kao platforma koja povezuje investitore, startupove i lučke uprave oko koncepta „marina budućnosti“.

„Naš je zadatak transformirati vizije u konkretne akcije i provesti održiva rješenja koja služe zajednicama i ubrzavaju prijelaz prema odgovornom jahtingu.“ – José Marco Casellini, izvršni direktor M3 Monaco

Monako dakle ne konkurira opsegom infrastrukture, nego zadaje standarde mjerenja i certificiranja koje druge destinacije potom preuzimaju.

3.4 Španjolska

Estrategia de Turismo Sostenible 2030; regionalni planovi Baleara i Katalonije

Španjolska bilježi rekordne rezultate u nautičkom turizmu (preko 3,4 milijuna nautičkih turista i 5,1 milijardi eura ekonomskog učinka u 2024.) uz mrežu od 375 marina i više od 134.000 vezova. Zelena tranzicija ovdje ide dalje od infrastrukture prema regulaciji flote:

• elektrifikacija luka („cold ironing“) – nacionalni plan predviđa da sve luke budu elektrificirane do 2030., čime brodovi na vezu gase motore i priključuju se na kopnenu mrežu;
• Baleari razmatraju/uvode ograničenja iznajmljivanja plovila s motorima na unutarnje izgaranje do 2030., s ciljem da charter flota postane isključivo električna;
• subvencije za konverziju postojećih plovila u električni pogon i za obnovljive izvore energije u lukama (fotonapon, vjetar, valovi, vodik);
• EMAS certifikacija marina (primjer: Club Nàutic Estartit) koja povezuje mjerenje ugljičnog otiska s aktivnom regeneracijom morskog staništa (npr. projekti povećanja biomase i vezivanja CO2 za 300%).

Bitna značajka španjolskog razmišljanja jest povezivanje klimatskih ciljeva s regulacijom ponašanja tržišta (zabrane, obveze) više nego kod većine drugih zemalja u analizi, uz snažnu regionalnu autonomiju (Baleari i Katalonija imaju vlastite, ambicioznije rokove od nacionalne razine).

3.5 Grčka

Greek Tourism 2030; program od 26 marina financiran iz Fonda oporavka

Grčka aktivno širi kapacitet nautičkog turizma – 26 projekata marina u tijeku, financiranih kroz sredstva EU oporavka – uz istovremeno pozicioniranje kao „quality yachting“ destinacije, a ne isključivo destinacije velikog obujma.

• uvođenje obalne struje (shore power) u ključnim lukama (Patras, Kalamata, Kavala, Krf, Mitilena, Hanja te otočne luke poput Naksosa, Parosa) u sklopu obveze EU-a za transeuropsku prometnu mrežu do 2030.;
• nacionalni energetski i klimatski plan predviđa smanjenje stakleničkih plinova za 55% do 2030. i neto-nulu do 2050., pri čemu obnovljivi izvori (vjetar i sunce) već pokrivaju više od polovice proizvodnje električne energije pojedinih dana;
• digitalizacija marina (pametne rezervacije, praćenje popunjenosti) kao odgovor na rizik gubitka tržišnog udjela u odnosu na Hrvatsku, Italiju, Francusku i Tursku;
• stroga primjena MARPOL posebnog područja Sredozemlja – nulta stopa ispuštanja ulja u kaljužnim vodama unutar 12 nautičkih milja, zabrana ispuštanja plastike, obveza vođenja evidencije otpada koju nadzire grčka obalna straža.

Grčko razmišljanje kombinira agresivnu izgradnju infrastrukture s vrlo strogim provođenjem postojeće MARPOL regulative – dva pravca koja se u drugim zemljama češće promatraju odvojeno.

3.6 Dubai (Ujedinjeni Arapski Emirati)

Dubai Maritime Vision 2030; UAE Net Zero 2050; Green Agenda 2030

Dubai gradi nautički turizam kao dio šire diversifikacije gospodarstva i pozicioniranja grada kao globalnog čvorišta za super jahte, uz eksplicitnu povezanost s nacionalnim ciljem klimatske neutralnosti UAE-a do 2050. godine.

