Turizam, nautika, kruzeri, ribarstvo, luke, industrija, gradovi i poljoprivreda od Jadrana stvaraju milijarde eura koristi. No račun za otpad, otpadne vode, emisije, zauzimanje prostora i gubitak prirode nije jednako raspoređen.

Prvi pokušaj da se taj račun sastavi pokazuje i nešto važnije: Hrvatska još nema sustav kojim bi znala koliko joj godišnje stvarno vrijedi — i koliko je košta — Jadran.

Jadran je istodobno hrvatski prirodni kapital, prometni koridor, turistička infrastruktura, ribolovno područje, energetski prostor i jedan od najvažnijih gospodarskih resursa države.

Problem je što hrvatske statistike vrlo dobro prikazuju korist od mora — broj turista, noćenja, uplovljenih brodova, prevezene robe, prihod marina, iskrcanu i uzgojenu ribu — ali mnogo teže odgovaraju na drugo pitanje: 

koliko svaki od tih korisnika ostavlja računa moru — i tko taj račun na kraju plaća?

To nije isto što i pitanje koliko se troši na zaštitu okoliša. Trošak zaštite okoliša samo je dio priče. Pravi račun mora obuhvatiti najmanje pet stavki: klimatske emisije, onečišćenje voda, otpad, pritisak na bioraznolikost i staništa te zauzimanje prostora i prirodnih resursa. 

Tek kad se tome dodaju izravna plaćanja korisnika, javni troškovi i ono što ostaje nepokriveno, može se govoriti o stvarnom ekološkom računu Jadrana.

Jadran nije samo turistički proizvod

Brojke pokazuju razmjere korištenja. U komercijalnom smještaju Hrvatska je tijekom 2025. ostvarila 94,8 milijuna turističkih noćenja i više od 20,7 milijuna dolazaka, od čega su strani gosti ostvarili 85,6 milijuna noćenja — velikim dijelom upravo na obali.

To znači milijune litara potrošene vode, milijune kilograma otpada, energiju za hlađenje i grijanje, promet, gradnju i održavanje infrastrukture te snažnu sezonsku koncentraciju ljudi na prostoru koji nije projektiran za takav pritisak.

Tu nastaje prvi problem računovodstva: turistu se naplaćuje smještaj, a hoteli, kampovi i apartmani plaćaju vodu, odvoz otpada, energiju i razne naknade — no time nisu nužno pokriveni svi troškovi koje njihov boravak stvara za ekosustav. 

Ako je zbog povećanog broja ljudi potrebno proširiti kanalizaciju, izgraditi uređaj za pročišćavanje, povećati odvoz otpada, zaštititi plažu, sanirati pomorsko dobro ili nadzirati osjetljivo stanište, dio tog računa završava na javnom sektoru — a dio potencijalne štete uopće nema račun.

350 milijuna kubika otpadnih voda

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je tijekom 2025. evidentirano 350,1 milijun m³ otpadnih voda, od čega je 286,6 milijuna m³ pročišćeno, dok je 63,5 milijuna m³ ostalo nepročišćeno. Međutim, ove brojke ne daju potpunu sliku stanja sustava odvodnje. Naime, značajan dio stanovništva još nije priključen na sustav javne odvodnje, nego otpadne vode zbrinjava putem sabirnih odnosno septičkih jama. Osim toga, podatak o „pročišćenim” otpadnim vodama obuhvaća različite stupnjeve pročišćavanja, pa sama količina pročišćene vode ne znači da je riječ o tercijarnom ili naprednom pročišćavanju. Stoga je za procjenu stvarne razine zaštite voda potrebno promatrati i udio stanovništva priključenog na javnu odvodnju, kao i stupanj pročišćavanja na uređajima za pročišćavanje otpadnih voda.

Nisu sve te količine „račun Jadrana” — Hrvatska ima i kontinentalne slivove — no upravo zato račun treba raditi pažljivije. Otpadne vode iz obalnih gradova, turističkih zona i gospodarskih aktivnosti izravno su povezane s morem, a njihovo onečišćenje nije samo trošak kanalizacijskog poduzeća: ono postaje trošak mora, uključujući gubitak kvalitete vode, eutrofikaciju, pritisak na osjetljiva staništa i smanjenje buduće turističke ili ribolovne vrijednosti.

