Primjer proširenja britanskog ETS-a na pomorski promet

Uvod

Klimatske promjene predstavljaju jedan od najsloženijih izazova suvremene ekonomske i okolišne politike. Kako bi se emisije stakleničkih plinova smanjile na način koji je ekonomski učinkovit, brojne su države i nadnacionalne zajednice, ponajprije Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo, razvile tržišne mehanizme poznate pod nazivom sustavi trgovanja emisijama (Emissions Trading System, ETS). Umjesto izravnog propisivanja tehnoloških standarda ili fiksnih poreza na ugljik, ovi sustavi počivaju na načelu “ograniči i trguj” (cap-and-trade), prema kojemu regulator određuje ukupnu gornju granicu dopuštenih emisija, a subjekti unutar sustava tom se granicom prilagođavaju kroz kupnju i prodaju emisijskih jedinica na tržištu.

Ovaj esej analizira koncept trgovanja emisijama ugljika, njegove teorijske temelje te praktičnu primjenu na primjeru nedavnog proširenja britanskog sustava trgovanja emisijama (UK ETS) na domaći pomorski promet. Poseban naglasak stavljen je na usporedbu s istovrsnim sustavom Europske unije (EU ETS), koji je pomorski promet uključio nešto ranije, te na razmatranje prednosti i ograničenja tržišnih instrumenata u borbi protiv klimatskih promjena.

Teorijske osnove trgovanja emisijama

Ekonomska logika trgovanja emisijama proizlazi iz teorije eksternalija koju je u svom klasičnom radu razradio Ronald Coase, a kasnije prilagodio pitanjima okoliša John Dales. Emisije stakleničkih plinova predstavljaju negativnu eksternaliju: trošak koji zagađivač uzrokuje društvu ne odražava se u tržišnoj cijeni njegovih proizvoda ili usluga. Cap-and-trade sustavi rješavaju taj problem tako da uspostavljaju umjetnu oskudicu – ukupan broj emisijskih jedinica ograničen je i smanjuje se tijekom vremena, čime se stvara cijena ugljika koja odražava njegov društveni trošak.

Ključna prednost ovakvog pristupa u odnosu na izravnu regulaciju jest ekonomska učinkovitost: poduzeća kojima je smanjenje emisija jeftinije provode veće smanjenje, dok ona kojima bi smanjenje bilo skuplje mogu kupiti dodatne jedinice od drugih sudionika tržišta. Na taj se način ukupni cilj smanjenja emisija postiže uz najmanji mogući agregatni trošak za gospodarstvo, za razliku od jednoobraznih propisa koji svim subjektima nameću isti standard neovisno o njihovim graničnim troškovima prilagodbe.

Sustavi trgovanja emisijama obično se sastoje od nekoliko zajedničkih elemenata: određivanja gornje granice emisija (cap), raspodjele ili dražbe emisijskih jedinica, obveze praćenja, izvještavanja i verifikacije emisija (Monitoring, Reporting, Verification – MRV) te obveze predaje jedinica razmjerne stvarno emitiranim količinama. Nepridržavanje tih obveza obično povlači novčane kazne, čime se osigurava integritet sustava.

Europski sustav trgovanja emisijama i pomorski promet

Europska unija uspostavila je svoj sustav trgovanja emisijama (EU ETS) 2005. godine kao temeljni instrument klimatske politike, a od tada je, prema procjenama Europske komisije, pridonio smanjenju emisija u obuhvaćenim sektorima za oko polovicu u odnosu na razinu iz 2005. godine. Sustav je izvorno obuhvaćao energetiku i tešku industriju, a od 1. siječnja 2024. proširen je i na pomorski promet.

U okviru proširenja, obvezi ulaze teretni i putnički brodovi od 5.000 bruto tonaže (GT) i više koji pristaju u lukama Europskoga gospodarskog prostora, neovisno o zastavi pod kojom plove. Sustav pokriva stopostotni udio emisija za putovanja unutar EGP-a, polovicu emisija za putovanja prema trećim zemljama ili iz njih, te sve emisije nastale tijekom boravka broda u luci. Uveden je i postupan prijelazni period: brodari su 2024. godine morali predati jedinice za 40 % svojih provjerenih emisija, 2025. godine za 70 %, dok se od 2026. godine primjenjuje puna, stopostotna obveza.

Osim ugljičnog dioksida, sustav od 2024. godine prati i emisije metana i dušikova oksida, dok se u obvezu izvještavanja od 2025. godine uključuju i manji teretni te opskrbni brodovi tonaže između 400 i 5.000 GT. Prema akademskoj literaturi koja sustavno analizira pravni dizajn i očekivane učinke pomorskog EU ETS-a, modeli pokazuju da sustav potiče i tehničke i operativne mjere smanjenja emisija u brodarstvu, premda otvorena pitanja ostaju vezana uz troškovnu učinkovitost, gospodarsku ravnopravnost i usklađenost s globalnim pravilima Međunarodne pomorske organizacije (IMO).