• Dubai Maritime Vision 2030 postavlja cilj da Dubai postane uzoran međunarodni „zeleni pomorski“ subjekt koji minimalno utječe na okoliš, uz jačanje pomorskog obrazovanja i znanja;
• Dubai Reef i drugi projekti povezuju ESG ciljeve i UAE Net Zero 2050 s fizičkim širenjem morske infrastrukture (Dubai 2040 Master Plan predviđa povećanje dužine javnih plaža za 400%, s 21 na 105 km);
• kružno gospodarstvo u gorivima – lokalna proizvodnja biogoriva za jahte iz otpadnog ulja za kuhanje prikupljenog iz hotela i stambenih naselja (Emaar/Lootah inicijativa), čime se otpad pretvara u obnovljivi izvor energije;
• razvoj obalne struje i „eko-marina“ te osnivanje Maritime Decarbonisation Centre (2023.) koji potiče inovacije i tehnološku primjenu u skladu s ciljevima IMO-a.

Dubai svoj model temelji na kombinaciji brzog rasta tržišta (projekcija rasta jahting sektora s oko 136 na 175 milijuna USD do 2033.) i vrlo ranog uvođenja infrastrukturnih „zelenih“ standarda – pristup „graditi veliko, ali od početka zeleno“, za razliku od europskog modela postupne prilagodbe postojeće infrastrukture.

3.7 Egipat

Egypt Vision 2030; Egyptian Red Sea Initiative (ERSI)

Egipat cilja na 30 milijuna turista godišnje do 2030. (s oko 19 milijuna u 2025.), a nautički turizam na Crvenom moru dio je strategije diverzifikacije izvan klasičnih plažnih odmarališta prema cjelogodišnjem, visokovrijednom turizmu (jahting, kongresi, izložbe).

• veliki infrastrukturni projekti (npr. Mont Galala Towers and Marina, vrijedan 1 milijardu USD, s više od 150 vezova) grade se od početka uz partnerstvo sa strateškim davateljima „pametne“ i „održive“ infrastrukture (npr. Schneider Electric za energetsku učinkovitost);
• Egyptian Red Sea Initiative (ERSI, pokrenuta 2026.) uvodi zone sigurnog sidrenja i plutajuće veze radi zaštite koraljnih grebena, kartiranje osjetljivih staništa te obuku inspektora zaštićenih područja i operatora jahti;
• program „zelenih luka“ za luke na Crvenom moru predviđa cjelovite ekološke revizije, primjenu ISO 14001 standarda upravljanja okolišem te praćenje kvalitete zraka i mora u stvarnom vremenu.

Egipatsko razmišljanje posebno naglašava ravnotežu između brzog privlačenja stranog kapitala u masovnu infrastrukturu i zaštite krhkih koraljnih ekosustava koji su ujedno i glavni turistički resurs – zaštita okoliša ovdje se eksplicitno tretira kao preduvjet, a ne prepreka gospodarskom rastu.

3.8 Vijetnam

Rezolucija 36 – Strategija održivog razvoja pomorskog gospodarstva do 2030., vizija do 2045.

Vijetnam je 2018. usvojio Rezoluciju 36, sveobuhvatnu strategiju održivog razvoja pomorskog gospodarstva koja nautički turizam smješta unutar šireg „plavog gospodarstva“, a ne kao izoliran sektor.

• ciljevi uključuju smanjenje zagađenja ribolovnom opremom za 50% i smanjenje jednokratne plastike u obalnim turističkim odredištima;
• regionalna suradnja s partnerima iz sjeveroistočne Azije na provedbi Strategije održivog razvoja Istočnoazijskog mora te akcijskog plana za preokret degradacije okoliša u Istočnom moru i Taninskom zaljevu;
• infrastruktura marina još je u ranoj fazi razvoja te se suočava s izazovima loše planiranih projekata (primjer napuštenog razvoja u zaljevu Ha Long pokazuje rizike modela „izgradi pa će doći“ bez analize stvarne potražnje).

Vijetnamski pristup pokazuje obrazac tipičan za zemlje u ranijoj fazi razvoja nautičke infrastrukture: ekološki ciljevi su ambiciozni i formalno vrlo razrađeni na nacionalnoj razini, dok provedba i tržišna disciplina u konkretnim marina-projektima znatno zaostaju.

3.9 Tajland

Nacionalna strategija pomorskog turizma (od 2015.); SMILE

Tajland sustavno gradi poziciju regionalnog središta jahtinga u jugoistočnoj Aziji, s ciljem da jahting do 2030. čini 26% pomorskog gospodarstva (nautički turisti u prosjeku troše oko 287 USD dnevno, gotovo dvostruko više od prosječnog turista).