Nautika: gotovo 200 tisuća plovila u tranzitu – parcijalna slika pritiska na Jadran

U hrvatskim lukama nautičkog turizma tijekom 2025. godine evidentirano je 198.918 plovila u tranzitu, dok je na stalnom vezu bilo više od 16.500 plovila. Ukupno je ostvareno približno 5.840.000 plovilo-dana na stalnom vezu godišnje.

Riječ je o vrlo uspješnom i važnom gospodarskom proizvodu, ali ovaj podatak treba pravilno interpretirati. Broj od 198.918 plovila nije ukupan broj plovila koja tijekom godine koriste hrvatski morski prostor, nego broj plovila evidentiranih u točno određenom statističkom obuhvatu luka nautičkog turizma.

Zbog toga taj podatak predstavlja parcijalnu, a ne cjelovitu sliku intenziteta nautičkog prometa i njegova pritiska na morski prostor. Izvan takvog obuhvata mogu ostati različite kategorije plovila i aktivnosti koje također koriste hrvatsko more, uključujući plovila u lokalnim i drugim javnim lukama, kao i dio komercijalnih aktivnosti na moru.

Posebno treba uzeti u obzir mini-kruzeri , rent-a-boat plovila, taksi-brodove, izletničke i ronilačke brodove, plovila za transfere te druga komercijalna i privatna plovila. 

Njihovo korištenje mora može biti intenzivno, ali se ne može jednostavno zbrojiti s brojem plovila iz statistike luka nautičkog turizma bez jedinstvene metodologije. Stoga nije opravdano proizvoljno tvrditi koliki je „stvarni” ukupan broj plovila, ali je opravdano zaključiti da je 198.918 samo jedan dio ukupnog prometa i korištenja hrvatskog morskog prostora.

To je važno i s aspekta zaštite okoliša. Svako plovilo, bez obzira na to u kojoj je statistici evidentirano, može predstavljati određeni okolišni pritisak. Ovisno o vrsti i načinu korištenja, plovila troše gorivo i stvaraju emisije, proizvode komunalni i drugi otpad, generiraju sanitarne i druge otpadne vode, koriste vezove i sidrišta te proizvode buku. 

U posebno osjetljivim područjima sidrenje, pristajanje i intenzivno kretanje plovila mogu dodatno opteretiti morsko dno i osjetljiva morska staništa.

Pritom nije problem u samom razvoju nautike. Nautički turizam predstavlja vrijedan gospodarski resurs i važan dio hrvatske turističke ponude. Problem nastaje kada se gospodarski uspjeh mjeri vrlo precizno, a njegov se kumulativni okolišni pritisak ne prati s jednakom preciznošću.

Za realnu procjenu utjecaja nautike na Jadran zato nije dovoljno pratiti samo broj plovila u tranzitu kroz luke nautičkog turizma. Potrebno je razviti cjelovitiji sustav praćenja koji bi obuhvatio različite kategorije plovila, njihovu učestalost korištenja, područja kretanja i sidrenja, količine proizvedenog otpada i otpadnih voda te pritisak na posebno osjetljiva morska staništa.

Drugim riječima, 198.918 plovila nije broj koji treba umanjivati niti povećavati procjenama bez metodološke osnove. To je službeni podatak za određeni segment nautičkog prometa. No upravo zato ga treba promatrati kao važan, ali parcijalan pokazatelj, a ne kao mjeru ukupnog intenziteta nautike na hrvatskom Jadranu.

Posebno je problematično sidrenje na livadama posidonije — morskog ekosustava koji nije ukras, nego stanište koje skladišti ugljik i stabilizira obalni sustav. Šteta koju sidro nanese livadi ne vidi se odmah, za razliku od prihoda od najma plovila.

Zato pitanje nije koliko je marina prihodovala, nego: koliki je trošak pritiska koji generira svako plovilo — i koliko od njega korisnik stvarno plaća?