Proširenje britanskog ETS-a na domaći pomorski promet

Ujedinjeno Kraljevstvo je nakon izlaska iz Europske unije uspostavilo vlastiti sustav trgovanja emisijama (UK ETS), odvojen od EU ETS-a, ali koncepcijski vrlo sličan svom europskom prethodniku. Britanski je sustav nedavno proširen i na domaći pomorski promet, čime su teretni i putnički brodovi od 5.000 GT i više uključeni u nacionalno tržište ugljika. Novi se zahtjevi primjenjuju na putovanja između britanskih luka te na aktivnosti unutar luka, uključujući teretne operacije, boravak broda na vezu i kretanje unutar lučkog područja.

Subjekti obuhvaćeni sustavom obvezni su pratiti emisije ugljičnog dioksida, metana i dušikova oksida te predati britanske emisijske jedinice razmjerne provjerenim emisijama. Budući da je UK ETS institucionalno odvojen od EU ETS-a, brodari koji plove i britanskim i europskim vodama mogu se naći u situaciji da moraju istovremeno ispunjavati obveze prema oba režima, što povećava administrativnu i financijsku složenost poslovanja. Zanimljivo je da su EU i Ujedinjeno Kraljevstvo tijekom 2025. godine dogovorili povezivanje svojih sustava trgovanja emisijama, korak koji bi dugoročno trebao pridonijeti stabilnosti tržišta i ujednačavanju cijene ugljika između dviju jurisdikcija, premda maritimna komponenta tog povezivanja i dalje podliježe zasebnim nacionalnim provedbenim pravilima.

Odgovornost za ispunjavanje obveza prema zadanim je postavkama na registriranom vlasniku broda, iako se ona ugovorno može prenijeti na društvo koje upravlja sigurnošću broda (ISM Company) putem pravno obvezujućeg pisanog sporazuma. Operatori su dužni u roku od 42 dana od prve kvalificirane pomorske aktivnosti otvoriti račun u britanskoj službi za izvještavanje o trgovanju emisijama i podnijeti plan praćenja emisija, a godišnja izvješća moraju biti neovisno provjerena i dostavljena do 31. ožujka sljedeće godine. Prva programska godina traje od 1. srpnja do 31. prosinca 2026., nakon čega sustav prelazi na kalendarsku godinu, dok je rok za predaju jedinica za 2026. i 2027. godinu postavljen na 30. travnja 2028. Brodovi za rad na moru (offshore) privremeno su izuzeti do kraja 2026. godine, a usklađenost za njih postaje obvezna od 1. siječnja 2027.

Usporedba sustava, prednosti i ograničenja

Usporedba EU ETS-a i UK ETS-a u pomorskom sektoru pokazuje da oba sustava dijele istu osnovnu arhitekturu – prag tonaže od 5.000 GT, obvezu praćenja triju stakleničkih plinova te postupno uvođenje obveza – ali se razlikuju u geografskom obuhvatu, institucionalnom okviru i vremenskom rasporedu primjene. Postojanje dvaju paralelnih, ali odvojenih sustava stvara rizik od udvostručavanja administrativnog opterećenja za brodare koji djeluju na relacijama između Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije, što je jedan od glavnih argumenata kritičara fragmentiranog pristupa klimatskoj regulaciji prometa.

Zagovornici tržišnih mehanizama ističu da cap-and-trade sustavi omogućuju postizanje klimatskih ciljeva uz najnižu moguću gospodarsku cijenu, potiču inovacije u energetskoj učinkovitosti brodova te stvaraju predvidljiv regulatorni okvir koji brodarima omogućuje dugoročno planiranje ulaganja u čišće tehnologije. Prihodi od dražbe emisijskih jedinica dodatno se mogu usmjeriti u financiranje istraživanja i razvoja nisko ugljičnih pogonskih tehnologija, čime se zatvara krug između regulacije i dekarbonizacije.

S druge strane, kritičari upozoravaju na nekoliko strukturnih slabosti. Prvo, postoji rizik od “curenja ugljika” (carbon leakage), odnosno preusmjeravanja brodskog prometa prema lukama izvan obuhvata sustava kako bi se izbjegli troškovi emisijskih jedinica. Drugo, administrativna složenost i troškovi usklađivanja mogu nerazmjerno opteretiti manje brodarske tvrtke u odnosu na velike međunarodne kompanije koje imaju razvijenije pravne i računovodstvene kapacitete. Treće, budući da cijena emisijske jedinice ovisi o ponudi i potražnji na tržištu, ona može biti podložna značajnim oscilacijama, što otežava dugoročno planiranje ulaganja. Konačno, koegzistencija nacionalnih, regionalnih i globalnih instrumenata – uključujući mjere koje razvija Međunarodna pomorska organizacija u sklopu svoje strategije smanjenja emisija – otvara pitanje koordinacije i izbjegavanja dvostrukog oporezivanja istih emisija.