• razvoj „community marina“ (npr. Sapam Bay na Phuketu, Port Takola kod Krabija) koje uz vezove uključuju stanovanje, maloprodaju i suhe dokove, s naglaskom na kvalificirano lokalno zapošljavanje;
• decentralizacija – širenje jahting ponude izvan Phuketa (“azijske jahting prijestolnice”) prema Krabiju i riječnom bazenu Chao Phraya radi rasterećenja prenatrpanih žarišta;
• rastuća potražnja za hibridnim i električnim jahtama, posebice s novih tržišta bogatih kupaca (Vijetnam, Indija, Mauricijus) koji sve više jahte promatraju kao izraz životnog stila i privatnosti, a ne samo investicije;
• SMILE strategija (Sustainability, Manpower, Inclusive economy, Local community, Ecology) postavlja održivost kao prvo od pet nacionalnih načela turističkog razvoja.

Tajlandsko razmišljanje posebno je usmjereno na izgradnju zajednice i regionalne disperzije kao odgovora na rizik prenapučenosti, uz postupno uvođenje ekoloških kriterija u planiranje novih marina (procjene utjecaja na okoliš kao standardni dio odobrenja projekata).

3.10 Japan

Tourism Nation Promotion Basic Plan 2026–2030; standardi JMIA

Japan pristupa nautičkom turizmu kroz prizmu upravljanja prekomjernim turizmom i regionalne disperzije, uz jedan od najstrožih dobrovoljnih ekoloških standarda za marine u svijetu.

• od 2005. dizelski motori snage iznad 130 kW moraju zadovoljavati standarde emisija NOx prema MARPOL Aneksu VI, a mnoge japanske marine dobrovoljno premašuju te zahtjeve;
• Japansko udruženje pomorske industrije (JMIA) uspostavilo je sustav recikliranja plovila od stakloplastike (FRP), sprječavajući da stara plovila postanu izvor morskog otpada;
• nacionalni plan turizma za 2026.–2030. (usvojen u ožujku 2026.) prelazi s rasta usmjerenog na obujam prema kvaliteti i dugoročnoj održivosti, uz cilj povećanja broja regija s mjerama upravljanja prekomjernim turizmom sa 47 na 100 do 2030.;
• porast turističkog boravišnog poreza (na 3.000 jena od srpnja 2026.) dijelom financira infrastrukturu za rasterećenje prometa i podršku održivim odredištima, uključujući obalna područja.

Japanski model pokazuje da se dugoročna održivost nautičkog turizma ne gradi isključivo kroz nove zelene tehnologije, nego i kroz upravljanje brojem posjetitelja, regionalnu disperziju i dosljednu, dugogodišnju primjenu postojeće regulative.

4. Usporedni pregled: gdje zemlje idu i kako razmišljaju

Tablica ispod sažima ključni strateški okvir svake zemlje i dominantan smjer razmišljanja o ekologiji i zelenoj tranziciji nautičkog turizma.