Kruzeri donose putnike, ali i pritisak

U hrvatske je morske luke tijekom 2025. uplovilo 95 stranih brodova za kružna putovanja, koji su ostvarili 758 putovanja s oko 1,1 milijun putnika i ukupno 1.737 dana boravka u hrvatskom Jadranu  (Rijeka nije među lukama s najvećim brojem posjeta; DZS je ne navodi u sažetom popisu vodećih luka ?).

Kruzeri su samo dio šireg pomorskog pritiska, uz trajekte, teretne i tankerske brodove, ribarske brodove, luke i terminale: hrvatske su morske luke tijekom 2025. zabilježile 352.573 dolaska brodova, 36,1 milijun putnika i 20,9 milijuna tona tereta — golem gospodarski sustav u kojem svaki brod istodobno troši energiju, proizvodi emisije i otpad te koristi infrastrukturu.

Kod većih brodova poseban je problem emisija u blizini gusto naseljenih obalnih područja: UNEP/MAP upozorava da su emisije brodova — sumporni oksidi, dušikovi oksidi i lebdeće čestice — važan rizik za zdravlje ljudi i morske ekosustave. 

Zato račun kruzera ne smije biti svediv na lučku pristojbu.

Ribarstvo je drugačija priča

Nije svaki korisnik mora ujedno i njegov najveći zagađivač. Hrvatsko morsko ribarstvo ima gospodarsku vrijednost, ali je i izravno ovisno o zdravlju mora. Tijekom 2024. u Hrvatskoj je bilo 6.172 ribara, a ukupni ulov ribe i drugih morskih organizama iznosio je 41.905 tona, od čega 36.365 tona male plave ribe.

Ribolov ipak stvara pritisak na resurs: izlov, slučajni ulov, fizički utjecaj pojedinih alata na morsko dno i problem izgubljenog ribolovnog alata. Tu postoji i važna metodološka zamka — ranije procjene troška morskog otpada za hrvatsko ribarstvo pokazuju koliko otpad košta ribare, a to nije isto što i šteta koju ribarstvo nanosi moru. 

Ako mreža zapne za otpad i ribar zbog toga izgubi vrijeme i novac, riječ je o trošku otpada za ribara; ako izgubljena mreža nastavi loviti ribu, riječ je o ekološkom trošku ribolovne aktivnosti. Ta se dva broja ne smiju zbrajati kao da predstavljaju istu stvar.

Najveći račun možda ne dolazi s mora

Dio najvećeg pritiska na Jadran ne dolazi izravno s broda, nego s kopna. 

Poljoprivreda u riječne slivove unosi dušik, fosfor, pesticide i sediment; gradovi proizvode otpadne vode i komunalni otpad; industrija troši vodu i energiju te stvara emisije i otpad. Rijeke dio tog opterećenja nose prema moru. 

UNEP/MAP navodi upravo poljoprivredu, obalnu urbanizaciju, turizam, ribarstvo i akvakulturu, industriju i pomorski promet kao glavne pokretače pritisaka na Mediteran.

Za poljoprivredu je taj račun posebno teško izračunati: nije dovoljno uzeti količinu gnojiva u Hrvatskoj i proglasiti je „troškom Jadrana” — treba znati koliko hranjivih tvari stvarno dospijeva u slivove koji završavaju u moru, kojim putem, u kojoj količini i s kakvim učinkom. 

UNEP upozorava da je razdvajanje različitih izvora kopnenog onečišćenja jedan od najvećih problema u procjeni utjecaja poljoprivrede na Mediteran — dio računa, drugim riječima, postoji, ali računovodstveni sustav za njega još nije dovoljno dobar.

Grad nije samo zagađivač

Pogrešno bi bilo sve troškove pripisati gradovima. Grad je istodobno proizvođač pritiska, upravitelj infrastrukture i onaj koji taj pritisak pokušava smanjiti: kad se poveća broj turista, mora osigurati vodu, kanalizaciju, odvoz otpada, javne plaže, promet, zaštitu prostora i dodatno čišćenje.

Grad je zato u ovom modelu prije mjesto na kojem se sudaraju različiti pritisci nego jednostavan „krivac”: turist proizvede otpad, hotel ga preda sustavu, komunalna tvrtka ga prikuplja, grad i država financiraju dio infrastrukture, a more na kraju snosi posljedice ako sustav nije dovoljan. 