Globalni okvir: uloga Međunarodne pomorske organizacije

Regionalni sustavi poput EU ETS-a i UK ETS-a ne djeluju u praznom prostoru, već se nadovezuju na napore koje na globalnoj razini vodi Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization, IMO), specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda nadležna za sigurnost i ekološku regulaciju međunarodnog brodarstva. Budući da pomorski promet po svojoj prirodi prelazi nacionalne granice, isključivo nacionalna ili regionalna regulacija nužno ostavlja prostor za izbjegavanje obveza preusmjeravanjem prometa ili promjenom rute pristajanja, pa je globalna koordinacija dugoročno nužna za stvarnu učinkovitost bilo kojeg sustava određivanja cijene ugljika u ovom sektoru.

IMO je 2023. godine usvojio revidiranu strategiju smanjenja emisija stakleničkih plinova iz brodova, kojom se organizacija obvezala razviti i do 2025. godine usvojiti skup mjera – uključujući i mogući globalni mehanizam određivanja cijene ugljika za brodarstvo – kako bi se emisije sektora uskladile s ciljevima Pariškog sporazuma. Odnos između tog globalnog mehanizma, s jedne strane, i regionalnih sustava poput EU ETS-a i UK ETS-a, s druge, ostaje jedno od ključnih otvorenih pitanja pomorske klimatske politike: hoće li regionalni sustavi biti ukinuti, prilagođeni ili će nastaviti postojati usporedno s globalnim mehanizmom, uz odgovarajuće mehanizme priznavanja plaćenih obveza kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje istih emisija.

Za brodarske tvrtke ta neizvjesnost predstavlja dodatan izazov u planiranju ulaganja: investicije u alternativna goriva, poput zelenog metanola, amonijaka ili vodika, te u energetski učinkovitije trupove i pogonske sustave, zahtijevaju dugoročni investicijski horizont koji je teško uskladiti s regulatornim okvirom čiji se detalji mijenjaju iz godine u godinu. U tom smislu, transparentnost i predvidljivost postupnog uvođenja obveza – kao što je fazni pristup korišten i u EU ETS-u (40 %, 70 %, 100 % predanih jedinica) i u UK ETS-u kroz jasno definirane rokove – predstavljaju važan mehanizam za smanjenje regulatornog rizika i olakšavanje prijelaza sektora na nisko ugljične tehnologije.

Zaključak

Trgovanje emisijama ugljika ostaje jedan od najznačajnijih ekonomskih instrumenata suvremene klimatske politike, utemeljen na ideji da se društveni trošak emisija najučinkovitije internalizira putem tržišnog mehanizma cijene, a ne isključivo putem administrativnih propisa. Primjer proširenja britanskog ETS-a na domaći pomorski promet, promatran usporedno s ranijim uključivanjem brodarstva u EU ETS, pokazuje kako se ista temeljna logika – ograničenje ukupnih emisija i njihovo trgovanje na tržištu – može provoditi u različitim institucionalnim okvirima, ali i kako fragmentacija regulacije nosi vlastite troškove.

Dugoročna učinkovitost ovakvih sustava ovisit će o sposobnosti regulatora da usklade nacionalne i nadnacionalne mjere s globalnim okvirom kakav razvija Međunarodna pomorska organizacija, kao i o njihovoj spremnosti da cijenu ugljika održe dovoljno visokom i predvidljivom da potakne stvarnu dekarbonizaciju sektora, umjesto da postane tek dodatni administrativni trošak poslovanja. 

Povezivanje britanskog i europskog tržišta ugljika, najavljeno tijekom 2025. godine, moglo bi predstavljati korak prema smanjenju te fragmentacije, no njegov će konačni učinak na pomorski sektor biti moguće ocijeniti tek nakon što oba sustava prođu kroz nekoliko punih programskih godina.

Milo Miklaušić, kap.

Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.

Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!

Literatura

Europska komisija (2025). FAQ – Maritime transport in EU Emissions Trading System (ETS). Climate Action.

Europska komisija (2026). Reducing emissions from the shipping sector. Climate Action.

Environmental Protection Agency, Irska (2025). Emissions Trading System – Maritime Transport.

Deutsche Emissionshandelsstelle – DEHSt (2025). EU Emissions Trading for Maritime Transport.

Sistematski pregled literature o pomorskom ETS-u u EU-u (2025). ScienceDirect, Transportation Research / Marine Policy.

Vlada Ujedinjenog Kraljevstva (2026). UK Emissions Trading Scheme – proširenje na domaći pomorski promet, službene smjernice.

Dales, J. H. (1968). Pollution, Property and Prices. University of Toronto Press.