Zemlja	Ključni strateški okvir	Glavni pravac razmišljanja (ekologija / zelena tranzicija)
Francuska	Feuille de Route Nautisme et Plaisance 2025–2030	Dekarbonizacija flote i infrastrukture, certifikacija „Ports Propres“, alternativna goriva (HVO), zaštita posidonije, nacionalna nautička opservatorija
Italija	Piano Strategico dei Porti Turistici (2025); Piano Strategico Turismo 2023–2027	Digitalizacija i pametne luke, fotonaponski sustavi do 1 MW po pojednostavljenom postupku, punionice za e-plovila, umrežavanje s Blue Economy
Monako	Monaco Capital of Advanced Yachting; SEA Index®; neutralnost do 2050. (međukorak 2030.)	Mjerenje i certificiranje ugljičnog otiska superjahti, vodikove/metanolne gorive ćelije, „pametne i održive marine“ kao globalni standard
Španjolska	Estrategia de Turismo Sostenible de España 2030; regionalni planovi Baleara/Katalonije	Elektrifikacija luka („cold ironing“) do 2030., poticaji za e-plovila, EMAS certifikacija marina, ograničavanje motora s unutarnjim izgaranjem u iznajmljivanju
Grčka	Greek Tourism 2030; 26 projekata marina (Fond oporavka); Nacionalni energetski i klimatski plan	Priključci na kopnenu struju (shore power) u lučkim čvorištima, smanjenje stakleničkih plinova 55% do 2030. i neto-nula do 2050., pozicioniranje kao „quality yachting“ destinacije
Dubai / UAE	Dubai Maritime Vision 2030; Dubai 2040 Urban Master Plan; UAE Net Zero 2050; Green Agenda 2030	Zelene marine i biogoriva iz otpadnog ulja (kružno gospodarstvo), obalna struja, obrazovanje za pomorsku industriju znanja, pozicioniranje kao globalno čvorište super-jahti
Egipat	Egypt Vision 2030; Egyptian Red Sea Initiative (ERSI); projekt Mont Galala	Zaštita koraljnih grebena kroz zone sidrenja i plutajuće veze, „zelene luke“ prema ISO 14001, cjelogodišnji (ne sezonski) nautički turizam, pametna infrastruktura
Vijetnam	Rezolucija 36 – Strategija održivog razvoja pomorskog gospodarstva do 2030., vizija 2045.	Smanjenje zagađenja ribolovnom opremom i plastikom, regionalna suradnja (Istočno more/Zaljev Tonkinškog zaljeva), tek uspostavljanje marinske infrastrukture uz upozorenja o pre izgrađenosti (Ha Long)
Tajland	Nacionalna strategija pomorskog turizma (od 2015.); SMILE strategija; cilj 26% udjela jahtinga u pomorskom gospodarstvu do 2030.	Zajednice oko „community marina“, hibridna/električna plovila za nova tržišta bogatih kupaca, decentralizacija prema regionalnim lukama (Phuket, Krabi)
Japan	Tourism Nation Promotion Basic Plan 2026–2030; JMIA standardi	Poštivanje MARPOL Aneksa VI za NOx od 2005., dobrovoljni stroži standardi marina, recikliranje FRP trupova, upravljanje prekomjernim turizmom i regionalna disperzija

4.1 Zajednički obrasci

• Elektrifikacija vezova i obalna struja (“cold ironing”) pojavljuju se kao gotovo univerzalni prvi korak – prisutne su u francuskim, talijanskim, španjolskim, grčkim, dubajskim i egipatskim planovima.
• Certifikacijski sustavi (Ports Propres, EMAS, Blue Flag, ISO 14001, SEA Index®) postaju glavni alat za mjerenje i komuniciranje napretka, umjesto samo deklarativnih ciljeva.
• Alternativna goriva u prijelaznoj fazi (HVO, biogoriva iz otpadnog ulja) koriste se kao „most“ prema punoj elektrifikaciji/vodiku, jer omogućuju smanjenje emisija bez zamjene postojeće flote.
• Zaštita osjetljivih staništa (posidonija u Sredozemlju, koraljni grebeni na Crvenom moru) sve se češće ugrađuje izravno u prostorne planove marina, umjesto da bude naknadna mjera zaštite okoliša.
• Regionalna disperzija i upravljanje kapacitetom (Grčka, Tajland, Japan, Filipini) postaju jednako važan alat održivosti kao i tehnološka dekarbonizacija – rasterećenje prenatrpanih žarišta smanjuje pritisak na okoliš isto koliko i čišći pogon.

4.2 Ključne razlike

• Regulatorna prisila naspram dobrovoljnosti: Španjolska (Baleari) i djelomično Francuska kreću prema obveznim zabranama/rokovima za flotu; Monako, Italija i Dubai grade sustave dobrovoljnog certificiranja i tržišnih poticaja.
• Zrelost infrastrukture: europske zemlje i Japan nadograđuju postojeću, gustu mrežu marina; Dubai i Egipat grade novu infrastrukturu „od nule“ uz odmah ugrađene zelene standarde; Vijetnam i dijelom Tajland tek uspostavljaju osnovnu mrežu, uz rizik loše planiranih projekata.
• Fokus mjerenja: Monako i sve više Grčka i Francuska pomiču naglasak s infrastrukture na mjerenje ugljičnog otiska samog plovila (SEA Index®) – trend koji će vjerojatno postati globalni standard do 2030-ih.