Ako se svakom pojedinačnom korisniku pripiše puni trošak svih tih stavki, dobiva se dvostruko računanje — pa je najteži zadatak ekološkog računa upravo pitanje: tko je stvarno odgovoran za koji dio troška?

Pet računa za svakog korisnika

Za Jadran je zato potrebno nešto nalik računovodstvu. Za svakog od 12 glavnih korisnika — od ribarstva i akvakulture do turizma, luka, industrije, gradova, poljoprivrede i države — pritisak treba promatrati kroz pet kategorija: klimu, vodu i onečišćenje, otpad, bioraznolikost i staništa te prostor i prirodne resurse.

Za svaki od tih pritisaka potrebno je odgovoriti na četiri pitanja: 

• kolika je fizička količina, 
• kolika je procijenjena ekološka šteta, 
• koliko izravno plaća korisnik 
• koliko plaća javni sektor, 
• koliko ostaje nepokriveno. 

Tek tada nastaje ono što bi se moglo nazvati jadranskim ekološkim računom.

Zašto zasad ne postoji jedna „točna brojka”

Bilo bi atraktivno objaviti jedan iznos i reći da Jadran godišnje košta toliko i toliko milijuna eura — no takva bi brojka danas bila znanstveno nepoštena. 

Za dio kategorija postoje vrlo dobri hrvatski podaci: 

• broj turista i noćenja, 
• broj plovila i kruzera, 
• promet brodova i tereta, 
• količina otpadnih voda, 
• proizvodnja ribarstva i akvakulture.

Za neke od najvažnijih ekoloških posljedica, međutim, još ne postoji dovoljno dobar hrvatski monetarni model — osobito za gubitak bioraznolikosti, degradaciju staništa, podvodnu buku, kumulativni učinak više pritisaka ili štetu od hranjivih tvari koje u more dospijevaju riječnim slivovima. 

Zato je pouzdanije raditi s rasponom i razinom pouzdanosti nego s lažno preciznom brojkom.

Ipak, prvi račun već postoji

Preliminarni obračun sastavljen iz postojećih hrvatskih i međunarodnih podataka pokazuje da se već sada mogu monetizirati deseci milijuna eura pojedinačnih okolišnih troškova.

Ranije procjene troška morskog otpada za hrvatsko ribarstvo daju red veličine od oko 12,5 milijuna eura godišnje, no taj iznos treba ispravno tumačiti: riječ je o trošku koji morski otpad stvara ribarskom sektoru, a ne o ukupnoj šteti koju ribarstvo nanosi moru.

Za „nautiku“ se barem dio klimatskog računa može monetizirati na temelju procjene potrošnje goriva i emisija, uz raspon cijene ugljika umjesto jedne fiksne vrijednosti. 

Za kruzere se zasebno mogu izračunati otpad i otpadne vode, dok bi puni račun morao uključivati i emisije, buku, rizik od onečišćenja te pritisak na luke i obalni prostor. 

Kod turizma povijesne procjene troškova otpada i otpadnih voda mogu poslužiti kao polazište, ali ih nije dopušteno jednostavno pomnožiti s rastom broja noćenja i proglasiti novim službenim troškom — to bi bila procjena, a ne statistika.

Najveća rupa u računu je ono što ne plaća nitko

Ovdje dolazimo do najvažnijeg dijela priče: plaćanje boravišne pristojbe, veza za jahtu, lučke pristojbe za kruzer ili propisane naknade za industriju ne znači da je time pokriven puni ekološki trošak — bio to trošak boravka, pritiska na morski prostor, emisija i buke ili svih ekoloških posljedica. 

A kad država iz proračuna financira pročišćavanje otpadnih voda, zaštitu prirode ili sanaciju štete, račun se samo premješta: netko ga i dalje plaća, najčešće građani, dok dio ostaje nepokriven.

To je nepokrivena ekološka obveza — trošak koji se danas ne pojavljuje ni na računu korisnika ni u proračunskoj stavci, ali može postati trošak budućih generacija.

Jadran je zajedničko dobro, ali račun nije zajednički

Mediteran je posebno osjetljiv jer se na relativno malom prostoru koncentriraju stanovništvo, turizam, promet, industrija, poljoprivreda i ribarstvo. Prema UNEP/MAP-u, oko 150 milijuna ljudi povezano je s obalnim područjem Mediterana, a taj se broj tijekom turističke sezone snažno povećava; Mediteranom prolazi i velik dio svjetskog pomorskog prometa — a riječ je o moru ograničene izmjene vode, s vrlo vrijednim i osjetljivim ekosustavima. 

UNEP procjenjuje da u Mediteran svakodnevno uđe oko 730 tona plastičnog otpada. 

To nije hrvatska brojka, ali jest upozorenje koliko brzo lokalni problemi postaju regionalni. 

Hrvatska zato zaštitu Jadrana ne može svesti na čišćenje plaža — treba upravljati tokovima novca i tokovima pritiska.

Tko bi trebao platiti račun?

Odgovor nije jednostavan i ne može glasiti „turisti plaćaju sve”. Turizam ovisi o moru, ali i ribar; marina luka ovisi o čistom moru, ali i grad; kruzer koristi luku, ali luka mora imati infrastrukturu; industrija koristi obalni prostor, ali država mora osigurati pravila i nadzor; poljoprivrednik proizvodi hranu, ali posljedice hranjivih tvari mogu završiti u moru.

Načelo zato ne bi trebalo biti kažnjavanje jedne djelatnosti, nego jednostavnije: onaj tko stvara pritisak treba što je moguće više snositi trošak njegova smanjivanja i sanacije. Kad se odgovornost ne može fizički razdvojiti, trošak treba rasporediti prema dokazivom doprinosu pritisku — što je mnogo ozbiljniji pristup od proizvoljnog uvođenja nove naknade.

Hrvatska prvo mora napraviti ono što danas nema

Potrebna je jedna nacionalna baza podataka o Jadranu — ne još jedna strategija ili dokument od nekoliko stotina stranica, nego baza u kojoj bi za svaki važan sektor stajao slijed: fizički pritisak → ekološka posljedica → novčana vrijednost → izravno plaćanje → javni trošak → nepokriveni trošak.

Tek bi se tako moglo usporediti ono što danas nije usporedivo: koliko stvara jedan turist, jedna jahta, jedan kruzer; koliko tona ulovljene ribe ili tereta kroz luku; koliko kubika industrijske otpadne vode; koliko hektara poljoprivrednog sliva; koliko stanovnika obalnog grada — i, konačno, koliko od svega toga plaća onaj tko resurs koristi.

Pravi račun nije pitanje koliko će država još potrošiti

Pravi je račun pitanje koliko danas ne naplaćujemo ?. 

Jadran nije beskonačan resurs: ako se prirodni kapital troši brže nego što se obnavlja, prihod od turizma, pomorskog prometa ili drugih djelatnosti može u jednoj godini izgledati vrlo dobro, dok se vrijednost prirodnog kapitala istodobno smanjuje. 

To je loše računovodstvo — kao da je u bilanci prikazana dobit od prodaje vlastite imovine, bez prikazane amortizacije.

Zato Hrvatskoj treba ekološki račun Jadrana — ne da bi se zaustavili turizam ili nautika, ni da bi se kaznili ribari, industrija ili gradovi, nego da bi se konačno vidjelo koliko svaki korisnik dobiva od mora, koliki pritisak stvara i koliki dio tog računa doista podmiruje.

Pitanje budućnosti Jadrana vjerojatno nije hoće li ga Hrvatska i dalje koristiti — hoće. Pravo je pitanje hoće li za deset, dvadeset ili pedeset godina još uvijek imati isti kapital iz kojeg danas izvlači prihod. 

Dok taj odgovor ne možemo pokazati u brojkama, Hrvatska nema puni obračun svog najvrjednijeg prirodnog resursa — i zato je prvi jadranski račun možda važniji od njegova konačnog iznosa.

Jer najskuplji račun nije onaj koji vidimo. Najskuplji je onaj koji još nismo ni počeli voditi.

Milo Miklaušić, kap.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!