5. Ekologija, zelena tranzicija i MARPOL – regulatorni temelj do 2050.

Nacionalne i regionalne strategije nautičkog turizma sve se čvršće oslanjaju na globalni regulatorni okvir Međunarodne pomorske organizacije (IMO) i konvenciju MARPOL. Razumijevanje ovog okvira ključno je jer određuje minimalne standarde koje sve zemlje iz analize, neovisno o vlastitim ambicijama, moraju zadovoljiti.

5.1 IMO Strategija o smanjenju stakleničkih plinova (2023.) i Net-Zero Framework

Revidirana IMO strategija iz 2023. postavlja cilj neto-nula emisija stakleničkih plinova iz međunarodnog brodarstva do ili oko 2050. godine, s okvirnim međukoracima od najmanje 20% (s težnjom prema 30%) smanjenja do 2030. i najmanje 70% (s težnjom prema 80%) smanjenja do 2040., u odnosu na 2008. godinu. Dodatno se postavlja cilj da do 2030. najmanje 5% (s težnjom prema 10%) energije u međunarodnom brodarstvu dolazi iz goriva s nultim ili gotovo nultim emisijama.

U travnju 2025. na 83. sjednici Odbora za zaštitu morskog okoliša (MEPC 83) države članice IMO-a načelno su usuglasile takozvani Net-Zero Framework – paket obvezujućih tehničkih i ekonomskih mjera koje se ugrađuju u novo Poglavlje 5 MARPOL Aneksa VI. Okvir uvodi:

• globalni standard goriva (GFI) koji zahtijeva postupno smanjenje intenziteta stakleničkih plinova po jedinici energije, mjereno pristupom „od izvora do broda“ (well-to-wake);
• globalnu ekonomsku mjeru – brodovi iznad praga emisija moraju kupovati „jedinice popravka“ (remedial units), dok brodovi koji koriste goriva s nultim ili gotovo nultim emisijama ostvaruju financijske poticaje;
• fond IMO Net-Zero Trust Fund koji financira tehnološki transfer i podršku državama najosjetljivijim na negativne posljedice tranzicije.

Mjere se formalno usvajaju u izvanrednoj sjednici u jesen 2025., detaljne provedbene smjernice očekuju se na MEPC 84 u proljeće 2026., a stupanje na snagu planirano je za 2027. godinu, primjenjivat će se na velike oceanske brodove iznad 5.000 bruto tona koji čine 85% ukupnih CO2 emisija međunarodnog brodarstva.

Iako se rekreacijska plovila i manje jahte trenutačno izravno ne nalaze u fokusu ovih pragova, regulatorni smjer – prema gorivima s nultim emisijama i mjerenju emisija po plovilu – već se prelijeva u nautički turizam kroz instrumente poput SEA Indexa te nacionalne cestovne (Francuska, Italija).

5.2 MARPOL posebna područja i primjena na nautički turizam

Sredozemno more u cijelosti je određeno kao MARPOL posebno područje prema aneksima I, II i V, što znači stroža pravila ispuštanja u odnosu na otvoreni ocean: nulta stopa ispuštanja zauljenih kaljužnih voda unutar 12 nautičkih milja ako postoji separator (15 ppm), ograničenja ispuštanja fekalnih voda za plovila s tankovima te potpuna zabrana odlaganja plastičnog otpada. Grčka, Italija, Francuska i Španjolska stoga kombiniraju vlastite nacionalne cestovne sa strogim MARPOL nadzorom (evidencija ulja, planovi upravljanja otpadom, inspekcije obalne straže).

U Japanu se od 2005. primjenjuju zahtjevi Aneksa VI za emisije NOx za dizelske motore iznad 130 kW, uz dobrovoljno stroža pravila u brojnim marinama – primjer kako pojedina država MARPOL koristi kao pod, a ne kao gornju granicu ambicije.

5.3 EU okvir za obalnu struju i „zelene luke“

Unutar Europske unije, obveza priključka na obalnu struju (shore power) u lukama unutar transeuropske prometne mreže (TEN-T) do 2030. dodatni je pokretač koji objašnjava zašto se elektrifikacija vezova ponavlja kao prvi korak u francuskoj, talijanskoj, španjolskoj i grčkoj strategiji.

Certifikati poput “Ports Propres” (Francuska), EMAS (Španjolska) i Blue Flag (Grčka, šire) postaju standardizirani jezik kojim marine dokazuju usklađenost s tim ciljevima na način razumljiv i turistima i investitorima.

5.4 Kružno gospodarstvo i gorivo iz otpada

Sve više destinacija – najizraženije Dubai, ali i Francuska (razvoj sektora rastavljanja plovila) i Japan (recikliranje FRP trupova) – ekologiju ne promatraju samo kroz emisije tijekom plovidbe, nego kroz cijeli životni ciklus plovila i goriva.

Proizvodnja biogoriva za jahte iz otpadnog ulja za kuhanje u Dubaiju izravan je primjer zatvaranja ciklusa unutar samog turističkog gospodarstva.

5.5 Zaštita morskih staništa kao dio poslovnog modela

U naprednijim primjerima (Club Nàutic Estartit u Španjolskoj, ERSI u Egiptu, francuska zaštita posidonije) zaštita staništa prestaje biti isključivo mjera usklađenosti i postaje dio identiteta i poslovnog modela marine – regeneracija morskog dna, praćenje biomase i vezivanje CO2 koriste se i kao marketinški i kao regulatorni argument.

6. Strateške faze razvoja do 2050.

Na temelju usporedbe deset zemalja, dugoročni razvoj nautičkog turizma prirodno se dijeli u tri faze koje slijede i regulatorni ritam IMO-a/MARPOL-a.

Razdoblje	Regulatorni okvir	Infrastruktura i marine	Flota i pogon	Prostorno planiranje i ekosustavi
Do 2030.	MARPOL Aneks VI – Net-Zero Framework IMO-a stupa na snagu (2027.); EU zahtijeva obalnu struju u TEN-T lukama do 2030.; nacionalni cestovnici (FR, IT, ES, GR)	Masovna elektrifikacija vezova (“cold ironing”), fotonaponski sustavi na marinama, prve certificirane “zelene” i “pametne” marine (Ports Propres, EMAS, Blue Flag)	HVO i biogoriva kao prijelazno rješenje, prvi serijski električni i hibridni brodovi, zabrane iznajmljivanja plovila s unutarnjim izgaranjem u osjetljivim područjima (Baleari)	Kartiranje i zaštita osjetljivih staništa (posidonija, koraljni grebeni), uvođenje kapacitetnih ograničenja (Boracay, El Nido, grčki otoci), instrumenti poput SEA Indexa za rangiranje plovila
2030.–2040.	IMO checkpoint: smanjenje 70–80% GHG (u odnosu na 2008.); globalna cijena ugljika za brodarstvo (remedial units)	Standardizacija vodikove/metanolne infrastrukture, digitalni dvojnici marina i pametno upravljanje potrošnjom, šire uvođenje kružnog gospodarstva (biogoriva iz otpadnog ulja)	Prevlast hibridnih i električnih sustava za manja plovila, komercijalizacija vodikovih gorivih ćelija za veće jahte, potpuna primjena globalnog standarda goriva (GFI)	Regionalna disperzija turističkih tokova, obnova morskih staništa kao dio poslovnog modela marina, integracija nautičkog turizma u strategije plavog gospodarstva
2040.–2050.	Neto-nula emisija u međunarodnom brodarstvu (IMO, oko 2050.); nacionalni ciljevi klimatske neutralnosti (EU, UAE, Monako) postaju obvezujući i za rekreacijsku plovidbu	Marine kao energetski samodostatni čvorovi (obnovljivi izvori + skladištenje), potpuna digitalna i energetska integracija u pametne obalne gradove	Nova generacija plovila bez fosilnih goriva kao tržišni standard, recikliranje/kružni životni vijek trupova (FRP, kompoziti) kao regulatorni zahtjev	Nautički turizam usklađen s načelima “nature-positive” turizma i granicama nosivosti okoliša; MARPOL posebna područja prošireni i strože nadzirani

7. Strateške smjernice

Na osnovi identificiranih obrazaca, dugoročna strategija razvoja nautičkog turizma trebala bi počivati na sljedećim smjernicama:

7.1 Regulativa i usklađenost

• Uskladiti nacionalni regulatorni okvir s IMO Net-Zero Frameworkom prije njegovog stupanja na snagu (2027.), umjesto naknadnog prilagođavanja.
• Uvesti obvezu ili jasan poticajni okvir za priključak na obalnu struju u svim značajnijim marinama do 2030., prema uzoru na EU TEN-T obvezu i španjolski/grčki model.
• Uspostaviti nacionalni certifikacijski sustav (po uzoru na Ports Propres/EMAS/Blue Flag) koji objedinjuje postojeće standarde i olakšava mjerenje napretka.

7.2 Infrastruktura

• Prioritetno elektrificirati vezove i uvesti fotonaponske/obnovljive sustave uz pojednostavljene postupke odobravanja (talijanski model).
• Razviti prijelaznu infrastrukturu za alternativna goriva (HVO, biogoriva iz otpada) dok se ne razvije puna mreža za vodik/metanol/električni pogon.
• Ugraditi digitalno upravljanje marinama (rezervacije, praćenje potrošnje, Geo locirana upozorenja) kao standard, ne kao dodatnu uslugu.

7.3 Zaštita ekosustava i prostorno planiranje

• Kartirati i pravno zaštititi osjetljiva staništa te ih ugraditi u prostorne planove marina od početka, a ne naknadno.
• Uvesti instrumente mjerenja ugljičnog otiska plovila (po uzoru na SEA Index®) kao osnovu za diferencirano naplaćivanje vezova.
• Planirati regionalnu disperziju kapaciteta kako bi se izbjegla prenapučenost ključnih žarišta (grčki, japanski i tajlandski primjer).

7.4 Flota i tržište

• Poticati postupnu elektrifikaciju charter flote kroz subvencije za konverziju, uz realne rokove usklađene s tehnološkom zrelošću (izbjeći nagle zabrane bez prijelaznog razdoblja).
• Podržati razvoj lokalne industrije održivih plovila i komponenti (elektromotori, kompoziti koji se mogu reciklirati) kao gospodarsku priliku, a ne samo trošak usklađenosti.

7.5 Praćenje i upravljanje

• Uspostaviti nacionalnu nautičku opservatoriju (francuski model) za kontinuirano praćenje korištenja obale, emisija i ekonomskog učinka.
• Redovito revidirati strategiju u koracima usklađenim s IMO checkpointima (2030., 2040., 2050.) kako bi ostala usklađena s globalnim regulatornim ritmom.

8. Zaključak

Deset analiziranih zemalja pokazuje da ne postoji jedinstven put prema održivom nautičkom turizmu do 2050., ali postoji jasan zajednički smjer: elektrifikacija infrastrukture, mjerljivost ekološkog učinka, postupan prijelaz flote na alternativna goriva te sve strože, ali i sve pametnije upravljanje prostorom i kapacitetom.

Zemlje s razvijenom infrastrukturom (Francuska, Italija, Španjolska, Grčka, Monako, Japan) fokusiraju se na nadogradnju postojećeg sustava i uvođenje mjerljivih standarda, dok zemlje u ekspanziji (Dubai, Egipat) grade novu infrastrukturu odmah prema najvišim zelenim standardima, a zemlje u ranijoj fazi razvoja (Vijetnam, Tajland) tek uspostavljaju regulatorne i infrastrukturne temelje, uz rizik ponavljanja pogrešaka „izgradi pa će doći“.

Zajednički nazivnik svih deset pristupa jest da MARPOL i IMO regulativa – posebice Net-Zero Framework koji stupa na snagu 2027. i cilj neto-nula emisija do ili oko 2050. – više nisu tehnički detalj u pozadini, nego temeljna referentna točka oko koje se grade nacionalne, regionalne pa i lokalne strategije razvoja nautičkog turizma.

Strategija koja želi ostati konkurentna do 2050. mora tu regulativu tretirati kao minimalni, a ne krajnji cilj.

Milo Miklaušić, kap.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!

Izvori

Nacionalni strateški dokumenti, IMO/MARPOL službene objave, strukovna i stručna izvješća citirana u tekstu (Francuska – Feuille de Route Nautisme et Plaisance 2025–2030; Italija – Piano Strategico dei Porti Turistici; Monako – Yacht Club de Monaco / SEA Index®; Španjolska – Estrategia de Turismo Sostenible 2030; Grčka – Greek Tourism 2030 / MEDYS; UAE – Dubai Maritime Vision 2030 / UAE Net Zero 2050; Egipat – Egypt Vision 2030 / ERSI; Vijetnam – Rezolucija 36; Tajland – nacionalna strategija pomorskog turizma / SMILE; Japan – Tourism Nation Promotion Basic Plan 2026–2030 / JMIA; IMO – 2023 GHG Strategy i Net-Zero Framework).